Oprosti - rekao sam joj tiho kao da me može čuti, želeći pronaći opravdanje za sebe prije no što ću izvršiti smrtnu presudu. Prislonivši dlanom na njenu grubu koru mogao sam osjetiti toplinu koja je izvirala iz unutrašnjosti debla. Neka bude što mora biti - prošaptala je. Zarezao sam pilom preko najjače grane i ništa više nije bilo isto.



Divlja bajama rasla je na ovom mjestu čudo vremena, posadio je dida one godine kad su mu trebali oduzeti dio vinograda za gradnju nove ceste. Mislio je - platit će mu više ako bude nasada voćaka na njoj. I cesta prođe, prođoše i godine, a bajama ostade. Njezini plodovi bili su mali, gorki i bezukusni. Nismo ih nikada ni brali. Ostajali bi na stablu dok sami ne bi otpali. Ali kad bi procvjetala sredinom veljače, toliko bi se nakitila cvijetom da bi putnici stajali uz cestu samo da joj se na trenutak dive. A ona bi se sva važna šepirila kao da će se od njenih plodova ispeći najljepši rafijoli na svijetu.
Zavodnica...


Da je ona sada tu, rekla bi - nemoj, pusti je još malo.
Ali moram dati prostora ovim mladima pored nje...
Ma znam, al' izborit će se mlade za prostor, pusti je...

Ipak, sad je došlo vrijeme. Jednu po jednu, odrezao sam joj sve grane, sklonio ih sa strane. Tek je golo deblo ostalo viriti iz zemlje. Drvo bajame, žilavo je i tvrdo. Ne da na sebe. Prije će pila polomiti zube nego što će ona popustiti.
Počeo sam kopati krug oko debla. Korijenje se razmahalo prema svim stranama međuzemlja. Skriveno u dubinama, čvrsto se vezalo za tlo kao sidrom za morsko dno. Prerežem jednu žilu, pojave se nove dvije. Nije lako. Grašci znoja mi izbijaju po čelu. Ruke nabrekle, izfrižane, odviknute od poštenog rada...

Da je ona sada tu, rekla bi - odmori malo, ne forsiraj. A ja bi samo odmahnuo rukom - odmarat ću se kasnije...
Krug raskopane zemlje oko debla postajao je sve širi. Gurajući ga i potežući čas na jednu pa na drugu stranu, stablo je polako popuštalo. Više nije stajalo onako čvrsto i samouvjereno. Kad sam prerezao i posljednju žilu koja ga je vezivala za tlo, smogao sam još toliko snage da ga oborim jednim hrvačkim zahvatom. Naklonio sam mu se. Bio je dostojan protivnik. Ali, takav je život. Tako mora biti.
Da je ona sada tu, pospremili bi alat, pokupili drva i krenuli prema kući.



*****

Posljednji dan siječnja trebao je biti tmuran, hladan i vjetrovit. Tko zna zašto nije bio. Kasno popodne, spustio sam se do mora. More je mirno disalo. Zavladale su alkionske tišine.





Jedino su neki ribari punili vrše starim kruhom i bacali ih u more. Možda se poneki zabludjeli cipal i zaleti u njezinu klopku.



Da je ona sada tu, držali bi se za ruke, šetali uz more i ljubili se.
Obećavali bi jedno drugom vječnu ljubav.
I poklanjali jedno drugom mnoga obećanja još.
Ali nije.
Nije bila tu.
I neće.

Večeras će se sve riješiti.
Večeras ću navući zastor preko svojih snova.
Večeras ću odustati od nas...

Ustao sam nešto ranije, spustio se do kuhinje, pristavio vodu za čaj. Trenutak prije no što će voda zakuhati (mora biti hot, but not boiled op.p), prelio sam je u šalicu za nedjeljno jutro, utopio u nju vrećicu nečega što bi trebale biti mrvice šipka i pustio neka se ohladi.
U nekom trenutku, bacio sam pogled na piramidu suđa koja mi je ostala na cjedilu. Bio sam zadovoljan što sam tu gnjavažu od posla obavio još sinoć nakon terevenke, ostalo mi je samo pospremiti sve te silne lonce, pjate i čaše na svoje mjesto. No, čini se da je moj pogled ipak bio presnažno bačen. Istina, tek je neznatno pomaknuo teču na vrhu, ali dovoljno da otklizne do poklopca koji je napravio salto preko ruba košare, odgurnuo posudu za cijeđenje limuna, a ona, luda jedna, katapultirala se takvom silinom u onu jutarnju šalicu vrućeg, tek potopljenog čaja i prevrnula je. Domino-efekt! Sav se čaj prolio po podu, i ispunio kuhinju mirisima divlje šipurike. Srećom, barem je šalica ostala čitava. Nisam siguran kako bih podnio njezin gubitak, ali sam iz načina kako je počeo, znao da je preda mnom savršen dan.

S obzirom da je bilo razvidno kako mi kućni poslovi tog dana neće biti osobito dobro aspektirani, nabacio sam pinklec na rame i odjurio na najbliže brdo. Dobro ajde, nije baš najbliže, ma zapravo to brdo nije uopće ni blizu, ima do njega skoro uru vrimena jahanja m'da...

