Pregled posta

Perpetuum blogile

Ljubomoran sam na muzičare. Stvarno jesam. Zašto? Pa zato šta puše, piju, kurvaju se, i nikad im ništa ne bude. K'o da su imu(nje)ni. I onda me pogotovo raspizdi što ti tipovi koji čitav život piju piju puše puše i rade ono treće, u svojim šezdesetima, sedamdesetima, izgledaju tako dobro kao da su se čitav život čuvali, postili i odricali, a pogotovo što u pravilu imaju tako dobru i kvalitetnu kosu da je mogu pustit neka slobodno leprša na vjetru ili pak svezat u rep i da još pri tom izgledaju kulerski.

Pogotovo sam ljubomoran na grupu Dalmatino. Jel itko od vas čuo za tu grupu? Jel itko ikada bio na koncertu te grupe? Pa naravno da nije, niste imbosi. Ta grupa navodno ima samo dva člana. Kakva je to grupa od dva člana? Zašto nije duet? Ako samo dva člana mogu tvorit grupu onda je svaki zakoniti snošaj u braku u ime obitelji, zapravo grupni seks!?
I što je posebno zanimljivo, samo ovaj prvi od njih dvojice svira, pjeva, stenje, napinje se, propinje, sav se zapjeni u te tri i po minute koliko im traje pjesma, a sve kako bi dokazao da ona glupača Kristina u koju je bio zaljubljen osamdeset i šeste, a koja ga nije htjela nego se udala za onog kretena Zvonu iz Okruka Donjeg što je vozio Mizija od dvista kubika, još uvijek živi u njegovu srcu i da je potreban samo jedan njezin osmijeh da joj ovaj naš šonjo s kitarom u ruci, sve oprosti. To dakle sve radi lik broj jedan iz grupe Dalmatino. A šta radi onaj drugi? Ništa! Baš ništa! Njegov je zadatak da se samo pojavljuje u spotovima na si-em-siju i pri tom radi upravo ništa. To je jedan ćelavi mrgaš nalik na tjelohranitelja Josipa Katalenića, vazda ozbiljne face i pogleda usmjerenog u kiosk s kebabom, za kojeg nikad ne bi pomislio da razmišlja o prizemnim stvarima kao što je uticaj probiotike na kvalitetu stolice.

Dakle, zašto sam ljubomoran na muzičare? Pa zato što oni stvore pjesmu, napišu je, skladaju, odsviraju, otpjevaju, snime, prenesu na nosač zvuka bem ti nosač zvuka, vratite mi stare dobre ploče, i onda im nakon te jebade od pet-šest dana posla, pjesma krene u svijet, postane popularna i vječno emitira na radiju, televiziji, jutjubu, izvrti im se na milijune puta, ako je uistinu dobra, postane evergrin, sluša se sluša, kotrlja se sama od sebe, a ovaj naš muzičar pri tom ne mora ništa više radit, jedino brojat šolde od tantijema.

A ja evo pišem ovaj blog, na današnji dan, točno deset godina, eeeeej ljudi, DESET godina ja već pišem blog, evo vam odmah predložak za komentar kojega možete kopipejstat dole bez po muke - "Čestitam ti Brode na desetom blogo-rođendanu, samo tako nastavi, želim ti da još dugo ploviš i uveseljavaš nas svojim predivnim fotkama i duhovitim tekstovima", a znam da zapravo mislite - a jebate, sjaši više kretenu, dopizdija si i blogu i vragu, ne mogu otvorit naslovnicu bloghaera da me taj tvoj Brod u boci ne klepne buzdovanom u čelo, te brod u boci ovo te brod u boci ono, dabogda ti se ta boca otkupljivala po pedeset lipa u hauflanda!
Ma ne morate se ispričavat, sve je to u redu.



Dakle ja već deset godina, tri iljade šesto pedeset dana, pišem, slikam, objavljujem, smišljam teme kojih se nikad nisam dotakao, tražim rečenice koje nikad nisam sklapao, mučim se, žderem se, idem sam sebi na živce i prepun žudnje čekam taj DAN kad više ništa neću morat pisat, dan kad će se ovaj blog zavrtit sam od sebe, dan kad ću iščupat tipkovnicu, zavrljačit je u grm šimšira i nakon toga podignut sve četiri u ariju, a moji vjerni čitatelji će i dalje dolaziti i dolaziti i dolaziti, sudjelovati, komentirati i oduševljavati se predivnim fotografijama i nadasve dubokoumnim tekstovima. Perpetuum blogile, to je moj san!

Jer ovako, kad tri dana zaredom ništa ne objavim, ne da više nema čitatelja na ovom blogu, nego nema ni pasa! Izvlači me jedino post "Oblozi za skidanje sala s trbuha" koji je do sada pregledan jedno dva milijona puta, a pomama za njim redovito nastane u proljeće kad treba panično-ad hoc-instant dotjerat liniju. Dakle, mogu ja napisat super putopis, najljepšu priču, poeziju u grozi, mogu stvorit nešto vrijedno Kiklopa, sve će to past u vodu i zaboravit se nakon pet dana, i dalje će uvjerljivo moj napopularniji post biti idiotski zapis "Oblozi za skidanje sala s trbuha".

Međutim, što sam shvatio nakon deset godina bloganja?



