Rasproljećio se svijet oko nas, razvigorio, raspojasao pa nakon dugog razdoblja tmastih tonova i sivog tam-tama, zvukovi zvuče zvonkije, mirisi su izraženiji, a čežnja postaje plava.



Ovog sam se jutra odlučio prepustiti unutarnjem porivu i slijediti trag upravo te plave niti, možda čak dopustiti da me preplavi, omota i zarobi. Zato se i nisam iznenadio kad je cilj kojeg sam postavio ispred sebe već između prvog i drugog koraka (p)ostao nejasan, no bez obzira na sve, osjetio sam da ne smijem stati. Tko zna, možda će već s trećim korakom naići i pravi odgovori.



I zavrludao sam još jednom stranputicama i obilaznicama što za mene i nije posebno iznenađujuće s obzirom da sam se stoput dosad uvjerio kako se prečicama veoma rijetko pronalazi pravi put.
Krivudavom cesticom usječenom u vrleti istočnog Mosora, kroz kostanjsku i podgrajsku jut, spustio sam se do rijeke Cetine.



Mnogo je mostova premostilo Cetinu u njezinih sto i dva kilometra toka, ali čini mi se da se niti jedan od njih, ne može ljepotom mjeriti s Pavića mostom. Njegovih sedam kamenih lukova izgrađenih na samom početku dvadesetog stoljeća, nedavno je dobilo novi sjaj. Ili možda vratilo stari. Kako se uzme...



Dok je zelena rijeka mirno proticala ispod njegovih lukova prešao sam pješice na drugu stranu. Osjećaj je sasvim drugačiji nego kad za volanom metalnog oklopa samo prozujiš preko. Potom se još jednom vratio na "staru" obalu. Učinilo mi se da rijeka priča svoju priču, ali nisam potpuno razumio jezik kojim je govorila. Eh da, ne može se to tek tako, na brzinu...



Nakon trećeg prelaska mosta najprije sam krenuo desno, ali nakratko, svega kilometar-dva, zatim na prvom raskršću zalomio lijevo, zavojitim serpentinama prema Slimenu.

Slime, neveliko seoce, smješteno između kanjona Cetine i sjevernih obronaka Omiške Dinare, svijetu je podarilo pjesnika Josipa Pupačića.



A pjesnik je tom istom svijetu uzvratio Morem stihova. Tko zna, možda je čežnja najjača za onim što nam je nadohvat ruke, a opet stalno izmiče, migolji i bježi...
Tako je i Josip kao dječak odlazio na vrh brda iznad Slimena samo da bi vidio More. I rekao mu - dobrojutro More.

Ako vas put ikada nanese u Slime, prođite pored groblja na kojem počiva pjesnik još kojih stotinjak-dvjesto metara i kad stignete do kraja puta, uđite tiho u Pupačića dvore.
Vrata će vam otvoriti ljubazna domaćica koja će bez obzira što ćete je uvjeravati kako to uopće nije potrebno, prekinuti sve svoje obaveze, uzeti onaj veliki starinski ključ i trenutak kasnije - pred vašim će očima zatreperiti škrinja s blagom. Ne, neće vas tu zaslijepiti sjaj zlata ni bisera ni dragulja, naići ćete samo na jednostavne riječi, riječi rukom ispisane, riječi križane, umetnute i odmetnute, riječi koje govore ponajviše o ljubavi i ljepoti.

Ima neka posebne draži vidjeti poznate tekstove "ušporko" kad i nakon toliko godina i na temelju "grešaka" možeš proniknuti u tok misli autora. Ono što se briše, važno je kao i ono što ostaje. Pronaći idealnu kombinaciju riječi nalik je slaganju Rubikove kocke. Riječi se prevrću, razmještaju, tumbaju stotinama puta sve dok ne sjednu na svoje mjesto. Možda je čak i lakše složiti kocku jer kad se poslože boje onda znaš da je to - to, dok s riječima nikada nisi siguran. Čak i kad zvuče jako dobro.



I nakon svega, ne moraš previše ni razmišljati kojim putem dalje, jedini logički izbor nametnut će se sam od sebe.



Kod onog "strašnog" prijevoja na Dubcima, odlučio sam krenuti još malo prema jugu, spustiti se do Brela, osluhnuti što mi to More dobroga ima za reći.



Dok će suho jugo paliti zrak, valovi će valjati podbiokovska žala stavljajući sve te silne oble kamenčiće na kušnju. Neka se odluče već jednom, jesu li dio mora ili planine.
M'da, neka se odluče već jednom...



Odlučiti... to zvuči tako ljudski...

A njima je i tako odveć svejedno.
Kamenčićima, naravno...

Za ovo nesvakidašnje jelo, potrebni su vam slijedeći sastojci:

- jedan Dugi otok (što duži to bolji)
- jedno modro more (najbolje Jadransko)
- jedan duboki zaljev (Telašćica na primjer)
- jedno jezero soli
- pedesetak komada mladih planinara-ki
- jato magaradi
- tri brda aromatičnog bilja



- jedna žlica Vegete
- malo duše
i puno snova...





Način pripreme:

Zagrijte Jadransko more i nebo iznad njega na umjerenu temperaturu. (uključite oba grijača). Dugi otok premažite maslinovim uljem. Uzmite nasumce pedesetak mladih planinara/ki i ravnomjerno ih razbacajte po livadama s aromatičnim biljem. Kad ih sunce zvizne po glavi, potočajte ih u slano jezero. Neka malo odstoje. Za to vrijeme pojačajte vatru. Zatim ih natjerajte neka hodaju najmanje dvadeset i pet kilometara. Ako počnu sumnjati u svoje sposobnosti, pokažite im jato magaradi, toliko će se raznježiti da će istog trena zaboraviti na sve napore kojima ste ih izvrgnuli. Pred sami mrak smjestite ih na hladno i sigurno mjesto. Sutradan ponovite isti postupak. Okej, ne morate ih gonjati dvajstipet kilometara kao prvog dana, ali recimo -dvadeset i tri će biti sasma dovoljno. Kad im se pojavi blentav osmijeh na licu, to je pozdan znak da su potpuno kuvani i pečeni.

Konzumirajte dok je još toplo. Uz ovo jelo najbolje prija tamni gusti plavac, mada neki u posljednje vrijeme preferiraju pivo. Takvi pojma nemaju, iskažite odlučno gnušanje gnuš-gnuš da ova pojava slučajno ne bi uzela maha.





