Na prljavo bijelim zidovima gradskog muzeja gledam fotografije nastale ranih devedesetih. Moje, sad već izvježbano oko, mehanički traži među njima onu magičnu kombinaciju geometrije i emocije, svjetla i sjene, boje i ne-boje. Ništa od toga. Fotografije su male, uglavnom mutnjikave, nespretne, bez trećina, sedmina i zlatnog reza, izvučene za ovu priliku na svjetlo dana iz dubina već zaboravljenih škafetina negdašnjih ratnika. Snimljene uglavnom u trenucima čekanja. Jer, rat je ponajviše to - čekanje. Čekanje zlokobnog fijuka granate, čekanje zapovijedi za juriš, čekanje zore, čekanje mraka, čekanje sutrašnjeg dana ako ga bude, čekanje da čekanje konačno prestane.

Ipak, primjećujem kako svaka od tih fotografija nosi u sebi nešto upečatljivo, nešto što se provlači kao zajednička nit, karakteristika koja je nastala slučajno i nije bila rezultat "umjetničkog promišljanja". Tim još i bolje. Dakle, na svakoj fotografiji primjetan je kontrast mora zemljano-zelenih uniformi, često nezgrapnih, na brzinu prekrojenih i prevelikih brojeva, te s druge strane lica dječaka i poneke djevojčice koja proviruju iza tih tamnih, maskirnih zavjesa. Prepoznajem mnoga od njih. Mršave fizionomije i bujne kose, nestašnih pogleda, frajerskog stava, kao da su se našli na plaži u Medenoj, a ne u kršu Čepikuća, Kljaka, Gromača, inih sela za koja nitko od njih nitko do tada nije ni čuo. Prepoznajem i lica onih koji svoju dvadeset-šestu, dvadeset-sedmu, nisu stigla dosanjati. Gledam ih u oči, tražim neki znak, neki trag, jesu li znali, jesu li slutili?

Nemojmo se lagati - sirotinja je izvukla rat. Momci obični, priprosti, većinom sa sela, manje iz grada, ali momci čisti, pošteni, nepokvareni. Istina, bilo je i baraba, probisvjeta, kokošara, ali takvih uvijek ima, u svečanim ložama neizmjerno više nego na bojištima.

Četvrt stoljeća je prošlo od tih dana, a kao da je jučer bilo. Neki bi da zaborave, neki bi pamtili, neki bi vratili, neki bi... ni sami ne znaju što bi.
Ni sam još nisam načisto s tim. Na početku svojih dvadesetih kad je svijet izgledao kao velika šarena livada, nisam mogao, ma ne pretpostaviti, nego takve misli su bile totalno "out of question". Rat, kakav rat? Između esesesera i amera? Ma ne, naš rat je u pitanju. Kakav naš rat, pa taj rat je završio prije više od četrdeset godina!?
Ali rat bane kao pijani gost u kuću, galami, posrće, razbija i prostači, traži još rakije i ne vjeruje kad mu kažete da je nemate više. I nema tu pravila. Rat nekoga polomi, nekoga očvrsne, nekome zamagli poglede na život i smrt, nekome razjasni.

Na koncu, slušajući i danas beskonačne rasprave o ustašama, četnicima i partizanima, često se pitam - a tko smo bili mi? Mi čak ni imena svoga nismo dobili. U pravnim dokumentima smo "sudionici Domovinskog rata", u novinarskom izričaju "hrvatski branitelji". Branitelji? Ma dajte molim vas, branitelj je tako općenit izraz da ne govori ama baš ništa. Žalosno je to da čim izgovoriš "ustaša", "četnik", "partizan", čak i "švabo" ili "talijan", automatski vizualiziraš lik tog vojnika i vidiš ga nepogrešivo, sa svim karakterističnim obilježjima. A dok izgovoriš "braniteljdomovinskograta" već te prođe volja za bilo što.

