Marketing
Tučepi, tu me čekaj
Od kuće naših domaćina do rive, tek je nekoliko koraka. Sneno, tipično dalmatinsko jutro. Nema priše. Barke u portu prekrivene kapima rose. Konobarica u kafiću briše stolove, iznosi kušine, jedna bakica u Nike trenerci mete lišće ispred svog praga. Lagani burin odnekud donosi miris krafni i toplog peciva. Otok Hvar gubi se u izmaglici. Tamo negdje prema zapadu trebao bi biti Brač. Možda je i on noćas nekud otplovio... Kao da se nalaziš na obali velikog oceana, a ne mirnog zaljeva Mediterana. Sve je plavo. Plavo more, plavo nebo i Biokovo nad nama...
Stari ribar plete mrižu svoju. Tko zna kakve mu se misli roje dok ribarskom iglom povezuje napukle niti.
Drugi ribar pali motor i sprema se poć na more. Šalje trinaestogodišnjeg unuka neka skokne do dućana i kupi štrucu kruha. Francuza - izričit je ponosni dida.
Na more izlaze najmanji brodovi, pasare i gucevi s tek pet-šest brundavih konja ispod poklopca motora. Jahtice za "kvalitetne" mornare i vikend kapetane, čekaju toplija vremena. Ni njima nije priša. Daleko je lito vilovito...
Kava je na stolu. Ana i Dragan su s nama. Dragan je profesor, planinar, maslinar, jedan od onih renesansnih tipova ljudi, zaljubljenih u sve što je lijepo. I Ana je naravno lijepa. Izuzetno lijepa.
Oduvijek su me oduševljavale plaže pod Biokovom. Magičnim dodirom mora i planine, nastala su mnoga žala od oblutaka. Tako zavodljivo njokasti i dražesno obli, nije lako odgonentnuti jesu li dio morskog ili kopnenog svijeta. Kad more uziba, prekrije ih uz onaj poseban šum kao da se drago kamenje prevrće po škrinji, pa dok se val povlači unatrag nježno ih zavalja kao što domaćica valja tijesto.
Okamenjena glava nekog morskog čudovišta vreba kao da je spremna na skok.
A mi smo skoknuli i do starih Tučepa, gore preko ceste, obroncima planine. U moru maslina, rasuti škojići starih kamenih kuća, tipičnih dalmatinskih, s voltima pod balaturama, konobama i starim presama koje čekaju dah nekog novog života.
Na povratku, opet smo svi zajedno kod Damira, velikog viteza Kusus Njegus Maksimusa i njegove ljepše i nadasve bolje polovice. Uz priču, vic i smijeh, neposredan ljudski dodir, sve postaje tako jednostavno. Neke ljude tek upoznaš, a imaš osjećaj kao da se znate čitav život.
I onih pet života ranije...
Post je objavljen 28.02.2012. u 17:38 sati.