Eh da...
Ajmo sad probat malo ozbiljnije. Znam da neću uspit, ali ajde... Dakle, desetak dana ago, saznah kako moji Mosoraši organiziraju izlet na Dugi otok. Kažu - do Zadra ćemo busom pa do Sali brodom, a onda ćemo dva dana obilaziti južni dio otoka, a osobito ćemo baciti niskouzlazni naglasak na Park prirode Telašćicu. Divno! Oduvijek sam želio na Lungić, ovaj hoću reći - Dugi otok. Ne čekajući ni časa, smjesta zavrtih Vanju, voditeljicu izleta i kazah - takva i takva stvar, čekam vas u Zadru, a onda ćemo dalje zajedno. Dec vrajt - odgovori Vanja i još nadoda - siiiiiiju!



I zaista tako i bi, nađosmo se u dogovoreno vrijeme u Zadru. Naš izbor je Lara. Tako se zove brod. Isplovit će za Sali, točno u deset. Moram priznati da je ugodan osjećaj kad se nakon silnih individualnih akcija i mikro-grupnih migracija priključiš ovako jednom, metnimotoreći - društveno organiziranom izletu. Kad te vodič prozove, samo glasno povičeš tuuuuu i nakon toga možeš pustit mozak na Ibrahim-pašu.

Bilo mi je drago vidjeti i Sandru i Danicu i Maju i Mladena i Sinišu i još mnogo dragih lica, ali također i mlade poletne mosoraške snage u rasponu od 37 do 47. (Mislim na broj cipela, da ne bi bilo zabune)

Prva dobra stvar s Dugim otokom jest da on ne laže. Kod njega vrijedi ona - Nomen est omen. On je zaista otok i što jes-jes, nesumnjivo je dug. Istina, naći će se na Jadranu još hvalisavaca koji će se tvrditi da su duži čak i od Dugoga, ali pustimo sad te lovačke priče...

Nakon što je most koji povezuje Pašman i Ugljan ostao u Larinoj brazdi, otvorilo nam se čitavo novo more načičkano otocima svi mogućih vrsta, veličina i oblika. Lijevo je Sit, iza njega Žut, desno od nas ižronio Iž. Ispred naše prove Rava, Lavdara i još bezbroj škojića, a nad svima njima kao brižni otac bdije - njegovo veličanstvo Dugi. Rakrilio se horizontom toliko da ga ni pogledom ne možeš cijelog obuhvatiti.

Na njegovoj jugoistočnoj strani, skriven u vali iza punte smjestio se Sali, birokratskim riječnikom kazano - općinsko, kulturno i administrativno sjedište otoka. Zapravo, trebao sam reći - nalaze se Sali. U množini. Sali su ribarsko mjesto. Kao i Kali. Kao i Bali. Samo što su Kali na Ugljanu, a Bali bale tamo negdje između Jave i Sumatre.

To govorim zbog toga što postoji preko nekoliko Sali. Ne samo na Dugom otoku, već širom svijeta. Na zidu knjižnice u Salima nalazi se popis svih Sali diljem planete Zemlje i štoviše, vrijedni Saljani su izračunali i točnu udaljenost do tih pustih Sali tamo u Kini, Tajlandu ili Novoj Gvineji.





Sali su otkačeno mjesto. Hm, možda otkačeno nije prava riječ. Više onako, pinkicu pomaknuto. Pomaknuto u smjeru pozitivne osi iks. Nekoliko koraka od već spomenute knjižnice koju svakako vrijedi posjetiti i doživjeti jer ju je nemoguće opisati u samo dvije rečenice, nalazi se još jedan kultni objekt - Maritimo. Reći za Maritimo da je običan kafić, bio bi grijeh. Popiti piće u Maritima je vrhunski hedonistički doživljaj. To je sve što ću vam za sada reći.





U dnu vale u Salima nalazi se Linčarnica, još jedan originalni otočki izum, a toplo ga preporučam svim urbanistima i arhitektima. Linčarnica je zapravo jedan betonski plato pod blagim nagibom, udaljen svega par metara od mora na kojeg se slobodno možete izvaliti kad vas uvati fjaka. Ne brinite, nitko vas neće čudno gledati, samo lezite i uživajte. Linčarnica rules!





Eh sad, da ne bi netko slučajno pomislio kako smo na Dugom otoku samo ljenčarili, morat ću vam otkriti istinu. Mislim, ako to ne kažem - puknut ću, a iskreno - ne gorim baš od neke pretjerane želje za pucanjem.

Dakle ovako... Stvar je u tome da su Vanja, naša glavna vodičica i Sandra, njezina desna ruka kidnapirale i zarobile svih pedeset nazočnih, a možebitno i prisutnih Mosoraša! Živa istina!



Lukavice jedne, čekale su da se iskrcamo na otok gdje su signali za mobitel uglavnom u komi, tako da nitko od taoca ne može zvati upomoć! Možda nesretnim taocima kroz svo to vrijeme čak i nije bilo u potpunosti jasno da su zarobljeni i stjerani na prisilni rad jer su Vanja i Sandra sve zapovijedi izdavale sa osmijehom na licu i onako ovlaš, stentano, kao da ih nije briga.

Mislim, budimo realni, ja nikog od svojih ukućana ne mogu natjerati da prošeta do kioska na dnu ulice kupiti novine, a njih dvije su upregnule ne jednog, ne pet, već pedeset ljudi, ganjale ih do iznemoglosti po asfaltu, makadamu i kozjim stazama, najprije s jedne pa s druge strane Telaščice.



Zatim su svima utjerale strah u kosti dovevši nas do rubova nekih strašnih litica gdje smo trebali održati natjecanje u skoku s motkom.





Pokušali smo se izvući rekavši da smo motke ostavili u apartmanima, ali su one brzo preinačile odluku i zahtjevale da se igramo na kukalo i na vatalo. Pobjednik dobiva šipak, a tko zadnji - magarac! Što je najgore, neke od planinara su zaista uspjele pretvoriti u magarce.



Ma kažem vam, to je bilo neopišljivo strašno iskustvo.
I što je najblesavije - nitko se od zarobljenika nije bunio!? Mislim ono, vidiš im na facama da im nije lako, ali bez obzira na sve, oni se kikoću, skakuću, potom prohodaju ko od šale još deset-petnajst kilometara, okreću se i viču - hoćemo još! Na koncu su i otimačice odustale od čitavog projekta, ne zbog toga što su se smilovale, već zato što nitko nije htio platiti otkupninu.