Uglavnom, predmetno brdašce nalazi se u Dalmatinskoj zagori, iznad mjestašca pitoresknog naziva - Crivac, i premda ga neki ga smatraju dijelom planine Svilaje, on se kroz godine upornog rada izborio za svoju samostalnost i neovisnost. Stanovnici Crivaca (ma poslušajte samo kako to umilno zvuči - Crivaca) zovu ga jednostavnim nazivom - Veliki vrh. Kao što to obično biva, pored nečeg velikog nalazi se i ponešto malog pa se tako uz skute velikog brata smjestio i Mali vrh. Žitelji podsvilajskih sela za ovo brdo (heeej, nećemo se vriđat, Veliki vrh je sa svojih 964 metra nad morem prava planina), imaju poseban naziv- Kokolj! Eh sad, kako i odakle pak Kokolj, nemojte me pitati, pa nisam ja enciklopedija.

Veliki vrh ili Kokolj, kako vam drago, u planinarskom smislu je posve zanemaren, vjerojatno iz razloga što na njemu (za sada) nema označenih staza. Ipak, tragovi života ovdašnjih pastira i njihovih stada, ponajviše ovaca i nešto malo goveda, još su uvijek uočljivi, tako da se prateći njih, lako prebaciti u neka druga, ne tako davna vremena.



Štoviše, hodajući uz ograde od suhozida koje kao da štite otočiće zelenih pašnjaka od mora ljutog krša i nailazeći na ostatke pastirskih stanova, pred očima putnika koji će po prvi puta kročiti ovim stazama otvorit će se sasvim novi svijet. S drugačijim spoznajama i pogledima prema tamo nekim "vlajima iza brda". Predrasude i neznanje, najčešće idu ruku pod ruku.



Nakon nešto više od pola sata hoda zaboravljenim stazama došli smo konačno do Crivca, ali ne onog već spomenutog mjesta, već bunara, po kojemu je obližnje selo i dobilo ime.



Koliko je izvor pitke vode dobrodošao u kroničnoj bezvodici planine, ne moram posebno objašnjavati. U blizini bunara, čak se i očuvalo nekoliko kamenih pojata, pa uz proplanke i pašnjake, sav taj prostor izgleda poput oaze.



Mi smo svoj put nastavili dalje, sada već izgubivši onu tanku nit koja nas je vezivala s prošlošću i tradicijom pa smo nove staze morali domišljati sami. Korak po korak, slijedeću nekakvu logiku planinarskog uspona, dohvatili smo se stjenovitog Malog vrha.



Još su i danas dobro vidljivi ostaci neke gradine, vjerojatno iz Ilirskih vremena koji se protežu gotovo neprekidno sve do nekoliko stotina metara udaljenog Velikog vrha.
A kad tamo - na vrh brda rašeljka mrda.



I to ne samo jedna. ima ih barem četiri-pet. Kako li su divlje trešnje iznikle na vrhu ovolikog brda? Hm, vjerojatno je neki vojnik "čukaš" na straži u trenucima dokolice slasno žnjopao trešnje i pljuckao špice okolo, pa su se eto, neke od njih, dobro zakorijenile i bogme izrasle u prava stabla.
Veliki vrh čak ima i svoja vrata. Trijumfalna? Kako za koga...



Pogled s ovoga mjesta otkriva da je Veliki vrh ipak zasebna planina, smješten gotovo poput ogromne piramide na rubu Petrova polja. Zahvaljujući vedrom danu, vidljivost je dobra prema svim stranama svijeta. Dok nam Svilaja leđa čuva, eno zasnježenih vrhova Biokova na jugoistoku, a vidi tek Velebita, gore na sjeverozapadu. Čikola dolje lijeno teče i razliva se poljem, a gle tamo, vide se more i otoci...



No, sjetivši se kakvu mi je predstavu, priredio jedan posve bezazleni pogled jutros u kuhinji, odlučio sam primiriti strasti na razumnu mjeru.

Uostalom, dočekati posljednju nedjelju siječnja u kratkim rukavima na planinskom vrhu visokom gotovo tisuću metara ipak ima svojih draži. Ma koliko god se pravili važni i ne šutjeli o tome ;-)

Bilo je to onih godina kad su četiri godišnja doba, zanemarena, obespravljena i ponižena otkazala kolektivni ugovor, demonstrativno zalupila vratima, obećavši da se nikad neće vratiti, a vrhovni poslodavac uvrijeđen i osupnut na brzinu doveo dva štrajkolomca kojima je pokušao skrpiti odlazak starih provjerenih radnika koje je proglasio tehnološkim viškom. Umjesto proljeća, ljeta, jeseni i zime, zavladali su doba suše i doba kiše, preskočivši sve moguće ekvinocije i solsticije i još se usput važno šepurili kako oni mogu sve što ono četvero prije njih nikako nije uspjevalo.



I točno nekako na vrhuncu doba kiše kad je čitav moj svijet počela prekrivati svilenkasta mahovina ukinuvši tako i zapad i istok i jug, a bršljan se svojim trepetljikama isprepleo preko čitavog tijela, ovio se oko vrata i počeo me gušiti, osjetio sam kako moram ići dalje.



Otići nekamo, bilo kamo, samo se odmaknuti od ovih zidova koji su počeli izvijati, kretati i stezati kao da se nalaze u klještima morše iz radionice teške bravarije. A morša kvalitetna, germansko čelična, došla u ove naše krajeve kao dio ratne reparacije u onim godinama nakon drugog rata.

Krenuo sam ni sam ne znajući kamo, vođen jedino unutarnjim instinktom. A onaj gore se namrgodio pa zatim obrušio svom silom munja i gromovnih oblačina, polijevao me kao što čuvari javnog reda i mira šmrkovima tjeraju demonstrante, ali ne zato da bi me uplašio već da bi provjerio moju ustrajnost.
Zaštićen oklopom od snova vozio sam kroz to nešto neobično fluidno između oblaka i tla, ne mareći uopće o tome nalazim li se na pravom putu. Onda sam u jednom trenutku stao, odbacio oklop i pričekavši da se oblaci raziđu, dopustio hladnoći neka mi bridi po obrazima.
Preda mnom je stajao on, gorostas, visok i snažan.