A mi, opet kažem, u šarenilu raznih naziva, nismo zaslužili jedno jedinstveno ime iza kojeg ćemo stajati svi. U početku kolokvijalno "pričuvni mupovci ", "redarstvenici" pa nakon toga "gardisti", "zenge", čak i "bojovnici". Dok se nije ustalio službeni, ali opet općeniti izraz "hrvatski vojnik", eterom je već kružilo na desetke različitih naziva. S neprijateljima je već bilo jednostavnije. Oni su za nas bili četnici, mi svi odreda za njih ustaše, u dozivanju preko rovova, od milja tek čede i uje.

Eto, danas nakon dvadeset i pet godina nemamo narodnih heroja, nemamo filmova, nemamo pjesama, imamo samo mitomaniju koja pred određene datume buja kao pivski kvasac da bi nakon toga splasnula do iduće prilike. Gaji se mržnja, strpljivo i ustrajno, mržnja je neobično otporna biljka, najbolje raste bez sunca i topline. a u ovim našim gudurama njeguje se na poseban način. Kod nas nikad nije nedostajalo impotetntnih prdonja i razbojnika koji su huškali mlade da se tuku za njihove interese.

I da, na ime naše još uvijek mislim, kako ću svojoj djeci objasniti gdje im je otac bio? Ma, možda bolje da im ništa ne objašnjavam. I ne znam hoću li imati snage izgovoriti, ali mogao bi se usvojiti jedan univerzalni naziv za sve vojnike "naših" ratova.
Mi smo svi bili - budale.

U malome mistu kraj mora, sa svakim novim litom, ožive stare rasprave. Pošto su tikvice na veliko, kako su rodile praske, koliko je Zvone Blatobran izvadija kumpliri u Krtinama, jema li ča furešti... Nima, lani je bilo bolje. Ka i uvik.



Apropos furešti, zadnjih se godina našla na tapetu još jedna tema - neprimjereno odijevanje. To je zapravo finiji izraz za nešto skroz suprotno - primjereno razodijevanje.
Navodno, tako neprimjereno odjeveni, odnosno primjereno razodjeveni furešti vrijeđaju naše moralne osjećaje. Oštija, điraju po gradu ka da su na plaži. Di to ima?

Tankoćutni kakvi već jesmo, naše moralne osjećaje ne ugrožavaju vlastitom nepameću izabrani vlastodršci dok nas svakodnevno i opetovano lažu, pljačkaju, ponižavaju i od nas prave male majmune, ali nas strašno vriđa kad nasri ulice ugledamo kakvi nabildani torzo istetoviran ka đambo plakat made in Offenburg ili u boljem slučaju - jabukoliku guzičicu u mikro-kostimiću iz Česke Budejovice.

Pritom, tvrde očevici kako je ta pojava toliko uzela maha da su se čak i neki domaći prilagodili općem trendu pa je sinoć na Cimatoriju na končertu limene glazbe viđen Ante Špigeta u kratkin gaćaman ali s različitin bičvama, a Kuzma Canculin greškom obuka ćerinu sokolsku majicu pa mu je više od po trbuja izletilo vanka.

Međutin, mene puno više brine jedna pojava koju opet uporno propagiraju ti nesriknji furešti a to je da prostite - trčanje.

Eto, svako jutro kad gren na posal, ja intran barenko pet-šest takvih koji pod punon trkaćom opremom glavinjaju od Čiova priko mosta do peškarije i ko zna di još oni posli svršu.
I svi do jednoga izgledaju isto, lagašne patike, uske pripijene gaće uz tilo, sportska maja, slušalice u ušiman, onda nike antene koje vire iz glave ka rogi u puža pa puste žice, inštrumenti koji računaju prijeđeni put, korake, brzinu, otkucaje srca, tlak, ko zna šta još sve ne. Ma ne samo šta ih je grubo vidit, nego oni svojim ponašanjem mogu izazvat dežgraciju. Za razliku od nas koji se po gradu krećemo normalno, juski, paćifiko, s noge na nogu, trkači unose totalnu zbrku i nervozu na naše ulice. Borati, to šta oni radu nije trčanje nego posrtanje, dahtanje, glavinjanje, imaš osjećaj da će se svaki čas srušit, upast u more i onda će ga još tokat spašavat. Štajaznan šta on vidi šta on čuje, di će prić ulicu, di neće!?

