Kažu da posao ne valja donositi doma. Kao da je posao napušten psić slučajno pronađen na cesti koji je krenuo tapkajući za nama pa sad prepuni strepnje smišljamo dobar razlog kako ćemo strogim ukućanima objasniti da je to malo musavo raščupano stvorenje upravo ono što nam treba, a usput još vježbamo izraz lica kojeg ćemo navući na sebe kad u ključnom trenutku budemo radosno uzviknuli - haimeeeee pogledajte kako je ćmićaaaaaan. Istina, češće se dogodi da umjesto nesuđenog kućnog ljubimca doma dovučeš kakvu fasciklu, registrator sa dvadeset deka optimizma koji gle čuda ishlape nekako u isto vrijeme kao i čaša bevande nakon ručka. Sve je to još u redu, ali kad počneš noću sanjati posao koji trebaš obaviti, znači da je nečastivi došao po svoje.

U posljednje vrijeme imam stvarno brdo nacrta na radnom stolu ali živim u uvjerenju da sve to još mogu kulerski ishendlat jer mi je zapravo neugodno odbijati projekte nakon niza sušnih godina ispunjenih pretumbacijama i privatizacijama u kojima smo svi zajedno vapili - dajte nam posla! I što jes-jes, želje su nam uslišane.

Prije neku večer usnuo sam čudan san. Trebao sam rasporediti sve te silne poslove, vodeći računa o ljudima koje mogu angažirati na svim - da prostite - tekućim projektima, a pritom vodeći računa da svatko od njih dobije podjednako tvrd orah, ali da u isto vrijeme poštujemo rokove isporuke i dakako kvalitetu obavljenog posla. I stalno mi se pred očima pojavljivala križaljka nalik na sudoku u kojoj su mi se planovi pojavljivali i nestajali i nikako nisam uspjevao sve posložiti do kraja. Onda mi je priskočila na pamet jedna kolegica u čije sam tijelo, pardon - djelo polagao mnogo nade, ali nikako se nisam mogao načuditi zašto mi se lik te kolegice stalno gubi i nestaje u magli, te mogu li uopće računati na njezinu pomoć. I tako se taj košmar stalno ponavljao beskonačno mnogo puta, a ja sam vrludao po sudoku križaljci kao po labirintu sve dok se nisam probudio u hladnom znoju. Ufff, buđenje je donijelo olakšanje.

Međutim, danima kasnije, pokušavajući se prisjetiti detalja košmarnog sna, počela me hvatati ista panika, čak i blaga jeza, prožeo me osjećaj dubokog nemira kojemu nisam mogao dokučiti pute. Onda sam u jednom trenutku stao, isključio sve ekrane i rekao sam sebi - treba ti dekompresija.

Slično kao što ronioc koji zaglavi na velikim dubinama, pa ga nakon spašavanja strpaju u baro-komoru kako bi ga lagano "izvlačili na površinu" osjetio sam da je tako nešto i meni potrebno - s jednom razlikom sitnom ali bitnom. Meni ne treba komora nego otvoreno nebo, nisu mi potrebne dubine već visine, i to one iznad tisuću i po metara nad morem.
Odavno već nisam bio na pravoj planini, ove brežuljčiće po kojima tumaram u posljednje vrijeme ni uz najbolju volju ne mogu uzimati ozbiljno, stoga sam na brzinu spremio neophodne sitnice u ruksak, ubacio u prvu i zaputio se prema "great wall of Dinara", i to jednom posebnom vrhu koji mi je odavno već na piku, ali mi bježi isto kao kolegica iz sna.

Troglav - to ime mi odzvanja u mislima još od dana djetinjstva kad bi krajem kolovoza odlazili u Bosnu, najčešće u Livno, Kupres ili Glamoč. S te strane je pogled na golemu barijeru koja se ispriječila između Mediterana i kontinenta još dojmljiviji nego li kad joj prilaziš s ove "naše" strane, preko Peručkog jezera. Na Troglav sam se pokušao popeti jednom iz pravca Vrdova i sve bi vjerojatno prošlo u redu da se putem nisam najeo nekakvih slasnih ali čudnolikih bobica koje su mi nakon nekog vremena osušile grlo, zalijepile usnice kao u ribe i poprilično poremetile moć rasuđivanja.



Da stvar bude još veselija, u zao čas nahrupili oblaci sa svih strana, počela oluja, morao sam spašavati živu glavu. Istina, detalja tog pohoda se mutno sjećam, možda se ta oluja dogodila samo u mojoj glavi, u svakom slučaju - nemojte u divljini jesti nepoznate modre bobice ma koliko slasno izgledale.

Kako ne bih opet dospio u napast, ovoga sam puta odlučio ispenjati Troglav novim smjerom, iz pravca Ježevića, seoca udaljenog par kilometara od Vrlike i od izvora Cetine, kraja koji mi je posebno drag.



Početna točka uspona nalazi se otprilke 500 metara nad morem, a sam Troglav je visinom skoro dosegnuo Prvi svjetski rat i zaposjeo kotu 1913. Dakle, preda mnom je preko 1400 metara visinske razlike koje moram savladati i to iz cuga. Izgradnja nove planinarske kuće podno Velike Duvjakuše, posljednjih je godina popularizirala ovaj smjer. Ako je vjerovati oznakama na putokazima do kućice je potrebno tri sata hoda, a nakon odmora još sat i po do samog Troglava. Kad je riječ o ovako dugim turama, uvijek se potajno nadaš da su se ovi klipani koji su ispisali sve te cifre malčice prevarili. Ma kakva četiri i po sata, ne mere to bit, ma to su oni sigurno računali za početnike, a vid' mene, u punoj penjačkoj snazi, ma to ću ja sigurno brže odvalit.