Odavno te nije bilo - rekao je, a ja sam šutio znajući da me nikakva opravdanja ne mogu spasiti. Suvišne riječi ionako bi sve pokvarile.

A on me uputio prema jugu, u grad opasan bedemima, na trg koji nosi ime po slavnom piscu koji je prvi opjevao njegove visove. I na tom trgu nalazi se crkva, a na crkvi portal,a iznad portala luneta s likom Bogorodice koja u krilu drži djetešce, a u lijevoj ruci knjigu. Kao da je u toj knjizi bilo zapisano nešto veoma važno, a znatiželjno dijete je iznenadilo svojim pitanjem. Majstor je kažu - nepoznat, pretpostavljaju neki mletački kipar iz šesnaestog stoljeća.
I gledao sam dugo u to lice Gospe, vedro, životno, a ne onako plastično kako prečesto zna biti prikazano i u jednom trenutku prepoznao njeno lice. Znao sam da mora biti negdje tu. Prišla mi je s leđa i zaklopila oči rukama. Samo ona to zna tako dobro...
Zajedno smo se uputili do mora.

A more, more je odjednom potamnilo, poprimilo indigo boju.



Kao da su bića iz morskih dubina prestrašena od mogućeg napada ispustila crnilo koje se zatim pomješalo s plavetnilom ostavivši tragove kao na nekoj slikarskoj paleti.
Trajalo je to trenutak-dva.
A onda je opet sve bilo po starom...

U malom gradu na otoku postojao je jedan trg, mislim trg, možda bi bilo pretenciozno to proširenje na sjecištu dvaju putova od kojih je jedan vodio prema brdu, a drugi ravno do mora nazivati trgom, ali dobro, recimo da je imao oblik trga. Mještani su taj prostor od davnina zvali "Požarina", nitko nije znao reći zašto, možda zbog toga što se svakog devetnaestog ožujka, na blagdan Svetog Josipa, ispred crkve na Požarini palio veliki oganj preko kojeg bi momci i mlađi muškarci ritualno preskakali i na taj način dokazivali kako su prerasli dječaštvo.



Crkva Svetog Josipa nije se isticala posebnom veličinom ni važnošću, nije čak imala ni onaj tipičan mediteranski zvonik već običnu preslicu, ali je zapadnu stranu iznad ulaznih vrata krasila lijepa rozeta od plavih i crvenih stakala, a tek malo poviše nalazio se sat sa znamenkama ispisanih rimskim brojevima. Taj sat bio je najnetočniji sat na svijetu, ponekad bi brzao, mnogo ćešće kasnio, u svakom slučaju, u jedno se moglo pouzdati, vrijeme koje pokazuju njegove kazaljke nikada nije bilo točno.



Preko puta crkve nalazila se radionica meštra Vjekoslava, vrsnog drvodjelca koji bi od grubo odrezanih greda i puntižela znao izrađivati i najfinije komade namještaja, inače skromnog i tihog čovjeka koji je više volio slušati zvuk svojih "makina" nego li ćakule dežurnih šantoća koje bi se svakog popodneva ukotvile pod njegovim prozorom. Ma ne bi se one bidne tu nalazile zbog ćakula, božesačuvaj, već zbog toga što im je drvo koje bi meštar Vjeko obrađivao tako krasno mirisalo. Čak su s vremenom naučile prepoznavati kad se blanja jelovina, a kad hrastovina. I ne manje važno, Vjeko je bio neženja s dobrim stanjem i imanjem i mnoge su se od njih trudile da ga izvedu na "pravi" put.



Sasvim drugačiji mirisi dopirali su na ulicu dvije-tri kuće niže, iz konobe kuma Antona. U tamnoj prostoriji, dijelom ukopanoj u živu stijenu, trebalo se oku privići za prepoznati s jedne strane dva velika badnja, koslatu i turanj, a s druge desetak bačava punih, uglavnom crnog vina i prošeka. Stari Anton, često mrgodan i nerazgovorljiv, nije pretjerano volio one koje bi po dva-tri puta dnevno navraćali u konobu, svakog puta s praznim bocunom, ali sve crvenijeg nosa. Oštija, zarežao bi kum Anton, oli bi van ruke usale da kupite omar pet litar vina nego da mi svaku malo vrimena batite na vrata.

Na suprotnom kraju trga, iza visokog zida, živio je kalafat Vicenco. I njegovo je dvorište bilo prepuno raznih komada drveta, u kojima je samo on mogao prepoznati korbe i madire budućeg broda. Gradio je Vicenco ponajviše male kajiće, guce i pašare na vesla, s kojima se plovilo do prve vale, bacalo mriže i parangale. Na Požarini su rasla tri stabla bagrema, i nitko se ne sjeća tko ih je tu posadio i zašto baš bagreme s obzirom da je to drvo sasvim netipično za ove krajeve.

A točno nekako u sredini tog bagremastog trokuta smjestila se "funtana", kako su je od milja nazivali, premda s pravom fontanom gotovo da i nije više imala nikakvih dodirnih točaka. Nekada se tu nalazio bunar s pitkom izvorskom vodom. S vremenom je poprimila neprepoznatljiv oblik, a danas je od funtane ostala tek jedna tanka ruzinava cijev koja poput periskopa izviruje iz betonske ploče kojom su prekrili negdašnji izvor.



