Od kuće naših domaćina do rive, tek je nekoliko koraka. Sneno, tipično dalmatinsko jutro. Nema priše. Barke u portu prekrivene kapima rose. Konobarica u kafiću briše stolove, iznosi kušine, jedna bakica u Nike trenerci mete lišće ispred svog praga. Lagani burin odnekud donosi miris krafni i toplog peciva. Otok Hvar gubi se u izmaglici. Tamo negdje prema zapadu trebao bi biti Brač. Možda je i on noćas nekud otplovio... Kao da se nalaziš na obali velikog oceana, a ne mirnog zaljeva Mediterana. Sve je plavo. Plavo more, plavo nebo i Biokovo nad nama...







Stari ribar plete mrižu svoju. Tko zna kakve mu se misli roje dok ribarskom iglom povezuje napukle niti.



Drugi ribar pali motor i sprema se poć na more. Šalje trinaestogodišnjeg unuka neka skokne do dućana i kupi štrucu kruha. Francuza - izričit je ponosni dida.
Na more izlaze najmanji brodovi, pasare i gucevi s tek pet-šest brundavih konja ispod poklopca motora. Jahtice za "kvalitetne" mornare i vikend kapetane, čekaju toplija vremena. Ni njima nije priša. Daleko je lito vilovito...





Kava je na stolu. Ana i Dragan su s nama. Dragan je profesor, planinar, maslinar, jedan od onih renesansnih tipova ljudi, zaljubljenih u sve što je lijepo. I Ana je naravno lijepa. Izuzetno lijepa.



Oduvijek su me oduševljavale plaže pod Biokovom. Magičnim dodirom mora i planine, nastala su mnoga žala od oblutaka. Tako zavodljivo njokasti i dražesno obli, nije lako odgonentnuti jesu li dio morskog ili kopnenog svijeta. Kad more uziba, prekrije ih uz onaj poseban šum kao da se drago kamenje prevrće po škrinji, pa dok se val povlači unatrag nježno ih zavalja kao što domaćica valja tijesto.



Okamenjena glava nekog morskog čudovišta vreba kao da je spremna na skok.



A mi smo skoknuli i do starih Tučepa, gore preko ceste, obroncima planine. U moru maslina, rasuti škojići starih kamenih kuća, tipičnih dalmatinskih, s voltima pod balaturama, konobama i starim presama koje čekaju dah nekog novog života.





Na povratku, opet smo svi zajedno kod Damira, velikog viteza Kusus Njegus Maksimusa i njegove ljepše i nadasve bolje polovice. Uz priču, vic i smijeh, neposredan ljudski dodir, sve postaje tako jednostavno. Neke ljude tek upoznaš, a imaš osjećaj kao da se znate čitav život.
I onih pet života ranije...

Sve je bilo lako do onog trenutka kad sam se našao između dvije vatre. Iza mojih leđa plamtjela je vatra od iskona, vrelo topline iz žara mirisne masline, a ispred mene četrdesetak pari znatiželjnih očiju gledalo me s toliko povjerenja, kao da su očekivali da im kažem nešto jako pametno, nešto veliko, nešto značajno.



Što im reći, o čemu pričati, kako izgovoriti riječi davno napisane, ali već pomalo izbljedjele?
Riječ koja je zapisana umnogome je drugačija je od one koja se izgovara. Riječ bez okusa, boje i mirisa, zapravo je izgubljena riječ, poput zrna pšenice bačenog na jalovu zemlju. Ali opet, tko zna kad će neka zaboravljena riječ početi nicati, jačati i stvarati oko sebe novi život.
No dobro, nisam u tom trenutku mogao više filozofirati, valjalo je uzeti papir u ruke i početi čitati.



Kad su me nedavno pitali bi li volio doći u Kus Njega i pročitati nekoliko svojih priča, rekao sam zašto ne!? Možeš li dvadeset i četvrtog? Naravno da mogu!
Možda na prvi posluh zvuči tako, ali Kus Njega nije neka maškarana skupina koja će spaliti nesretnog Krnju, a još manje časopis lascivnog sadržaja. Kus bi zapravo bio komad, bolje reći komadina nečega, a Njega, o pa zar je potrebno objašnjavati što je to Njega. Pa svi volimo biti njegovani!



A u Kus Njega, najviše vole njegovati upravo ono lijepo, ono opojno i zanosno, bilo da se radi o riječi, slici, pokretu i gesti, a naravno nije zgorega kad se na stolovima nađe kus sira, kus pršuta i dva kusa vina...
Moji domaćini iz Tučepa, malog dalmatinskog mista nedaleko od Makarske napravili su sve da se te noći osjećam kao car. Kao kus cara! Od samog početka titrala je u zraku neka dobra vibra i unaprijed sam znao da će sve biti super. Nisam razmišljao o mojim prethodnicima, pravim i popularnim književnicima koji su sjedili na ovom istom mjestu. Vjerojatno ni njima nije bilo ništa lakše. Ipak, panici nije bilo mjesta, u prekrasnom ambijentu dalmatinske konobe osjećao sam se kao riba u vodi, kao jedrilica u mezzonavi maeštrala.




Istreniran na virtualnim načinima komunikacije bilo mi je pravo zadovoljstvo osjetiti pravi ljudski dodir. Običan smješak, pogled u oči i stisak ruke, gotovo su postale zaboravljene terapeutske metode. A te noći kao da su imale dvostruko djelovanje.