I kojega vraga on ima trčat? Ako mu je priša, zašto se nije uputija desetak minuti ranije tamo di je naumija ić pa bi stiga lipo na komod, a ne vako trčeći i ugrožavajući sve ostale sudionike u prometu? Znate šta, ja mislin da su ovi trkači svi odreda teški provokatori deboto u rangu mučkog đubra. Toliko su bahati i prepotentni da je to za nevirovat, ali nama tukciman to još ne dopire do možđana. Ko danas može trčat? Samo neko ko je bezobrazno bogat. Mislite da bucan? Pa pogledajte, samo ta oprema koju on nosi na sebi košta više nego koliko u misec dana zaradi pomoćni kuvar u zloselskoj konobi "Bracera". Drugo, on se svako jutro nakon tog džoginga mora istuširat. Koliko se tople vode, šampona potroši za svako tuširanje, pitam ja vas? Dalje, on mora ovu smrdljivu robu u kojoj se spotija stavit prat pa opet trošit novu vodu, deterdžente, omekšivače, sto čuda. Ali to još nije sve, neko ko se se svako jutro tušira posli trčanja mora korisitit kvalitetne hidratantne kreme da mu se koža ne rasuši ka leut pokojnoga Tome. Zato govorin da trčat mogu samo bogati. I onda se oni ka brinu o svome zdravlju? A evo, udrile vrućine, gori asfalt na plus četrdeset, samo je pitanje vrimena kad će kojega od njih strefit kulap pa će bit drž-ne daj sa ionako preopterećim našim zdravstvenim sustavom.

A sve te njijove gušte mi plaćamo. NIko drugo nego mi. Krajnje je vrime da se toj negativnoj pojavi stane na kraj. I zato sam odlučija da ću već sutra ako opet vidim kojega provokatora trkon zaletit za njime, pa da vidimo ko će nakon svega toga vikat ka u onom filmu RUN FUREŠT RUN!!!

Ovih je dana objavljen video jednog zanimljivog istraživanja pod nazivom DNA Journey u kojemu je, u samom početku sudjelovalo šezdesetak ispitanika, a osnovna nit vodilja čitavog projekta svela se na pitanje "usuđujete li se doznati tko ste zaista vi"? Naravno, iza bombastičnog naziva, krije se besprijekorno snimljen, režiran i montiran video uradak po svim uzusima suvremenog načina komunikacije, koji mora najprije biti intrigantan zatim šokantan i ako je ikako moguće - poučan, tako da će samo rijetki na kraju biti svjesni da se zapravo radi o promotivnom spotu jedne putničke agencije.



U prvoj fazi razgovora postavljanja su pitanja o osjećaju pripadnosti narodu, zemlju, rasi, religiji i mnogi su od ispitanika istaknuli da su ne samo sretni već i ponosni što su rođeni i žive kao pripadnici upravo tog i tog naroda i što su državljani upravo te i te zemlje, te da ne bi mogli zamisliti svoj život na nekom drugom mjestu i pod drugačijim okolnostima. Neki su čak izričito spominjali da ni u kojem slučaju ne bi voljeli biti pripadnici onog xy naroda s kojim smo oduvijek imali problema, uostalom opće je poznato da ti iks-ipsilonci "nisu isti kao i mi".

Na kraju razgovora, sudionicima u istraživanju je ponuđeno da prilože svoju DNA na analizu. Zašto ne, svi su rado pristali, pljucnuli u epruvetu i radosno otišli svojim kućama.