Iskreno, nisam ni primjetio kad se na tu betonsku ploču popeo neki čovjek i počeo glasno govoriti i gestikulirati kao da se nalazi u londonskom Hyde parku, a ne u nekom bezimenom dalmatinskom gradiću.

Govorio je ustrajno i strasno, premda nitko od prolaznika nije obraćao pažnju na njega. Pravili su se da ga ne vide i ne čuju. No, to ga nije smetalo, štoviše, nastavio je govoriti još većim žarom, okrećući se čas na jednu, čas na drugu stranu. Odnekud mi je bio poznat, ali nisam mogao odrediti odakle. Žustrih kretnji i teatralnog načina govora, sav nekako zbijen i pomalo zgrbljen, ali unatoč godinama na plećima, još uvijek se doimao snažnim i odlučnim.

Ti, hej ti! - u jednom je trenutku uperio prst prema meni i prostrijelio me direktnim pogledom.
Tko, jel ja? - nevješto sam se pokušao izvući i sakriti od pogleda ludog govornika, ali on nije ostavljao ni milimetar sumnje zapovjedno pokazujući u mom smjeru.
Ti, naravno, a tko drugi, dolazi amo!

Prišao sam mu bliže. Iako je bio na povišenom položaju, učinilo mi se kao da nam se pogledi sreću u istoj ravnini. Da, odnekud poznajem ovog čovjeka, ali...

Ti, nastavio je istim žarom, ti si za sve kriv!
Ja!?
Lijen si i kukavica bio, previše si jeo, previše si pio, prijatelje si zanemario, a da ti kažem ko muškarac muškarcu, ni onu ženu nisi zaslužio!
Koju ženu, kakve prijatelje, o čemu vi pričate?
Dobro ti znaš o čemu ja pričam, ne pravi se blesav.
Ali, kako vi možete znati...
Sve ja znam o tebi, sve! I ono kad si Ani iz novčanika ukrao pet starih hiljadarki i sve spiskao na krafne u Šerafedina, i ono kad si na sedamnaesti rođendan biciklom zamalo sletio pod autobus i ono kad si...

Hej heeej, heeeeej, stanite - prekinuo sam ga, jedva susprežući iznenađenje - tko je ovaj tip koji zna moje najskrivenije tajne?

Što si čekao? - nije se dao zaustaviti
Molim?
Što si čekao sve ove godine? Zbog tebe i tvog oklijevanja, ja sam danas ovakav! Što ti misliš da se dobre stvari događaju same od sebe? Eh klipane jedan, za velike stvari u životu moraš se po-tru-di-ti.

Tako je glasno i agresivno izgovarao to po-tru-di-ti da sam imao osjećaj kako se sa svakim slogom šila zabadaju u moja pluća i ostavljaju me bez daha.
Mislio si da je život pjesma, gitare i mandoline, rožefjori, rascvjetana livada, da će sve dobro jednog dana doći ovako ili onako, trudio se ti ili ne. I što si nakon nekog vremena zaključio? Da se ne događa ništa. Ni-šta! Najobičniji majmun može napraviti upravo to što si ti napravio, ni-šta!

I da su dobri dani, gle čuda - prošli. Nisi si se ni okrenuo oko sebe, a oni su prošli i ne pozdravivši te, čak ti se nisu udostojili ni reći - Alo prika, tulum je gotov, ostaje ti još proživjeti mamurluk i nakon toga, adio baraka!

Šutio sam... Osjećao sam se krivim pred ovim neznancem, a da ni sam nisam mogao objasniti zašto.

Mislio sam... mislio sam da imam još vremena...
Ama kakvog vremena čovječe, znaš li ti koliko je sati?
Ne znam.
Pa eno ti sat iza tvojih leđa, pogledaj!

Okrenuo sam se prema crkvi Svetog Josipa i iznad rozete od plavih i crvenih stakala ugledao onaj najnetočniji sat na svijetu. Obje kazaljke pokazivale su na šest. Nemoguće, pomislio sam, to ne može biti, ako je sad šest i po, onda bi mala kazaljka morala biti barem malo pomaknuta ulijevo, ovako su se preklopile jedna preko druge i ostale kao da su zalijepljene.
Kazaljke nisu stale, one su jednostavno - pale, pokazivale su vrijeme koje ne postoji, bezvoljno su klonule i ostale visjeti, satni mehanizam u unutrašnjosti je popucao, zupčanici su se odvojili jedan od drugog i sve je odjednom stalo.

Panično sam se okrenuo prema govorniku.
Mene više nije bilo.

Pisanje ponekad zna biti veoma bolno iskustvo. U Iznošenju vlastite nutrine pred osjetilne senzore čitatelja može se kriti čak i nešto mazohističko u stilu - nikoga ne boli toliko kao mene, ali eto, baš u tome uživam i tko mi što može.
Nedavno sam doživio slično iskustvo. Prebirući po tipkama ispred jednoga od prozora prema sunčanoj strani svijeta, povremeno bi osjetio nekakvo neobično bockanje u jagodicama prstiju, trenutnu oštru bol, osobito kad bi naišla neka riječ u kojoj su bila implementirana slova a, s ili d.

Ponesen bujicama misli koje sam želio što brže prenijeti iz eteričnih sivih ćelija na svjetlo ekrana, neko vrijeme sam ignorirao bol, štoviše, kako je vrijeme okretalo na buru, pomislio sam kako se između mojih prstiju i tipkovnice stvara nekakav elektricitet sličan onome kad otvarate vrata od auta pa vas iznenada pecne.