I sve je prošlo brzo kao u snu.



Hvala ti Ana, hvala ti Damire, hvala Željko na lijepim riječima, hvala Vladimire na prekrasnim akordima, hvala prijateljima koji su potegnuli iz Splita samo zbog mene, hvala teti Rajki (obećavam više romatike slijedeći put), hvala svima koji su ove zimske večeri zajedno sa mnom dočekali miris novog proljeća.
Kus Srca za Kus Njega, taman po mome guštu.

Čekaonica ispred ordinacije doktora Mortea uvijek je bila prepuna svijeta. Doktor Morte slovio je za vrsnog stručnjaka, izuzetno ljubaznog i susretljivog koji je svojim pacijentima bio na raspolaganju od nula do dvadeset i četiri, sedam dana u tjednu. Nikada nije uzimao slobodne dane, a kamo li da je negdje otputovao na godišnji odmor. Ipak, na njegovom licu nikad se nije mogao primjetiti umor. Bio je potpuno posvećem svome poslu.

Unatoč tome što je u nevelikoj prostoriji uvijek vladala gužva, pacijenti su u pravilu bili nevjerojatno disciplinirani. Rijetko bi se tko usudio ulaziti preko reda, ako bi se kojim slučajem i pojavio netko takav, nitko nije imao primjedbu, nitko nije gunđao ni prigovarao. Istina, među pacijentima je ponajviše bilo bljedunjavih staraca od kojih bi se teško mogla očekivati kakva energična reakcija. No, nerijetko bi se u čekaonici znalo naći i mlađih tipova, pogotovo u noćima vikenda.

Po zidovima su bile obješene slike Petra Cara, lokalnog umjetnika inspiriranog Picassom, bezbrojne kombinacije trokuta, trapeza, strelica i piramida.
Na stoliću nasred čekaonice ležala je razbacana laka literatura. Ljubavne priče poznatih faca garnirane veselim šarenim bojicama, sve prepuno osmijeha, zagrljaja i zaklinjanja na vječnu vjernost, zatim rubrika s porodima i aktualnim razvodima. Među fotografijama s humanitarnog koncerta u zagrebačkoj Areni bjelkastim su slovima ostala zabilježena šaputanja u zabinju. Tko, gdje, s kim i kako...

Vrata ordinacije povremeno bi se otvorila, a čekaoničari koji su sjedili bliže znatiželjno bi pogledali unutra. Bijeli zidovi, bijeli strop, bijeli pod, sve bijelo i blještavo, gotovo sterilno, bez ikakvog namještaja, ormara, stolova, tek na sredini jedan ležaj, vrlo jednostavan, visok, uzak i ravan.

Doktora Mortea nitko nije mogao vidjeti, na vrata je izlazio samo njegov pomoćnik, neki čudan svat, medicinski brat, kuštrave kose, u bijelim klompama i nebesko plavom kombinezonu, ogrnut crnim plaštom.

Želi li netko ući preko reda? - upitao je pomoćnik.
Čekaonicom je prostrujao žamor, ljudi su se uzvrpoljili, jedan mršavi čovječuljak se u nekom trenutku čak i podigao, ali se spotaknuo preko naslovnice Glorije, zatim se otresao i vratio na isto mjesto.
Neće nitko? Pa to nije moguće? Želite li vi gospođo - upitno je pogledao elegantno prepunjenu damu u bež kostimiću.

K-k-ko, jel ja, ma fala vam lipa šjor brate, ali ja imam broj triesdva, ima ih barem deset još prije mene. Ja sam poštena žena...

Kako da ne - gunđala je sa strane trafikantica Marijana - šupjača jedna, znan je sto godin, svugdi se tiskala priko reda, nikad nije imala pacijence čekat.

Istina, i meni je dotična poznata - potvrdio je pekar Matko, zavrnuvši desni brk.

Neugodnu situaciju prekinuo je iznenadni ulazak ekipe s hitne koji su unijeli nekog suhog tetoviranog tipa direktno s nosila u ordinaciju doktora Mortea.

Ovo je hitan slučaj - prošapuće netko.

Ma znate - ustane službenik Rajko, koji je do tada bez riječi čamio u kutu - meni se čini da je meni prošla glavobolja, moga bi ja poć ća.

I ja se ćutin bolje - sva ozarena će trafikantica.

Krenu njih dvoje prema izlazu, ali šipak - vrata se nisu mogla otvoriti s unutrašnje strane.

Aloooo, nervozno je lupao službenik Rajko - imaaaaan izać!

Otvarajteeeee - mezzosopranom se oglasila Marijana.

Naravno, odgovora nije bilo.

U međuvremenu, uzmuvali su se i ostali čekaoničari. Štoviše, zavladala je panika. Počeli su se naguravati, čak i bacati jedni preko drugih. Svi su htjeli van. U svom tom metežu otkačila se slika nesuđenog Picassa sa zida, piramida je pala na glavu peškaruše Jelice, a strelica se zabola u petu umirovljenom branitelju Anti.

Heeeeej ljudi stanite - povikala je bež-gospođa - pogledajte ovo!

