Zamolili su me da za svečanu primopredaju "Brodotrogira" pripremim par prezentacija s motivima škvera i fotografijama brodova kojih smo mi lejzi brodograditelji, očito nekim nadnaravnim čudom, ispraćali na debela mora tokom svih ovih godina. Rekoše mi - doći će premijer i mnogi ministri, okupit će se na jednom mjestu sva sila važnih ljudi, tako da bude baš - ono, znaš... Ali nemoj previše brinuti, ti to samo skockaj i spakiraj, a tamo će se, u gradskoj vijećnici naći "već netko" tko će time upravljati. Dobro, skockat ću se.



Naravno, svi oni što su trebali biti taj famozni "već netko", otkrili su kako će te subote imati neodgodivih obaveza i da eto, zaista im je žao, ali nikako neće moći pomoći. I sad šta je tu je, ajde Brode spasi situaciju, donesi svoj laptop i prezentiraj tamo uvaženim glavonjama sve ono kako smo se dogovorili. Okej, doći ću.
Kao - te prezentacije će i tako ići "u offu" dok uzvanici budu trošili velike riječi, tvoj će zadatak biti samo pokrenuti pauerpoint i zaustaviti ga na vrijeme.
U offu, kako to gordo zvuči. Zapravo me i ne čudi, nikad u prednjem planu, uvijek u nekom "offu". Možda to tako mora biti. Fakat nikad štofa od offa.

Našli smo se u gradskoj vijećnici dan ranije s namjerom da dogovorimo sve detalje. Naivno sam mislio da je potpisivanje kupoprodajnog ugovora neki pisofkejk. Fascikla meni, fascikla tebi, dvije penkale, ruka ruci i iđemo na piće!



Šipak! Gospođa iz protokola Vlade eRHa upozorila nas je na mali milijun važnih detalja koje moramo pripremiti, ne do sutra, ne do večeri, već istog trena. Ništa se ne smije prepustiti slučaju. Protokol, osiguranje, mediji... Sve mora biti cakum-pakum. Nisam se štel mešati, ali sve mi je to mirisalo na veliku predstavu. Gotovo da je podsjećalo na pripreme za dodjelu Oscara. Predvidjeti sve moguće situacije, čak i glumatanje na sceni, hinjenje iznenađenja, poneka programirana suza tek toliko da pokaže ganuće, ali ne i da razmaže puder na licu, obvezatna zahvala suradnicima, prijateljima, partnerima, bakama, djedovima, kućnim ljubimcima...
No dobro, preživjeli smo.



U isto vrijeme, tek dvadesetak metara od nas, na Pjaci se snimao spot za "Mižerju", našu dičnu uzdanicu za ovogodišnji Eurosong. Još jedan događaj od kurcijalne važnosti! Sjatila se na glavni gradski trg sva sila glumaca, pjevača, organizatora, tehničara, osvjetljivača, scenskih radnika...

Jedna energična gospodična, očito glavna šefica čitavog snimanja, svaku toliko bi zaškričila ko Zumbul-aga - zaustavi sve, snima seeeeeeee! Ma ke gučavica bložemili, ni joj bila vela potriba od megafona!

Čim bi ona kriknula, dežurni bi redari blokirali sve prilaze Pjaci tako da nitko od znatiželjnika ne bi slučajno upao u kadar. Jadna li mu majka ako kome neplanirano uđe! I tako, ponavljala su se snimanja do beskonačnosti, s više ili manje uspjeha, ali toplo se nadam da je pedesetak ljudi za pet-šest sati rada uspjeli dobiti barem desetak sekundi spota kojom će ponosna nacija predstaviti svoju kvazi-klapu na tom debilnom natjecanju. Cirkus...



Još pod dojmom šo-biznisa i sveopćeg preseransa, istog sam popodneva odveo svoju "Plavu pticu" na redovni tehnički pregled. Eto, mic po mic i moj Fiat Punto postade teenager, a znate kako se lako pošandrca u tim godinama. Što da vam pričam...

Među grupom ljudi koju su čekali na red, dokono razgovarali i šetuckali između automobila ne bi li ubili vrijeme dok ih nadzornici ne pozovu, primjetio sam jednog čovjeka kojemu je neka strašna bolest ili nesreća potpuno izobličila lice. Jedna mu je strana lica bila u potpunom nesrazmjeru s drugom, otprilike poput boksača koji je doživio težak nokaut pa još deset puta gore. Odmah sam ga se sjetio. Mada ne znam njegovo ime, pamtim to lice još od svojih školskih dana kad sam u "Prometovom" busu broj 37 provodio više vremena od nekih konduktera. On bi ulazio u autobus u nekom od Kaštela, Novom ili Štafiliću, više se ne sjećam... Vrlo vjerojatno vuče tu deformaciju još od ranog djetinjstva ako ne i od samog rođenja, jer ga pamtim upravo ovakvog, istina nešto mlađeg.

Neobični osjećaji vas prožmu kad sretnete takve ljude. Pogledate ih krišom i brzo skrenete pogled, pravite se nevješti kao - niste primjetili ništa neobično, a zapravo vas je pomalo sram jer ne bi željeli da ispadne kako buljite u njih. Upravo tako su se ponašali i ljudi na "tehničkome". Na trenutak bi ga pogledali, a onda bi munjevito usmjerili pogled na drugu stranu.
U traci pored mog auta bio je parkiran jedan fauve Golf, nadao sam se da je njegov, eto baš bi mi bilo drago da usprkos svom hendikepu ipak zarađuje neke novce i da može sebi priuštiti solidna kolica. Međutim, par minuta kasnije, u sjajni je Golf ušao neki sasvim drugi čovjek. Ipak nije njegov. Pogledom sam potražio junaka moje priče i spazio ga uz neki prastari motorić Tomos automatik, ili kako smo ih nekada nazivali - Ziko. Ovaj je Ziko bio star brat-bratu trideset godina, sav sklepan i zarđao, a preko sica su bile presvučene nekakve spužvetine. Kako će s takvim čudom uopće proći tehnički?

Vlasnik pretpotopnog Zika strpljivo je čekao svoj red, mada je bilo vidljivo da nitko od kontrolora ne želi preuzeti njegov "slučaj". Pravili su se kao da ga ne vide. Nakon nekog vremena, sam se odvažio ući u "šesnaesterac" i jednostavno natjerati nekog od njih da konačno pregledaju njegov motorić.
Nekako smo u isto vrijeme prošli "preko kanala", on sa Zikom, ja sa Puntom, pa se opet sreli u redu ispred šaltera gdje smo konačno trebali platiti sve one bezobrazno velike takse, naknade i dadžbine.
U tim sam trenucima prvi put čuo čovjeka s groznim licem kako govori. Začudo, glas mu je bio nevjerojatno ugodan i melodiozan, potpuno nespojiv s njegovom fizičkom pojavom. Bio je pristojan i kulturan, mirno je sačekao da mu udare sve pečate, pozdravio i otišao.

Potom je sjeo na sklepanog Zika, na one prljave spužve presvučene preko sica i spustio se nizbrdicom kao pravi gospodin.

U trenu mi je proletjelo sve što sam doživio tog dana, sve one predstave za vrle ministre i šarene cirkuse za pjesmu Eurovizije. Osjetio sam se posramljenim i tako malenim pred čovjekom koji čitav svoj život nosi to užasno deformirano lice. Ne mogu niti zamisliti koliko pati zbog tko zna kakvog spleta okolnosti koje su ga unakazile, ali usprkos svemu, on svoje lice nosi s ponosom i svom ljudskom veličinom.