Ovih je dana objavljen video jednog zanimljivog istraživanja pod nazivom DNA Journey u kojemu je, u samom početku sudjelovalo šezdesetak ispitanika, a osnovna nit vodilja čitavog projekta svela se na pitanje "usuđujete li se doznati tko ste zaista vi"? Naravno, iza bombastičnog naziva, krije se besprijekorno snimljen, režiran i montiran video uradak po svim uzusima suvremenog načina komunikacije, koji mora najprije biti intrigantan zatim šokantan i ako je ikako moguće - poučan, tako da će samo rijetki na kraju biti svjesni da se zapravo radi o promotivnom spotu jedne putničke agencije.



U prvoj fazi razgovora postavljanja su pitanja o osjećaju pripadnosti narodu, zemlju, rasi, religiji i mnogi su od ispitanika istaknuli da su ne samo sretni već i ponosni što su rođeni i žive kao pripadnici upravo tog i tog naroda i što su državljani upravo te i te zemlje, te da ne bi mogli zamisliti svoj život na nekom drugom mjestu i pod drugačijim okolnostima. Neki su čak izričito spominjali da ni u kojem slučaju ne bi voljeli biti pripadnici onog xy naroda s kojim smo oduvijek imali problema, uostalom opće je poznato da ti iks-ipsilonci "nisu isti kao i mi".

Na kraju razgovora, sudionicima u istraživanju je ponuđeno da prilože svoju DNA na analizu. Zašto ne, svi su rado pristali, pljucnuli u epruvetu i radosno otišli svojim kućama.

Nakon dva tjedna, ispitanici su ponovno pozvani u studio gdje je svakom od njih pojedinačno otkriven "put njihovog života". Mnogi su ostali šokirani štono bi se reklo - zabezeknuti kad su shvatili da njihovo besprijekorno čisto porijeklo na koje su bili izuzetno ponosni kao i pravovjerna razmišljanja koja mogu biti samo takva i nikako drugačija, u stanovitom neskladu s tim čudnovatim molekulicama koje kolaju svakom porom našeg tijela i imaju nezgodan običaj da nikada, baš nikada ne lažu.

Ispitanicima su naime dani na uvid rezultati u obliku jednostavne mape svijeta gdje su zaokružena područja u kojima su njihovi preci "šarali". Nakon toga, predočena im je precizna analiza i kazano - vi ste 81.7 posto bijelac Nijemac, 11 posto Indijac, 1.2 posto Šošon, 3 posto Bantu crnac i tako dalje u beskrajnim kombinacijama.
Poanta je, da je u svakome od nas izmiješan, ponekad čak smućkan ili šejkan, svojevrstan koktel rasa, narodnosti, običaja, tradicija, koktel kojeg pijuckamo polako i s guštom na nekoj tropskoj plaži i da samim tim sve terorije o arijskim mambo-đambo tlapnjama padaju u vodu. Šporku, dakako.

Naravno, u svemu tome ne treba smentnuti s uma da u ljudima postoji snažan poriv za pripadanjem, svi volimo biti dio nečeg "velikog", jer se tako osjećamo sigurnijima i manje ugroženima. Pripadati je ponekad važnije nego biti. Pripadati ne samo narodu ili državi, već pripadati i partneru, ljubavniku, prijatelju, rock-bendu ili omiljenom nogometnom klubu.
Pouka ovog istraživanja je jednostavna - otvorite svoj um, raširite poglede, upoznajte svijet, čitava Zemlja vaš je dom ma koliko izbjegavali misliti o tom.
Skrivena poruka je ipak malo prozaičnija i glasi - putujte na mjesta odakle potiču vaši preci i to naravno, samo s našom agencijom, jer NAŠA agencija nudi najbolje bla bla bla i tako dalje.

No pustimo agencije neka odrađuju svoj dio posla, meni su nakon čitave priče, misli krenule u drugom smjeru. Možete li zamisliti kakvo je to čudo da je u jednoj molekuli DNA zapisana sva naša osobna povijest? Da su u njoj svi naši preci, roditelji, djedovi, pradjedovi, pra-pra-pra-pra kako li se sve već ne zovu. Meni je to fantastično. Naša sjećanja najčešće su vezana za djedove i bake, poneki su imali prilku upoznati i treću generaciju predaka i tu naša logička priča na neki način prestaje. To je naš svijet, to su naša sjećanja. Mi smo ti koji ćemo svojim životom povezati naše djedove s našim unucima i to je naš emocionalni domet. Volimo ljude koje smo upoznali, koji su nam bili blizu, malo je čudno voljeti brkatog pradjeda Lovru kojeg si vidio samo na retuširanom portretu kojeg je devetsto i neke izradio mjesni fotograf Krausmaher. Gledaš to uokvireno lice obješeno na zidu tinela u staroj kući i ne osjećaš - ništa.

Tek na drugu ti sine - pa da, to je tata tvoga djeda Šime, on ga je poznavao, a ti si s didom bio prst i nokat. I onda priča krene dalje, dida je poznavao svoga didu, taj opet svoga, ako ne didu onda barem oca, ali svatko od njih je imao nekoga "ispred". Što su radili, kako su izgledali, čime su se bavili, u koga su se zaljubljivali, za koga su ratovali?
U nekom te trenutku uhvati strah, kad pomisliš da ta priča s vlastitim precima nema kraja, da je ispred jednog pretka uvijek bio neki još "ispredniji", ali s druge strane, priča postaje fantastična kad spoznaš da u tebi, baš u tebi postoji kontinuitet života koji je zapravo beskrajan. Zamislite koliko smo mi stari??? Mozak to ne može pojmiti, ali naša DNA može!

I na koncu shvatiš da je svatko od nas pobjednik u toj igri, pobjednik si zbog jednostavne činjenice da postojiš, da si živ, da jesi i da ćeš biti. Pobjednik si zbog svih onih koji su te stvorili upravo takvim kakav jesi, pobjednik si zato što si preživio.

I možda jednog dana, stručnjaci uspiju iz naše DNA izvući putanje kojima su se kretali svi ti naši silni preci, imam osjećaj da bi se čitava planeta Zemlja pretvorila u jedno klupko, oblo drago, toplo, veliko, kao ono davno bakino, dok je sjedila u onoj smiješnoj stolici na ljuljanje i kukičala džemper za tebe.