I zaista, iza slike koja je pala sa zida pojavio se nekakav elipsasti otvor, a iznad njega zeleni natpis EMERGENCY EXIT s nacrtanim likom koji bježi.

Bjegunci nisu čekali ni časa, pohrlili su kroz otvor, a zatim se počeli spuštati stubištem koje je vodilo nekud dolje.

U trenutku kad su se ponadali da su spašeni, ispred njih je banulo neko strašno dlakavo stvorenje u skupom odijelu - bio je to predstavnik agencije Fitch koja procjenjuje kreditne rejtinge

A šta je ekipa - procijedio je kroz armirano zubalo financijski ekspert - vi bi u svijetlu budućnost bez plaćanja dugova? Calen bite pa onda moš di oš, ha ha ha ha ha ha....

Jezivi smijeh odzvanjao je stubištem. Zvuk se odbijao od zidova i metalnih stepenica, ječao i parao ustajali zrak.

Svi su bjegunci umrli od straha.

Nešto kasnije, onaj čudan svat, medicinski brat, izuo je klompe, skinuo plašt, objesio ga na vješalicu, ukucao šifru 666 na vratima čekaonice i otišao zadovoljan svojoj kući.

- Ushit, pet slova, drugo slovo A?
- Zanos
- Si siguran?
- Uvijek sam ja siguran!
- Šipak si ti siguran
- A dobro kad nisam...
- Bi li radije bio zanošen ili ushićen?
- Bolje zanesen nego zanošen, bolje ushićen nego uhićen.
- M'da...
- Znaš, men' se čini da je naša veza ušla u debeli ofsajd.
- Misliš?
- Pa pogledaj nas, nedjeljno popodne provodimo rješavajući križaljke.
- A šta mogu, kad si ti non-stop na internetu!
- Ko? Ja?
- A ne, kokalo je na internetu...
- E kad je tako, evo gasim, start, šatdaun iiii gotovo...
- Zaleđe.
- Molim?
- Zaleđe se kaže, ne ofsajd.
- Haujesno.
- Idemo u đir?
- Idemo!



Krenuli smo pješice prema gradu ulicom Oca Domovine. Najprije blatnjavim puteljkom, a zatim krivudavom cesticom koja se nije bitnije promijenila još od vremena kad su njome prolazili trogirski konji i kari. U sjenama zgrada još se zadržalo ostataka snijega. Osamnaest dana je prošlo od onog petka, a još nije potpuno okopnio. Samo je postao crn, ružan i star...



- Sjećaš se Vedrana, jednom sam ti pričala o njemu?
- Vedrana iz Melioracije?
- Ma ne, Vedrana iz Montinga.
- A-ha, znam, onaj šta smišno govori?
- Ma daaaj, nemoj tako, Vedran je malo nagluh. Hm, zapravo, i nije tako malo, nosi slušni aparatić, mislim da jedva čuje normalan razgovor. Nagluhi ljudi uglavnom se deru i viču, a oni koji su zaista gluhi govore tiho, skoro neprimjetno. Istina, on i teško govori, mislim, ne toliko teško, ali se primjeti.

- Pa kako se snalazi?
- On ti je, mislim, građevinski tehničar, radi tamo u uredu, ma radi sve živo, nacrte, statiku, čak i proračune. Bila sam par puta kod njih, s njim su ti u kancelariji onaj Jašo Šoltanin, znaš Jašu, pa Bare Krstulović, onaj jaki, Božanić šta je radija kod Žuvele, pa Merćep...
- Trust mozgova?
- E tako nešto. I sad, zamisli kakvi su to likovi, kako ono Vedran govori kako već govori jel, oni se sprdaju s njime, najprije pričaju tiho da ih on ne čuje pa se nakon toga deru na sav glas, onako bijesno, kao, oni moraju vikat zbog Vedrana...
- Ozbiljno?
- I onda ti se ta gospoda odnose prema njemu kao da im je potrčko. Šalju ga da im kupuje marendu, kad treba nešto kopirat, isprintat, naravno - neće oni mrdnit guzicom nego stalno šalju Vedrana. Meni dođe muka kad to vidim.
- A on?
- Ma on je tako dobroćudan, nikome ništa ne zamjera, vjerojatno ga boli, pretpostavljam kako u dubini duše pati, ali ništa se na njemu ne vidi, samo šuti i radi...
- Kako ti je Vedran pa na pamet?
- Ma... nekidan smo razgovarali dok smo čekali Bužančića, eto znamo se, koliko već - desetak godina, nisam ni znala da on ima već veliku dicu, starija mu je završila računarstvo, a mali ti je na brodogradnji, treća godina...
- Brodogradnji?
- E, kaže da mali to voli, kako su ga svi odgovarali, savjetovali mu neka upiše strojarstvo, građevinu, tako nešto, ali on ni čut - brodogradnja i samo brodogradnja!
- A mala njegova, Ana se zove, ona ti je bila u ovoj ekipi šta su sad osvojili nagradu Microsofta.





Prošli smo, sve tako pričajući o Vedranu i njegovoj dici, ulice svih hrvatskih knezova i kraljeva, došli do Segeta, na kraju se odlučili popet sve do vrha Vlaške. Mislio sam se nešto žalit i grintat, kako je meni jako teško, kako ovo kako ono...

