Jednom tjedno, obično četvrtkom poslijepodne, u prostorijama gradskog kotara Varičele, okupi se šareno društvance na redovito druženje. Za sada ih je samo pet, točnije šest, zajedno s voditeljicom, a sastaju se kako bi zajedno prebrodili posljedice nerazumnog načina života kakvoga su običavali voditi prethodnih godina, poneki od njih čak i više od desetljeća. Večeras će im se pridružiti još jedan član koji će nakon uvodnog upoznavanja, hrabro ustati, svima ponaosob pogledati u lice i glasno priznati - da, ja sam melankoličar. Na to će svi prisutni srdačno zapljeskati, nazdraviti novom članu čajem od hibiskusa te potom zajedno zaigrati domino.

Kako se radi o strogo zatvorenom društvu, gotovo pa tajnom, u koji se može ući samo na preporuku nekog od već etabliranih članova, pobliže informacije o njima pokušao sam saznati preko J.P. (podaci poznati poreznoj upravi) koji u već spomenutom gradskom kotaru radi kao kotlovničar.



Tiho, psst, nemojte da nas čuju, oni vam sami sebe nazivaju KLM a to vam oće reć - Klub liječenih melankoličara. Ovde me sici ako znadem šta im to ima značit. Čuja sam za obične alkokoličare, ali kakvim su se vragom ovizi opijali, ne bi ti brte zna reć. Samo znam da kad se oni sastaju, vazda nika strka, zbrka, odzvanja smij, al ma nije to normalni ljudski smij nega više nako ki da koze mekeću. A ko je vidija smijat se u vakvoj situvaciji, bumbe pod vlakizin, tristapedeset iljada nezaposlenih, zdravstveni odgoj đava jin lipi zdravje odnijo, recite vi meni jesan li u pravu, dašta sam nega u pravu.



Zgrožen i duboko osupnut povjerljivim podacima koje mi je saopćio J.P. dvojio sam ima li uopće smisla ulaziti u to osinje gnjezdo bivših melankoličara. Ipak, smogao sam hrabrosti te diskretno pokucao na vrata. Otškrinuo sam ih i priznajem, nije bilo jednostavno kad me u isti mah pogledalo sedam pari očiju, poneki čak i sa dioptrijom. Predstavio sam im se, objasnio tko sam i što sam, a voditeljica mi je, hineći ljubaznost priopćila kako će završiti za nekih desetak minuta i da im se, ako želim, mogu pridružiti kasnije na pićencu u Kućarinu, slastičarnici udaljenoj tek koji minut hoda odavde.
Prihvatio sam poziv s priličnom dozom opreza, ah poznam ja dobro takve tipove, jednom melankoličari, uvijek melankoličari. A zapravo su izgledali sasvim normalno, samo mi je nešto neobično bilo na njima, a nisam točno znao objasniti što.



Tek kasnije, dok smo žnjopali već repetirani tiramisu u Kućarina, shvatio sam o čemu se radi - nitko od njih naime nije na sebi imao ništa plavoga. Okej, za donje rublje ne mogu garantirati, ali od ovoga što se vidjelo prostim okom, našlo se na njima odjeće svih mogućih boja, od ultraljubičaste do infracrvene, jedino je , zamislite čuda, nedostajala- plava.
Shvativši moju zbunjenost, voditeljica mi je tiho šapnula na uho, znate, plava boja je zapravo boja melankonije i tugaljivih osjećaja.



Tko to kaže? - brecnuo sam se ozlojeđeno
Priznati stručnjaci iz Amerike i Velike Britanije. Pa čuli ste za blues...
Mah, znate šta, možda su oni u pravu, ali tko zna kakva je njihova plava boja, možda uopće nije nalik ovoj našoj, jadransko-plavoj. Prije će Amerika i Engleska postat zemlja proleterska nego li će od naše plave ikoga zabolit glave. Recite vi meni jesan li u pravu, dašta sam nega u pravu.
Niste.
Molim?
Niste u pravu.
Kako nisam?
Pokazat ću vam, dokazat ću vam, večeras...



(nastavak ne slijedi...)