Kad se napeta situacija donekle primirila, otišli smo svi zajedno do slanoga jezera koje nosi najljepše ime na svijetu - Mir.





Udaljeno je tek par stotina metara od Stena - veličanstvenih klifova koji se obrušavaju u more koje dolje duboko ječi huči, buči i udara. Jezero Mir, ostalo kao spomenik prirode još od ledenog doba, povezano je s morem tajanstvenim kanalima. Stalno u dosluhu s velikim plavetnilom , a opet je ostalo svoje, posebno.





Mrak se već hvatao za krošnje drveća kad smo se vratili u Sali. Do dugo u noć, mjestom su se razlijegali nježni zvuci ajmekanja protkani stihovima čežnje i boli. Hit večeri je bio - Aspirin mi draga razmuti...



Sutra nas je očekivao još jedan uzbudljiv dan. Između mocira i starih maslinika zaputili smo se prema Maloj proversi, tjesnacu koji razdvaja Dugi otok od najbližeg Kornata, preciznije rečeno - od Katine.



Kao što je poznato, Dugi otok je veoma razveden. Osim Telaščice na jugu, krase ga još brojne punte i uvale, pogotovo Pantera na sjeveru. A razveden je i zbog toga što je jednom bio oženjen za maločas spomenutu Katinu. Dugi i Katina su nekada bili jedna duša jedno tilo, sve dok ih nisu razdvojili. A razdvojili su ih neki nestrpljivi tipovi koji su morem bordižali amo-tamo i kojima je bila tlaka ploviti oko zaljubljenog para. Očiti su bili kivni na njihovu ljubav i baš su ih imali merak razdvojiti. To je jedna tužna priča i ako je nastavim rasplakat ću se ja, rasplakat ćete se vi, a onda ovaj izvještaj nikada nećemo dovesti do kraja.







Uglavnom, hodajući prema jugu primjećuješ kako Dugi otok postupno poprima tipični "kornatski" izgled. Zanimljivo, taj prijelaz je tako fin, fluidan da ga najčešće nisi ni svjestan. A to stanje "ne-svijesti" je tako karakteristično za naše otoke. I nije mu se potrebno suprotstavljati. Valja mu se prepustiti. I stopiti se s njime. To je ljubav koja traje. Osjetiš je kad se popneš na vrh brda pa gledaš to more kako se bljeska ili kad dođeš do ruba onih litica pa pomisliš da si stigao do kraja svijeta... Kao da iza toga, više ničega nema...





Ostao je jedan Otok.
Dugi otok.
Bilo bi lijepo da smo mogli ostati još malo.
Barem do onog trenutka kad te otok uzme pod svoje.
Pa te zblesi.
I mrvi.
I ne da ti da odeš.



Na koncu, možda uspiješ i pobjeći sa otoka, ali ne možeš pobjeći od otoka u sebi.

Osvanuo je predivan proljetni dan. Ptičice cvrkuću. Gaj je raspjevan kao da je Ljudevit. Odnekud dopire miris vrućeg predizbornog asfalta.



Moja kućna ljubimica, komarica Eržebet, odmara se na zidu. Zima je za nju bila duga i naporna.



Nisam posve siguran koliko je to dobro ili nije, ali primjećujem kako se u posljednje vrijeme drastično promjenio sadržaj neželjenih poruka kojim neumorni sajber-poštari zatrpavaju moj pretinac. Dok su prije par godina takve poruke prštale od obećanja kako će mi lako i brzo, uz praktično zanemariv novčani iznos, moj uvaženi zastupnik Pimpekčić enlarđirati do gigantskih razmjera, štoviše, toliko osnažiti da ću ga moći koristiti i u poljoprivredne svrhe, danas mi ponajviše pristižu poruke obrazovnog karaktera. Tko zna, možda su zaključili da sam izgubljen slučaj što se poljoprivrede tiče.



No, vratimo se na obrazovanje. Gotovo svakog tjedna dobijem barem jednu nezamislivo dobru ponudu za stručno usavršavanje. U znalački sročenim porukama, sve bude tako fino navedeno, od popisa tema i rasporeda predavanja, preko kratkih životopisa predavača koji su, ako je vjerovati napisanom, svi odreda pravi gurui širokog spektra djelovanja pa sve do najava popratnih događanja što će mi boravak u toplicama ili nekim egzotičnim insularnim mjestašcima učiniti nezaboravnim.



Divno! Želim se stručno usavršavati! Nije uopće bitno koja je struka, samo mi dajte da se usavršavam! Jedini problemčić, ako se tako nešto uopće može problemčićem nazivati jest iznos kotizacije koji se obično kreće u tisućama... pa tu negdje. No, uvjeravaju me, to i tako nije trošak već ulaganje u budućnost, s obzirom da će mi znanja i vještine koje steknem na takvim usavršavanjima vrlo brzo omogućiti napredovanje do izvrsno plaćenih radnih mjesta.





Ali to nije sve! Posljednjih mi dana jedna šarmantna mlada dama uporno nudi koučing! Ona ima dvadeset i nešto, ja sam tu negdje, ali recimo da sam ipak par godina iskusniji od nje i živo me zanima što bi i kako, ona mene mogla životno savjetovati. Ne ne ne, kaže ona, to su tipične zablude, koučing nema veze s godinama, to je jednostavno proces kojim će mi ona, tako životno iskusna, uz pomoć deduktivnih (ili induktivnih metoda, e sad da me ubiješ više se ne sjećam) pomoći da iz sebe izvučem ono najbolje. Cijena prava sitnica u odnosu na benefite!

Rekoh joj da ću razmisliti. Pokušao sam je nagovoriti na trampu, hoću reći - razmjenu dobara. Ona meni koučing, ja njoj kaučing. Jel' pošteno!? Nakon toga mi se nije više javila. Nemam pojma zašto.



Ali ni to još nije sve! Redovito dobijam, da prostite - newsletter, od jedne udruge koja se bavi alternativnim metodama... svega! Bez obzira radi li se o zdravlju, gradnji kuće, održavanju vrta ili iskorištavanju energije, oni za sve imaju more vrlo jednostavnih alternativnih rješenja. Odlično! Pri tome obožavaju stavljati naslove u stilu - Odbacite suvišne kilograme u deset lakih koraka! Riješite se alergija u deset jednostavnih koraka! Izgleda kako sve probleme u životu možeš riješit u deset koraka. Okej. Najprije sam odlučio smršavit. Za početak sam uzeo krojački metar i izmjerio obujam struka. Prenerazio sam se, no dobro, računam, eto da sam barem u nečem u plusu. Zatim sam krenuo žustro koračati i brojao - jen-dva-tri, dva-dva-tri, tri-dva-tri, deset!!! Čovječe, pa ovo nije ni toliko teško!

