Skupina od pet velikih vranaca letjela je prema zapadu. Na prvi pogled, teški i tromi, letjeli su jedan iza drugog, u pravilnom nizu, slično kao patke, ali ne u obliku slova V već samo jednim krakom, recimo u obliku kosog slova I. Njih petorica (ili petero, ne hvatajte me za riječ) neprestano su se izmjenjivali na čelu malenog jata. Netko bi pomislio kako se nadmeću za lidersku poziciju, međutim, kormorani su ponekad pametniji od ljudi. Onome koji leti prvi, uvijek je najteže, on se mora boriti i s vjetrom i nebom. Onima koji ga slijede, umnogome je lakše, koriste njegovu "brazdu" za ugodniji let. Upravo zato se izmjenjuju u vodstvu, štono bi se reklo - svi za jednog, jedan za sve. Nitko ne ispada iz igre, nitko ne biva svrgnut, njih petero zajedno, ispraćeni mojim pogledom, odletjeli su negdje daleko...

Galebovi nisu marili za vrance, oni su kliktali po svome...





Slično kormoranima lete, tj. voze i profesionalni biciklisti. Dok onaj na čelu "pati", ostali članovi ekipe koriste zavjetrinu, pa se onda solidarno izmjenjuju, sve do konačnog cilja.
Zanimljivo kako ovaj princip nije zaživio i u drugim sferama "ljudovanja." Uvijek se od nekog očekuje da vuče, da ore, prti, utire nove putove. Onda fino i diskretno u njegovoj sjeni poluzatvorenih očiju bauljamo svijetom ne razmišljajući previše ni gdje smo ni kamo ćemo... Neka se on pati, zašto bi mi?



I tako, kad jednog dana, čovjek-lokomotiva svisne od umora, u početku obično ostanemo malčice zbunjeni i zatečeni, a potom nerijetko likujemo nad njegovim posrnućem, štoviše, uvjeravamo i sebe i sve oko sebe kako tog svrgnutog idola nikad nismo ni slijedili.
Čudne neke ptice znaju biti ljudi...



A kad smo već kod ptica nebeskih, ovih ih dana prečesto nalazim tamo gdje im nije mjesto - na zemlji. Ne ugibaju samo zbog oštre zime i gladi. Netko je na Pantanu, rezervatu prirode, usmrtio škanjca (možda upravo onog kojeg sam nekidan snimio), na ušću rijeke Žrnovnice nekome je zasmetala najobičnija vrana, a u blizini smo pronašli čak i jednog galeba slomljene noge, u agoniji...



Kakvi su to ljudi koji pucaju na ptice, nikad mi neće biti jasno...



Nastavili smo od ušća prema hotelu Lav, šetnicom uz more, koje je u okruženju bijelog poprimilo neobično tamni sjaj...





Uz huk vjetra koji je nepozvan provalio iz daleke tundre i divljao poput ludog Atile, pokušali smo se ogrijati tek rijetkim tracima sunca.