Nakon dva tjedna, ispitanici su ponovno pozvani u studio gdje je svakom od njih pojedinačno otkriven "put njihovog života". Mnogi su ostali šokirani štono bi se reklo - zabezeknuti kad su shvatili da njihovo besprijekorno čisto porijeklo na koje su bili izuzetno ponosni kao i pravovjerna razmišljanja koja mogu biti samo takva i nikako drugačija, u stanovitom neskladu s tim čudnovatim molekulicama koje kolaju svakom porom našeg tijela i imaju nezgodan običaj da nikada, baš nikada ne lažu.

Ispitanicima su naime dani na uvid rezultati u obliku jednostavne mape svijeta gdje su zaokružena područja u kojima su njihovi preci "šarali". Nakon toga, predočena im je precizna analiza i kazano - vi ste 81.7 posto bijelac Nijemac, 11 posto Indijac, 1.2 posto Šošon, 3 posto Bantu crnac i tako dalje u beskrajnim kombinacijama.
Poanta je, da je u svakome od nas izmiješan, ponekad čak smućkan ili šejkan, svojevrstan koktel rasa, narodnosti, običaja, tradicija, koktel kojeg pijuckamo polako i s guštom na nekoj tropskoj plaži i da samim tim sve terorije o arijskim mambo-đambo tlapnjama padaju u vodu. Šporku, dakako.

Naravno, u svemu tome ne treba smentnuti s uma da u ljudima postoji snažan poriv za pripadanjem, svi volimo biti dio nečeg "velikog", jer se tako osjećamo sigurnijima i manje ugroženima. Pripadati je ponekad važnije nego biti. Pripadati ne samo narodu ili državi, već pripadati i partneru, ljubavniku, prijatelju, rock-bendu ili omiljenom nogometnom klubu.
Pouka ovog istraživanja je jednostavna - otvorite svoj um, raširite poglede, upoznajte svijet, čitava Zemlja vaš je dom ma koliko izbjegavali misliti o tom.
Skrivena poruka je ipak malo prozaičnija i glasi - putujte na mjesta odakle potiču vaši preci i to naravno, samo s našom agencijom, jer NAŠA agencija nudi najbolje bla bla bla i tako dalje.

No pustimo agencije neka odrađuju svoj dio posla, meni su nakon čitave priče, misli krenule u drugom smjeru. Možete li zamisliti kakvo je to čudo da je u jednoj molekuli DNA zapisana sva naša osobna povijest? Da su u njoj svi naši preci, roditelji, djedovi, pradjedovi, pra-pra-pra-pra kako li se sve već ne zovu. Meni je to fantastično. Naša sjećanja najčešće su vezana za djedove i bake, poneki su imali prilku upoznati i treću generaciju predaka i tu naša logička priča na neki način prestaje. To je naš svijet, to su naša sjećanja. Mi smo ti koji ćemo svojim životom povezati naše djedove s našim unucima i to je naš emocionalni domet. Volimo ljude koje smo upoznali, koji su nam bili blizu, malo je čudno voljeti brkatog pradjeda Lovru kojeg si vidio samo na retuširanom portretu kojeg je devetsto i neke izradio mjesni fotograf Krausmaher. Gledaš to uokvireno lice obješeno na zidu tinela u staroj kući i ne osjećaš - ništa.

Tek na drugu ti sine - pa da, to je tata tvoga djeda Šime, on ga je poznavao, a ti si s didom bio prst i nokat. I onda priča krene dalje, dida je poznavao svoga didu, taj opet svoga, ako ne didu onda barem oca, ali svatko od njih je imao nekoga "ispred". Što su radili, kako su izgledali, čime su se bavili, u koga su se zaljubljivali, za koga su ratovali?
U nekom te trenutku uhvati strah, kad pomisliš da ta priča s vlastitim precima nema kraja, da je ispred jednog pretka uvijek bio neki još "ispredniji", ali s druge strane, priča postaje fantastična kad spoznaš da u tebi, baš u tebi postoji kontinuitet života koji je zapravo beskrajan. Zamislite koliko smo mi stari??? Mozak to ne može pojmiti, ali naša DNA može!

