Marketing
Kus Njega
Sve je bilo lako do onog trenutka kad sam se našao između dvije vatre. Iza mojih leđa plamtjela je vatra od iskona, vrelo topline iz žara mirisne masline, a ispred mene četrdesetak pari znatiželjnih očiju gledalo me s toliko povjerenja, kao da su očekivali da im kažem nešto jako pametno, nešto veliko, nešto značajno.
Što im reći, o čemu pričati, kako izgovoriti riječi davno napisane, ali već pomalo izbljedjele?
Riječ koja je zapisana umnogome je drugačija je od one koja se izgovara. Riječ bez okusa, boje i mirisa, zapravo je izgubljena riječ, poput zrna pšenice bačenog na jalovu zemlju. Ali opet, tko zna kad će neka zaboravljena riječ početi nicati, jačati i stvarati oko sebe novi život.
No dobro, nisam u tom trenutku mogao više filozofirati, valjalo je uzeti papir u ruke i početi čitati.
Kad su me nedavno pitali bi li volio doći u Kus Njega i pročitati nekoliko svojih priča, rekao sam zašto ne!? Možeš li dvadeset i četvrtog? Naravno da mogu!
Možda na prvi posluh zvuči tako, ali Kus Njega nije neka maškarana skupina koja će spaliti nesretnog Krnju, a još manje časopis lascivnog sadržaja. Kus bi zapravo bio komad, bolje reći komadina nečega, a Njega, o pa zar je potrebno objašnjavati što je to Njega. Pa svi volimo biti njegovani!
A u Kus Njega, najviše vole njegovati upravo ono lijepo, ono opojno i zanosno, bilo da se radi o riječi, slici, pokretu i gesti, a naravno nije zgorega kad se na stolovima nađe kus sira, kus pršuta i dva kusa vina...
Moji domaćini iz Tučepa, malog dalmatinskog mista nedaleko od Makarske napravili su sve da se te noći osjećam kao car. Kao kus cara! Od samog početka titrala je u zraku neka dobra vibra i unaprijed sam znao da će sve biti super. Nisam razmišljao o mojim prethodnicima, pravim i popularnim književnicima koji su sjedili na ovom istom mjestu. Vjerojatno ni njima nije bilo ništa lakše. Ipak, panici nije bilo mjesta, u prekrasnom ambijentu dalmatinske konobe osjećao sam se kao riba u vodi, kao jedrilica u mezzonavi maeštrala.
Istreniran na virtualnim načinima komunikacije bilo mi je pravo zadovoljstvo osjetiti pravi ljudski dodir. Običan smješak, pogled u oči i stisak ruke, gotovo su postale zaboravljene terapeutske metode. A te noći kao da su imale dvostruko djelovanje.
I sve je prošlo brzo kao u snu.
Hvala ti Ana, hvala ti Damire, hvala Željko na lijepim riječima, hvala Vladimire na prekrasnim akordima, hvala prijateljima koji su potegnuli iz Splita samo zbog mene, hvala teti Rajki (obećavam više romatike slijedeći put), hvala svima koji su ove zimske večeri zajedno sa mnom dočekali miris novog proljeća.
Kus Srca za Kus Njega, taman po mome guštu. 
Post je objavljen 25.02.2012. u 17:55 sati.