Tko smo bili mi
29.06.2016.Na prljavo bijelim zidovima gradskog muzeja gledam fotografije nastale ranih devedesetih. Moje, sad već izvježbano oko, mehanički traži među njima onu magičnu kombinaciju geometrije i emocije, svjetla i sjene, boje i ne-boje. Ništa od toga. Fotografije su male, uglavnom mutnjikave, nespretne, bez trećina, sedmina i zlatnog reza, izvučene za ovu priliku na svjetlo dana iz dubina već zaboravljenih škafetina negdašnjih ratnika. Snimljene uglavnom u trenucima čekanja. Jer, rat je ponajviše to - čekanje. Čekanje zlokobnog fijuka granate, čekanje zapovijedi za juriš, čekanje zore, čekanje mraka, čekanje sutrašnjeg dana ako ga bude, čekanje da čekanje konačno prestane.
Ipak, primjećujem kako svaka od tih fotografija nosi u sebi nešto upečatljivo, nešto što se provlači kao zajednička nit, karakteristika koja je nastala slučajno i nije bila rezultat "umjetničkog promišljanja". Tim još i bolje. Dakle, na svakoj fotografiji primjetan je kontrast mora zemljano-zelenih uniformi, često nezgrapnih, na brzinu prekrojenih i prevelikih brojeva, te s druge strane lica dječaka i poneke djevojčice koja proviruju iza tih tamnih, maskirnih zavjesa. Prepoznajem mnoga od njih. Mršave fizionomije i bujne kose, nestašnih pogleda, frajerskog stava, kao da su se našli na plaži u Medenoj, a ne u kršu Čepikuća, Kljaka, Gromača, inih sela za koja nitko od njih nitko do tada nije ni čuo. Prepoznajem i lica onih koji svoju dvadeset-šestu, dvadeset-sedmu, nisu stigla dosanjati. Gledam ih u oči, tražim neki znak, neki trag, jesu li znali, jesu li slutili?
Nemojmo se lagati - sirotinja je izvukla rat. Momci obični, priprosti, većinom sa sela, manje iz grada, ali momci čisti, pošteni, nepokvareni. Istina, bilo je i baraba, probisvjeta, kokošara, ali takvih uvijek ima, u svečanim ložama neizmjerno više nego na bojištima.
Četvrt stoljeća je prošlo od tih dana, a kao da je jučer bilo. Neki bi da zaborave, neki bi pamtili, neki bi vratili, neki bi... ni sami ne znaju što bi.
Ni sam još nisam načisto s tim. Na početku svojih dvadesetih kad je svijet izgledao kao velika šarena livada, nisam mogao, ma ne pretpostaviti, nego takve misli su bile totalno "out of question". Rat, kakav rat? Između esesesera i amera? Ma ne, naš rat je u pitanju. Kakav naš rat, pa taj rat je završio prije više od četrdeset godina!?
Ali rat bane kao pijani gost u kuću, galami, posrće, razbija i prostači, traži još rakije i ne vjeruje kad mu kažete da je nemate više. I nema tu pravila. Rat nekoga polomi, nekoga očvrsne, nekome zamagli poglede na život i smrt, nekome razjasni.
Na koncu, slušajući i danas beskonačne rasprave o ustašama, četnicima i partizanima, često se pitam - a tko smo bili mi? Mi čak ni imena svoga nismo dobili. U pravnim dokumentima smo "sudionici Domovinskog rata", u novinarskom izričaju "hrvatski branitelji". Branitelji? Ma dajte molim vas, branitelj je tako općenit izraz da ne govori ama baš ništa. Žalosno je to da čim izgovoriš "ustaša", "četnik", "partizan", čak i "švabo" ili "talijan", automatski vizualiziraš lik tog vojnika i vidiš ga nepogrešivo, sa svim karakterističnim obilježjima. A dok izgovoriš "braniteljdomovinskograta" već te prođe volja za bilo što.
A mi, opet kažem, u šarenilu raznih naziva, nismo zaslužili jedno jedinstveno ime iza kojeg ćemo stajati svi. U početku kolokvijalno "pričuvni mupovci ", "redarstvenici" pa nakon toga "gardisti", "zenge", čak i "bojovnici". Dok se nije ustalio službeni, ali opet općeniti izraz "hrvatski vojnik", eterom je već kružilo na desetke različitih naziva. S neprijateljima je već bilo jednostavnije. Oni su za nas bili četnici, mi svi odreda za njih ustaše, u dozivanju preko rovova, od milja tek čede i uje.
Eto, danas nakon dvadeset i pet godina nemamo narodnih heroja, nemamo filmova, nemamo pjesama, imamo samo mitomaniju koja pred određene datume buja kao pivski kvasac da bi nakon toga splasnula do iduće prilike. Gaji se mržnja, strpljivo i ustrajno, mržnja je neobično otporna biljka, najbolje raste bez sunca i topline. a u ovim našim gudurama njeguje se na poseban način. Kod nas nikad nije nedostajalo impotetntnih prdonja i razbojnika koji su huškali mlade da se tuku za njihove interese.
I da, na ime naše još uvijek mislim, kako ću svojoj djeci objasniti gdje im je otac bio? Ma, možda bolje da im ništa ne objašnjavam. I ne znam hoću li imati snage izgovoriti, ali mogao bi se usvojiti jedan univerzalni naziv za sve vojnike "naših" ratova.
Mi smo svi bili - budale.
komentiraj (32) * ispiši * #
Run furešt, run!
23.06.2016.U malome mistu kraj mora, sa svakim novim litom, ožive stare rasprave. Pošto su tikvice na veliko, kako su rodile praske, koliko je Zvone Blatobran izvadija kumpliri u Krtinama, jema li ča furešti... Nima, lani je bilo bolje. Ka i uvik.
Apropos furešti, zadnjih se godina našla na tapetu još jedna tema - neprimjereno odijevanje. To je zapravo finiji izraz za nešto skroz suprotno - primjereno razodijevanje.
Navodno, tako neprimjereno odjeveni, odnosno primjereno razodjeveni furešti vrijeđaju naše moralne osjećaje. Oštija, điraju po gradu ka da su na plaži. Di to ima?
Tankoćutni kakvi već jesmo, naše moralne osjećaje ne ugrožavaju vlastitom nepameću izabrani vlastodršci dok nas svakodnevno i opetovano lažu, pljačkaju, ponižavaju i od nas prave male majmune, ali nas strašno vriđa kad nasri ulice ugledamo kakvi nabildani torzo istetoviran ka đambo plakat made in Offenburg ili u boljem slučaju - jabukoliku guzičicu u mikro-kostimiću iz Česke Budejovice.
Pritom, tvrde očevici kako je ta pojava toliko uzela maha da su se čak i neki domaći prilagodili općem trendu pa je sinoć na Cimatoriju na končertu limene glazbe viđen Ante Špigeta u kratkin gaćaman ali s različitin bičvama, a Kuzma Canculin greškom obuka ćerinu sokolsku majicu pa mu je više od po trbuja izletilo vanka.
Međutin, mene puno više brine jedna pojava koju opet uporno propagiraju ti nesriknji furešti a to je da prostite - trčanje.
Eto, svako jutro kad gren na posal, ja intran barenko pet-šest takvih koji pod punon trkaćom opremom glavinjaju od Čiova priko mosta do peškarije i ko zna di još oni posli svršu.
I svi do jednoga izgledaju isto, lagašne patike, uske pripijene gaće uz tilo, sportska maja, slušalice u ušiman, onda nike antene koje vire iz glave ka rogi u puža pa puste žice, inštrumenti koji računaju prijeđeni put, korake, brzinu, otkucaje srca, tlak, ko zna šta još sve ne. Ma ne samo šta ih je grubo vidit, nego oni svojim ponašanjem mogu izazvat dežgraciju. Za razliku od nas koji se po gradu krećemo normalno, juski, paćifiko, s noge na nogu, trkači unose totalnu zbrku i nervozu na naše ulice. Borati, to šta oni radu nije trčanje nego posrtanje, dahtanje, glavinjanje, imaš osjećaj da će se svaki čas srušit, upast u more i onda će ga još tokat spašavat. Štajaznan šta on vidi šta on čuje, di će prić ulicu, di neće!?
