U malom gradu na otoku postojao je jedan trg, mislim trg, možda bi bilo pretenciozno to proširenje na sjecištu dvaju putova od kojih je jedan vodio prema brdu, a drugi ravno do mora nazivati trgom, ali dobro, recimo da je imao oblik trga. Mještani su taj prostor od davnina zvali "Požarina", nitko nije znao reći zašto, možda zbog toga što se svakog devetnaestog ožujka, na blagdan Svetog Josipa, ispred crkve na Požarini palio veliki oganj preko kojeg bi momci i mlađi muškarci ritualno preskakali i na taj način dokazivali kako su prerasli dječaštvo.



Crkva Svetog Josipa nije se isticala posebnom veličinom ni važnošću, nije čak imala ni onaj tipičan mediteranski zvonik već običnu preslicu, ali je zapadnu stranu iznad ulaznih vrata krasila lijepa rozeta od plavih i crvenih stakala, a tek malo poviše nalazio se sat sa znamenkama ispisanih rimskim brojevima. Taj sat bio je najnetočniji sat na svijetu, ponekad bi brzao, mnogo ćešće kasnio, u svakom slučaju, u jedno se moglo pouzdati, vrijeme koje pokazuju njegove kazaljke nikada nije bilo točno.



Preko puta crkve nalazila se radionica meštra Vjekoslava, vrsnog drvodjelca koji bi od grubo odrezanih greda i puntižela znao izrađivati i najfinije komade namještaja, inače skromnog i tihog čovjeka koji je više volio slušati zvuk svojih "makina" nego li ćakule dežurnih šantoća koje bi se svakog popodneva ukotvile pod njegovim prozorom. Ma ne bi se one bidne tu nalazile zbog ćakula, božesačuvaj, već zbog toga što im je drvo koje bi meštar Vjeko obrađivao tako krasno mirisalo. Čak su s vremenom naučile prepoznavati kad se blanja jelovina, a kad hrastovina. I ne manje važno, Vjeko je bio neženja s dobrim stanjem i imanjem i mnoge su se od njih trudile da ga izvedu na "pravi" put.



Sasvim drugačiji mirisi dopirali su na ulicu dvije-tri kuće niže, iz konobe kuma Antona. U tamnoj prostoriji, dijelom ukopanoj u živu stijenu, trebalo se oku privići za prepoznati s jedne strane dva velika badnja, koslatu i turanj, a s druge desetak bačava punih, uglavnom crnog vina i prošeka. Stari Anton, često mrgodan i nerazgovorljiv, nije pretjerano volio one koje bi po dva-tri puta dnevno navraćali u konobu, svakog puta s praznim bocunom, ali sve crvenijeg nosa. Oštija, zarežao bi kum Anton, oli bi van ruke usale da kupite omar pet litar vina nego da mi svaku malo vrimena batite na vrata.

Na suprotnom kraju trga, iza visokog zida, živio je kalafat Vicenco. I njegovo je dvorište bilo prepuno raznih komada drveta, u kojima je samo on mogao prepoznati korbe i madire budućeg broda. Gradio je Vicenco ponajviše male kajiće, guce i pašare na vesla, s kojima se plovilo do prve vale, bacalo mriže i parangale. Na Požarini su rasla tri stabla bagrema, i nitko se ne sjeća tko ih je tu posadio i zašto baš bagreme s obzirom da je to drvo sasvim netipično za ove krajeve.

A točno nekako u sredini tog bagremastog trokuta smjestila se "funtana", kako su je od milja nazivali, premda s pravom fontanom gotovo da i nije više imala nikakvih dodirnih točaka. Nekada se tu nalazio bunar s pitkom izvorskom vodom. S vremenom je poprimila neprepoznatljiv oblik, a danas je od funtane ostala tek jedna tanka ruzinava cijev koja poput periskopa izviruje iz betonske ploče kojom su prekrili negdašnji izvor.



Iskreno, nisam ni primjetio kad se na tu betonsku ploču popeo neki čovjek i počeo glasno govoriti i gestikulirati kao da se nalazi u londonskom Hyde parku, a ne u nekom bezimenom dalmatinskom gradiću.