I na koncu shvatiš da je svatko od nas pobjednik u toj igri, pobjednik si zbog jednostavne činjenice da postojiš, da si živ, da jesi i da ćeš biti. Pobjednik si zbog svih onih koji su te stvorili upravo takvim kakav jesi, pobjednik si zato što si preživio.

I možda jednog dana, stručnjaci uspiju iz naše DNA izvući putanje kojima su se kretali svi ti naši silni preci, imam osjećaj da bi se čitava planeta Zemlja pretvorila u jedno klupko, oblo drago, toplo, veliko, kao ono davno bakino, dok je sjedila u onoj smiješnoj stolici na ljuljanje i kukičala džemper za tebe.

Ljubomoran sam na muzičare. Stvarno jesam. Zašto? Pa zato šta puše, piju, kurvaju se, i nikad im ništa ne bude. K'o da su imu(nje)ni. I onda me pogotovo raspizdi što ti tipovi koji čitav život piju piju puše puše i rade ono treće, u svojim šezdesetima, sedamdesetima, izgledaju tako dobro kao da su se čitav život čuvali, postili i odricali, a pogotovo što u pravilu imaju tako dobru i kvalitetnu kosu da je mogu pustit neka slobodno leprša na vjetru ili pak svezat u rep i da još pri tom izgledaju kulerski.

Pogotovo sam ljubomoran na grupu Dalmatino. Jel itko od vas čuo za tu grupu? Jel itko ikada bio na koncertu te grupe? Pa naravno da nije, niste imbosi. Ta grupa navodno ima samo dva člana. Kakva je to grupa od dva člana? Zašto nije duet? Ako samo dva člana mogu tvorit grupu onda je svaki zakoniti snošaj u braku u ime obitelji, zapravo grupni seks!?
I što je posebno zanimljivo, samo ovaj prvi od njih dvojice svira, pjeva, stenje, napinje se, propinje, sav se zapjeni u te tri i po minute koliko im traje pjesma, a sve kako bi dokazao da ona glupača Kristina u koju je bio zaljubljen osamdeset i šeste, a koja ga nije htjela nego se udala za onog kretena Zvonu iz Okruka Donjeg što je vozio Mizija od dvista kubika, još uvijek živi u njegovu srcu i da je potreban samo jedan njezin osmijeh da joj ovaj naš šonjo s kitarom u ruci, sve oprosti. To dakle sve radi lik broj jedan iz grupe Dalmatino. A šta radi onaj drugi? Ništa! Baš ništa! Njegov je zadatak da se samo pojavljuje u spotovima na si-em-siju i pri tom radi upravo ništa. To je jedan ćelavi mrgaš nalik na tjelohranitelja Josipa Katalenića, vazda ozbiljne face i pogleda usmjerenog u kiosk s kebabom, za kojeg nikad ne bi pomislio da razmišlja o prizemnim stvarima kao što je uticaj probiotike na kvalitetu stolice.

Dakle, zašto sam ljubomoran na muzičare? Pa zato što oni stvore pjesmu, napišu je, skladaju, odsviraju, otpjevaju, snime, prenesu na nosač zvuka bem ti nosač zvuka, vratite mi stare dobre ploče, i onda im nakon te jebade od pet-šest dana posla, pjesma krene u svijet, postane popularna i vječno emitira na radiju, televiziji, jutjubu, izvrti im se na milijune puta, ako je uistinu dobra, postane evergrin, sluša se sluša, kotrlja se sama od sebe, a ovaj naš muzičar pri tom ne mora ništa više radit, jedino brojat šolde od tantijema.