I kojega vraga on ima trčat? Ako mu je priša, zašto se nije uputija desetak minuti ranije tamo di je naumija ić pa bi stiga lipo na komod, a ne vako trčeći i ugrožavajući sve ostale sudionike u prometu? Znate šta, ja mislin da su ovi trkači svi odreda teški provokatori deboto u rangu mučkog đubra. Toliko su bahati i prepotentni da je to za nevirovat, ali nama tukciman to još ne dopire do možđana. Ko danas može trčat? Samo neko ko je bezobrazno bogat. Mislite da bucan? Pa pogledajte, samo ta oprema koju on nosi na sebi košta više nego koliko u misec dana zaradi pomoćni kuvar u zloselskoj konobi "Bracera". Drugo, on se svako jutro nakon tog džoginga mora istuširat. Koliko se tople vode, šampona potroši za svako tuširanje, pitam ja vas? Dalje, on mora ovu smrdljivu robu u kojoj se spotija stavit prat pa opet trošit novu vodu, deterdžente, omekšivače, sto čuda. Ali to još nije sve, neko ko se se svako jutro tušira posli trčanja mora korisitit kvalitetne hidratantne kreme da mu se koža ne rasuši ka leut pokojnoga Tome. Zato govorin da trčat mogu samo bogati. I onda se oni ka brinu o svome zdravlju? A evo, udrile vrućine, gori asfalt na plus četrdeset, samo je pitanje vrimena kad će kojega od njih strefit kulap pa će bit drž-ne daj sa ionako preopterećim našim zdravstvenim sustavom.
A sve te njijove gušte mi plaćamo. NIko drugo nego mi. Krajnje je vrime da se toj negativnoj pojavi stane na kraj. I zato sam odlučija da ću već sutra ako opet vidim kojega provokatora trkon zaletit za njime, pa da vidimo ko će nakon svega toga vikat ka u onom filmu RUN FUREŠT RUN!!!
komentiraj (13) * ispiši * #
semper_contra, 23.06.2016. 23:05 Za sada glavno da si tu. Sutra ću te čitati jer sam te tek sad otvorio, a noge i koljena me toliko bole od dugog sjedenja, a i kasno je, da bi bilo šteta čitati na brzake :-)!
čiovka, 23.06.2016. 23:20 Od peškarije ti idu do pijace pa onda priko Solina. :-))
geomir, 23.06.2016. 23:49 Ma to smo mi zaboravili, a furešti znaju ča vridi!! :-)))
Oljinaljuljacka, 24.06.2016.
00:00
Uglavnon nikad dosadno, a i mora se štogot brontulavat
i grintat na plus četrdeset, jerbo inače ne bi valjalo :-))
odličan post
Lastavica, 24.06.2016. 06:50 I onda ćeš i ti trošit vodu, šampone... nemoj se dati prevariti!
odmak, 24.06.2016. 07:44 Mogu ti reči kad ih vidim kako se muče i ja sam zabrinuta.
Pomagačica, 24.06.2016. 09:38 Ajme Brode baš sam se od srca nasmijala! Trče kao da ih netko goni.Zar nije ljepše lijepo na leđima plutat na moru i gledati u nebo ....
O-da životu!, 24.06.2016. 10:09 hahahahahaha, super! Još je najgore što su u našim apartmanima ,a voda nije posebno zaračunata. :) :):)
marionetta, 24.06.2016.
11:02
Joj...kad sam bila još friška i mlada (mama) , imala sam ful turbo moderna kolica u kojima sam vozala svoju bebicu (nekim se pedijatrima dižu dlake na ćeli na ovaj "naziv" za dijete) lipo laganini uza more. A onda je uza me projurila jedna furešta s istim takvim kolicima (bebicu nisam ni vidila, nit smo razmijenile ni gu-gu ni ga-ga, a i kako bi kad je ženska trčala ka munjena).
Tek tada san skužila da su ta kolica dizajnirana i napravljena baš za to - za trčanje kroz forrest. Misliš da san ubrzala korak, ma jok!
Sad iman neke okolotrbušne posljedice ali - pssst.
semper_contra, 24.06.2016. 15:46 Eto pročitah. Ne bi ja RUN FUREŠT RUN, već bi im dao motiku pa u vinograd po njavećem zvizdanu neka okopavaju lozu. Poslije pak svi u more da speru znoj i prašinu. Ako im se ne sviđa, nek idu kući, samo neka ostave šolde koje su namjeravali potrošit :-).
brod u boci, 24.06.2016.
17:59
semper contra, tako je, samo oštro!
Čiovka, aj pozdravi ih kad ih vidiš :-)
Geo, to su bile zablude onog sistema ;-)
Olja,dobro je dok grintamo, ne vridi kad umuknemo
Lasto, dobro zboriš
jel tako Odmak, ma ja ne razumin šta in to triba,. tako se patit...
Nije Pomagačice, onda ti uđe more u slušne kanale pa ogluviš
To je pravo pitanje O-da životu, troše vodu nemilicu a to im se nikad ne obračunava
Marionetta, ne brini, to je šlauf za spašavanje
malo ti malo ja, 24.06.2016.
22:06
Meni ža' tizi bogatuna šta trču, a ovi šta odaju goli i bosi..., ma
obična "mučkozavodničkapopulacija", tili bi se oni trajno unas
parkirat, jamljat naše mužove i žene, ma na svašta su ti oni
spremni. Svetogami, da živin u priobalju baš bi' bila zabrinuta,
ovako..., samo guštam čitat uzmorske priče:)))
brod u boci, 27.06.2016. 07:54 malo ti malo ja, neka nama naših furešti, a mi i tako moramo grintat :-)
Zemlja pobjednika
10.06.2016.Ovih je dana objavljen video jednog zanimljivog istraživanja pod nazivom DNA Journey u kojemu je, u samom početku sudjelovalo šezdesetak ispitanika, a osnovna nit vodilja čitavog projekta svela se na pitanje "usuđujete li se doznati tko ste zaista vi"? Naravno, iza bombastičnog naziva, krije se besprijekorno snimljen, režiran i montiran video uradak po svim uzusima suvremenog načina komunikacije, koji mora najprije biti intrigantan zatim šokantan i ako je ikako moguće - poučan, tako da će samo rijetki na kraju biti svjesni da se zapravo radi o promotivnom spotu jedne putničke agencije.
U prvoj fazi razgovora postavljanja su pitanja o osjećaju pripadnosti narodu, zemlju, rasi, religiji i mnogi su od ispitanika istaknuli da su ne samo sretni već i ponosni što su rođeni i žive kao pripadnici upravo tog i tog naroda i što su državljani upravo te i te zemlje, te da ne bi mogli zamisliti svoj život na nekom drugom mjestu i pod drugačijim okolnostima. Neki su čak izričito spominjali da ni u kojem slučaju ne bi voljeli biti pripadnici onog xy naroda s kojim smo oduvijek imali problema, uostalom opće je poznato da ti iks-ipsilonci "nisu isti kao i mi".
Na kraju razgovora, sudionicima u istraživanju je ponuđeno da prilože svoju DNA na analizu. Zašto ne, svi su rado pristali, pljucnuli u epruvetu i radosno otišli svojim kućama.