No, zagledavši se malo pažljivije između tipaka na kojima su se ponosno kočoperila slova A, S i D, kao da je u njima sadržana sva mudrost ovoga svijeta, primjetio sam kako između njih viri nekakva fak'n pribadača , ma zapravo ne prava pridača nego puntina kakvom se obično na oglasnu ploču pričvršćuju objave sindikalnih povjerenika, raspisi ustreptalih nevjernika, osmrtnice i općenito sve što se već može istaknuti na zid kao veoma važno. S tim naravno što je ova "moja" puntina bila okrenuta naopako i na moju žalost, onaj veći okrugli dio zapetljao se u dubinama tipkovnice i nikako se nije dao iskobeljati van. Kako se puntina našla unutra? Neam pojma. Pokušao sam izvući drsku diverzanticu s nekakvim pincetama, nožićima, šigurecama, turpijama i ostalim čudima, ali me bilo strah da ću spretan kakvog me već majka priroda stvorila, odvaliti neku od tipaka i pretvoriti je u paramparčad. Probao sam i s prigodnim beštimjama, ali koliko god se trudio privoliti tipkovnicu na bludne radnje, ona se jednostavno nije dala.



Stoga nije bilo druge nego uzeti kacavidu u ruke i odvrnuti one četiri vide s donje strane. Potom one tri koje su se fantomski nakačile tamo gdje nikako nisu smjele biti i naposljetku onu jednu nevidljivu u sredini. Kad je mučan proces odvidavanja konačno bio dovršen, slavodobitno sam razdvojio gornji i donji dio tipkovnice i u tili čas, mojim se dnevnim boravkom rasulo mnoštvo nekakvih gumenih čepića, ko s biserne ogrlice. Tok-tok-tok, odoše neki ispod trosjeda, većina prema izlaznim vratima, a krajičkom oka sam spazio kako se jedan punoglavac skutrio ispod usisivača.
Naravno, nije mi dugo trebalo za zaključiti kako se ispod svake tipke, slova, broja, znaka i da prostite - kursora, kriju ti gumeni čepići koji nakon našeg odlučnog pritiska nježno dotaknu poseban kružić na savitljivoj foliji koji zatim u par mikrosekundi nepogrešivo pošalje impuls tamo gdje već treba jel...

A ti čepići, strinu im njihovu ljubim, em što su se rasuli na sto strana, em što su sitni, em što su prozirni, em što su nedisciplinirani - koliko god ih trpaš u one rupice, oni opet iskaču vani kao da su na federima. A rupa tek... a rupa ima k'o na projektima za golf igrališta, nemo'š ih sve popunit pa da se stoput okreneš na glavi.
Uglavnom, trajalo je to i trajalo, ne moram posebno ni napominjati kako su sve one visprene misli koje sam kanio dokumentirati odavno već isparile iz glave, ali nakon što sam zavidao osam stotina vida, došao je trenutak istine.



Eh da, puntinu sam ipak uspio izvaditi, istina ne onako kako sam planirao... Oprostite, ali za sada ne bih o tome...
Dakle, ponovno sam prištekao sve što se prištekati dalo i ozarena lica zaključio kako mi sve brojke i slova uredno ostavljaju tragove na ekranu! Uspio sam!

Šipaksamuspio!Neradirazmaknicailitispejsbarjeborazmaknicu.
Sveizgledajakodobroalionaglupačajednanikakodaodvojitekst.
Sadopetmoramsverastavitizajebavatsesavisamsačepićima.
Svesamjošjednomrastavioisasastavioalirazmaknicaidaljenijeradila.
Srećomimaosamjošjednustarutipkovnicu.



Tipkovnicu sa uzjogunjenom razmaknicom odnio sam serviseru. Čim ju je ugledao, rezolutno je rekao - to se ne isplati popravljat!
Zašto se ne isplati?
Ma šta'š popravljat nešto šta košta pedeset kuna? Kupi novu.
Doooobro meštre. Ne isplati se popravljati tipkovnicu od pedeset kuna. Baci je. Ne isplati se popravljati kišobran od trideset kuna. Baci ga. Ne isplati se lijepiti đon na cipelama. Baci ih. Ali dobre su! Nisu dobre, baci ih. Kupuj nove! Televizor, radio, aparat za kokice. Kupuj-bacaj, kupuj-bacaj.

NIšta se više ne isplati popravljati. Jebada je. Nismo ni opazili, nismo toga bili ni svjesni kad smo i kako lako zakoračili u vrijeme nepopravljivih.
I ono što mi se čini najgorim u ovoj priči - nisu samo predmeti ono što se ne isplati popravljati. I ljudi su krenuli na put bez popravka. Ne štima vam brak? Udaljili ste se jedno od drugog? Hoćete li popraviti to? Ma... ne isplati se, baci brak i kupuj novi. Pokvario vam se prijatelj? Ma šta ima veze, ima novih prijatelja na skladištu kol'koo'š. Pokvarilo vam se dijete? Hoćete li kupiti novo? Akcija u Bezzvezeti samo što nije počela...



P.S. M'da, ni ove fotografije se isplati popravljat. Pa eto, prije nego što ih bacim...

Kad god se u ovoj zemlji dogodi neko, da prostite - sranje, bez obzira radi li se o pljački kladionice, pokolju u krčmi na periferiji ili prasku eksplozivne naprave kućne proizvodnje, scenarij medijskog praćenja tih događaja predvidljiv je do bola. Internetski portali i forumi proključaju veleumnim komentarima, reporteri TV postaja dramatično se javljaju s mjesta događaja, a u kadru iza njihovih leđa obično proviruje Škoda Oktavija s rotirajućim svjetlima, obavezna bijela traka na kojoj piše "STOP POLICIJA", a negdje na rubovima ekrana primjetno je vrzmanje ozbiljnih forenzičara sa smiješnim kapicama na glavama i pincetama u rukama. Još je bolje kad se otkriju počinitelji tih zlodjela i dođe do "spektakularnih uhićenja". Na stranu službena priopćenja i uštogljene konferencije za tisak, daleko su važnije izjave susjeda osumnjičenika koji ležerno naslonjeni preko plota, jedva dočekavši svojih pet sekundi slave, ozbiljnim glasom obvezatno ustvrde kako je netom uhićeni bio "miran i povučen" i kako im se uvijek fino javljao na ulici.
Sačuvaj me Bože, mirnih i povučenih!