Okrenuo sam se oko sebe i ponovno izmjerio obujam struka. Zamislite čuda, bio je navlas isti kao i prije onih deset koraka!? Tjah! Ništa to ne valja. Možda nisam dovoljno lako koračao?



Potom sam odlučio suzbiti alergiju koja me muči svakog proljeća. Tu se nije potrebno izvrgnuti tolikim naporima kao pri mršavljenju, dovoljno je samo naručiti jedan preparat koji je istina, nešto skuplji, ali garantirano pomaže. Zapravo i nije toliko skup kad se uzme u obzir da crvenkasto-žućkaste bobice od kojih se mrvi taj čaroban prah, rastu jedino u prašumama Šri Lanke i da ih se može brati samo za vrijeme punog mjeseca i to izvan sezone monsuna! O da... Svakoga dana uspite jednu žličicu u dva decilitra vruće vode, pustite neka malo odstoji i kad se ohladi - prolijte u sudoper! Alergije će nestati kao rukom odnešene!



Predivan proljetni dan već je na izmaku. Vonj vrućeg predizbornog asfalta, polako je ičšeznuo. Gaj je još uvijek raspjevan. Moja kućna ljubimica, komarica Eržebet, ubola me u prst.

Ako pomislite da vašoj svakodnevici nedostaje uzbuđenja i monokromija polako, ali nesigurno počinje uzimati svoj danak, ne morate odmah pribjegavati ekstremnim aktivnostima kao što su bungee jumping, naporni grebening ili neke slične vrste hepening. U većini slučajeva bit će posve dovoljno sjesti u auto i zaputiti se u nepoznato. Što zabačenije to egzotičnije. Vozeći se cesticama Dalmatinske zagore primjerice, vrlo brzo ćete skopčati kako najbliži put između dva sela nikad nije i najbrži. Daleko od toga da će vas iza sedme okuke presresti drumski razbojnici, ali uvijek će se naći neka lijena krava koja će vam prepriječiti put, mahniti pas koji će izletjeti iz dvorišta i nasrtati na vaše prednje lijevo kolo ili pak napaljeni jarac kojeg će, iz ne znam kakvog razloga iznervirati znak FIAT na petim vratima.

Ponekad sam znao naići na odron hrpe kamenja ili takozvane "radove na cestama" zbog kojih sam morao raditi zaobilaznice duge i po tridesetak kilometara, no priznajem kako do sada nikada nisam naletio na jezero posred ceste!



Dok se prometni znak koji označava zabranu prolaza samosvjesno podbočio nasred kolnika kao da je glavom i bradom europarlamentarac, dvadesetak metara iza njega, naša cesta koja nas je od Bajagića preko Bitelića trebala odvesti do neslućenih visina, nestala je u dubinama!



Izgovarajući na tečnom hrbatskom vot-d-fak, bacio sam pogled na drugu stranu misterioznog jezera koje nije ucrtano ni na kakve zemljovide, a nekim je čudom promaklo i šjor Gugliću. Tamo sam primjetio popriličan broj kućica iz čijih je dimnjaka veselo pućkalo, te sam vispreno zaključio kako postoje samo dva moguća rješenja. Prvo je nalagalo da svi stanovnici Gornjeg Bitelića imaju ronilačka odijela i položen tečaj za diverzante, a drugo da zasigurno mora postojati još neki manje-više suhonjavi puteljak kojim se može doći do njihovih kuća.
Ova druga opcija se pokazala umnogome realnijom pa sam uključivši istraživački instinkt u petu brzinu, prokrstario svim bitelićkim zaseocima. I nije mi bilo žao.



Jedan mi je čovo smireno objasnio kako se nakon velikih kiša i u vremenima otapanja snijega s bosanskih planina probudi rječica Ponikva koja je zapravo ponornica. Izbije naglo iz nigdjezemlja takvom silinom pa učas poplavi čitavo polje.
Kaže, znalo je biti tikvana koji se nisu obazirali na znak zabrane prolaza, misleći kako će poput amfibija prijeći na drugu stranu. Shvatili bi kakvu su budalaštinu napravili tek kada bi im auto ostalo zarobljeno u predubokoj vodi. Onda bi bilo drž-nedaj...
Sretni što smo uspjeli izbjeći takav razvoj događaja, trebalo nam još samo malo vrludanja dok nismo pronašli poveznicu s druge strane potopljene "magistrale".
Istina, naša se magistrala sva nekako skupila u se i uskovrčala ko vuna nakon pranja pa smo uz primjerenu dozu opreza prevalili slijedećih nekoliko kilometara. Na trenutak smo zastali kod paraglajderskog uzletišta kako bi još jednom bacili pogled na dolinu s jezerom kojega za desetak dana više neće biti.



Ubrzo smo stigli na Vrdovo, kraško polje koje me mnogočim podsjetilo na Veliko Rujno na Velebitu. Takve prostrane doline smještene u srcima planine oduvijek su bila idealna pasišta za "gonit ovce" osobito u toplijim razdobljima godine. Danas ovaca ima znatno manje, ovnovi se istina još uvijek drže u priličnom broju. Negdašnje stočarske kolibice pruređuju se u vikendice, a dokaz kako svjež planinski zrak izuzetno dobro utiče na duh ovdašnjih ljudi je i ovaj putokaz koji će zabludjele putnike nepogrešivo odvesti pravim smjerom.



Ovoga smo puta naravno odabrali "vamo" jer nam je zvučalo bliže nego "tamo", a dodatni razlog zašto smo krenuli "vamije", bio je planinarski dom "Sveti Jakov" kojim upravlja istoimeno društvo iz Bitelića. Kakve je sve vrhove u svojoj karijeri osvojio planinar sveti Jakov nije mi poznato, ali moram priznati da je dom jako lijepo uređen s mnoštvom zanimljivih i nadasve maštovitih detalja.