Nakon dva tjedna, ispitanici su ponovno pozvani u studio gdje je svakom od njih pojedinačno otkriven "put njihovog života". Mnogi su ostali šokirani štono bi se reklo - zabezeknuti kad su shvatili da njihovo besprijekorno čisto porijeklo na koje su bili izuzetno ponosni kao i pravovjerna razmišljanja koja mogu biti samo takva i nikako drugačija, u stanovitom neskladu s tim čudnovatim molekulicama koje kolaju svakom porom našeg tijela i imaju nezgodan običaj da nikada, baš nikada ne lažu.
Ispitanicima su naime dani na uvid rezultati u obliku jednostavne mape svijeta gdje su zaokružena područja u kojima su njihovi preci "šarali". Nakon toga, predočena im je precizna analiza i kazano - vi ste 81.7 posto bijelac Nijemac, 11 posto Indijac, 1.2 posto Šošon, 3 posto Bantu crnac i tako dalje u beskrajnim kombinacijama.
Poanta je, da je u svakome od nas izmiješan, ponekad čak smućkan ili šejkan, svojevrstan koktel rasa, narodnosti, običaja, tradicija, koktel kojeg pijuckamo polako i s guštom na nekoj tropskoj plaži i da samim tim sve terorije o arijskim mambo-đambo tlapnjama padaju u vodu. Šporku, dakako.
Naravno, u svemu tome ne treba smentnuti s uma da u ljudima postoji snažan poriv za pripadanjem, svi volimo biti dio nečeg "velikog", jer se tako osjećamo sigurnijima i manje ugroženima. Pripadati je ponekad važnije nego biti. Pripadati ne samo narodu ili državi, već pripadati i partneru, ljubavniku, prijatelju, rock-bendu ili omiljenom nogometnom klubu.
Pouka ovog istraživanja je jednostavna - otvorite svoj um, raširite poglede, upoznajte svijet, čitava Zemlja vaš je dom ma koliko izbjegavali misliti o tom.
Skrivena poruka je ipak malo prozaičnija i glasi - putujte na mjesta odakle potiču vaši preci i to naravno, samo s našom agencijom, jer NAŠA agencija nudi najbolje bla bla bla i tako dalje.
No pustimo agencije neka odrađuju svoj dio posla, meni su nakon čitave priče, misli krenule u drugom smjeru. Možete li zamisliti kakvo je to čudo da je u jednoj molekuli DNA zapisana sva naša osobna povijest? Da su u njoj svi naši preci, roditelji, djedovi, pradjedovi, pra-pra-pra-pra kako li se sve već ne zovu. Meni je to fantastično. Naša sjećanja najčešće su vezana za djedove i bake, poneki su imali prilku upoznati i treću generaciju predaka i tu naša logička priča na neki način prestaje. To je naš svijet, to su naša sjećanja. Mi smo ti koji ćemo svojim životom povezati naše djedove s našim unucima i to je naš emocionalni domet. Volimo ljude koje smo upoznali, koji su nam bili blizu, malo je čudno voljeti brkatog pradjeda Lovru kojeg si vidio samo na retuširanom portretu kojeg je devetsto i neke izradio mjesni fotograf Krausmaher. Gledaš to uokvireno lice obješeno na zidu tinela u staroj kući i ne osjećaš - ništa.
Tek na drugu ti sine - pa da, to je tata tvoga djeda Šime, on ga je poznavao, a ti si s didom bio prst i nokat. I onda priča krene dalje, dida je poznavao svoga didu, taj opet svoga, ako ne didu onda barem oca, ali svatko od njih je imao nekoga "ispred". Što su radili, kako su izgledali, čime su se bavili, u koga su se zaljubljivali, za koga su ratovali?
U nekom te trenutku uhvati strah, kad pomisliš da ta priča s vlastitim precima nema kraja, da je ispred jednog pretka uvijek bio neki još "ispredniji", ali s druge strane, priča postaje fantastična kad spoznaš da u tebi, baš u tebi postoji kontinuitet života koji je zapravo beskrajan. Zamislite koliko smo mi stari??? Mozak to ne može pojmiti, ali naša DNA može!
I na koncu shvatiš da je svatko od nas pobjednik u toj igri, pobjednik si zbog jednostavne činjenice da postojiš, da si živ, da jesi i da ćeš biti. Pobjednik si zbog svih onih koji su te stvorili upravo takvim kakav jesi, pobjednik si zato što si preživio.
I možda jednog dana, stručnjaci uspiju iz naše DNA izvući putanje kojima su se kretali svi ti naši silni preci, imam osjećaj da bi se čitava planeta Zemlja pretvorila u jedno klupko, oblo drago, toplo, veliko, kao ono davno bakino, dok je sjedila u onoj smiješnoj stolici na ljuljanje i kukičala džemper za tebe.
komentiraj (15) * ispiši * #
Lastavica, 10.06.2016.
10:35
Taj video kola nekoliko dana, uglavnom ga ljudi površno
pogledaju. Ti si izvukao pametne zaključke. Život je sam po
sebi čudo i koja nam je kombinacija gena, nevažno je, važno je
da smo ispravni ljudi, po mogućnosti dobri, i da ŽIVIMO.
Jer život se tako lako i brzo prekine...
marionetta, 10.06.2016. 11:03 ajde, molin te, što ti viruješ u znanost? biće ni u crkvu ne iđeš...ni na hodočašća.
brod u boci, 10.06.2016.
11:12
Lasto, tu smo da razmišljamo, propitkujemo, istražujem, sumnjamo... mada je znatno lakše sve uzimati zdravo za gotovo
Ha ha ha Marionetta, big like
malo ti malo ja, 10.06.2016.
15:19
Sve si ti lipo izzanalizira' koristeći se videom i dalje, a meni
ostaje razmišljanje kako je divno živit u neznanju. Ko bi ga zna
šta bi mi ta' DNA otkrio, šta da se šokiran više nego san šokirana.
A da isto razmislin?
geomir, 10.06.2016.
16:47
Malo su išli u prošlost!!
Ko zna koliko i od kojih beštijih su nan biž, biž, biž, biž,........ nonoti i none!!! :-)))
A biće da je i koja bukva ili češmina ili kupina ili,....... umišana!! :-))))
A ne samo turci, crnci, židovi,....
semper_contra, 10.06.2016.
22:29
Bio je to davno, u vrijeme jednog od popisa stanovništva, u 'mračnim vremenima'.
Došao popisivač i u našu kuću, sjeo on za stol, mi sučelice i odgovaramo na pitanja. Na pitanje koje si nacionalnosti svi ukućani su redom odgovarali: hrvatske. Došao red i na mene a ja rekoh: teranac. Pogleda popisivač u popis nacionalnosti pa kaže:
„Ali te nema. Osim toga ja za tu nacionalnost nisam čuo.“
„Teranac, stanovnik planete Zemlje“, odgovorih.
Na kraju sam ipak bio upisan kao Hrvat jer pojam Teranac u birokraciji ne postoji.
Toliko o DNK.
O-da životu!, 11.06.2016. 11:27 Meni je ovo divno! Kao što i pouka kaže-"otvoren um", zaista to živim i ne opterećujem se razdvajanjem ljudi, samo spajanjem. Kao i uvijek, jako lijep post, hvala ti.
Pomagačica, 11.06.2016. 13:35 Interesantna tema .Bravo Brode! Zaista smo svi povezani i samo smo hodočasnici na putu prema....
mecabg, 11.06.2016.
17:29
I jeste svatko od nas pobjednik,
jer je po zakonu prirode odabran kao jedinka jača, sposobnija,
jedinka koja svoje gene šalje dalje u budućnost
i na taj način živi zauvijek...
dnevnikJR, 11.06.2016. 17:47 Nažalost, ljudi često ne žele prihvatiti činjenicu da smo svi satkani od istog materijala, povezani smo istim nitima, prožeti smo više-manje istim željama i strahovima...Kada bismo toga bili svjesniji puno lakše bismo bivali jedni uz druge i u onom drugom nikada ne bismo vidjeli neprijatelja, nego tek čistu refleksiju sebe...Ali, za takav pogled zaista moraš biti open minded...
dnevnikJR, 11.06.2016. 17:48 I da,,zaboravih napomenuti: Izvrstan zapis :-)
borut, 11.06.2016. 20:19 Sada vidim da je bilo u "u pavi cas", ali ne primijetih da je to bila okrugla godisnjica:-) Nek' te dobra kob prati i narednih deset ljeta, a kad krenes prema Vruji javi se i meni!
brod u boci, 12.06.2016.