Eto, upravo jučer, nekako u isto vrijeme dok su face iz PUZ-a izvještavale kako je slučaj bombaša iz Stenjevca manje- više riješen, osvanula je nova snimka na kojoj izvjesni komandir Šamil u kariranoj košulji i maskirnom prsluku izvještava svekoliku javnost o nekakvom "pokretu otpora" koji stoji iza nedavnih eksplozija i štoviše, najavljuje nove udare po strateškim mjestima. U osmominutnom videu koji vrvi besmislicama i nesuvislim rečenicama, tajanstveni bradonja poziva na nekakvu revoluciju koja bi se bazirala na gerilskim udarima, osobito na mjestima na kojima su istaknute zastave sa žutim zvjezdicama.



Iskreno, nakon gledanja takvog uratka vjerojatno bih se zabrinuo, da u "tajanstvenom komandiru Šamilu" nisam prepoznao tipa koji vjerovali ili ne, radi u trogirskom škveru, dvadesetak metara od mog ureda i to na jednom totalno "nerevolucionarnom" radnom mjestu - komandir Šamil naime, u pauzama između oružanih pobuna i postavljanja bombi pod vlakove i karijole, vrijedno radi u kadrovskom odjelu i to na poslovima evidencije korištenja godišnjih odmora. A priznat ćete, vođenje evidencije za tisuću i nešto škverana od kojih netko ima 18, netko 21, netko čak i 27 dana godišnjeg odmora, izuzetno je stresan i zahtjevan posao.
Priznajem, s komandirom Šamilom nisam do sada imao previše kontakata, naši razgovori su uglavnom bili kratki i učinkoviti, ja bih pitao "koliko" a on bi pogledao u one svoje knjižurine i obično rekao - devet, ako bi bio izuzetno raspoložen, možda bi čak i prošvercao neki dan viška.

Mislim da vam ne moram posebno objašnavati kako sam se osjećao kad sam ugledao mirnog i povučenog evidentičara godišnjih odmora kako poziva na ustanak, silne bombe, rašpe, livorvere i ne mogu se oteti dojmu da je sve ovo jedna velika sprdačina. Karamba, a baš sam danas trebao skoknuti do njega i provjeriti koliko mi je dana ostalo...

Hm, tko zna, možda su se čovjeku samo pobrkali programi u pretpotopnom škverskom kompjuteru pa je u ovoj agoniji hrvatske brodogradnje koja se događa posljednjih dana (a koja medijima očito nije zanimljiva) samo našao načina da svojih pet sekundi slave produži barem na šest.
Sekundi.

Jednom tjedno, obično četvrtkom poslijepodne, u prostorijama gradskog kotara Varičele, okupi se šareno društvance na redovito druženje. Za sada ih je samo pet, točnije šest, zajedno s voditeljicom, a sastaju se kako bi zajedno prebrodili posljedice nerazumnog načina života kakvoga su običavali voditi prethodnih godina, poneki od njih čak i više od desetljeća. Večeras će im se pridružiti još jedan član koji će nakon uvodnog upoznavanja, hrabro ustati, svima ponaosob pogledati u lice i glasno priznati - da, ja sam melankoličar. Na to će svi prisutni srdačno zapljeskati, nazdraviti novom članu čajem od hibiskusa te potom zajedno zaigrati domino.

Kako se radi o strogo zatvorenom društvu, gotovo pa tajnom, u koji se može ući samo na preporuku nekog od već etabliranih članova, pobliže informacije o njima pokušao sam saznati preko J.P. (podaci poznati poreznoj upravi) koji u već spomenutom gradskom kotaru radi kao kotlovničar.



Tiho, psst, nemojte da nas čuju, oni vam sami sebe nazivaju KLM a to vam oće reć - Klub liječenih melankoličara. Ovde me sici ako znadem šta im to ima značit. Čuja sam za obične alkokoličare, ali kakvim su se vragom ovizi opijali, ne bi ti brte zna reć. Samo znam da kad se oni sastaju, vazda nika strka, zbrka, odzvanja smij, al ma nije to normalni ljudski smij nega više nako ki da koze mekeću. A ko je vidija smijat se u vakvoj situvaciji, bumbe pod vlakizin, tristapedeset iljada nezaposlenih, zdravstveni odgoj đava jin lipi zdravje odnijo, recite vi meni jesan li u pravu, dašta sam nega u pravu.



Zgrožen i duboko osupnut povjerljivim podacima koje mi je saopćio J.P. dvojio sam ima li uopće smisla ulaziti u to osinje gnjezdo bivših melankoličara. Ipak, smogao sam hrabrosti te diskretno pokucao na vrata. Otškrinuo sam ih i priznajem, nije bilo jednostavno kad me u isti mah pogledalo sedam pari očiju, poneki čak i sa dioptrijom. Predstavio sam im se, objasnio tko sam i što sam, a voditeljica mi je, hineći ljubaznost priopćila kako će završiti za nekih desetak minuta i da im se, ako želim, mogu pridružiti kasnije na pićencu u Kućarinu, slastičarnici udaljenoj tek koji minut hoda odavde.
Prihvatio sam poziv s priličnom dozom opreza, ah poznam ja dobro takve tipove, jednom melankoličari, uvijek melankoličari. A zapravo su izgledali sasvim normalno, samo mi je nešto neobično bilo na njima, a nisam točno znao objasniti što.