Ovaj planinarski dom, dobra je polazišna točka prema Troglavu, najvišem vrhu masiva Dinare. Za one koji s planinama nisu baš "na ti" samo jedno kratko objašnjenje. Postoji Dinara u širem, a naravno i Dinara u užem smislu. Ova "šira" Dinara zapravo je planina koja se ljubi sa susjednom Kamešnicom preko prijevoja Vagan i zatim putuje prema sjeverozapadu razdvajajući poput golemog bedema kontinent i Mediteran. Stoga bismo s pravom mogli reći da je Dinara prava kon-mediteranska planina. Veliki Troglav sa svojih 1913 metara nad morem, pobjegao nam je malo u Bosnu, pa nam se od tamo smije, nezahvalnik jedan!



Dvadesetak kilometara dalje, u istom lancu Dinare, nalazi se vrh Sinjal koji je sa svojih 1831 metrom najviša zemaljska točka Hrvatske i upravo taj dio planine smatramo Dinarom u "užem" smislu. Nadam se da objašnjenje nije ispalo previše komplicirano.



Od doma na Vrdovu do Troglava potrebno je dobrih pet sati klipsanja. Hm, pet sati tamo, pa računaj još četiri sata vamo, a već nas je ufatilo podne, nema šanse da to danas odradimo na miru.
Stoga smo odabrali jedan bliži vrh, karta i putokazi nam pokazuju da se do njega može stići za dva sata hoda, eto nam dobre prilike za protegnuti noge. Naš današnji cilj zove se Maglaj, iskreno, nikad prije nisam čuo za njega, ali me privuklo ime koje me podsjetilo na Maglić za kojeg me vežu jako lijepa sjećanja. Gdje ima magle ima i dima, pardon - planina.



Staza nas je prvim dijelom vodila ljutim kršem koji se ispreplitao s travnatim zaravnima. Ugodno proljetno sunce izmamilo je šafraniće pa su se i oni osmjehnuli nebu.



Svuda oko nas stalno su cvrkutale nekakve ptičice, uznemirene čudnim svatima koji se drznuli ući u njihov svijet. Tereperile bi u zraku dvadesetak metara iznad naših glava i stalno vikale crvljicvrljicvrljicvrlji. Pretpostavljam da su im se gnijezda nalazila u blizini, a tko zna, možda su pomislile da smo mi inspekcija Ministarstva graditeljstva koja će im provjeravati papire i naplatiti legalizaciju.



Maglaj nam se ukazao veoma brzo, kameni križ na vrhu podignut prije nekoliko godina u spomen na dane ponosa i slave za jedne, a čemera i jada za druge, dominira čitavim područjem tako da ne možemo ostati dezorijentirani sve i da hoćemo.
Snijeg polako kopni i povlači se tako da me krajolik prošaran bijelim krpicama podsjeća na indijanskog ponija. Staza koja nas vodi do vrha blaga je i pitoma. Napredujemo lako i brzo. Daleko smo od svakodnevnog svijeta, ugodna je tišina zagrlila planinu. Uživamo.



Ubrzo stižemo do kamenog križa. Na vrhu smo. 1455 metara. Nije loše. Činjenicu da smo krenuli samo sa 1009, ovog ćemo puta prešutjeti. U blizini nalazimo ostatke rovova i bunkera. Tu je bila crta razdvajanja. Poprijeko. A i danas se tu navodno nalazi nekakva crta. Uzdužno. Vadimo spizu iz ruksaka, ćopamo sendviče, sjeli smo na travu, jednom smo guzom u Bosni a s drugom u Hrvatskoj. Čudne su te granice, tražim egzaktne crte po tlu ali nigdje ih ne mogu naći. Otvaram kartu. Kaže da smo zapravo osvojili tek Mali Maglaj. Veliki se nalazi par stotina koraka sjeverno od nas i viši je punih dvadeset metara. Ma vidi ti Velikoga Maglaja, a šta on misli, da nećemo i njega osvojit!?



Neobično je lijepo. I mirno. Polako se vraćamo natrag. U daljini primjećujemo još dvije skupinice planinara. Troje, pa još dvoje. Ima mjesta za sve. Gdje čeljad nije bijesna, nije ni planina tijesna.



Naišli smo i na nekoliko jama. Ponegdje je ulaz toliko uzak da samo elegantni mogu proći, a na nekim su mjestima široke poput kratera. Dno najveće jame koja se nalazi pored puta prekriveno je smećem, autobilskim gumama, plastičnim kantama, raspadnutim krevetima. Ne mogu vjerovati. Pa šta je tim ljudima u glavama? Guma? Plastika? Najlon? Ne znam...



Nastojeći odagnati misli o ljudima gumenih glava vratili smo se do "našeg" doma. Zadovoljni smo. Danas smo vidjeli neizmjerno više ljepote nego grubote.



Uostalom, nismo ni sumnjali u to. Na polinezijskim otocima, putnicima na odlasku poklanjaju vijence od cvijeća koje ovi moraju pobacati u more čim se otisnu na pučinu. Ako se vijenci vrate na obalu, vratit će se i oni. Kad-tad. Na Vrdovu, u podnožju planine, nismo morali bacati vijence. Znamo da ćemo se vratiti.

Možda jedna lasta ne može svima donijeti proljeće, ali sam siguran da svaka od tih malenih ptica barem dvaput godišnje napravi istinsko čudo. Jer kakvom drugom riječju opisati putovanje kojim za otprilike šest tjedana prevaljuju razdaljinu od sjevera Mediterana do juga Afrike? Možete li zamisliti da upravo vi, tamo negdje krajem rujna pješice krenete na tako dalek put, dokle biste dogurali za šest tjedana hoda? Ne bi se dočepali Budve, garant. A vid'vas koliki ste! Sto kila žive vage! Možda mi sve to shvaćamo zdravo za gotovo, ali baš se mislim, koliko energije postoji u tim sićušnim lastavičjim tijelima da mogu izdržati napore velikih putovanja? I eto, kad konačno dođu u crnu Afriku, tek što se odmore, obiđu dva-tri nacionalna parka, kupe suvenire, pošalju razglednice i pogledaju poneki nastup tamošnjih klapa, već im zvoni zvonce za povratak. Ili odlazak, tko zna kako oni to računaju...



Proljeće nam je zakucalo na vrata, širom otvorilo prozore i ne postoji ništa ljepše nego u rano jutro, dok se niti sna polako razilaze osluhnuti pjev ptičjeg zbora koji dopire nekuda izvani. Naravno, ne pjevaju ptice da ugode nama, niti kane organizirati "Prvi pljesak šipražja", razlozi su daleko prozaičniji, hm bolje reći - poetičniji. Ovo je razdoblje godine kad valja svojim pjevom šarmirati družicu i pokušati je navabiti u ljubavno gnijezdo.