Na žalost budaletina kojima i sam pripadam, putokazi su najčešće brutalno točni. Nakon što sam satima makadamio pa uapšumario, potom izbio na stjenovitu strminu i konačno stigao do zelenih pašnjaka te ugledao u daljini kućicu "Pume" i putokaz na kojemu je pisalo da do nje ima još 30 minuta hoda, lakonski sam odmahnuo i rekao - ma kojih trideset minuta, evo mi je pred nosom. Šipak! Nisam posve siguran koji se klinac dogodio s tim mojim nosom, ali bi se mogao zakleti da mi je kućica u trenutku nepažnje počela bježati. Čas je vidiš, čas je ne vidiš. A ovoga puta nisam jeo nikakvih, a pogotovo plavih bobica! Morao sam potrčati i kad sam je konačno dohvatio lasom, primirio, spustio na zemlju i pogledao na sat, shvatio sam da je i onaj putokaz bio u pravu.



U čast postavljača putokaza počastio sam se jednom jabukom i šakom grožđica, brusnica, bajama i oraščića. Zastao sam na desetak minuta. Biti sam u srcu goleme planine, poseban je osjećaj, mada potpuno protivan dobrim planinarskim običajima. Ipak, s vremena na vrijeme, potrebno je tako nešto sebi priuštiti. Ako ništa drugo pružiti sebi mogućnost da se potpuno stopiš s prirodom i barem na jedan dan pokušaš biti "jedan od njih". Dolje na početku puta, u šumi sam sreo jednu srnu. Nije bježala ali se ipak držala na distanci. Ajde, srna je krasna i umiljata, pa je prirodno da je susret s njom pun ushita, ali kako opisati susret s riđovkom koja mi se pridružila u sunčanju? Sad bi kao trebalo skvičati i bježati i poslije svima opisivati ljuti boj s ooooooogromnom otrovnicom. A ona, kao da osjeća da joj neću nauditi, leži mirno i strpljivo pozira.




Vrijeme je za poći gore. Velikom Lavu. Trostrukom. Konačno mu se doći pokloniti i reći mu - hej stari, gledam te već četrdeset godina. Pa eto, red je...
Staza nakon planinarskog skloništa jednim dijelom gubi na visini što mi pomalo ide na živce jer sam svjestan da ću sve te metre vrlo brzo morati nadoknaditi. Nedavni požar na području Velike Duvjakuše ostavio je i te kakvog traga. Tko je zapalio žito? Kažu da student nije. A tko je onda?
Nastavljam uspon golemim stepenicama koje vode prema vrhu. Preko neba su se navukli oblaci, ali za sada ne mirišu na kišu. Mislim da sam već prešao granicu, ilegalno dakako. To i tako nitko ne zna osim mog tele-operatera. Tele bilo tele ostalo. Gore iznad, primjećujem kako iz stijene strši zaboden jedan cepin.



Kakvo li je ovo čudo? I ovako pogolemo? Čiji je ovo cepin? Da nije od Džingis Kana? Jer ima u njemu brat-bratu trideset kila žive vage. Stoji ovdje kao spomenik. Nekome ili nečemu, priču na žalost ne znam, pitam planinu, a ona šuti. Šutim i ja. I hodam. To je moj put. I moram ga prijeći.
Još malo.
Stižem na prijevoj, do vrha me dijeli možda još pedeset koraka. Kao u najbedastijem klišeju ostajem bez daha. Krajolik se promijenio doslovce u sekundi. Zastajem na rubu golemog kratera. Sjeverna stijena Troglava je ufffffff. Nemam riječi.



U mojim zjenicama raširilo se prostrano Livanjsko polje, a u srcu Bosna ponosna. Predivno je biti na ovom mjestu, zaista jest. Vrijeme mi je savršeno. Dolazim do oznake na vrhu. Da, to je taj Lav. Tro-glav. 1913 nad morem. Hm, ali ona druga glava mi se doima čak i nešto višom, eno vidim i na njoj zaboden neki štap. A da odem do nje? Nema smisla osvojiti vrh koji nije vrh. Nakon kratkog spuštanja, za minutu-dvije opet sam na vrhu grive. Osvrćem se prema maločas osvojenom "službenom" vrhu. Hm, pa tu su negdje li-la, više li nego la.



Na vrhu planine sam malo porazgovarao sa samim sobom, imao sam što za reći i ja sebi i sebi meni. Čudno neko društvo, Mutavo na razini mora, razgovorljivo na gotovo dvije tisućice. Utišavam ih. Neću da me sramote, i to ovdje, gdje njegovo veličanstvo stoluje.
Čekao me povratak. I ja njega također. Dobro je dok se možeš vraćati. Odlično čak.



Na koncu dana, blesimetar u džepu je izbrojao gotovo 42 tisuće koraka, što prevedeno znači - 31 prehodani kilometar. Već spomenuh, skoro tisuću i po gore, pa tisuću i po dolje.
I sve ovo samo za riješiti jedan sudoku.