Priznajem, ostao sam malo posramljen, ali nisam to mogao prevalit preko usana. Posramljen pred jednim čovjekom koji se, unatoč svome hendikepu ne žali, ne jauče, već izvlači najbolje što može od onih karata koje mu je život dodijelio.

Mnogi će buzdovani prokockat sve adute u rukama, pofrajat će sve trice, aše i kraljeve, a netko će majstorski, i s najobičnijim lišinama osvajat partije.



Došli smo do vrha, sa sjevera. Vjetar je donosio miris levanta. Daleko na horizontu, plovio je jedan brod, obasjan sunčanim tracima...

Govore li lica ljudi o njima više nego što bi oni sami htjeli? Ako su oči ogledala duše, kakve li sve tajne kriju obrazi, usne, čelo, nos... Ponekad mi se dogodi da sretnem ljude o kojima baš ništa ne znam, ni tko su, ni što su, ni odakle su, ali dočim ugledam njihova lica, osjetim kao da mi, na neki način, otvaraju vrata svog doma. Sve njihove boli, nemiri, i čežnje, kao da su zapisane u karakterističnim crtama i sjenama kojih na svakom licu ima napretek.

Ako već neka "rubna" područja znanosti mogu odgonetnuti mnogo toga o čovjeku samo po datumu i mjestu njegovog rođenja, ako sudbinu navodno možemo iščitavati iz dlana, a psihološki profil iz načina kako se netko kreće ili govori, kako to da se do sada nije pojavila disciplina koja bi proučavala ljudsko lice? Ne samo mimiku i geste, već općenito strukturu i oblik, simetriju, omjere i razmjere...
Uostalom, zar nije upravo lice prvi razlog zbog kojeg će nam netko biti privlačan, a netko ne? Dobro, ne želim sad umanjivati dojam što će ga , osobito na krhku mušku psihu ostavljati sise i guzice nježnijeg spola, ne želim niti zanemariti magičan učinak što ga ostavljaju noge, ruke ili vrat, ali mi se čini kako je takva vrsta privlačnosti više onako - animalnog porijekla, a da privlačnost lica ipak spada u neku, ajmo reć - duhovniju kategoriju.

Isto tako, zašto će nam netko, već na prvi pogled biti odbojan? Stari ljudi u Dalmaciji često bi znali govorit za nekog - ma nije mi nikad ništa učinija, ali ne mogu ga njanci naštampanoga vidit!
Naštampan ili natiskan svejedno, slutim kako bi zanimljivo bilo napravit jedan eksperiment u kojem bi dobrovoljci samo na temelju slike nečijeg lica pokušali odgonetnut "povijest bolesti", odrediti je li im ta osoba simpatična ili antipatična, ako jest zašto jest, a ako nije -a božemoj...



Svako lice ima i svoje naličje, koliko tu samo leži skrivenih kombinacija, pa kažem vam - ima tu materijala za čitavu znanstvenu disciplinu.
Kad se na tren prisjetim cura koje su mi se sviđale, sve tamo od stoljeća sedmog, onda mogu vrlo mudro zaključit kako je bilo i crnih (istina - manje) i plavih (pinku više), našlo se u patnjama mladog Veršića vitih jela, ali i dražesno pupastih smokvica, buntovnica, goropadnica i dobrica, uglavnom, u mojoj vrlo osobnoj galeriji ostat će zapisane čitave logaritamske tablice "krojačkih" mjera, ali na koncu će ipak ostat jedna konstanta - lice!

Hm, tko zna, možda je sva filozofija u tome da u tuđim licima zapravo tražimo - sebe?

P.S. Eh da, izgleda da sam u ovome postu nemušto otkrivao toplu vodu. Znanstvena disciplina o kojoj mahnito trubim već postoji i zove se fiziognomika.
Hvala Valentina!

Javila mi se jutros gospođa Nina, veoma ljubazna i draga ženica, urednica jednog časopisa kojem povremeno nesebično (hm, hm, ček da se nakašljem) darujem svoje crtice i zapažanja, pa me nakon uvodnog propitkivanja o zdravlju, obitelji, ljubavi, cijenama graha, kiselog kupusa i poriluka na ovdašnjim pazarićima uljudno zamolila da joj pošaljem neku svoju fotografiju.
Ooo, pa nema problema, već imate u arhivi more mojih fotografija, izaberite jednu po vašem guštu, a ona kaže ne ne, ne treba nam vaša fotografija, već nam treba fotografija vas, razumijete?

Ajoj, šta da joj kažem, istinu možda, da u silnim gigabajtima fotografija nemam niti jedne na kojoj barem donekle pristojno izgledam... Čovječe, kad vidim sve te važne face, fotografe recimo, ili arhitekte, slikare, pjesnike, uvijek imaju upečatljiv, zaneseno-intelektualni pogled koji seže negdje u daljine. Dok palcem i kažiprstom desne ruke nonšalantno pridržavaju donju vilicu, šarmantna trodnevna brada im odaje totalnu posvećenost svome pozivu...



