Marketing
Ljubavna drama jedne vrane
Možda jedna lasta ne može svima donijeti proljeće, ali sam siguran da svaka od tih malenih ptica barem dvaput godišnje napravi istinsko čudo. Jer kakvom drugom riječju opisati putovanje kojim za otprilike šest tjedana prevaljuju razdaljinu od sjevera Mediterana do juga Afrike? Možete li zamisliti da upravo vi, tamo negdje krajem rujna pješice krenete na tako dalek put, dokle biste dogurali za šest tjedana hoda? Ne bi se dočepali Budve, garant. A vid'vas koliki ste! Sto kila žive vage! Možda mi sve to shvaćamo zdravo za gotovo, ali baš se mislim, koliko energije postoji u tim sićušnim lastavičjim tijelima da mogu izdržati napore velikih putovanja? I eto, kad konačno dođu u crnu Afriku, tek što se odmore, obiđu dva-tri nacionalna parka, kupe suvenire, pošalju razglednice i pogledaju poneki nastup tamošnjih klapa, već im zvoni zvonce za povratak. Ili odlazak, tko zna kako oni to računaju...
Proljeće nam je zakucalo na vrata, širom otvorilo prozore i ne postoji ništa ljepše nego u rano jutro, dok se niti sna polako razilaze osluhnuti pjev ptičjeg zbora koji dopire nekuda izvani. Naravno, ne pjevaju ptice da ugode nama, niti kane organizirati "Prvi pljesak šipražja", razlozi su daleko prozaičniji, hm bolje reći - poetičniji. Ovo je razdoblje godine kad valja svojim pjevom šarmirati družicu i pokušati je navabiti u ljubavno gnijezdo.
Oni koje majčica priroda nije obdarila dražesnim glasom koriste ponešto drugačije metode snubljenja.
Promatrao sam danas jednog pauna kako se šepuri pred svojom dragom, raširio perje pa se sav ponosit okreće čas na jednu, čas na drugu stanu, ko političar u predizbornoj kampanji, a ona svo to vrijeme nešto kljucka po zemlji i pravi se kao je sve to nimalo ne tangira. Tipično biračko tijelo.
Za to vrijeme, jedna se grlica popela na vrh čempresa i gugutala opet u nekom svom filmu.
I dok su pauni i grlice opjevani u mnogim pjesmama, postoji jedna ptica koju nitko, baš nitko ne voli. Nit' je umiljata, nit' je oku draga, a glas joj je božesačuvaj.
Naravno, riječ je o vrani.
Na stranu to što je vrana dokazano najpametnija od svih predstavnica pernatog svijeta, na stranu to što vrana može pamtiti ljudska lica, pogotovo ona koja su joj nešto nažao učinila, na stranu i to što se vrana može pripitomiti toliko da vam sama donosi novine, ali sve joj to malo vrijedi - nitko je ne želi u svojoj blizini, ponajviše zbog tog graktavog glasa, kao da je ptica zloslutnica O da, to je tako tipična priča, ljudi žele slušati samo ono što im je ugodno čuti.
Posljednjih par mjeseci, primjetio sam upravo dvije vrane kako odnekuda dolijeću. Najprije bi se oprezno zadržale po najvišim granama oraha, pa bi se spustile i vrzmale po travnjaku tražeći otpale plodove. Uvijek zajedno, uvijek dobre volje, djelovale su kao skladan par. Jesu li bile strejt or gej nemojte me pitati. Znam samo da čak i nisu graktale bez neke naročite potrebe.
Nekoliko ih dana nisam vidio, a onda se jednog jutra, pojavila samo jedna, preplašena i nervozna, popela se, ovoga puta ne na orah već na bor i tužno zajecala. Bilo je u tom njezinom nevoljnom, nezgrapnom i hrapavom glasu neke iskonske boli, gotovo poput ljudske, kao da se sva tuga svijeta popela na najvišu granu jednoga bora.
I ne znam zbog čega, ali ta mi se njezina tužaljka u jednom trenutku učinila ljepšom i iskrenijom od svih onih zavodljivih koloratura i raskošnih arija ptica pjevica. Ovaj svijet uopće nije pravedan, makar se radilo samo o - vranama...
Post je objavljen 13.04.2013. u 19:39 sati.