09:40
Malo ti malo ja, ipak razmisli :-)
Geo, jemaš prav!
Semper contra, birokracija se oduvijek "isticala" inventivnošću
O-da životu, hvala i tebi, izgleda da je mnogo jednostavnije živjeti u nekim kalupima, ali eto, uvijek se nađu neki "neukalupljivi"
Pomagačice, zaista smo na putu, uvijek i stalno
Mecabg, upravo tako
Razvedenice, tko zna, izgleda da različitosti među ljudima postoje upravo zbog toga da ih naučimo upoznavati, prihvaćati (ponekad i ne prihvaćati) i živjeti s njima (ili barem uz njih) I da, zaboravih napomenuti - hvala :-)
Borute, vrlo rado!
Riba Luca, 12.06.2016. 16:19 Mi smo kao i svemir ili bolje rećeno mi smo svemir i svemirci.
semper_contra, 23.06.2016. 17:23 ???
Perpetuum blogile
03.06.2016.Ljubomoran sam na muzičare. Stvarno jesam. Zašto? Pa zato šta puše, piju, kurvaju se, i nikad im ništa ne bude. K'o da su imu(nje)ni. I onda me pogotovo raspizdi što ti tipovi koji čitav život piju piju puše puše i rade ono treće, u svojim šezdesetima, sedamdesetima, izgledaju tako dobro kao da su se čitav život čuvali, postili i odricali, a pogotovo što u pravilu imaju tako dobru i kvalitetnu kosu da je mogu pustit neka slobodno leprša na vjetru ili pak svezat u rep i da još pri tom izgledaju kulerski.
Pogotovo sam ljubomoran na grupu Dalmatino. Jel itko od vas čuo za tu grupu? Jel itko ikada bio na koncertu te grupe? Pa naravno da nije, niste imbosi. Ta grupa navodno ima samo dva člana. Kakva je to grupa od dva člana? Zašto nije duet? Ako samo dva člana mogu tvorit grupu onda je svaki zakoniti snošaj u braku u ime obitelji, zapravo grupni seks!?
I što je posebno zanimljivo, samo ovaj prvi od njih dvojice svira, pjeva, stenje, napinje se, propinje, sav se zapjeni u te tri i po minute koliko im traje pjesma, a sve kako bi dokazao da ona glupača Kristina u koju je bio zaljubljen osamdeset i šeste, a koja ga nije htjela nego se udala za onog kretena Zvonu iz Okruka Donjeg što je vozio Mizija od dvista kubika, još uvijek živi u njegovu srcu i da je potreban samo jedan njezin osmijeh da joj ovaj naš šonjo s kitarom u ruci, sve oprosti. To dakle sve radi lik broj jedan iz grupe Dalmatino. A šta radi onaj drugi? Ništa! Baš ništa! Njegov je zadatak da se samo pojavljuje u spotovima na si-em-siju i pri tom radi upravo ništa. To je jedan ćelavi mrgaš nalik na tjelohranitelja Josipa Katalenića, vazda ozbiljne face i pogleda usmjerenog u kiosk s kebabom, za kojeg nikad ne bi pomislio da razmišlja o prizemnim stvarima kao što je uticaj probiotike na kvalitetu stolice.
Dakle, zašto sam ljubomoran na muzičare? Pa zato što oni stvore pjesmu, napišu je, skladaju, odsviraju, otpjevaju, snime, prenesu na nosač zvuka bem ti nosač zvuka, vratite mi stare dobre ploče, i onda im nakon te jebade od pet-šest dana posla, pjesma krene u svijet, postane popularna i vječno emitira na radiju, televiziji, jutjubu, izvrti im se na milijune puta, ako je uistinu dobra, postane evergrin, sluša se sluša, kotrlja se sama od sebe, a ovaj naš muzičar pri tom ne mora ništa više radit, jedino brojat šolde od tantijema.
A ja evo pišem ovaj blog, na današnji dan, točno deset godina, eeeeej ljudi, DESET godina ja već pišem blog, evo vam odmah predložak za komentar kojega možete kopipejstat dole bez po muke - "Čestitam ti Brode na desetom blogo-rođendanu, samo tako nastavi, želim ti da još dugo ploviš i uveseljavaš nas svojim predivnim fotkama i duhovitim tekstovima", a znam da zapravo mislite - a jebate, sjaši više kretenu, dopizdija si i blogu i vragu, ne mogu otvorit naslovnicu bloghaera da me taj tvoj Brod u boci ne klepne buzdovanom u čelo, te brod u boci ovo te brod u boci ono, dabogda ti se ta boca otkupljivala po pedeset lipa u hauflanda!
Ma ne morate se ispričavat, sve je to u redu.
Dakle ja već deset godina, tri iljade šesto pedeset dana, pišem, slikam, objavljujem, smišljam teme kojih se nikad nisam dotakao, tražim rečenice koje nikad nisam sklapao, mučim se, žderem se, idem sam sebi na živce i prepun žudnje čekam taj DAN kad više ništa neću morat pisat, dan kad će se ovaj blog zavrtit sam od sebe, dan kad ću iščupat tipkovnicu, zavrljačit je u grm šimšira i nakon toga podignut sve četiri u ariju, a moji vjerni čitatelji će i dalje dolaziti i dolaziti i dolaziti, sudjelovati, komentirati i oduševljavati se predivnim fotografijama i nadasve dubokoumnim tekstovima. Perpetuum blogile, to je moj san!
Jer ovako, kad tri dana zaredom ništa ne objavim, ne da više nema čitatelja na ovom blogu, nego nema ni pasa! Izvlači me jedino post "Oblozi za skidanje sala s trbuha" koji je do sada pregledan jedno dva milijona puta, a pomama za njim redovito nastane u proljeće kad treba panično-ad hoc-instant dotjerat liniju. Dakle, mogu ja napisat super putopis, najljepšu priču, poeziju u grozi, mogu stvorit nešto vrijedno Kiklopa, sve će to past u vodu i zaboravit se nakon pet dana, i dalje će uvjerljivo moj napopularniji post biti idiotski zapis "Oblozi za skidanje sala s trbuha".
Međutim, što sam shvatio nakon deset godina bloganja?
Zapravo, nisam shvatio nego sam primjetio. Primjetio sam to da se ne piše primjetio nego primijetio! I još sam pri-mi-je-tio da sam nakon svih tih silnih postova, zapisa, članaka kako ih god nazivali, počeo pisati s lakoćom. Ne znam kako to objasniti, ali kao da sam razvio vještinu slaganja i odgajanja riječi pa eto danas ih mogu komodno puštati u dvorište neka se igraju u pijesku, neka se spuštaju niz tobogan, neka se ljuljaju, igraju kauboja i indijanaca, a ja ću za to vrijeme na miru pripremiti večeru, postaviti stol te ih u sam sumrak pozvati - ala dica dosta je bilo igre, vraćajte se doma! I onda ću ih samo posložiti u tekst i kliknuti OBJAVI.
Kroz ovih deset godina imao sam ogromnu sreću što sam upoznao najbolju učiteljicu na svijetu. Nije bila stroga, nikad me nije šibicom žignula po dlanu, dopuštala mi je ludosti, opraštala nepodopštine, nije me kažnjavala zbog nenapisanih domaćih zadaća, već me poticala, sokolila i uvjerila da je znanje beskrajno i da su ocijene besmislene jer zapravo nikada, baš nikada ne možemo znati SVE. Ali u isto vrijeme, nikad ne smijemo prestati tragati, istraživati, razmišljati, propitkivati, sanjati.