Uistinu, ne volim se gledat na fotografijama. Uvijek ispadnem grozno. To je strava jedna koliko loše ispadnem. Ono - doslovno ispadnem, ko iz vriće kumpira. Bate, na šta ovo sličim? Nije moguće! Onda me prijatelji tješe - pa šta oćeš, ujopće nisi loše ispa, ti zaista tako izgledaš! Tek tad me totalno ubiju u pojam!
Ipak, zanimljivo je kako upravo te fotografije na kojima izgledaš grozno, podbuhlo, umorno i općenito nikako, tokom vremena same od sebe dobijaju na estetici. Kad nakon dvije-tri-četiri godine opet pogledaš tu istu fotografiju onda nekim čudom dođeš do zaključka - hm, vidi, pa zaista ne izgledam tako loše na njoj! Naravno, u tom trenutku već si par sunčevih krugova iskusniji, a to automatski znači, deblji, tromiji, ćelaviji, i bolje da ne nabrajam dalje...

Općenito uzevši, ljudi su rijetko kada zadovoljni kako "ispadaju." Ajme blesavog izraza...
Volimo vjerovati da u principu izgledamo znatno bolje od onoga kako nas opisuju te bezbrojne kombinacije piksela na ekranima pa ćemo rado neke "sitne" nedostatke pripisati pretpotopnoj kameri sumornog kolorita, lošem osvjetljenju ili pak zločestom snimatelju koji je čekao baš pravi trenutak i jednu fatalnu sjenu koja je naš podbradak dovela praktično do ruba gušavosti.

No, lako za fotografije. Upitamo li se ikada kako "ispadamo" u stvarnim životnim situacijama, u svakodnevnim razgovorima s prijateljima, kolegama... Najčešće nismo i ne možemo biti svjesni vlastitih, počesto smiješnih pokreta, grimasa, tikova, možda čak mucanja ili poštapalica.
Moj prika Miki u razgovoru umjesto zareza koristi jednu riječ koju nije pristojno spominjati u javnosti, ali eto, recimo da ta riječ počinje kao kukuruz a završava kao vrabac. Stari moj ku.ac iša ti ja sinoć ku.ac u grad i vidija onu pi.ku ku.ac o kojoj sam ti priča ku.ac i sve ti je gledam ku.ac ... i tako u nedogled.
Naravno, Miki nema pojma koliko često upotrebljava svoj specifični "zarez" niti smatra da time čini nešto loše. A u kurac, nemoj me vatat za svaku rič! Neću Miki, obećajem...



I tako, ponekad se dogodi da naše riječi zazvuče kao da prolaze kroz probušenu i zarđanu trubu, a geste se izvitopere kao u iskrivljenim ogledalima pa na koncu sve to ne izgleda onako kako smo mi u svojoj glavi zamislili, već "pinkicu" drugačije.
A "pinkice" život znače...
Stoga, obratite pažnju kako "ispadate" da ne bi kasnije bilo - aaaaaajme!

Skupina od pet velikih vranaca letjela je prema zapadu. Na prvi pogled, teški i tromi, letjeli su jedan iza drugog, u pravilnom nizu, slično kao patke, ali ne u obliku slova V već samo jednim krakom, recimo u obliku kosog slova I. Njih petorica (ili petero, ne hvatajte me za riječ) neprestano su se izmjenjivali na čelu malenog jata. Netko bi pomislio kako se nadmeću za lidersku poziciju, međutim, kormorani su ponekad pametniji od ljudi. Onome koji leti prvi, uvijek je najteže, on se mora boriti i s vjetrom i nebom. Onima koji ga slijede, umnogome je lakše, koriste njegovu "brazdu" za ugodniji let. Upravo zato se izmjenjuju u vodstvu, štono bi se reklo - svi za jednog, jedan za sve. Nitko ne ispada iz igre, nitko ne biva svrgnut, njih petero zajedno, ispraćeni mojim pogledom, odletjeli su negdje daleko...

Galebovi nisu marili za vrance, oni su kliktali po svome...





Slično kormoranima lete, tj. voze i profesionalni biciklisti. Dok onaj na čelu "pati", ostali članovi ekipe koriste zavjetrinu, pa se onda solidarno izmjenjuju, sve do konačnog cilja.
Zanimljivo kako ovaj princip nije zaživio i u drugim sferama "ljudovanja." Uvijek se od nekog očekuje da vuče, da ore, prti, utire nove putove. Onda fino i diskretno u njegovoj sjeni poluzatvorenih očiju bauljamo svijetom ne razmišljajući previše ni gdje smo ni kamo ćemo... Neka se on pati, zašto bi mi?



I tako, kad jednog dana, čovjek-lokomotiva svisne od umora, u početku obično ostanemo malčice zbunjeni i zatečeni, a potom nerijetko likujemo nad njegovim posrnućem, štoviše, uvjeravamo i sebe i sve oko sebe kako tog svrgnutog idola nikad nismo ni slijedili.
Čudne neke ptice znaju biti ljudi...



A kad smo već kod ptica nebeskih, ovih ih dana prečesto nalazim tamo gdje im nije mjesto - na zemlji. Ne ugibaju samo zbog oštre zime i gladi. Netko je na Pantanu, rezervatu prirode, usmrtio škanjca (možda upravo onog kojeg sam nekidan snimio), na ušću rijeke Žrnovnice nekome je zasmetala najobičnija vrana, a u blizini smo pronašli čak i jednog galeba slomljene noge, u agoniji...



Kakvi su to ljudi koji pucaju na ptice, nikad mi neće biti jasno...



Nastavili smo od ušća prema hotelu Lav, šetnicom uz more, koje je u okruženju bijelog poprimilo neobično tamni sjaj...