Govorio je ustrajno i strasno, premda nitko od prolaznika nije obraćao pažnju na njega. Pravili su se da ga ne vide i ne čuju. No, to ga nije smetalo, štoviše, nastavio je govoriti još većim žarom, okrećući se čas na jednu, čas na drugu stranu. Odnekud mi je bio poznat, ali nisam mogao odrediti odakle. Žustrih kretnji i teatralnog načina govora, sav nekako zbijen i pomalo zgrbljen, ali unatoč godinama na plećima, još uvijek se doimao snažnim i odlučnim.

Ti, hej ti! - u jednom je trenutku uperio prst prema meni i prostrijelio me direktnim pogledom.
Tko, jel ja? - nevješto sam se pokušao izvući i sakriti od pogleda ludog govornika, ali on nije ostavljao ni milimetar sumnje zapovjedno pokazujući u mom smjeru.
Ti, naravno, a tko drugi, dolazi amo!

Prišao sam mu bliže. Iako je bio na povišenom položaju, učinilo mi se kao da nam se pogledi sreću u istoj ravnini. Da, odnekud poznajem ovog čovjeka, ali...

Ti, nastavio je istim žarom, ti si za sve kriv!
Ja!?
Lijen si i kukavica bio, previše si jeo, previše si pio, prijatelje si zanemario, a da ti kažem ko muškarac muškarcu, ni onu ženu nisi zaslužio!
Koju ženu, kakve prijatelje, o čemu vi pričate?
Dobro ti znaš o čemu ja pričam, ne pravi se blesav.
Ali, kako vi možete znati...
Sve ja znam o tebi, sve! I ono kad si Ani iz novčanika ukrao pet starih hiljadarki i sve spiskao na krafne u Šerafedina, i ono kad si na sedamnaesti rođendan biciklom zamalo sletio pod autobus i ono kad si...

Hej heeej, heeeeej, stanite - prekinuo sam ga, jedva susprežući iznenađenje - tko je ovaj tip koji zna moje najskrivenije tajne?

Što si čekao? - nije se dao zaustaviti
Molim?
Što si čekao sve ove godine? Zbog tebe i tvog oklijevanja, ja sam danas ovakav! Što ti misliš da se dobre stvari događaju same od sebe? Eh klipane jedan, za velike stvari u životu moraš se po-tru-di-ti.

Tako je glasno i agresivno izgovarao to po-tru-di-ti da sam imao osjećaj kako se sa svakim slogom šila zabadaju u moja pluća i ostavljaju me bez daha.
Mislio si da je život pjesma, gitare i mandoline, rožefjori, rascvjetana livada, da će sve dobro jednog dana doći ovako ili onako, trudio se ti ili ne. I što si nakon nekog vremena zaključio? Da se ne događa ništa. Ni-šta! Najobičniji majmun može napraviti upravo to što si ti napravio, ni-šta!

I da su dobri dani, gle čuda - prošli. Nisi si se ni okrenuo oko sebe, a oni su prošli i ne pozdravivši te, čak ti se nisu udostojili ni reći - Alo prika, tulum je gotov, ostaje ti još proživjeti mamurluk i nakon toga, adio baraka!

Šutio sam... Osjećao sam se krivim pred ovim neznancem, a da ni sam nisam mogao objasniti zašto.

Mislio sam... mislio sam da imam još vremena...
Ama kakvog vremena čovječe, znaš li ti koliko je sati?
Ne znam.
Pa eno ti sat iza tvojih leđa, pogledaj!

Okrenuo sam se prema crkvi Svetog Josipa i iznad rozete od plavih i crvenih stakala ugledao onaj najnetočniji sat na svijetu. Obje kazaljke pokazivale su na šest. Nemoguće, pomislio sam, to ne može biti, ako je sad šest i po, onda bi mala kazaljka morala biti barem malo pomaknuta ulijevo, ovako su se preklopile jedna preko druge i ostale kao da su zalijepljene.
Kazaljke nisu stale, one su jednostavno - pale, pokazivale su vrijeme koje ne postoji, bezvoljno su klonule i ostale visjeti, satni mehanizam u unutrašnjosti je popucao, zupčanici su se odvojili jedan od drugog i sve je odjednom stalo.

Panično sam se okrenuo prema govorniku.
Mene više nije bilo.