Ta moja učiteljica zove se PRIRODA. Ona me naučila da nikad ništa nije isto, da se sve na ovom svijetu mijenja i to iz sekunde u sekundu, i da možemo proći istim stazama na stotine puta, a da će svaki put biti nešto drugačiji. Ne drastično, ali ipak drugačije. I da ćeš takve stvari nakon nekog vremena naučiti prepoznavati.
Eto, nekidan sam bio na Vruji. Ma mislim, bio sam na Vruji stotinama puta, kad god zaprašim prema Makarskoj, Pločama, Dubrovniku, upravo na Vruji moram zastati, izaći iz auta, spustiti se krivudavom stazom do mora, gledati i osluhivati što će mi ovoga puta reći. I pritom mi se svakakve misli vrzmaju po glavi.
Ovoga sam puta, pogledavajući u ono ogromno razroko čudovište, čije jedno oko strši zabodeno u stijeni, a drugo vrije u moru, razmišljao o Spaladium areni.
Šta sad Spaladium arena? Čekajte malo, čitajte dalje, nije ovo tweet. Bio sam proteklih godina u Spaladiumu na desetak koncerata, uspješnih i manje uspješnih, o tome bi se dalo razgovarati, ali ono što je svim tim koncertima zajedničko jest činjenica da je svakog puta, zvuk u dvorani bio grozan, ma ne samo grozan već katastrofalan. Prebučan i nerazumljiv, nerazgovijetan. Prvi, drugi, treći put sam mislio da je stvar u lošem razglasu, pet i šesti u kilavom izvođaču, ali nakon sedmog puta kad je produkciju zvuka izvela najbolja ekipa u ovom dijelu svijeta, shvatio sam da nije problem ni u zvučnicima ni u pojačalima ni izvođačima već u dvorani.
Jednostavno, u dvoranama kutijastog, škatulastog tipa, u objektima kojima je jedina svrha sabiti što više ljudi u što manje prostora, vi ne možete postići kvalitetan zvuk jer on se odbija od svih tih zidova, kuteva, zakutaka, on u krajnjem slučaju postaje nepodnošljiv.
E sad, kakve veze imaju Vruja i Spaladium arena? Baš nikakve. Ali toga dana je puhalo lagano jugo, vjetar je donosio miris mora na lice i ne samo miris već i zvuk valova, svakog refula. U jednom sam trenutko sjeo u sedamdeset i treći red Vruje, sjedalo osamdeset i osam, sektor B, zatvorio oči i uživao.
Bože, pomislio sam, ovdje bi trebalo dolaziti slušati MORE.
I shvatio sam u čemu je stvar. Vruja je građena kao ogromni prirodni amfiteatar, ona je blago zaobljena i uzdužno i poprijeko i u svakom drugom smislu. U tom golemom amfiteatru, zvuk struji prirodno prema gore, nema odbijanaca, nema devijacija, ostaje čist i razgovijetan bez obzira na udaljenost. Pa nisu zaludu stari Grci gradili amfiteatre za svoje predstave!
Stari Grci su očito znali kako se slušaju riječi, tonovi i zvukovi, a znali su zato što su znali čitati prirodu, što mi danas nakon dvadeset i pet stoljeća očito ne znamo. Pa eto, između ostalog, gradimo sale za koncerte u obliku škatule.
Današnji čovjek nema strpljenja, sve želi postići preko noći, u želji da preskoči prirodan tijek procesa, čovjek radi sranja, a nakon sranja optužuje drugog za ta ista sranja. No dosta je bilo sranja, danas je ipak deseti rođendan ovog bloga, a ja ću na trenutak pokušati zaglumiti onog muzičara s početka priče, popeti se na pozornicu, odvaliti jedan riff i zaurlati - keep on bloggin', yeah.
A sada, kad predam ovu lopticu vama, otvorit ću bocu najboljeg vina, natočiti u pravu, svečanu tanku čašu sa stalkom, ispijati ga polako i pravit ću se važan sam sebi.
Istina, da sam bio ambiciozniji, da nisam bio tako prokleto lijen, vjerojatno sam mogao postići i više. Objaviti par knjiga, uhvatiti se ozbiljnijih formi, ostaviti nešto opipljivo, a ne samo ovako virtualno. Ali, neka sve ide svojim tijekom. Bit će jednog dana. A možda i ne bude, Ne znam. Nakon toliko godina samo jedno znam - drag je meni ovaj moj Brod u boci.
komentiraj (17) * ispiši * #
Lastavica, 03.06.2016.
13:24
Čestitam ti Brode na desetom blogo-rođendanu, samo tako
nastavi, želim ti da još dugo ploviš i uveseljavaš nas svojim
predivnim fotkama i duhovitim tekstovima!
Za ozbiljno!
marionetta, 03.06.2016. 13:25 odličan post o skidanju sala, fala ti na linku! :)
brod u boci, 03.06.2016. 13:26 Bravo Lasto, super ti je komentar, zaozbilno :-)
Lastavica, 03.06.2016.
13:27
Priznaj, jedan od najljepših što si ih od mene pročitao :)
A ti ode na Vruju i ne pomisli na mene, ccccccc.
brod u boci, 03.06.2016.
13:28
Marionetta, samo se čuvaj krokodila!
Lasto, od sada bez tebe na Vruju - nema šanse :-)
semper_contra, 03.06.2016.
14:39
Kad si mi već dao šlagvort, onda ću ga i iskoristiti:
"Čestitam ti Brode na desetom blogo-rođendanu, samo tako nastavi, želim ti da još dugo ploviš i uveseljavaš nas svojim predivnim fotkama i duhovitim tekstovima".
I naravno tu ću završiti, jer ono dalje ne priznajem.
A sad kritika. Hvališ se: „Zapravo, nisam shvatio nego sam primjetio. Primjetio sam to da se ne piše primjetio nego primijetio!“ U svakom slučaju značajan uspjeh kroz ovih 10 godina pisanija :-)). No, morat ćeš nastaviti pisati još najmanje toliko kako bi primijetio da unatoč tome što si „razvio vještinu slaganja i odgajanja riječi“ da ih ipak danas ne možeš „komodno puštati u dvorište“, već da ih možeš komotno puštati u dvorište.
Ne mogu se ne osvrnuti i na 'studiju' o akustici dvorana namijenjenih za zgrtanje para a ne za slušanje muzike. Pogotovo što sam, kao projektant, imao prilike dosta o tome učiti a ponešto i naučiti. Naravno, od učenijih od mene. Pa sam tako od njih saznao da su upravo zbog konfiguracije koju opisuješ da ima uvala Vruja, jedne od najakustičnijih prostora upravo barokne crkve.
brod u boci, 03.06.2016. 14:54 Semper Contra, a jel'se pravilno piše Irak ili Iran :-D
semper_contra, 03.06.2016.
15:11
E sad ne znam misliš li na Bagdadski kalifat ili pak na Perziju?
Onako usput:
Postadoh 2.000.001 čitatelj posta "Oblozi..." i ostavih tamo neki mali komentarčić, pa ako nekog zanima neka navrati i neka ga pročita. Radi se o još jednom receptu za mršavljenje.
malo ti malo ja, 03.06.2016.
16:03
Šta se buniš, odlično si proša, sve je tu, sve je zapisano, na tvoju
i našu radost. Šta bi da ti je k'o meni, cili život kuvan, misin, čim
se dignu od stola, zaboravili na cili trud i muku. Zahvalna mi samo
"psetička", ona barem čuva dok ne dođe crpilica.
Samo ti nastavi, a za knjige bi bilo vrime:))
samo za vranju, 03.06.2016.