Uz huk vjetra koji je nepozvan provalio iz daleke tundre i divljao poput ludog Atile, pokušali smo se ogrijati tek rijetkim tracima sunca.

Čitav život učiš, radiš, trudiš se, nastojiš, ulažeš u sebe, tu i tamo uložiš ponešto i u svoje bližnje i onda odjednom nabasaš u neke srednje godine dočekan spoznajom da nemaš pojma ni o čemu! Eto do prije par dana, nisam nikad ni pomislio o tome koliko unosno može biti najobičnije - padanje! Ne kažu zaludu da novac leži na ulicama, samo ga treba pokupit. Pa mislim brate, nema dana da se barem jednom ne spotaknem, ne posrnem i blesav kakav jesam, nastojim se održat na nogama vitlajući rukama, očima i ušima, umjesto da jednostavno ljosnem i prostrem se svom širinom po javnoj površini.

Ipak, nije padanje baš tako ni jednostavno. Morate dobro proučiti mjesto u kojem živite. Tako primjerice, ukoliko se strmopizdite na glavnom trgu, možete tužiti grad. Ako vam se takva neugodnost dogodi na autobusnom kolodvoru, zna se - tužit ćete Promet. Malo je zawebanije padanje ispred stambenih zgrada. U tom slučaju morate tužiti sve stanare. Teoretski je moguće i to dobiti, ali iziskuje puno više vremena i živaca. Najprije dok pronađate sve individue koje imaju prebivalište na predmetnoj adresi, pa vlasnike, suvlasnike, prethodnike, nasljednike, podstanare na sivo, podstanare na crno, bakalar na bijelo - oduži se sve u nedogled. Kažu da se za jedno padanje može dobiti i do petnaest tisuća eura. Pa to je sasvim pristojna svota za proživjeti recimo - godinu dana.

Dobro, to je samo jedna godina. Ali što nakon toga? Pih, da što nakon toga!? Odete u drugi grad! Nemojte ni u ludilu izabrat neku siromašnu selendru za svoja posrtanja, neko samo one prave, kvalitetne, bogate jedinice lokalne samouprave. A zamislite samo koliko će nam se novih prilika pružiti ulaskom u EU?
Pa ima u toj Europi gradova koliko oš! More trgova, čitav sunčev sistem ulica, galaksija izvanrednih lokacija za polomit ekstremitete!

Ipak, ovim se zanatom nije preporučljivo baviti dugi niz godina. Ni kosti nisu više što su nekad bile. Stoga je recimo pametno postupno prijeći na pretpljeni strah. Tu također leže nebrojene mogućnosti. Strah od visine, strah od broja trinajst, strah od utapljanja, strah od otvorenog prostora. Dođete u neki grad i prenerazite se, skamenite čak, od njegovih otvorenih prostora! Trg je dug sto, a širok osamdeset metara? Tužba! A koliko straha tek izaziva onaj užasni spomenik nekog njihovog ratnika na propetom konju!? Pa taj je i po našim zemljama haračio! Tužba po hitnom postupku!

Hodate plažom i ubodete se na morskog ježinca. Tužba! Uđete u trgovački centar petnaest minuta prije kraja radnog vremena pa vas metalni glas spikera upozorava kako se bliži vrijeme zatvaranja. A vi još niste obavili ni po spize! Ne znate na kojim se policama nalazi konšerva, a na kojim šubjoti s jajima. Gdje je jogurt? Pod pritiskom ste, a ona glupača na razglasu vas stalno požuruje. Sedam minuta, pet minuta, tri minuta! Možete li u takvim situacijama zadržati prisebnost? Naravno da ne možete. Tužite ih! Tetku im kapitalističku!

Nakon nekoliko godina prakse, primjetit ćete kako vam tužbe sve bolje idu, a postupno možete prelaziti i na savjetničke usluge. Nemojte svoju krhku psihu opterećivati pitanjima koliko je sve to moralno. Moralno možda i nije, ali zakonito zasigurno jest. Uostalom jednom se živi...

A kad smo već kod morala, tužit ću i Tamaru zato šta mi nije dala. Škrtulja jedna! Da mi je dala, ona baš ništa ne bi izgubila, a ja bih puno toga dobija. E sad, kad nije tila dat, drugačije ćemo razgovarat. Tužit ću je za uskraćivanje pomoći, iznevjerena očekivanja i duševne boli. Najmanje sedamdeset iljada kuna po svakoj stavki. Neš ti Tamara, meni uteć, znaš...

A ko zna, možda se i nagodimo, onako vanparnično jel...

U ovoj ludoj zemlji što je nekad Dalmacijom nazivahu, stvari polako izmiču kontroli. U početku sramežljivo, a posljednjih dan-dva sve glasnije, čuju se razmišljanja kako bi one tri leopardove glave na povijesnom grbu Dalmacije trebalo zamjenit s pingvinima. Nisam siguran koliko je to ozbiljna namjera, a koliko da prostite - spin oliti uvrtnjak, ali nema sumnje da je ona stara navijačka budnica "Bili su bili vrhovi planina" dobila sasvim nove konotacije i ekspandirala u svim mogućim dimenzijama.