A ja evo pišem ovaj blog, na današnji dan, točno deset godina, eeeeej ljudi, DESET godina ja već pišem blog, evo vam odmah predložak za komentar kojega možete kopipejstat dole bez po muke - "Čestitam ti Brode na desetom blogo-rođendanu, samo tako nastavi, želim ti da još dugo ploviš i uveseljavaš nas svojim predivnim fotkama i duhovitim tekstovima", a znam da zapravo mislite - a jebate, sjaši više kretenu, dopizdija si i blogu i vragu, ne mogu otvorit naslovnicu bloghaera da me taj tvoj Brod u boci ne klepne buzdovanom u čelo, te brod u boci ovo te brod u boci ono, dabogda ti se ta boca otkupljivala po pedeset lipa u hauflanda!
Ma ne morate se ispričavat, sve je to u redu.



Dakle ja već deset godina, tri iljade šesto pedeset dana, pišem, slikam, objavljujem, smišljam teme kojih se nikad nisam dotakao, tražim rečenice koje nikad nisam sklapao, mučim se, žderem se, idem sam sebi na živce i prepun žudnje čekam taj DAN kad više ništa neću morat pisat, dan kad će se ovaj blog zavrtit sam od sebe, dan kad ću iščupat tipkovnicu, zavrljačit je u grm šimšira i nakon toga podignut sve četiri u ariju, a moji vjerni čitatelji će i dalje dolaziti i dolaziti i dolaziti, sudjelovati, komentirati i oduševljavati se predivnim fotografijama i nadasve dubokoumnim tekstovima. Perpetuum blogile, to je moj san!

Jer ovako, kad tri dana zaredom ništa ne objavim, ne da više nema čitatelja na ovom blogu, nego nema ni pasa! Izvlači me jedino post "Oblozi za skidanje sala s trbuha" koji je do sada pregledan jedno dva milijona puta, a pomama za njim redovito nastane u proljeće kad treba panično-ad hoc-instant dotjerat liniju. Dakle, mogu ja napisat super putopis, najljepšu priču, poeziju u grozi, mogu stvorit nešto vrijedno Kiklopa, sve će to past u vodu i zaboravit se nakon pet dana, i dalje će uvjerljivo moj napopularniji post biti idiotski zapis "Oblozi za skidanje sala s trbuha".

Međutim, što sam shvatio nakon deset godina bloganja?



Zapravo, nisam shvatio nego sam primjetio. Primjetio sam to da se ne piše primjetio nego primijetio! I još sam pri-mi-je-tio da sam nakon svih tih silnih postova, zapisa, članaka kako ih god nazivali, počeo pisati s lakoćom. Ne znam kako to objasniti, ali kao da sam razvio vještinu slaganja i odgajanja riječi pa eto danas ih mogu komodno puštati u dvorište neka se igraju u pijesku, neka se spuštaju niz tobogan, neka se ljuljaju, igraju kauboja i indijanaca, a ja ću za to vrijeme na miru pripremiti večeru, postaviti stol te ih u sam sumrak pozvati - ala dica dosta je bilo igre, vraćajte se doma! I onda ću ih samo posložiti u tekst i kliknuti OBJAVI.

Kroz ovih deset godina imao sam ogromnu sreću što sam upoznao najbolju učiteljicu na svijetu. Nije bila stroga, nikad me nije šibicom žignula po dlanu, dopuštala mi je ludosti, opraštala nepodopštine, nije me kažnjavala zbog nenapisanih domaćih zadaća, već me poticala, sokolila i uvjerila da je znanje beskrajno i da su ocijene besmislene jer zapravo nikada, baš nikada ne možemo znati SVE. Ali u isto vrijeme, nikad ne smijemo prestati tragati, istraživati, razmišljati, propitkivati, sanjati.
Ta moja učiteljica zove se PRIRODA. Ona me naučila da nikad ništa nije isto, da se sve na ovom svijetu mijenja i to iz sekunde u sekundu, i da možemo proći istim stazama na stotine puta, a da će svaki put biti nešto drugačiji. Ne drastično, ali ipak drugačije. I da ćeš takve stvari nakon nekog vremena naučiti prepoznavati.



