Marketing
Ushit, pet slova, drugo slovo A
- Ushit, pet slova, drugo slovo A?
- Zanos
- Si siguran?
- Uvijek sam ja siguran!
- Šipak si ti siguran
- A dobro kad nisam...
- Bi li radije bio zanošen ili ushićen?
- Bolje zanesen nego zanošen, bolje ushićen nego uhićen.
- M'da...
- Znaš, men' se čini da je naša veza ušla u debeli ofsajd.
- Misliš?
- Pa pogledaj nas, nedjeljno popodne provodimo rješavajući križaljke.
- A šta mogu, kad si ti non-stop na internetu!
- Ko? Ja?
- A ne, kokalo je na internetu...
- E kad je tako, evo gasim, start, šatdaun iiii gotovo...
- Zaleđe.
- Molim?
- Zaleđe se kaže, ne ofsajd.
- Haujesno.
- Idemo u đir?
- Idemo!
Krenuli smo pješice prema gradu ulicom Oca Domovine. Najprije blatnjavim puteljkom, a zatim krivudavom cesticom koja se nije bitnije promijenila još od vremena kad su njome prolazili trogirski konji i kari. U sjenama zgrada još se zadržalo ostataka snijega. Osamnaest dana je prošlo od onog petka, a još nije potpuno okopnio. Samo je postao crn, ružan i star...
- Sjećaš se Vedrana, jednom sam ti pričala o njemu?
- Vedrana iz Melioracije?
- Ma ne, Vedrana iz Montinga.
- A-ha, znam, onaj šta smišno govori?
- Ma daaaj, nemoj tako, Vedran je malo nagluh. Hm, zapravo, i nije tako malo, nosi slušni aparatić, mislim da jedva čuje normalan razgovor. Nagluhi ljudi uglavnom se deru i viču, a oni koji su zaista gluhi govore tiho, skoro neprimjetno. Istina, on i teško govori, mislim, ne toliko teško, ali se primjeti.
- Pa kako se snalazi?
- On ti je, mislim, građevinski tehničar, radi tamo u uredu, ma radi sve živo, nacrte, statiku, čak i proračune. Bila sam par puta kod njih, s njim su ti u kancelariji onaj Jašo Šoltanin, znaš Jašu, pa Bare Krstulović, onaj jaki, Božanić šta je radija kod Žuvele, pa Merćep...
- Trust mozgova?
- E tako nešto. I sad, zamisli kakvi su to likovi, kako ono Vedran govori kako već govori jel, oni se sprdaju s njime, najprije pričaju tiho da ih on ne čuje pa se nakon toga deru na sav glas, onako bijesno, kao, oni moraju vikat zbog Vedrana...
- Ozbiljno?
- I onda ti se ta gospoda odnose prema njemu kao da im je potrčko. Šalju ga da im kupuje marendu, kad treba nešto kopirat, isprintat, naravno - neće oni mrdnit guzicom nego stalno šalju Vedrana. Meni dođe muka kad to vidim.
- A on?
- Ma on je tako dobroćudan, nikome ništa ne zamjera, vjerojatno ga boli, pretpostavljam kako u dubini duše pati, ali ništa se na njemu ne vidi, samo šuti i radi...
- Kako ti je Vedran pa na pamet?
- Ma... nekidan smo razgovarali dok smo čekali Bužančića, eto znamo se, koliko već - desetak godina, nisam ni znala da on ima već veliku dicu, starija mu je završila računarstvo, a mali ti je na brodogradnji, treća godina...
- Brodogradnji?
- E, kaže da mali to voli, kako su ga svi odgovarali, savjetovali mu neka upiše strojarstvo, građevinu, tako nešto, ali on ni čut - brodogradnja i samo brodogradnja!
- A mala njegova, Ana se zove, ona ti je bila u ovoj ekipi šta su sad osvojili nagradu Microsofta.
Prošli smo, sve tako pričajući o Vedranu i njegovoj dici, ulice svih hrvatskih knezova i kraljeva, došli do Segeta, na kraju se odlučili popet sve do vrha Vlaške. Mislio sam se nešto žalit i grintat, kako je meni jako teško, kako ovo kako ono...
Priznajem, ostao sam malo posramljen, ali nisam to mogao prevalit preko usana. Posramljen pred jednim čovjekom koji se, unatoč svome hendikepu ne žali, ne jauče, već izvlači najbolje što može od onih karata koje mu je život dodijelio.
Mnogi će buzdovani prokockat sve adute u rukama, pofrajat će sve trice, aše i kraljeve, a netko će majstorski, i s najobičnijim lišinama osvajat partije.
Došli smo do vrha, sa sjevera. Vjetar je donosio miris levanta. Daleko na horizontu, plovio je jedan brod, obasjan sunčanim tracima...
Post je objavljen 20.02.2012. u 18:42 sati.