Možda zvuči nevjerovatno, ali jedna od prvih nevolja koju je izazvalo snježno nevrijeme bio je prekid pomorskog prometa. Trajekti i katamarani jednostavno se nisu mogli probijati kroz snježne nanose na moru, a tek su se rijetki sjetili ideje onog ludog inženjera brodogradnje koji je svojevremeno propagirao gradnju morskih ralica. Zamislite koliko bi putovanje morem bilo ugodnije kad bi ispred svakog putničkog broda, more izravnavala barem jedna ralica...



U svakom slučaju, kršna i sunčana Dalmacija se u rekordno kratkom roku transformirala u kliniku Schwarzwald. Za sada su najpopularniji odjeli psihijatrija i traumatologija. Broj pacijenata iz minute u minutu rapidno raste, a ja se sve ozirem oko sebe kad ću više ugledat doktora Klausa Brinkmana i njegovoga Udu. Jadna li nam majka ako Udo ne bude na visini zadatka!
Također, ova strašna zima je za domorodačko stanovništvo svojevrstan šok, ne samo u klimatskom već i u kulturnom i sociološkom smislu. Zamislite šašavih ljudi, sad su se nakon četiri dana ludovanja, grudanja, sanjkanja, piciginavanja i invazije snjegovića sjetili da bi netko morao očistiti ovaj prokleti snijeg!? Ma molim te!?



Samo donekle ih mogu opravdati povijesne navade, jer eto, u onim rijetkim prilikama, obično svake prijestupne godine kad bi snježne pahuljice zaista zalepršale nad rivama i pjacama, scenario je bio dobro poznat. Padne u jedanaest, okopni u podne. A sad zamislite čuda, snijeg nikako da ode sam!? Pa to je nečuveno!

Danas, pri povratku s posla, taman u pola kokošjeg batka, uletio mi, sasvim nepozvan na vrata susjed Špiro Pulela.
Imaš li lopatu, pita on, imam naravno kažem ja, pa ajmo onda očistit ulicu od tvoga progona do Bane Bosanca. Ajmo rekoh, i pljucnem ostatke one koščice koja mi se vrzmala između očnjaka i sjekutića.



Pridružio nam se i Frane Bakorica, čak je i Prdac u gaćama u svojoj redovitoj ophodnji ulicom doktora Ante Starčevića vispreno primjetio kako smo se dobro dosjetili. Svekolike izraze podrške uputio nam je i Matko Fjaka opravdavši svoj izostanak akutnim proljevom ali nam je zato poslao u pomoć svog sina Jolu, kršnog momka od kojih dvadeset i pet. Svojski smo se trudili i već za otprilike dvadesetak minuta izlopatali čak dva i po metra ulice. Špiru se već nakon treće karijole srce uzlupalo a Franu je zazvala žena neka samo čas dođe doma. Iša je samo jedan čas, ma se nije više vratija. Mladi Jole je privrnija tri lopate, lino i bezvoljno, isto onako kako dite od čeetiri godine gura blitvu po pjatu. Na koncu je svečano izjavija da mu je bilo puno drago šta nam je moga pomoć ali da on sad mora ić ća.

A di ćeš?
Imam zakazan termin u pet.
Ma di? Nije valjda u likara?
Ma nije u likara falabogu, nego u teretanu.
U teretanu?
Ae!
'Me ocaisinaiduvasvetoga... u teretanu!?

Nisam tija, ali bilo je jače od mene, iz grla mi se monumentalno prolomija krik ka u jelena lopatara za vrime sezone parenja, poletija sam s onom lopatom da ga opizdim po kostima, mulac jedan dabili mulac, on će u ić teretanu dizat utege, činit trbušnjake, puvat se isprid ogledala, a ovde nije sposoban karijolu sniga pribacit. I onda in je bidan gradonačenik kriv!
Pu, bente robijo!

Moram priznat da je jutros bilo jaaaako zabavno na putu do posla.











Hodati po cestama nije neki problem, ali stare gradske ulice s kamenim pločnicima su izuzetno klizave. Oprez!







A posebno mi je smišno kad kažu - ovako nešto ne pamte ni najstariji!

Pa znate, oni najstariji ne pamte šta su jučer ručali, a kamo li...





U brodogradilištu smo danas bili veoma učinkoviti!





Srećom, dobili smo nagradni izlazak u grad.

Barke u foši, kanalu kod malog mosta, dobile su zaštini pokrov



U ACI marini na Čiovu, stanje je složeno, s tendencijom daljneg usložavanja...



Garnier fructis - sredstvo za sunčanje - navali narode, još malo pa nestalo!



Zar nije naša Riva prekrasna i u ovakvom izdanju?









Mladi Trogirani ne daju se zbuniti. Neki uživaju u pićencu



a neki u šetnji sa svojim mališanima...



Ograda gradske lože također je odjenula svečano ruho



A gdje li nam se to skrio portal slavnog majstora Radovana?



Gle, čak je i lav dobio snježnu kapicu!



Švet Ivane o' moga Trogira, jesi li ikad moga providit ovoliko Šniga!?

Negdje sam pročitao da će do 2050. godine, više od sedamdeset posto svjetskog stanovništva živjeti u gradovima (umalo sam napisao - u grobljima op.p). Lijepo!