Oni koje majčica priroda nije obdarila dražesnim glasom koriste ponešto drugačije metode snubljenja.



Promatrao sam danas jednog pauna kako se šepuri pred svojom dragom, raširio perje pa se sav ponosit okreće čas na jednu, čas na drugu stanu, ko političar u predizbornoj kampanji, a ona svo to vrijeme nešto kljucka po zemlji i pravi se kao je sve to nimalo ne tangira. Tipično biračko tijelo.



Za to vrijeme, jedna se grlica popela na vrh čempresa i gugutala opet u nekom svom filmu.



I dok su pauni i grlice opjevani u mnogim pjesmama, postoji jedna ptica koju nitko, baš nitko ne voli. Nit' je umiljata, nit' je oku draga, a glas joj je božesačuvaj.
Naravno, riječ je o vrani.
Na stranu to što je vrana dokazano najpametnija od svih predstavnica pernatog svijeta, na stranu to što vrana može pamtiti ljudska lica, pogotovo ona koja su joj nešto nažao učinila, na stranu i to što se vrana može pripitomiti toliko da vam sama donosi novine, ali sve joj to malo vrijedi - nitko je ne želi u svojoj blizini, ponajviše zbog tog graktavog glasa, kao da je ptica zloslutnica O da, to je tako tipična priča, ljudi žele slušati samo ono što im je ugodno čuti.

Posljednjih par mjeseci, primjetio sam upravo dvije vrane kako odnekuda dolijeću. Najprije bi se oprezno zadržale po najvišim granama oraha, pa bi se spustile i vrzmale po travnjaku tražeći otpale plodove. Uvijek zajedno, uvijek dobre volje, djelovale su kao skladan par. Jesu li bile strejt or gej nemojte me pitati. Znam samo da čak i nisu graktale bez neke naročite potrebe.
Nekoliko ih dana nisam vidio, a onda se jednog jutra, pojavila samo jedna, preplašena i nervozna, popela se, ovoga puta ne na orah već na bor i tužno zajecala. Bilo je u tom njezinom nevoljnom, nezgrapnom i hrapavom glasu neke iskonske boli, gotovo poput ljudske, kao da se sva tuga svijeta popela na najvišu granu jednoga bora.



I ne znam zbog čega, ali ta mi se njezina tužaljka u jednom trenutku učinila ljepšom i iskrenijom od svih onih zavodljivih koloratura i raskošnih arija ptica pjevica. Ovaj svijet uopće nije pravedan, makar se radilo samo o - vranama...

Čovjek se rodi, neko vrijeme živi, pa umre. I to je to. A i to dok živi slaba mu vajda, najčešće nije ni svjestan svoje živosti, il' spava il' baulja. Zapravo, puno duže smo mrtvi nego živi. Istina, neki su uspješnije mrtvi od drugih. Primjerice, Shakespeare je mrtav već 400 godina i ništa mu ne fali. Svakog dana govori, recitira, pleše, pjeva, kao da mu ništa nije. Eh, ma nije svatko kopljotresac...

U posljednje vrijeme, svoje vršnjake najčešće viđam po sprovodima. Nečujno smo zalutali u razdoblje kad nam počinju odlaziti roditelji i to ne više zbog nekih iznenadnih situacija nego jednostavno - ljudi su dospjeli u te godine kad se odlazi, jel... Doduše, mogli su uvatit još koju, ali eto...

I strašno mi bude blesavo na tim sprovodima. Raduješ se što nakon toliko vremena vidiš drage ljude, jedva čekaš da ih zagrliš i odete na piće, ali si u isto vrijeme tužan zbog okolnosti u kojima ih vidiš. Pa se onda pitaš - jebote, u čemu je smisao svega ovoga? Tu se nešto trsiš, brčiš, učiš, radiš, ali u konačnici - čemu sve to? Ostaviti trag? Pa nismo puževi da ostavljamo tragove, reče jednom Igor Mandić. Opskrbiti se znanjem?
Što će mi tamo u nekom raju moje znanje programiranja u CADDS-u? Hoće li tamo itko cijeniti moju vještinu razvijanja vanjske oplate?

Što kad dođem na razgovor za posao kod svetog Petra? Već znam, primit će me njegova tajnica Ljubica u pristalom tamno plavom kostimiću i brošem u obliku skarabeja na reveru i reći će - pričekajte malo. Zatim će me ponuditi kavom i mineralnom. Hvala, ne treba, odvratit ću i sjest ću u dvosjed pored njezinog radnog stola tako da će mi pogled biti usmjeren pravo prema vratima Velikog Direktora. Pokušat ćemo razmjeniti nekoliko kurtoaznih rečenica o vremenskim prilikama i radnom vremenu obližnjeg šoping-centra, tek toliko da razbijemo gluhu tišinu. U nekom trenutku zazvonit će telefon na tajničinom stolu, a ona će me blago uputiti na razgovor.

Sveti Petar će sjediti za svojim radnim stolom od trešnjinog drveta na kojem će se isticati replika kipića manekena Pisa, a na zidu iza njegovih leđa visjet će velika slika mrtve prirode nepoznatog autora iz petnaestog stoljeća. Pronaći će među razbacanim papirima moju molbu pa će onako ovlaš baciti krajičak pogleda preko naočala prigodno otpuhujući kao da mi time želi dati do znanja koliko je težak i odgovoran njegov posao.

Ah da, vi ste onaj, kojeg mi je preporučio Ivan Trogirski.

Eto ti ga na, pomislit ću, ne možeš ni u raj tek tako bez veze, ali ću isto zanijekati - kao nisam ja tražio nikakvu protekciju, Ivan je neki daljni rod susjede blagajnice moga pekara, samo smo jednom onako neobavezno razgovarali, ako vam odgovaraju moje kvalifikacije - dobro, ako ne, a božemoj...

Okej, reći će sveti Petar, vozačka dozvola B kategorije neće vam trebati, ovdje uglavnom lebdimo, a imamo i vremena napretek. Nego, kakvi ste sa stranim jezicima?

Paaaa, i nisam baš nešto naročito dobar - promeškoljit ću se na neudobnoj stolici, imam nešto pasivnog znanja engleskog, pinku talijanskog, ali recimo, bosanski, srpski, crnogorski, svahili - tu nemam problema...

Ma dobro, to pitam tek tako - odgovorit će sveti Petar - ovdje svi govorimo rajskim jezikom.