Tek kasnije, dok smo žnjopali već repetirani tiramisu u Kućarina, shvatio sam o čemu se radi - nitko od njih naime nije na sebi imao ništa plavoga. Okej, za donje rublje ne mogu garantirati, ali od ovoga što se vidjelo prostim okom, našlo se na njima odjeće svih mogućih boja, od ultraljubičaste do infracrvene, jedino je , zamislite čuda, nedostajala- plava.
Shvativši moju zbunjenost, voditeljica mi je tiho šapnula na uho, znate, plava boja je zapravo boja melankonije i tugaljivih osjećaja.



Tko to kaže? - brecnuo sam se ozlojeđeno
Priznati stručnjaci iz Amerike i Velike Britanije. Pa čuli ste za blues...
Mah, znate šta, možda su oni u pravu, ali tko zna kakva je njihova plava boja, možda uopće nije nalik ovoj našoj, jadransko-plavoj. Prije će Amerika i Engleska postat zemlja proleterska nego li će od naše plave ikoga zabolit glave. Recite vi meni jesan li u pravu, dašta sam nega u pravu.
Niste.
Molim?
Niste u pravu.
Kako nisam?
Pokazat ću vam, dokazat ću vam, večeras...



(nastavak ne slijedi...)

Najbolje priče nastaju na sporednim cestama. Ako vam se ponekad dogodi da poželite lutati bez određenog cilja i povoda, slobodno skrenite, to vam je garantirano najkraći put do ludnice ha ha ha. M'da, nemojte brinuti, ludnice modernog doba nalaze se negdje drugdje, a eto slučajno ili ne, danas sam odlučio krenuti upravo sporednim putevima pa dokle stignem... Od Solina starom cestom prema Klisu zatim još starijom prema Prugovu pa onda na nekom skretanju za Neorić sve do Sutine i još malo dalje...

Sam naziv Sutina, relativno je čest među toponima u našim krajevima. Naravno, već po dobro znanom običaju, koliko stručnjaka, toliko i mišljenja, nerijetko čak i više. Mišljenja mislim... Neki će stručnjaci pojednostaviti problematiku pa će ustvrditi da je Sutina obična stina sa umetnutim "u", a oni s druge strane barikade, radije će se pozivati na Sutjesku ili ikaviziranu verziju - Sutisku. Hm, tko zna, ako na otoku Braču imamo Supetar, Sutivan, Sumartin u spomen na svetoga Petra, Ivana, Martina, tada bi po nekoj logici Sutina mogla biti sveta Tina!? Kako nikad niste čuli za svetu Tinu? Pa di vi živite?

Bilo kako bilo, gdje god da na karti nađemo Sutinu, možemo biti sigurni da se u blizini nalazi neki kanjon, a gdje je kanjon tu je i rijeka, potok ili barem potočić, a gdje je potočić, tu je i zeko, a gdje je zeko tu je i lovac Luka, a gdje je lovac Luka tu je i zaštićeno lovište. Eh sad, malo nas je zbunilo kad smo u neoposrednoj blizini ugledali dvije table, na jednoj je pisalo "zaštićeno lovište" a na drugoj "zaštićeni krajobraz". Živo nas je zanimalo tko tu koga štiti, da ne kažem tko tu koga jel...



No dobro, kanjon riječice Sutine zaštićeno je područje pod nadzorom Javne ustanove za zaštitu okol... bla bla bla i tako dalje, uglavnom one ustanove u kojoj vam radi moj Stipe i koja se brine o tako nekim ubavim zakutcima lijepe naše županije.

Premda na početku nismo imali jasnu predodžbu od kuda započeti današnje putešestvije, nešto kasnije smo shvatili kako je odabir polazišne točke bio dobro pogođen. Kod odvojka za Zelovo, rodno mjesto Velikog Vladimira, prostrano je ugibalište na kojem je najbolje podići ručnu kočnicu i odlučnim potezom palca onomatopejizirati biiip. Parking se srećom (još) ne naplaćuje.

Ugaženi puteljak nas ispočetka vodi preko travnatog humka dublje u šumu gdje se nestašno gubi pod debelim tepihom otpalog lišća u bezbrojnim kombinacijama bukovih stabala. Hodamo u ritmu zbrda-zdola nastojeći se ne udaljavati previše od potočića koji protiče nekako sramežlivo kao da nam se ispričava u stilu "ma znate, inače sam puno jači, ali eto ne znam što mi je danas..."
S druge strane toka, primjetili smo kućicu nalik na onu Crvenkapičine bake.



Pokucali smo tiho na vrata, ali od bake ni traga ni glasa. Čak ni vučine nije bilo u blizini. Ili ga barem nismo primjetili. Stoga smo mudro zaključili da je ova kućica zapravo iz neke druge bajke. Možda još i nenapisane.



Tik do ove "naše" nalazimo još nekoliko kućica, zapravo tek ostataka zidova od karakterističnog, tamno smeđeg kamena koji se već polako gubi u zelenilu bršljana.



Neobično je tiho u kanjonu. Šuma sniva zimski san. Šuštanje lišća pod našim nogama na vrijeme upozorava plahe životinjice da nas promatraju iz prikrajka. Možda bi trebalo stati, primiriti se, gotovo zaustaviti disanje...