S druge strane, neke učene glave tvrde kako već danas život u gradovima izaziva dijabetes, kratkovidnost i hiperaktivnost. Sasvim logično! Što će ti dalekovidnost kad ti je sve blizu, no usprkos tome što ti je sve na dohvat noge i dostupno, htio-ne htio moraš postati hiperaktivan ako želiš pohvatati sve konce grada u kojemu živiš. Ipak, ljudska vrsta se pokazalo prilično žilavom još od pećinskih vremena pa nema sumnje da će se u slijedećim desetljećima prilagoditi i postati imuna na današnje bolesti. Zasigurno će se pojaviti neke nove, ali o tome ćemo razmišljati - sutra!

Gradovi dakle... U principu, prihvaćam ovu "projekciju" koja kaže da će toliko i toliko ljudi vrlo skoro živjeti u gradovima, no ako iz globalnih sfera fokus premjestimo na ove naše, lokalne obzore, tada i nemamo previše razloga za optimizam. Današnji prsten naseobina oko splitskog megalopolisa, u kojemu živi gotovo sto tisuća ljudi, tek će rijetki optimisti nazivati gradovima. Brojem stanovnika i gustoćom naseljenosti, donekle bi mogli zaslužiti taj status, ali betonizirane periferije i musave aleje bespravnih građevina koje cik-cak hodom poput John Wayna osvajaju nekadašnje vinograde, polja i maslinike, ne djeluju mi kao znamen vremena kojim će se naše generacije moći ponositi. Umjesto urbanizacije sela, mi smo ruralizirali gradove...

Ne, brinite, nemam namjeru dalje filozofirat, ali otprilike ovakve misli su mi se vrzmale po glavi prije par dana dok sam tumarao opustjelim krajevima SD županije, ali ne sad tamo nekim dalekim, nedostupnim planinskim predjelima, uz granicu prema Bosni već svega nekoliko kilometara od mora, točnije rečeno - Kaštelanskog zaljeva. Zapadno od Kozjaka i njegovih stjenovitih litica, planine postaju znatno blaže i nekako zaobljenije pa se postupno pretvaraju u brda a prvo na koje ćemo naići u tom lancu prema Labišnici, Vilaji i Boraji zove se Opor. Nisam siguran za porijeklo ovako oporog imena, onako mi na prvi posluh zunzi čuveni kaštelanski opol, opojno slatko vino, tko zna, možda tu zaista postoji neka tajna veza.

Prijevoj Malačka, omiljeno odredište fažol-planinara bi otprilike mogla predstavljati granicu između Kozjaka i Opora, no mi smo ovoga puta u istraživanje odlučili krenuti iz sasvim drugog smjera, sa zapadne strane, točnije - od Labina Dalmatinskog.



Planinarska staza koja počinje u zaseoku Zovići, dobro je označena i nakon početnog, samo pinkicu napornijeg uspona, slijedi uglavnom "ravna" hodnja bez prevelikih napora. Ovo napominjem zbog mojih prijatelja koji me stalno obasipaju pitanjima - ma daj ima li koja planinarska tura da je blizu i da je u ravno!? E pa dragi moji, evo vam je, na žalost, nema pokretnih stepenica i previše punktova za osvježavanje, ali nadam se da bi ponuđenim mogli biti zadovoljni.

Nakon tri kvarta od ure, lagane šetnje " u ravno" stigli smo pred Botiće, danas potpuno napušteno seoce na padinama Opora, i moram priznat da mi je na prvi pogled djelovalo pomalo nestvarno. Kamene kuće urušenih krovova u tipičnom kršu Dalmatinske zagore, prizor koji je u današnjim vremenima, na žalost, tako čest i uobičajen.





Nemam iluziju da je život ovdje bio lagan, ali opet, čini mi se kao da su još jučer ognjišta bila živa... Masivni kameni blokovi kao da su upili u sebe vesele ojkalice i zvukove "miha", u oronuloj školskoj zgradi još odzvanja dječji smijeh. Raduje nas da je nedavno probijena biciklistička staza kojom se iz Kaštela može doći u selo. Naravno, tu stazu za sada najmanje koriste biciklisti, ali ipak...

I velika seoska gustirna je tu, puna vode...





Na obližnjem brežuljku nalazimo crkvicu posvećenu svetom Anti i groblje uokolo nje...





Jedina živa stvorenja koje smo spazili bili su jedan škanjac koji je kao pravi predator zauzeo visoki položaj...



I jedan maneken crvendać u zimskom izdanju koji je (samo naizgled) spao na niske grane...



Put nas je dalje vodio prema Crnom krugu, najvišem vrhu Opora na kojem je danas "nasađena" antena koja proučava je li ovo mjesto pogodno za buduću vjetroelektranu.



Preko sedla Trećanice, lijepo se vide Stipanska, Krknjaši i Drvenik Veli.



Na Crnom krugu smo i mi napravili krug pa se istim putem vratili do otprilke pet kilometara udaljenog Labina.
Na koncu, da ne bi sve bilo idillično, pobrinuli su se naši "prijatelji" lovci. I ovog su nas puta počastili počasnim plotunima koji su zviždali opako blizu naših ušiju. Zahvalili smo im se na ukazanoj časti. Ipak se radi o ljubiteljima prirode. I životinja nadasve...
Bojim se da je samo pitanje dana kad će neki nadobudni napaljenko sa sačmaricom u rukama strefit nekog planinara. Ufam se u razum...