Ali, ja ne poznam taj jezik!

Oh, naučit ćete ga vrlo brzo, ne brinite... Recite mi, kakvi ste sa Majkrosoft Ofisom?

Ah sa Majkrosoftom, pa dobar sam, čak vrlo dobar.

Akses?

Molim?

Kakvi ste u Majkrosoft Aksesu?

Pa dobro, nisam do sada imao prilike raditi puno s njime, ali naučit ću...

Morat ćete, ovdje mi na razgovoru kandidati uvijek nešto glumataju kao znaju ovo i ono, a na koncu jedva uspiju otvoriti i-mejl. Nego, gospodine mladi, ovdje kod nas su trenutno popunjena sva radna mjesta pa vas namjeravam poslati neko vrijeme na kaljenje u našu ekspozituru na terenu.

Pa dobro, a gdje to, ako smijem znati?

U čistilište.

Ah, čistilište, čuo sam za to, to vam dođe nešto kao reciklažno dvorište?

Eh, ukrali ste mi riječ iz usta!



I tako, otići ću na tri, možda i šest mjeseci na rad u reciklažno dvorište, možda tamo i nešto pametnoga naučim. Kamo nakon toga - tko zna.
Čovjek se rodi, neko vrijeme živi, pa umre. I to je to.

Oznake: crni humor

Zamolili su me da za svečanu primopredaju "Brodotrogira" pripremim par prezentacija s motivima škvera i fotografijama brodova kojih smo mi lejzi brodograditelji, očito nekim nadnaravnim čudom, ispraćali na debela mora tokom svih ovih godina. Rekoše mi - doći će premijer i mnogi ministri, okupit će se na jednom mjestu sva sila važnih ljudi, tako da bude baš - ono, znaš... Ali nemoj previše brinuti, ti to samo skockaj i spakiraj, a tamo će se, u gradskoj vijećnici naći "već netko" tko će time upravljati. Dobro, skockat ću se.



Naravno, svi oni što su trebali biti taj famozni "već netko", otkrili su kako će te subote imati neodgodivih obaveza i da eto, zaista im je žao, ali nikako neće moći pomoći. I sad šta je tu je, ajde Brode spasi situaciju, donesi svoj laptop i prezentiraj tamo uvaženim glavonjama sve ono kako smo se dogovorili. Okej, doći ću.
Kao - te prezentacije će i tako ići "u offu" dok uzvanici budu trošili velike riječi, tvoj će zadatak biti samo pokrenuti pauerpoint i zaustaviti ga na vrijeme.
U offu, kako to gordo zvuči. Zapravo me i ne čudi, nikad u prednjem planu, uvijek u nekom "offu". Možda to tako mora biti. Fakat nikad štofa od offa.

Našli smo se u gradskoj vijećnici dan ranije s namjerom da dogovorimo sve detalje. Naivno sam mislio da je potpisivanje kupoprodajnog ugovora neki pisofkejk. Fascikla meni, fascikla tebi, dvije penkale, ruka ruci i iđemo na piće!



Šipak! Gospođa iz protokola Vlade eRHa upozorila nas je na mali milijun važnih detalja koje moramo pripremiti, ne do sutra, ne do večeri, već istog trena. Ništa se ne smije prepustiti slučaju. Protokol, osiguranje, mediji... Sve mora biti cakum-pakum. Nisam se štel mešati, ali sve mi je to mirisalo na veliku predstavu. Gotovo da je podsjećalo na pripreme za dodjelu Oscara. Predvidjeti sve moguće situacije, čak i glumatanje na sceni, hinjenje iznenađenja, poneka programirana suza tek toliko da pokaže ganuće, ali ne i da razmaže puder na licu, obvezatna zahvala suradnicima, prijateljima, partnerima, bakama, djedovima, kućnim ljubimcima...
No dobro, preživjeli smo.



U isto vrijeme, tek dvadesetak metara od nas, na Pjaci se snimao spot za "Mižerju", našu dičnu uzdanicu za ovogodišnji Eurosong. Još jedan događaj od kurcijalne važnosti! Sjatila se na glavni gradski trg sva sila glumaca, pjevača, organizatora, tehničara, osvjetljivača, scenskih radnika...

Jedna energična gospodična, očito glavna šefica čitavog snimanja, svaku toliko bi zaškričila ko Zumbul-aga - zaustavi sve, snima seeeeeeee! Ma ke gučavica bložemili, ni joj bila vela potriba od megafona!

Čim bi ona kriknula, dežurni bi redari blokirali sve prilaze Pjaci tako da nitko od znatiželjnika ne bi slučajno upao u kadar. Jadna li mu majka ako kome neplanirano uđe! I tako, ponavljala su se snimanja do beskonačnosti, s više ili manje uspjeha, ali toplo se nadam da je pedesetak ljudi za pet-šest sati rada uspjeli dobiti barem desetak sekundi spota kojom će ponosna nacija predstaviti svoju kvazi-klapu na tom debilnom natjecanju. Cirkus...



Još pod dojmom šo-biznisa i sveopćeg preseransa, istog sam popodneva odveo svoju "Plavu pticu" na redovni tehnički pregled. Eto, mic po mic i moj Fiat Punto postade teenager, a znate kako se lako pošandrca u tim godinama. Što da vam pričam...

Među grupom ljudi koju su čekali na red, dokono razgovarali i šetuckali između automobila ne bi li ubili vrijeme dok ih nadzornici ne pozovu, primjetio sam jednog čovjeka kojemu je neka strašna bolest ili nesreća potpuno izobličila lice. Jedna mu je strana lica bila u potpunom nesrazmjeru s drugom, otprilike poput boksača koji je doživio težak nokaut pa još deset puta gore. Odmah sam ga se sjetio. Mada ne znam njegovo ime, pamtim to lice još od svojih školskih dana kad sam u "Prometovom" busu broj 37 provodio više vremena od nekih konduktera. On bi ulazio u autobus u nekom od Kaštela, Novom ili Štafiliću, više se ne sjećam... Vrlo vjerojatno vuče tu deformaciju još od ranog djetinjstva ako ne i od samog rođenja, jer ga pamtim upravo ovakvog, istina nešto mlađeg.

