Ča će mi Niagara

02.04.2013.

Dok nizinske rijeke ovih dana odgođenog proljeća uz obilje vode donose i mnogo glavobolje stanovništvu koje živi pored njih, krške ljepotice su se razgoropadile i raplesale ko vrckave djevojke. Eh da, lako je njima kad višak te silne vodurine mogu posakrivati po labirintima tajanstvenih kanala, jami i kaverni koje još neotkrivene leže u međuzemlju ispod planina, a za površinu ostaviti snježno praskave brzake i slapove koji se pjene kao da pivo teče potocima, a ne obična akva minerale naturale.







Tako je i Krčić dijete Dinare, isto kao i Cetina koja izvire desetak kilometara istočnije. Sam naziv Krčić možda bi bio primjereniji nekom nestašnom potočiću, ali realno govoreći on to zaista i jest većim dijelom godine, kad se omamljen ljetnom fjakom lijeno spušta sa planine. No, u vrijeme kad se otapaju snjegovi Kilimandinare, on spremno odbacuje svoju samozatajnost pa živahno jurne prema jugu i produbljuje vijugavi kanjon sve do Topoljskog buka kada gotovo ritualno završava svoj tok predajući štafetu starijoj sestri Krki.
Upravo zato, kad zaredaju ovakvi dani, znam kamo mi je ići - u selo Kovačić pokraj Knina gdje stoluje njegovo veličanstvo princ Krčić.



Nakon toliko godina i posjeta ovom mjestu, već unaprijed znam kakva će me slika dočekati, ali svejedno, svakog puta me obuzme posebno uzbuđenje kad ugledam oblak satkan od fine vodene prašine kako se izdiže iznad kanjona. Preostaje mi samo riješiti slatku dilemu - kojim mu putem prići, onim "prizemnim" uz ribnjak kojim se dolazi pod sami slap, ili možda krenuti starom makadamskom cestom prema Kijevu, obići ga s boka i naposljetku "zarobiti" s gornje strane.





U normalnim okolnostima takve dileme i ne postoje s obzirom da se prelaskom "vrlo prvog" mostića preko rijeke Krke mogu povezati te dvije staze, ali kada se Krčić uzkrčka kao u krčagu ključale vode, prelazak tog mosta predstavlja nemoguću misiju.





Budući da sam poželio što duže ostati suh, prvo sam krenuo makadamom i naravno - zeznuo se. Već na prvoj okuci shvatiš da se ona "fina vodena prašina" isuviše lako zavlači u svaku poru tako da bivaš šamponiran i okupan čak i prije nego postaneš svjestan što se oko tebe događa.
No, s obzirom da nisam sazdan od cukra (ili se barem tješim time), nisam pokleknuo već na prvom koraku pa sam oprezno prišao slapu s gornje strane. Naravno, ne isuviše blizu jer rijeka zapravo i ne teče samo površinom koja je dostupna našim očima, već se ispod sedrenih barijera nalazi, rekao bih - čitav novi svijet prepun raspuklina, šupljina i hodnika kroz koje nadire voda. Znajući za to, koračao sam u društvu pojačane doze opreza, koja istina, ponekad zna biti čangrizava i dosadna, ali u svakom slučaju - hvale vrijedna suputnica.





Dok se Topoljski buk ruši u jezerce u kojem izvire Krka, dok sve oko nas pršti, huči, ječi zvuči, grmi, gromi i klopara, misli ti otputuju prema kasnom ljetu, kad tražeći osvježenje bježiš od uzavrele obale, dođeš na ovo isto mjesto, ali sve biva potpuno drugačije nego sada.





Tada ti ne preostaje ništa drugo već da se pokloniš i osjetiš poniznim pred snagom prirode. No, u isto vrijeme te prožimaju osjećaji zadovoljstva jer si svjestan i sretan što uopće možeš biti ovdje, na ovom mjestu, u ovo vrijeme. Znajući da je tvoja prisutnost tako prolazna poput trajanja jednog vala u moru vječnosti, samo odmahneš rukom i nastojiš u tom jednom valu sagledati čitav svoj život.









<< Arhiva >>