Marketing
Vrdovanje ludom radovanje
Ako pomislite da vašoj svakodnevici nedostaje uzbuđenja i monokromija polako, ali nesigurno počinje uzimati svoj danak, ne morate odmah pribjegavati ekstremnim aktivnostima kao što su bungee jumping, naporni grebening ili neke slične vrste hepening. U većini slučajeva bit će posve dovoljno sjesti u auto i zaputiti se u nepoznato. Što zabačenije to egzotičnije. Vozeći se cesticama Dalmatinske zagore primjerice, vrlo brzo ćete skopčati kako najbliži put između dva sela nikad nije i najbrži. Daleko od toga da će vas iza sedme okuke presresti drumski razbojnici, ali uvijek će se naći neka lijena krava koja će vam prepriječiti put, mahniti pas koji će izletjeti iz dvorišta i nasrtati na vaše prednje lijevo kolo ili pak napaljeni jarac kojeg će, iz ne znam kakvog razloga iznervirati znak FIAT na petim vratima.
Ponekad sam znao naići na odron hrpe kamenja ili takozvane "radove na cestama" zbog kojih sam morao raditi zaobilaznice duge i po tridesetak kilometara, no priznajem kako do sada nikada nisam naletio na jezero posred ceste!
Dok se prometni znak koji označava zabranu prolaza samosvjesno podbočio nasred kolnika kao da je glavom i bradom europarlamentarac, dvadesetak metara iza njega, naša cesta koja nas je od Bajagića preko Bitelića trebala odvesti do neslućenih visina, nestala je u dubinama!
Izgovarajući na tečnom hrbatskom vot-d-fak, bacio sam pogled na drugu stranu misterioznog jezera koje nije ucrtano ni na kakve zemljovide, a nekim je čudom promaklo i šjor Gugliću. Tamo sam primjetio popriličan broj kućica iz čijih je dimnjaka veselo pućkalo, te sam vispreno zaključio kako postoje samo dva moguća rješenja. Prvo je nalagalo da svi stanovnici Gornjeg Bitelića imaju ronilačka odijela i položen tečaj za diverzante, a drugo da zasigurno mora postojati još neki manje-više suhonjavi puteljak kojim se može doći do njihovih kuća.
Ova druga opcija se pokazala umnogome realnijom pa sam uključivši istraživački instinkt u petu brzinu, prokrstario svim bitelićkim zaseocima. I nije mi bilo žao.
Jedan mi je čovo smireno objasnio kako se nakon velikih kiša i u vremenima otapanja snijega s bosanskih planina probudi rječica Ponikva koja je zapravo ponornica. Izbije naglo iz nigdjezemlja takvom silinom pa učas poplavi čitavo polje.
Kaže, znalo je biti tikvana koji se nisu obazirali na znak zabrane prolaza, misleći kako će poput amfibija prijeći na drugu stranu. Shvatili bi kakvu su budalaštinu napravili tek kada bi im auto ostalo zarobljeno u predubokoj vodi. Onda bi bilo drž-nedaj...
Sretni što smo uspjeli izbjeći takav razvoj događaja, trebalo nam još samo malo vrludanja dok nismo pronašli poveznicu s druge strane potopljene "magistrale".
Istina, naša se magistrala sva nekako skupila u se i uskovrčala ko vuna nakon pranja pa smo uz primjerenu dozu opreza prevalili slijedećih nekoliko kilometara. Na trenutak smo zastali kod paraglajderskog uzletišta kako bi još jednom bacili pogled na dolinu s jezerom kojega za desetak dana više neće biti.
Ubrzo smo stigli na Vrdovo, kraško polje koje me mnogočim podsjetilo na Veliko Rujno na Velebitu. Takve prostrane doline smještene u srcima planine oduvijek su bila idealna pasišta za "gonit ovce" osobito u toplijim razdobljima godine. Danas ovaca ima znatno manje, ovnovi se istina još uvijek drže u priličnom broju. Negdašnje stočarske kolibice pruređuju se u vikendice, a dokaz kako svjež planinski zrak izuzetno dobro utiče na duh ovdašnjih ljudi je i ovaj putokaz koji će zabludjele putnike nepogrešivo odvesti pravim smjerom.
Ovoga smo puta naravno odabrali "vamo" jer nam je zvučalo bliže nego "tamo", a dodatni razlog zašto smo krenuli "vamije", bio je planinarski dom "Sveti Jakov" kojim upravlja istoimeno društvo iz Bitelića. Kakve je sve vrhove u svojoj karijeri osvojio planinar sveti Jakov nije mi poznato, ali moram priznati da je dom jako lijepo uređen s mnoštvom zanimljivih i nadasve maštovitih detalja.