Neobični osjećaji vas prožmu kad sretnete takve ljude. Pogledate ih krišom i brzo skrenete pogled, pravite se nevješti kao - niste primjetili ništa neobično, a zapravo vas je pomalo sram jer ne bi željeli da ispadne kako buljite u njih. Upravo tako su se ponašali i ljudi na "tehničkome". Na trenutak bi ga pogledali, a onda bi munjevito usmjerili pogled na drugu stranu.
U traci pored mog auta bio je parkiran jedan fauve Golf, nadao sam se da je njegov, eto baš bi mi bilo drago da usprkos svom hendikepu ipak zarađuje neke novce i da može sebi priuštiti solidna kolica. Međutim, par minuta kasnije, u sjajni je Golf ušao neki sasvim drugi čovjek. Ipak nije njegov. Pogledom sam potražio junaka moje priče i spazio ga uz neki prastari motorić Tomos automatik, ili kako smo ih nekada nazivali - Ziko. Ovaj je Ziko bio star brat-bratu trideset godina, sav sklepan i zarđao, a preko sica su bile presvučene nekakve spužvetine. Kako će s takvim čudom uopće proći tehnički?

Vlasnik pretpotopnog Zika strpljivo je čekao svoj red, mada je bilo vidljivo da nitko od kontrolora ne želi preuzeti njegov "slučaj". Pravili su se kao da ga ne vide. Nakon nekog vremena, sam se odvažio ući u "šesnaesterac" i jednostavno natjerati nekog od njih da konačno pregledaju njegov motorić.
Nekako smo u isto vrijeme prošli "preko kanala", on sa Zikom, ja sa Puntom, pa se opet sreli u redu ispred šaltera gdje smo konačno trebali platiti sve one bezobrazno velike takse, naknade i dadžbine.
U tim sam trenucima prvi put čuo čovjeka s groznim licem kako govori. Začudo, glas mu je bio nevjerojatno ugodan i melodiozan, potpuno nespojiv s njegovom fizičkom pojavom. Bio je pristojan i kulturan, mirno je sačekao da mu udare sve pečate, pozdravio i otišao.

Potom je sjeo na sklepanog Zika, na one prljave spužve presvučene preko sica i spustio se nizbrdicom kao pravi gospodin.

U trenu mi je proletjelo sve što sam doživio tog dana, sve one predstave za vrle ministre i šarene cirkuse za pjesmu Eurovizije. Osjetio sam se posramljenim i tako malenim pred čovjekom koji čitav svoj život nosi to užasno deformirano lice. Ne mogu niti zamisliti koliko pati zbog tko zna kakvog spleta okolnosti koje su ga unakazile, ali usprkos svemu, on svoje lice nosi s ponosom i svom ljudskom veličinom.

Dok nizinske rijeke ovih dana odgođenog proljeća uz obilje vode donose i mnogo glavobolje stanovništvu koje živi pored njih, krške ljepotice su se razgoropadile i raplesale ko vrckave djevojke. Eh da, lako je njima kad višak te silne vodurine mogu posakrivati po labirintima tajanstvenih kanala, jami i kaverni koje još neotkrivene leže u međuzemlju ispod planina, a za površinu ostaviti snježno praskave brzake i slapove koji se pjene kao da pivo teče potocima, a ne obična akva minerale naturale.







Tako je i Krčić dijete Dinare, isto kao i Cetina koja izvire desetak kilometara istočnije. Sam naziv Krčić možda bi bio primjereniji nekom nestašnom potočiću, ali realno govoreći on to zaista i jest većim dijelom godine, kad se omamljen ljetnom fjakom lijeno spušta sa planine. No, u vrijeme kad se otapaju snjegovi Kilimandinare, on spremno odbacuje svoju samozatajnost pa živahno jurne prema jugu i produbljuje vijugavi kanjon sve do Topoljskog buka kada gotovo ritualno završava svoj tok predajući štafetu starijoj sestri Krki.
Upravo zato, kad zaredaju ovakvi dani, znam kamo mi je ići - u selo Kovačić pokraj Knina gdje stoluje njegovo veličanstvo princ Krčić.



Nakon toliko godina i posjeta ovom mjestu, već unaprijed znam kakva će me slika dočekati, ali svejedno, svakog puta me obuzme posebno uzbuđenje kad ugledam oblak satkan od fine vodene prašine kako se izdiže iznad kanjona. Preostaje mi samo riješiti slatku dilemu - kojim mu putem prići, onim "prizemnim" uz ribnjak kojim se dolazi pod sami slap, ili možda krenuti starom makadamskom cestom prema Kijevu, obići ga s boka i naposljetku "zarobiti" s gornje strane.





U normalnim okolnostima takve dileme i ne postoje s obzirom da se prelaskom "vrlo prvog" mostića preko rijeke Krke mogu povezati te dvije staze, ali kada se Krčić uzkrčka kao u krčagu ključale vode, prelazak tog mosta predstavlja nemoguću misiju.





Budući da sam poželio što duže ostati suh, prvo sam krenuo makadamom i naravno - zeznuo se. Već na prvoj okuci shvatiš da se ona "fina vodena prašina" isuviše lako zavlači u svaku poru tako da bivaš šamponiran i okupan čak i prije nego postaneš svjestan što se oko tebe događa.
No, s obzirom da nisam sazdan od cukra (ili se barem tješim time), nisam pokleknuo već na prvom koraku pa sam oprezno prišao slapu s gornje strane. Naravno, ne isuviše blizu jer rijeka zapravo i ne teče samo površinom koja je dostupna našim očima, već se ispod sedrenih barijera nalazi, rekao bih - čitav novi svijet prepun raspuklina, šupljina i hodnika kroz koje nadire voda. Znajući za to, koračao sam u društvu pojačane doze opreza, koja istina, ponekad zna biti čangrizava i dosadna, ali u svakom slučaju - hvale vrijedna suputnica.





Dok se Topoljski buk ruši u jezerce u kojem izvire Krka, dok sve oko nas pršti, huči, ječi zvuči, grmi, gromi i klopara, misli ti otputuju prema kasnom ljetu, kad tražeći osvježenje bježiš od uzavrele obale, dođeš na ovo isto mjesto, ali sve biva potpuno drugačije nego sada.





Tada ti ne preostaje ništa drugo već da se pokloniš i osjetiš poniznim pred snagom prirode. No, u isto vrijeme te prožimaju osjećaji zadovoljstva jer si svjestan i sretan što uopće možeš biti ovdje, na ovom mjestu, u ovo vrijeme. Znajući da je tvoja prisutnost tako prolazna poput trajanja jednog vala u moru vječnosti, samo odmahneš rukom i nastojiš u tom jednom valu sagledati čitav svoj život.