16:31
Ja ću tebi čestitati na svoj način: Dabogda ti nama pisa još 100 godina i mi tebe s gušton čitali!!!
I šta će ti knjiga kad imaš blog. Samo ipak spremi sve to svoje blago jer ako se ne daj bože blog ugasi da ga imaš uzase. 10 godina zaslužuje tortu i feštu. Pa eto zamisli jednu virtualnu koju ti ja poklanjam baš od srca.
bodulka, 03.06.2016.
17:02
Obzirom da si do sad stigao slistit cilu bocu vina i nakupio si se hrabrosti, sad nam fino priznaj da je jedan od koncerata u Spaladiumu bio Dalmatinov i da si drugi dan bio bez glasa :)))
Neću ti čestitat ovaj okrugljak, nego ti samo od srca hvala i abbraccio!!
dnevnikJR, 03.06.2016. 17:07 "Čestitam ti Brode na desetom blogo-rođendanu, samo tako nastavi, želim ti da još dugo ploviš i uveseljavaš nas svojim predivnim fotkama i duhovitim tekstovima",...a kaj da ti velim, osim hvala kaj si mi priredio komentar pa sad ne moram dozivat sva ona slova koja veselo skakuću po dvorištu moje plave glave:-))))) I još k tome zaista mislim sve ovo naznačeno u komentaru pod navodnicima:-))))))
Oljinaljuljacka, 03.06.2016.
19:57
Ja ti baš zavidim što možeš pustit riječi da luduju i obavljat štošta u međuvremenu, pa onda samo stisnuti "Objavi! " i ono uvijek, ali baš uvijek super post s predivnim fotkama, obavezno prožet humorom i uvijek dovoljno intrigantan da mi je uvijek žao što nema još... Srećom pa si ovisan o bloganju pa znam da će uskoro novi post :-)
Čestitam :-)
K0koLO, 04.06.2016. 11:37 Čestitam ti RODE na desetom blogo-rođendanu, samo tako nastavi, želim ti da još dugo ploviš i uveseljavaš nas svojim predivnim fotkama i duhovitim tekstovima"
O-da životu!, 04.06.2016.
17:18
Na kraju ili na početku skužiš da je od rezultata stvaranja bitnije, samo stvaranje! Lijepa je to brojka, neću ti reći da me uveseljavaš jer znam da uveseljavaš prvo-sebe, isto ako i ja. :)
Sretna deseta godina!
brod u boci, 05.06.2016.
07:46
Malo to malo ja, to moje "bunjenje" je slično kao i ribarsko grintanje, ma koliko ulov bio dobar nikad to neće priznat, nego će za javnost biti "ah, moglo je i bolje"
Mela, dug je put od bloga do knjige, nije to sam cut-paste već napisanog u novi medij, ali zapravo, i dobro je da je tako.
Bodulko, bome sam od petka slistio i više od boce pa tek sad dolazim k boci, ovaj htio sam reć - k sebi :-D
Dnevnik jedne razvedenice, vidiš kako činim sve da olakšam svojim čitateljma :-) Hvala ti
Olja, i meni je drago vidit tvoju ljuljačku, drago mi je da si tu
Kokolo, živija rode!
O-da životu, Upravo, to, stvaranje je veličanstven proces, kreacija nešto ni iz čega, pretvaranje misli u relčenice koje ne ide baš tako lako, ali najvažnije da još uvijek - ide
Pomagačica, 05.06.2016. 09:26 Riječi ti same teku.Ništa se ti ne mučiš i nećeš tipkovnicu baciti u šimšir jer ga sigurno nemaš kraj kuće nego ti se sviđa ta riječ.Sad sam se sjetila da sam prvi put pročitala tvoj blog kad si bio na Vruji .I mene to mjesto uvijek fascinira i malo plaši kada tu prolazim(nažalost nikada pješke).Tu si radi nas koji te volimo i znam da ćeš UVIJEK pisati :-)
borgman, 29.06.2016. 11:16 isti osjećaj, isti krajevi (ona mjesta koja si naveo)...dragovoljac 91.-e, budala 2016.-e. Ja još mogu dodati i kako sam bio "gdje nismo bili"...i sl. Nadam se samo da te zdravlje dovoljno dobro služi, i kako debelguzani nisu uništili onaj dio osjećaja časti i poštenja koji smo tada uzimali "zdravo za gotovo". Budi pozdravljen.
Bergaz, 29.06.2016. 11:36 Budala? Ni govora.
Nikad ne bih prihvatio da mi osobni integritet "mjere" i "zaljuljavaju" neki Ćesićevci... nepriznate narodne sramote, držeći pritom ruku "na srcu".
Kapa vam dolje!
"Otvaranje posta" pričom o ratnim fotografijama - predirljivo!
Dinaja, 29.06.2016. 12:02 sinoć gledali u HNK predstavu Tene Štivičić, "Tri zime"...
preslika vremena... srce je tugovalo... da, dobro ti je pitanje...
tko smo bili mi...
mi koji smo sa, margine tadašnjeg vremena, promatrali događanja
se sinoć zapitasmo... tko su bili oni, heroji domovinskog rata...
tko su oni dok danas dok tajkuni vladaju...
ma eto, užasnuta i tužna dođoh k tebi po piće...:)
Oljinaljuljacka, 29.06.2016. 14:07 Vrijeme kad zlatni rez ništa nije značio, a opet su te fotografije pune emocija i neponovljive na svoj način, jedan dokument vremena.
Pisala sam o tome, gledano očima žene, a pokušala sam i iz ugla preživjelog invalida. Budi pozdravljen...želim ti manje gorčine ...za tvoje dobro.
dnevnikJR, 29.06.2016. 16:54 I kada sve napisano sagledaš iz današnjeg kuta...kada znamo što se dogodilo 20 godina kasnije, jeza te lovi :-(( I moj tata je bio jedna takva budala:-((Nikada neću zaboraviti tugu u njegovim očima kada je shvatio da su nam (dok su mu suborci ginuli na fronti), "naši" popljačkali i uništili domovinu:-(( I da bi stvar bila još tragičnija, dozvoljavamo im da je uništavaju i dalje:-((( Svaka čast na ovom postu!!!
Čuvarica pinkleca, 30.06.2016. 06:48 kada bih birala 10 meni najboljih postova koje sam u ove 3 godine na blogu pročitala ovaj tvoj bi svakako bio u toj mojoj top desetki
bellarte, 30.06.2016. 07:35 .čitam i vidim sebe u tim odorama,ja sam imao sreće pa sam rat prošao relativno bezazleno ....slažem se s @čuvarica pinkleca...a ovaj zadnji pasos treba uokviriti..i poslati prdonjama i debeloguzanima po svim institucijama koje "brane"naše interese...moj naklon na čistom i nedvosmislenom postu
., 30.06.2016. 07:53 Ne slazem se za zadnjom recenicom i ponosna sam na vas..a kad kazem BRANITELJ srce se ispuni zahvalnoscu. Pa nek sam ja budala.
izvorni život, 30.06.2016. 08:00 Odličan post. Iako, čini mi se da izraz "branitelj" može odgovarati. Problem je samo u tome što su ga mnogi izmasakrirali tijekom godina, svatko se nabacuje s njim za razne potrebe, pa je izgubio prvotno značenje.
brod u boci, 30.06.2016. 08:05 Borgmane. GP-CB, Dinaja, Oljina ljuljačko, razvedenice, čuvarice ponkleca, bellarte, Ema i izvorni živote - hvala na komentarima
Kojotica, 30.06.2016. 08:26 Možda će zvučati čudno ali sav onaj bijes koji osjećam još danas kad pogledam u kojekakve svečane lože i tamo ugledam Mamiće i Horvatinčiće kako drže ruku na srcu dok svira himna su stihovi srpskog repera Marcela : Neće više metke da ispucavam za sumnjive pretke, neću cijeli život da živim početke, mamu vam jebem!
