Uz taktove izludija za bager i pikamer te svečanim postavljanjem portabl-semafora za naizmjenični promet nasred glavne prometnice, žile kucavice grada, kuc-kuc, tup-tup, svečano je otpočela jubilarna pedeset i treća turistička sezona u malome mistu kraj mora. Nakon iscrpljujuće zime provedene po turističkim sajmovima, čelnik glupanijskog ureda za bitak i osobni probitak, ponosito govori u kamere - bit će ovo najbolja sezona do sad! Jupi-jupi-ja, opet smo postali desti-naci-ja!

Za sada nas najviše posjećuju organizirane skupine gostiju koje se spontano dive ljepotama štandova sa đinđama i minđama iz kineske radinosti te autentičnim jadranskim školjkama iz Torresovog prolaza. Eno i debeloga Duje, vraća se iz Lidla s friškim domaćim rotkvicama i viče sa štrade - Ala Mare, otvori škure, iznesi prid jude suve smokve i bićerin travarice, neka se okripidu, neka vidu da vakega raja na cilome svitu nima!

U raju kakvog nidi nima uživa i prosjakinja Denima, usidrila se na skalinama između bankomata i Isusa od gipsa pa nariče i zapomaže, pomozite ljudi, pomozite ljudi. Narod prolazi, bankomat ne haje, statua od gipsa još i manje.

Tu su i neizostavne babe-presretače koje s raširenim stolnjacima i zavjesama salijeću neupućene turiste i nude svoje proizvode po nevjerovatno povoljnim cijenama. Ne znam stvarno od kada su stolnjaci sa čipkastim uzorcima postali naš prepoznatljiv proizvod, ali vještina kojom se prodavačice pozamanterije rašire poput Batmana i naskaču na potencijalne žrtve vrijedna je promatranja. Sličnu scenu sam vidio jednom u bi-bi-si-jevom dokumentarcu "Blue planet" kad je skupina dupina posebnom taktikom lova u tren oka rasturila čitavo jato sardina. E moji dupini, i ne slutite koliko ste smotani, ugledajte se na konkurenciju.



Na rivi uobičajena slika. Jedrenjaci tipa "kašeta", podrum, prizemlje, tri kata i potkrovlje, vezani za kolone, osvježeni i umiveni dozivaju u nove avanture. Udobno smješteni u kafiću tipa "bloketa", guštamo, grintamo, ronjamo, pijuckamo malu kratku u biloj ćikari s ladnin i veliku s toplin. Mlikon. Iščašon vode, razumi se. Nismo dobili keksić. Muzika u kantunu, lagana, nenametljiva, jutro sunčano, možda malo friško nakon jučerašnje nevere, ali dobro je. Nakon što smo svim ljudima dobre volje zaželjeli Sretan i blagoslovljen Dan mladosti, izanalizirali aktualna gibanja u društvu i odredili smjernice daljnjeg razvoja, zovem konobara za platit. Pružam mu novčanicu od dvadeset kuna, velikodušno kimnem glavom i nonšalantno izustim - u redu je.

Nije u redu, govori konobar, malo je, račun vam je dvadeset i četiri kune!

Kako dvadeset i četiri, a prije misec dan je bilo petnaest!?

E nu, prije misec dan je i Bata Živojinović bija živ, ma sad više nije.

Pa sa petnaest odma na dvadeset i četiri, lipo ste se bome popravili, jeste li to naručili pošiljku onih tabletica šta ti ga instant povećaju s petnaest na dvadeset i četiri?

Ma nisu tabletice u pitanju, nego voda.

Kakva voda?

Znate li vi šjor moj, koliki su nam nameti? Evo, nikidan su mi došli niki inspektori i pitaju me da je li poslužujem vodu. Ja in govorin, naravski da poslužujen. E, a je li poslužujete flaširanu vodu ili onu iz slavine? A kako kad, reka san jin, ovisi o gostima, stranci više vole flaširanu, a domaći svit onu običnu, iz špine.
Onda su me tantali da im pokažem špinu iz koje točin vodu. Ja in pokaza onu iza šanka. Evo, to vam je ta špina, lipo je pritisnen i voda teče, razumite kako funkcionira špina, jel? Ipak su to inspektori, morali bi znat. A oni će ti meni, da je li to jedina špina s koje točin vodu? Pa uglavnom je, možda dikod kad je gužva, natočin i s one u kužini.

E gospodine moj, kad je tako, morate po članku tome i tome zakona o porezu na pizdarije, platiti stručnu analizu koje će utvrditi sanitarnu ispravnost vode za piće.

Ali ljudi, pa to je voda iz našega vodovoda, voda koju svi pijemo, da nešto nije u redu šnjome, već bi pola grada uvatila prolijavica! Ma kakvi, oni neće ni da čuju, još su se najidili, da nismo na pazaru, da se propisi moraju poštivat. I znate koliko me došla sanitarna provjera vode iz špine?

Koliko?

Ijadu kun, jeben in ijadu kun!

Ijadu kun?

Po špini!

Šta po špini?

Ijadu kun po svakoj špini, ukupno dvi ijade, sva srića da in nisan reka za špine u zahodiman. Jebate kakvo je vrime došlo, morat ću za svakin gostom trčat u zahod i provjeravat je li mi se slučajno napija sa špine.

Ajooooj, došlo mi je milo, čak sam osjetio neodoljivi poriv da prigrlim i utješim nesretnog kafedžiju. Bidan kako će on sad? Odlično funkcionira taj naš sistem. Inspektori će naplatiti njemu, on će naplatiti nama. Puna pipa svima a ne samo njima!



Uglavnom, turizam ide dalje. Sad su se u dva dana, po gradu pootvarale sve butige koje inače po čitavu zimu čame zabarakadirane. U jednoj od njih, pogled mi je privukla košulja dugih rukava, snježno-bijela, onako mornarskog stila, s jedrima, konopčićima, ćevapčićima (odakle su se ćevapčići pojavili u ovoj rečenici), dopadljivog dizajna, lagana, prozračna, baš bih je mogao kupit. Okrećem etiketu, gledam koliko košta, asti gospe, nije ni malo - 400 kuna? I još se onako preko leđa ističe natpis plavo vezenim slovima - YACT CLUB. Alo ljudi, jeste li možda zaboravili neko slovo?
A da ubacite H u YACT? Nije vam palo na pamet? Možda i bolje, Vjerojatno bi ga ubacili na krivo mjesto, na kraju bi ispao YACTH CLUB.

U trgovini preko puta slična košulja ali bez natpisa, samo s decentno izvezenim grbom, vjerojatno opet nekog yact-cluba. Stvarno fina košulja, vjerojatno nije ni skupa kao ona maločas debilna. Prevrćem i ovoj kartončić na konopčiću, sto posto pamuk bla bla, deklaracija dobro, cijenaaaaa - 820 kuna? Pa majketi od čega su ove košulje, Od zlata?

Dođe ti da se popneš na stol, raširiš ruke i zapjevaš - tvoja košulja zlatna, još me tješi još mirišeeeeeeee....

I ajde sad ti kume moj, živi u turističkome gradu. Gostima je skupo. A nama, koji živimo tu, nije skupo? Lova, sve je postala šporka lova, ogromna lova za koju dobiješ samo jedno falšo, prazno, veliko, jednokratno NIŠTA.