Ovaj planinarski dom, dobra je polazišna točka prema Troglavu, najvišem vrhu masiva Dinare. Za one koji s planinama nisu baš "na ti" samo jedno kratko objašnjenje. Postoji Dinara u širem, a naravno i Dinara u užem smislu. Ova "šira" Dinara zapravo je planina koja se ljubi sa susjednom Kamešnicom preko prijevoja Vagan i zatim putuje prema sjeverozapadu razdvajajući poput golemog bedema kontinent i Mediteran. Stoga bismo s pravom mogli reći da je Dinara prava kon-mediteranska planina. Veliki Troglav sa svojih 1913 metara nad morem, pobjegao nam je malo u Bosnu, pa nam se od tamo smije, nezahvalnik jedan!
Dvadesetak kilometara dalje, u istom lancu Dinare, nalazi se vrh Sinjal koji je sa svojih 1831 metrom najviša zemaljska točka Hrvatske i upravo taj dio planine smatramo Dinarom u "užem" smislu. Nadam se da objašnjenje nije ispalo previše komplicirano.
Od doma na Vrdovu do Troglava potrebno je dobrih pet sati klipsanja. Hm, pet sati tamo, pa računaj još četiri sata vamo, a već nas je ufatilo podne, nema šanse da to danas odradimo na miru.
Stoga smo odabrali jedan bliži vrh, karta i putokazi nam pokazuju da se do njega može stići za dva sata hoda, eto nam dobre prilike za protegnuti noge. Naš današnji cilj zove se Maglaj, iskreno, nikad prije nisam čuo za njega, ali me privuklo ime koje me podsjetilo na Maglić za kojeg me vežu jako lijepa sjećanja. Gdje ima magle ima i dima, pardon - planina.
Staza nas je prvim dijelom vodila ljutim kršem koji se ispreplitao s travnatim zaravnima. Ugodno proljetno sunce izmamilo je šafraniće pa su se i oni osmjehnuli nebu.
Svuda oko nas stalno su cvrkutale nekakve ptičice, uznemirene čudnim svatima koji se drznuli ući u njihov svijet. Tereperile bi u zraku dvadesetak metara iznad naših glava i stalno vikale crvljicvrljicvrljicvrlji. Pretpostavljam da su im se gnijezda nalazila u blizini, a tko zna, možda su pomislile da smo mi inspekcija Ministarstva graditeljstva koja će im provjeravati papire i naplatiti legalizaciju.
Maglaj nam se ukazao veoma brzo, kameni križ na vrhu podignut prije nekoliko godina u spomen na dane ponosa i slave za jedne, a čemera i jada za druge, dominira čitavim područjem tako da ne možemo ostati dezorijentirani sve i da hoćemo.
Snijeg polako kopni i povlači se tako da me krajolik prošaran bijelim krpicama podsjeća na indijanskog ponija. Staza koja nas vodi do vrha blaga je i pitoma. Napredujemo lako i brzo. Daleko smo od svakodnevnog svijeta, ugodna je tišina zagrlila planinu. Uživamo.
Ubrzo stižemo do kamenog križa. Na vrhu smo. 1455 metara. Nije loše. Činjenicu da smo krenuli samo sa 1009, ovog ćemo puta prešutjeti. U blizini nalazimo ostatke rovova i bunkera. Tu je bila crta razdvajanja. Poprijeko. A i danas se tu navodno nalazi nekakva crta. Uzdužno. Vadimo spizu iz ruksaka, ćopamo sendviče, sjeli smo na travu, jednom smo guzom u Bosni a s drugom u Hrvatskoj. Čudne su te granice, tražim egzaktne crte po tlu ali nigdje ih ne mogu naći. Otvaram kartu. Kaže da smo zapravo osvojili tek Mali Maglaj. Veliki se nalazi par stotina koraka sjeverno od nas i viši je punih dvadeset metara. Ma vidi ti Velikoga Maglaja, a šta on misli, da nećemo i njega osvojit!?
Neobično je lijepo. I mirno. Polako se vraćamo natrag. U daljini primjećujemo još dvije skupinice planinara. Troje, pa još dvoje. Ima mjesta za sve. Gdje čeljad nije bijesna, nije ni planina tijesna.
Naišli smo i na nekoliko jama. Ponegdje je ulaz toliko uzak da samo elegantni mogu proći, a na nekim su mjestima široke poput kratera. Dno najveće jame koja se nalazi pored puta prekriveno je smećem, autobilskim gumama, plastičnim kantama, raspadnutim krevetima. Ne mogu vjerovati. Pa šta je tim ljudima u glavama? Guma? Plastika? Najlon? Ne znam...
Nastojeći odagnati misli o ljudima gumenih glava vratili smo se do "našeg" doma. Zadovoljni smo. Danas smo vidjeli neizmjerno više ljepote nego grubote.
Uostalom, nismo ni sumnjali u to. Na polinezijskim otocima, putnicima na odlasku poklanjaju vijence od cvijeća koje ovi moraju pobacati u more čim se otisnu na pučinu. Ako se vijenci vrate na obalu, vratit će se i oni. Kad-tad. Na Vrdovu, u podnožju planine, nismo morali bacati vijence. Znamo da ćemo se vratiti.
Post je objavljen 16.04.2013. u 09:45 sati.