Nikada, pa ni da me lobotomiziraju, neću prestati prezirati one koji su moju generaciju sjebali i oduzeli joj mladost, izbrisali joj sjećanja na jednu ne tako ružnu prošlost i uništili joj budućnost. Ne mrziti jer mržnja je ipak emocije kojih ta stoka nije vrijedna. Jedino što sam još uspjela napraviti je da sam sina izvukla s prostora na kojima nikad neće biti mira, za mene je kasno, tragovi su ostali iako fizički nisam bila u ratu pa ni u Hrvatskoj devedesetih.
Do Hrvatske općenito gajim odnos sličan odnosa roditelja prema djetetu narkomanu. Najradje bi zaboravio da to smeće postoji ali tvoje je, ne možeš ga se odreći. I stalno gajiš nadu da će pronaći pravi put, evo, sad će se promijeniti. I izgleda na momente da je tako. I taman od sreće da ćeš ga/ju zagrliti kad opaziš špricu i žlicu u ladici a murija stoji pred vratima. I opet si na dnu mrzeći samoga sebe jer si rodiila to djubre.
Sori na dugom komentaru koji je možda potpuno off topic. A možda i nije. Lijep pozdrav svim pravim braniteljima i svim sjebanim pripadnicima moje generacije ma gdje bili.
malo ti malo ja, 30.06.2016. 09:47 "... barabe, kokošari..., puno više u svečanima ložama", opća
blamaža i riganje svih vrsta negativizama po mladosti koja
iz ovog kuta tek nazire svoju mladost iza šlampave, maskirne
uniforme, nevino i naivno misleći da su odbranili. Da, odbranili
od četnika i topovskih granata, ostavljajući, nehtijući, granatiranje
svega odbranjenog, a oni, pravi, iskreni su samo promatrači iz
prikrajka, pitajuć se "zašto", možda za svečane lože, ili...
Što se mene tiče, vi ste časni ljudi i svojoj djeci imate ostavštinu
bez mrlje, koja je daleko od "budala":))
O-da životu!, 30.06.2016. 11:00 Neizbježna tema i svakidašnjica, nažalost. Svaki rat je izrežirana predstava plaćenih glumaca u kojem besplatno statiraju naivni kaskaderi. Koliko mladih dečki poznajem koji su od straha oboljeli, a nemaju nikakva primanja, bauljaju cestom, rođeni roditelji ih se boje (naravno da se nisu oženili, puška im je bila partnerica).
Svaki put kad vidim prijatelja iz djetinjstva izgubljenog pogleda u prostoru i vremenu, tužna sam jer mu ne mogu pomoći, ne prepoznaje me, životari u svom svijetu. Gdje je država za koju se borio da mu pomogne, izliječi traume, vrati godine, da priliku za dostojan život?
semper_contra, 30.06.2016. 12:47 ...ali mogao bi se usvojiti jedan univerzalni naziv za sve vojnike "naših" ratova.
Mi smo svi bili - budale.
Potpuno se slažem. U te budale ubrajam oca (poginulog partizana koji nije vidio mene ni ja njega), sebe kao kratkotrajnog pripadnika Narodne zaštite (klice buduće ZNG i Hrvatske vojske) i onog bezimenog učesnika NOB-a pokraj čijeg spomenika gotovo svakodnevno prolazim u Samoboru, ispred Hrvatskog doma na Trgu Matice Hrvatske i, prolazeći, svaki put pomislim: "Kakve ste bile budale."
Mirče, 30.06.2016. 13:37 Brod u boci,brisanjem mog komentara si još više potvrdio koliko si crveno obojen i patiš za politikom pustog JOCE.
suncokretica, 30.06.2016. 13:45 Nemam sta dodati, sve si rekao đźž Intenzivno sam pro/ezivjela taj rat prakticki na prvoj liniji a nekako jos ne vjerujem da se to nama dogodilo. Gledam danasnje 20-ogodisnjake, tako su mladi, bezbrizni, puni planova, tako ...sve ono sto i treba biti u dvadesetima...a nama su to uzeli debeli prdonje
brod u boci, 30.06.2016. 13:59 Mirko, ne pada mi na pamet da brišem komentare, bolje pripazi kuda se tvoj mišić kreće i na što klika, evo mogu i ponovit tvoj prethodni komentar - hrvatska hrvatima (mala slova si napisao ti). ja ti mogu odgovoriti sa recimo Zemlja - Zemljanima, Zadovoljan!?
brod u boci, 30.06.2016. 14:04 Kojotice, malo ti malo ja, o-da životu, semper contra i suncokretice - hvala i vama
Shelly Kelly, 30.06.2016. 15:25 možda je dijelom razloga, što ponekad ne znamo, kamo gledati nakon svega, i taj što se nakon rata neprijatelj uvukao među nas; tu ga ne očekujemo, oklijevamo djelovati među vlastite redove...
sram prema vama, koji ste stvorili pretpostavke da nam bude bolje, oni niti nemaju čime osjećati.
Pomagačica, 30.06.2016. 15:35 Branitelj je dobar naziv jer znamo na koga se odnosi.Nisi budala jer si branio svoj dom i opet bi.Sigurna sam.
Mirče, 30.06.2016. 15:39 Ja sam imao dva komentara,i izbrisana su,jedan je bio prilično dug,taj Hrvatska Hrvatima,ne znam da li sam napisao malim slovima,ono Hrvatska malim slovima sigurno nisam napisao,svejedno.Što te zabolila istina u mojim komentarima,ono o Račanu nije laž,upitaj koga oćeš ako ne viruješ.Jadni su hrvatski branitenji,jadan je hrvatski puk uopće od onog vrimena kad je Račan došao na vlast.I iza njegove smrti politika je ostala ona ista bez obzira koja je stranka vladala. Politika,velikosrpska titoistička i to je pogubno.Ti takozvani antifašisti,iz crvenih kmera presvučni,ako se ne maknu,u Hrvatskoj će uvik vladati kaos.Ono o Kojotici sam napisao kao da me Bog na to uputio.Nisam lagao.
FreshCaYg, 30.06.2016. 17:18 Ne znam, ja sam na te svoje braniteljske dane ponosan, uradio sam ono što sam osjećao da trebam uraditi, kad je završilo, završilo je, i onda sam znao da su nam podvalili Srbe kako se ne bi obračunali s onima s kojima smo se u stvari trebali obračunati, s onima koji su onda bili u ložama, isti su to neljudi, možda se sada drugačije zovu, ali su isti, što ćemo reći svojoj djeci , pa eto da su pravi neprijatelji uvijek u ložama ma što bilo tko drugačije govorio.
SarahB., 30.06.2016. 18:46 A gdje bismo bili mi danas, da nije bilo tih budala, kako ti kažeš?
U trenucima propitivanja, razočarenja ili sumnje, a to su sve odlike i osjećaji inteligentnih i poštenih ljudi, to je jedino pitanje koje u sebi sadrži pravi odgovor.
Lakome ložioničare i profitere, uvijek na kraju stigne kazna po principu: oteto-prokleto.