Potočić sve veselije klokoće. Svaki, pa i najmanji pritok sa strane prima s radošću kao družina učenika-pješaka na putu do škole. Naša staza često se križa s njegovom pa smo nekoliko puta morali "forsirati reku." Srećom, nije nam potrebno osobito poznavanje mostogradnje. Uglavnom smo skokom-dva rješavali probleme. Uglavnom, o da... Točno u trenutku kad sam pomislio kako sam postao veoma vješt "forsirač reke", jedan se kamen nezgodno zanjihao i katapultirao me u plus-minus beskonačnost. Posljedice nisu bile odveć strašne - lijeva noga do koljena u vodi, desna kako-tako. Nastavio sam dalje u šljap-šlj ritmu. Lijeva čini šljap, desna samo šlj. Veselo veče uz polku i kontrabas.





U nekom trenutku uhvatio me strah da od šume neću vidjeti stablo pa odlučih zagrliti jednog od njih. Našao sam se pred strašnom dilemom - bor ili bukva?



Hm, svaka čast boru, visok je, gord i vazdazelen, ali štajaznam, ipak je on muško jel... A bukva opet onako nježne kože, obla i blaga kao putena pastirica pa se hihoće i vrpolji kao, uhvati me ako možeš...
I da, doskočio sam do nje i kad više nije imala kud, uhvatio sam je, zagrlio je, spojio ruke i prislonio uho uz njezino deblo. A bukva sva porumenila i kao da se zasramila, pa nakon što se pribrala od nevjerice, počela pričati svoju priču. Reko bi čo'ek - bukva ko bukva, glupa da gluplja ne može biti, ali nećete vjerovati što se sve zbiva u njezinoj nutrini. Ne, neću vam odati tajnu, to morate saznati sami...

Hodali smo kanjonom još dugo i zaneseno sve dok nismo počeli zapažati tragove divljeg čovjeka, Homo Ferusa. Predstavnici te vrste znaju biti veoma opasni. Premda nisu na intelektualnom nivou Umnog čovjeka, umnogome su tjelesno snažniji. Sposobni su recimo zavrljačiti automobilsku, ma što automobilsku, golemu gumu od kamiona s prikolicom, stotinama metara daleko. Zamislite kakva je to sila? I obavezno se uz takve gume nađe sva sila artefakata kojima se koristi Homo Ferus iz plastičnog doba. Zaštićeni krajobraz učas poprimi šarm zaštićenog dikobraza.



No, s dikobrazima ili bez njih, kanjon Sutine osvojio je mnogo više "lajkova" u odnosu na "dislajkove". O kad bi davna svemirska putnica Lajka znala koliko je danas popularna. I da mi je, iz tko zna kakvih razloga, pala na pamet usred ove čudesne šume sutinske koja nas je brižno primila u svoje okrilje, ali ipak ostala tajnovita i sva isprepletena nitima nekih davnih vremena...

Zaboravite tlapnje o krizi, recesesiji i smanjenju đidipija, otkantanjte kroničnu malodušnost i svakodnevne žalopojke, istina je posve drugačija!

Zahvaljujući terenskom istraživanju Agencije za ispitivanje javnog mnijenja AJME i Uredu za populističke manipulacije UPM, a uzimajući u obzir dobivene rezultate preciznom primjenom infinitezimalnog računa, s velikom vjerojatnošću možemo prognozirati kako će ove godine biti probijena čarobna granica od 4 (slovima, četiri) milijuna Hrvatica i Hrvata koji će već ovog vikenda pohitati na sanjkališta diljem zemlje i podzemlja.

Naime, iz godine u godinu primjetan je trend rasta kako profesionalnih tako i rekreativnih nasanjkaša, a hvale je vrijedan podatak da se eto, dva desetljeća nakon prvog nastupa na ZOI u Albertvillu, ovim sportom u nas bavi preko devededeset i pet posto stanovništva. Stoga se s pravom može tvrditi da je upravo nasanjkavanje postalo nacionalni sport broj jedan, pretekavši za obujam prsa najbliže pratitelje - balote i čovječe ne ljuti se.
Naravno, ovako sjajni rezultati ne bi bili mogući bez zdužnog doprinosa vrijednih neimara koji su pripremali staze za nasanjkavanje. Unatrag dobrih mjesec-dva dana, nacija je sa zebnjom iščekivala svako pojavljivanje sinoptičara na malim ekranima i strepila hoće li se zbog neke iznenadne južine, ledeni pokrivač na sanjkalištima otopiti poput patagonskih muzgavaca.



Srećom po nas, prognoze zlogukih proroka nisu se ostvarile, štoviše, svi, apsolutno svi koje smo ovih dana zatekli na sanjkalištima počevši od aktivnih nasanjkaša preko slučajnih prolaznika pa sve do predstavnika tehničke komisije Međunarodne fenjeraške federacije puni su hvalospjeva za organizatore. Ovako nešto nigdje nisam vidio - s knedlom u grlu, gotovo na rubu suza od netom pojedene pučke kobasice, kazao nam je u mikrofon Jaques de Snow, dugogodišnji posjetitelj svih mogućih domjenaka istočno od Sandwicha i zapadno od Karpata.
Živko Puž, voditelj tima za prokliznuća, iščašenja i smrznuće vode u koljenima, potvrdio nam je kako ovako sjajni rezultati ne bi bili mogući bez zdušnog doprinosa predstavnika vlasti, udruga poslodavaca, sindikalnih čelnika kao i samog Djeda Mraza osobno.

Prema tome, ako se ovih, i ne samo ovih dana osjećate nasanjkano - ne brinite, to je sasvim normalno sranje. Upsss...