Zemlja se tog dana uzmuvala kao longplej ploča na 33 okretaja, a mi smo stajali na terasi jedne fine gostilne, pijuckali malvaziju i gledali u daljine.
U zelenoj dolini koja se pružila pred nama proticalo je svježe proljetno popodne i plavičasta rijeka mekih obala i istog imena kao i ona moja koja vrije podno Topoljskog, zrije preko Bilušića i Manojlovca, a strasni pir slavi kod Skradinskog buka.



U dubini kontinenta teško određujem strane svijeta. Dobro je dok ima sunca, tada istok i zapad još nekako uspijem dešifrirati, ali već sa sjeverom i jugom situacija postaje znatno kompliciranija. Pogotovo kad se oblaci razvuku nebom, ili zavlada magla ili padne noć, a nešto od toga uvijek jest, uglavnom... a što da vam pričam.

Imaš li kliješta? - prenula me iz mojih zemljopisnih kvadroumica.
Kakva kliješta, zašto ti trebaju kliješta?
Pa da iščupam riječi iz tebe! Stalno tu nešto šutiš, mudruješ, pojma nemam što se mota po tvojoj glavi, kako se osjećaš, jesi li sretan jesi li...
Što jesam li?
Pa eto, jesi li sretan što si s nama?
Naravno da jesam.
Pa reci onda to već jednom, iz-go-vo-ri!
Evo, iz-go-var-am, sre-tan-sam!

Ma zna ona dobro što ja mislim i kako se osjećam samo što damski inzistira da još to i KAŽEM. Pa da, rekao sam i to ne jednom, nego skoro i dva puta. Ipak sam Riba u horo(r)skopu.

Nisam od onih igrača koji kad zabiju gol skidaju dres, urlaju poput Tarzana i sumanuto trče uz rub terena pa u posvemašnjem deliriju naskaču na suigrače, korner zastavicu, reklamu Tuborga i njemačkog ovčara. U svim mojim monodramama i sjetnim i sretnim, glavnu ulogu je oduvijek imala tišina. Daleko više od riječi , o onome što mi se zbiva unutar vlastitog oklopa, govore moji prsti. Koliko puta, pogotovo kad mi blues zajaši na ramena, uhvatim samog sebe kako su mi prsti zgrčeni kao u brodolomca koji se očajnički drži za razmu čamca za spašavanje.

Koliko se mojih muka i tjeskoba spusti kroz zglobove sve dok mi se jagodice prstiju ne stope s linijama života, srca i ljubavi, a onda u isti mah i kudim i hrabrim sebe sama, ratjerujem oblake na kojima piše "što će biti s nama" a dozivam vedro nebo i miran završetak još jednog dana.



Odlučujem ne ulaziti u čamac za spašavanje koji je ionako već pun, već otpuštam zgrčenu šaku s ruba, širim ruke u zaveslaj jedan, pa još jedan i još...
Uistinu je začuđujuće koliko smo mi ljudi s mora loši plivači, a rađamo se, rastemo i umiremo pokraj tog istog mora. Čak i nije potrebno odlaziti toliko daleko u prošlost, još su naši didovi (oni koji su sidro bacali), čitav svoj vijek provodili na moru, ploveći, veslajući ili ribareći, ponajčešće bili - neplivači. A tome su se ludilu zdušno priklanjale i naše none i matere pa kad smo kao balavurdija tek otkrivali radosti koje nam to more može pružiti, slušali njihove prodike - aj izla'z iz mora, vas si pomodrija, ne ajde u duboko, uvatit ćete grč, di ćeš tamo, izist ćete morski pas!

Ajde dobro, za morskog pajkana nismo previše brinuli, jedino danima nakon što bi Ralje ludovale na velikom platnu ljetnog kina, ali taj famozan GRČ je ostao pojam smrtne opasnosti. Gospemoja, sve čovik može priživit , ali kad te ćapa GRČ, onda si gotov.

Ali da, bio sam sretan tog dana na terasi iznad rijeke, i zadovoljan što smo konačno na istoj obali, osjetio sam savršeni mir dok je sunce žurilo u susret nekom bezimenom brdu na kojem će te večeri plamtjeti krijesovi. Dogode se tako neki trenuci kad ti se poslože sve strane svijeta, istok, zapad sjever, jug, gore, dolje i nas troje.