Nadobudne, naivne i one čista srca, čuva viša sila, ma kako god da se oni zvali ...
križar, 30.06.2016. 19:43 ajoj, kako si me u srce i dušu pogodio - mi nismo bili sirotinja 91.(2011 druga priča) i neću šiljit nit tupit nit guslat - 1992 u bolnici u Traumi u ZGB-u (tad se 12 sati putovalo okolo iz moje Slavonije) neka pisarica je došla mog supruga uvest u neku statistiku i kad joj je rekao da je VSS -nije imala rubriku u tom svom formularu ispunit - i još jedan detaljčić (moja ćera danas ima točno 30. godina i sva sam skašena emocijama) kad smo ona i ja te 92, išle njega posjetit u bolnicu (veljača 92) i nakon tih 12. sati taljiganja okolokere i iz ove naše mračine ušle vlakom u ZGB osvojetljen - dijete me tad pitalo (5,5 godina) - mama jel tu još uvijek Božić - joj a mislila sam da sam sve toooo u škrinjice uspomena spremila,A danas- ja u Austriji, jedno dijete u Irskoj, dugo se spema u Švicu, a moj HRVI bez mirovine, nezaposlen,sprema se na bauštelu u Njemačku.Budale?Ne, neg ljudi PONOSITI! Domovinu svoju ljubim bezgranično a o svim Vladama mlatimudanskim i o svim Vlastama kurvačama ovom prigodom neću! Korijenje dragi moj.korijenje i kriiilaaaa, ma što god tko mislio o tom! I opet bi tako, ma tko god me zatucanom,glupom,naivnom, bljak"desnom"proglasio. Et!
shadow-of-soul, 30.06.2016. 20:44 ''Četvrt stoljeća je prošlo od tih dana, a kao da je jučer bilo. Neki bi da zaborave, neki bi pamtili, neki bi vratili, neki bi... ni sami ne znaju što bi.''
moj suprug je imao 34 godine 1991. kad se kao dragovoljac javio i otišao ... ostavio je ženu i dvoje male djece, dobro plaćen posao ... ništa to nije bilo bitno, osjetio je zov i - odazvao se
išao je srcem, kao i mnogi drugi dečki, muževi, zreli ljudi, žene - svi su išli srcem "zovi, samo zovi svi će sokolovi za te život dati", a to je bio taj zov...
od toga on danas nema ništa niti je išao tada, te 1991., da bi danas imao - nešto ... nakon Oluje, sprašili su mu otkaz... dugo je lutao, 5 godina je bio od ne milog do ne dragog ...
i opet ništa nije tražio... od svega nema ništa
i unatoč svemu, ostao je normalan, zdrav u glavi i u tijelu zgodan muškarac, koji ni danas ne traži ništa...
ali o tim danima - on šuti ... ne priča o njima ... i ja znam da se o tim danima ne priča, oni su proživljeni, doživljeni, izašli su kao pobjednici, ali pravi ratnici - šute... oni znaju što je bilo i kako je bilo
ja ga tada nisam poznavala, upoznala sam ga tek 2004. kad smo zajedno krenuli u naš zajednički život, kako onda, tako i danas...
i ne pitam ga o tome, jer znam da mi ne bi puno toga rekao, ali oči njegove plave o tome jako puno znaju i one mi govore... ja šutim, gledam u te plave oči i - slušam Dušu njegovu...
Mirče, 01.07.2016. 08:36 Kad su se već spremale BALVANREVOLUCIJE i Hrvatska napadnuta,bio sam već punih dvadeset godina u Njemačkoj,nisam išao u rat i nisam puškom branio Lijepu Našu.Nisam ni mogao,valjalo je raditi i hraniti ženu i dvoje djece.Pomagao sam financijski obranu i putem hrvatskih katoličkih misija bio uključen u sve vrste pomaganja dragoj mi DOMOVINI.Moja braća su bila na prvoj crti bojišnice,mlađi brat je od poslijedica rata i umro vrlo mlad.Nikad nisu rado pričali o vrimenu provedenom na bojišnici ( ja sam iz Dalmacije,s Miljevaca nedaleko Drniša ),a kad bih im o tom postavio pitanje,ljutili su se i tražili da im takva pitanja ne postavljam.Nisu se nikad kajali što su bili tamo gdje jesu,bili su ponosni na to,nisu nikad tražili neka posebna prava.Dužnost je braniti svoju zemlju,ide se od srca u boj za narod svoj," zovi samo zovi svi će sokolovi za ta život dati ",fino napisa shadow-of-soul.
Takva, 01.07.2016. 09:03 Natjerao si me da se nakon devet mjeseci logiram na blog, samo da Ti kažem da na svijetu ima mnogo 'budala'...hvala im; bez njih puno toga ne bi bilo moguće!
afrika, 01.07.2016. 09:23 Odlično napisano al ipak se ne bih složio da smo budale. Nisam budala jer ja mogu pogledati svoju djecu u oči i reći i šta sam to radio tih godina. Ne moram izmišljati priče, ne moram birati uloge i pretvarati se i glumiti,- bio sam i radio ono što sam morao i trebao raditi,
Jasno, nije mi drago vidjeti sve ove tajkune i lopove koji sada vladaju al ja sam svoje odradio i ponosan sam na svaki svoj korak koji sam napravio u to vrijeme, a znam još puno sličnih meni. Vjerujem da si i ti jedan od njih jer da nisi ne bi imamo ovakav osjećaj za nepravdu i glupost svih ratova koji su ikada bili, pa evo i ovog našeg, Nema tu pravila. Rat nekoga polomi, nekoga očvrsne, nekome zamagli poglede na život i smrt, nekome razjasni.
Nema tu pravila zaista nema Bogu hvala, ja sam očvrsnuo i malo mi je jasnije da nije sve u ložama, položaju, novcu, interesu bilo koje vrste. Bitan je život koji sam sebi napravimo i kako ga prihvatimo, Carpe diem, jer dok god možeš činiti dobro čini, tko zna hoćeš li sutra imati za to prigodu, mi smo činili dobro u to sam siguran i u to ne treba sumnjati a svi će odgovarat za svoje i u to sam siguran,
Svojoj djeci nećeš trebati niti objašnjavati tko si bio, vidjet će sami, vidjet će oni tko si bio i neće im biti ni bitno kako god se to zvalo u ono vrijeme, Kažu u vrijeme ponosa i slave,- da bilo je ponosa onda a sada..... baš i nisam siguran,
Lijep ti pozdrav i svako dobro
j., 01.07.2016. 12:23 ma sigurno smo budale, osobito u očima onih kojima radovanje tuđoj nevolji nije strano, ali zbog opisanih "budalaština" srećom budale nisu ispale naša djeca koja bi živjela ono što bi se dešavalo nakon što je jedan bijesni general obećao da će popiti špricer na Trgu Republike... u ljepšoj formi, bila bi to jedna (neka se nitko ne uvrijedi) Bjelorusija; satrapija orijentalnog tipa u kojoj ne bi bilo nevinih... a sve ovo drugo što je došlo poslije i što si lijepo opisao bolna je i strašna budalaština, neprispodobiva kakvoj uređenoj državi, ali još uvijek puno manja od toga...
brod u boci, 01.07.2016. 18:39 E pa hvala još jednom svima, zaista svima na komentarima, očito je da ova tema budi emocije i izaziva sjećanja svakog od nas na te dane koja su koliko slična, toliko i različita, ništa to nije čudno. Ako je već našu generaciju zahvatila ta pošast onda barem pokušajmo stvoriti bolji svijet za našu djecu. To moramo mi, neće nitko drugi.
semper_contra, 01.07.2016. 21:50 Ako je već našu generaciju zahvatila ta pošast onda barem pokušajmo stvoriti bolji svijet za našu djecu.
Mnogi po kojima se danas pljuje jednako su govorili za svoju djecu, neki su i poginuli da se to više njihovoj djeci ne dogodi. Pa se ipak dogodilo! I dogodit će se opet!!! Bit će tako dok je svijeta i vijeka.
Mirče, 02.07.2016. 08:56 Semper Contra,puno ih je koje ti na hrvatskom blogu u postovima neopravdano ispravljaš i bezdušno lijepiš negativne simbole Hrvatskoj i hrvatskom puku uopće.Mislim da ti je bloger Bocacciozg očitao najbolju pištulu na koju mu nisi imao što reći.Istinu ti je naveo.Sićaš li se tvojih postova kad si kudio vojno redarstvenu akciju Oluja,hrvatske generale,nedužne zatvorene u Den Haagu?Pametnu dosta.