Eto, nekidan sam bio na Vruji. Ma mislim, bio sam na Vruji stotinama puta, kad god zaprašim prema Makarskoj, Pločama, Dubrovniku, upravo na Vruji moram zastati, izaći iz auta, spustiti se krivudavom stazom do mora, gledati i osluhivati što će mi ovoga puta reći. I pritom mi se svakakve misli vrzmaju po glavi.



Ovoga sam puta, pogledavajući u ono ogromno razroko čudovište, čije jedno oko strši zabodeno u stijeni, a drugo vrije u moru, razmišljao o Spaladium areni.
Šta sad Spaladium arena? Čekajte malo, čitajte dalje, nije ovo tweet. Bio sam proteklih godina u Spaladiumu na desetak koncerata, uspješnih i manje uspješnih, o tome bi se dalo razgovarati, ali ono što je svim tim koncertima zajedničko jest činjenica da je svakog puta, zvuk u dvorani bio grozan, ma ne samo grozan već katastrofalan. Prebučan i nerazumljiv, nerazgovijetan. Prvi, drugi, treći put sam mislio da je stvar u lošem razglasu, pet i šesti u kilavom izvođaču, ali nakon sedmog puta kad je produkciju zvuka izvela najbolja ekipa u ovom dijelu svijeta, shvatio sam da nije problem ni u zvučnicima ni u pojačalima ni izvođačima već u dvorani.
Jednostavno, u dvoranama kutijastog, škatulastog tipa, u objektima kojima je jedina svrha sabiti što više ljudi u što manje prostora, vi ne možete postići kvalitetan zvuk jer on se odbija od svih tih zidova, kuteva, zakutaka, on u krajnjem slučaju postaje nepodnošljiv.

E sad, kakve veze imaju Vruja i Spaladium arena? Baš nikakve. Ali toga dana je puhalo lagano jugo, vjetar je donosio miris mora na lice i ne samo miris već i zvuk valova, svakog refula. U jednom sam trenutko sjeo u sedamdeset i treći red Vruje, sjedalo osamdeset i osam, sektor B, zatvorio oči i uživao.
Bože, pomislio sam, ovdje bi trebalo dolaziti slušati MORE.



I shvatio sam u čemu je stvar. Vruja je građena kao ogromni prirodni amfiteatar, ona je blago zaobljena i uzdužno i poprijeko i u svakom drugom smislu. U tom golemom amfiteatru, zvuk struji prirodno prema gore, nema odbijanaca, nema devijacija, ostaje čist i razgovijetan bez obzira na udaljenost. Pa nisu zaludu stari Grci gradili amfiteatre za svoje predstave!
Stari Grci su očito znali kako se slušaju riječi, tonovi i zvukovi, a znali su zato što su znali čitati prirodu, što mi danas nakon dvadeset i pet stoljeća očito ne znamo. Pa eto, između ostalog, gradimo sale za koncerte u obliku škatule.

Današnji čovjek nema strpljenja, sve želi postići preko noći, u želji da preskoči prirodan tijek procesa, čovjek radi sranja, a nakon sranja optužuje drugog za ta ista sranja. No dosta je bilo sranja, danas je ipak deseti rođendan ovog bloga, a ja ću na trenutak pokušati zaglumiti onog muzičara s početka priče, popeti se na pozornicu, odvaliti jedan riff i zaurlati - keep on bloggin', yeah.

A sada, kad predam ovu lopticu vama, otvorit ću bocu najboljeg vina, natočiti u pravu, svečanu tanku čašu sa stalkom, ispijati ga polako i pravit ću se važan sam sebi.

Istina, da sam bio ambiciozniji, da nisam bio tako prokleto lijen, vjerojatno sam mogao postići i više. Objaviti par knjiga, uhvatiti se ozbiljnijih formi, ostaviti nešto opipljivo, a ne samo ovako virtualno. Ali, neka sve ide svojim tijekom. Bit će jednog dana. A možda i ne bude, Ne znam. Nakon toliko godina samo jedno znam - drag je meni ovaj moj Brod u boci.