Zapravo, nisam shvatio nego sam primjetio. Primjetio sam to da se ne piše primjetio nego primijetio! I još sam pri-mi-je-tio da sam nakon svih tih silnih postova, zapisa, članaka kako ih god nazivali, počeo pisati s lakoćom. Ne znam kako to objasniti, ali kao da sam razvio vještinu slaganja i odgajanja riječi pa eto danas ih mogu komodno puštati u dvorište neka se igraju u pijesku, neka se spuštaju niz tobogan, neka se ljuljaju, igraju kauboja i indijanaca, a ja ću za to vrijeme na miru pripremiti večeru, postaviti stol te ih u sam sumrak pozvati - ala dica dosta je bilo igre, vraćajte se doma! I onda ću ih samo posložiti u tekst i kliknuti OBJAVI.

Kroz ovih deset godina imao sam ogromnu sreću što sam upoznao najbolju učiteljicu na svijetu. Nije bila stroga, nikad me nije šibicom žignula po dlanu, dopuštala mi je ludosti, opraštala nepodopštine, nije me kažnjavala zbog nenapisanih domaćih zadaća, već me poticala, sokolila i uvjerila da je znanje beskrajno i da su ocijene besmislene jer zapravo nikada, baš nikada ne možemo znati SVE. Ali u isto vrijeme, nikad ne smijemo prestati tragati, istraživati, razmišljati, propitkivati, sanjati.
Ta moja učiteljica zove se PRIRODA. Ona me naučila da nikad ništa nije isto, da se sve na ovom svijetu mijenja i to iz sekunde u sekundu, i da možemo proći istim stazama na stotine puta, a da će svaki put biti nešto drugačiji. Ne drastično, ali ipak drugačije. I da ćeš takve stvari nakon nekog vremena naučiti prepoznavati.



Eto, nekidan sam bio na Vruji. Ma mislim, bio sam na Vruji stotinama puta, kad god zaprašim prema Makarskoj, Pločama, Dubrovniku, upravo na Vruji moram zastati, izaći iz auta, spustiti se krivudavom stazom do mora, gledati i osluhivati što će mi ovoga puta reći. I pritom mi se svakakve misli vrzmaju po glavi.



Ovoga sam puta, pogledavajući u ono ogromno razroko čudovište, čije jedno oko strši zabodeno u stijeni, a drugo vrije u moru, razmišljao o Spaladium areni.
Šta sad Spaladium arena? Čekajte malo, čitajte dalje, nije ovo tweet. Bio sam proteklih godina u Spaladiumu na desetak koncerata, uspješnih i manje uspješnih, o tome bi se dalo razgovarati, ali ono što je svim tim koncertima zajedničko jest činjenica da je svakog puta, zvuk u dvorani bio grozan, ma ne samo grozan već katastrofalan. Prebučan i nerazumljiv, nerazgovijetan. Prvi, drugi, treći put sam mislio da je stvar u lošem razglasu, pet i šesti u kilavom izvođaču, ali nakon sedmog puta kad je produkciju zvuka izvela najbolja ekipa u ovom dijelu svijeta, shvatio sam da nije problem ni u zvučnicima ni u pojačalima ni izvođačima već u dvorani.
Jednostavno, u dvoranama kutijastog, škatulastog tipa, u objektima kojima je jedina svrha sabiti što više ljudi u što manje prostora, vi ne možete postići kvalitetan zvuk jer on se odbija od svih tih zidova, kuteva, zakutaka, on u krajnjem slučaju postaje nepodnošljiv.

E sad, kakve veze imaju Vruja i Spaladium arena? Baš nikakve. Ali toga dana je puhalo lagano jugo, vjetar je donosio miris mora na lice i ne samo miris već i zvuk valova, svakog refula. U jednom sam trenutko sjeo u sedamdeset i treći red Vruje, sjedalo osamdeset i osam, sektor B, zatvorio oči i uživao.
Bože, pomislio sam, ovdje bi trebalo dolaziti slušati MORE.



I shvatio sam u čemu je stvar. Vruja je građena kao ogromni prirodni amfiteatar, ona je blago zaobljena i uzdužno i poprijeko i u svakom drugom smislu. U tom golemom amfiteatru, zvuk struji prirodno prema gore, nema odbijanaca, nema devijacija, ostaje čist i razgovijetan bez obzira na udaljenost. Pa nisu zaludu stari Grci gradili amfiteatre za svoje predstave!
Stari Grci su očito znali kako se slušaju riječi, tonovi i zvukovi, a znali su zato što su znali čitati prirodu, što mi danas nakon dvadeset i pet stoljeća očito ne znamo. Pa eto, između ostalog, gradimo sale za koncerte u obliku škatule.

Današnji čovjek nema strpljenja, sve želi postići preko noći, u želji da preskoči prirodan tijek procesa, čovjek radi sranja, a nakon sranja optužuje drugog za ta ista sranja. No dosta je bilo sranja, danas je ipak deseti rođendan ovog bloga, a ja ću na trenutak pokušati zaglumiti onog muzičara s početka priče, popeti se na pozornicu, odvaliti jedan riff i zaurlati - keep on bloggin', yeah.

A sada, kad predam ovu lopticu vama, otvorit ću bocu najboljeg vina, natočiti u pravu, svečanu tanku čašu sa stalkom, ispijati ga polako i pravit ću se važan sam sebi.

Istina, da sam bio ambiciozniji, da nisam bio tako prokleto lijen, vjerojatno sam mogao postići i više. Objaviti par knjiga, uhvatiti se ozbiljnijih formi, ostaviti nešto opipljivo, a ne samo ovako virtualno. Ali, neka sve ide svojim tijekom. Bit će jednog dana. A možda i ne bude, Ne znam. Nakon toliko godina samo jedno znam - drag je meni ovaj moj Brod u boci.





Post je objavljen 03.06.2016. u 13:05 sati.