Moram priznat da sve češće uvatim samog sebe u nekim razmišljanjima koja su mi donedavno bila skroz nezamisliva i osjećam kako se s godinama sve pomalo minja i teče, a nisam baš siguran je li to dobro ili nije pa opet računam, šta ću sad, kako mi je - tako mi je.

Eto, da mi je bilo ko prije samo par godina reka da ću s većim guštom ić na koncert ozbiljne glazbe nego gledat vrhunski balun, reka bi mu - daj molaj me čoviče! A zamislite, baš sam jučer bija u takvoj dilemi, u stvari lažem - nikakve dileme uopće nije bilo jer sam se između baluna i violončela, bez razmišljanja odlučija za ovo drugo!

Jednostavno, Brahms umisto Ronalda, Verdi umisto Fabregasa, Dora Pejačević umisto Lane Banely i baš mi ništa ne fali!
Ma nije da sam baš toliko zamrzija nogomet, ali za pošteno reć - od svega šta gledamo ovih dana na televiziji, baluna još najmanje ima.
Ne triba baš puno bit pametan pa zaključit da mi u stvarnosti ne gledamo svjetsko prvenstvo nego beskrupuloznu agitaciju i propagandu pivarske industrije čiji reklamni spotovi traju satima i satima, s tek povremenim bljeskovima nečega šta bi tribalo sličit na balun. Jerbo, za gledat pljucanje, kopanje noseva i beštimanje s prigodnim gestikulacijama, ne moramo baš odit do Južne Afrike, imamo mi toga i doma, koliko god oćemo!

Jučer popodne taman se bija vratija s posla pa malo obidva, slistija tri-četiri pohane tikvice mmm, a lipo bilo vino razlađeno iz frižidera klizi niz grlo ka pak po ledenoj dvorani! Vanka pušika maeštral, susidi ne klepeću, avioni ne slijeću, ala divote!



Na televiziji igraju Japan i Paragvaj. Nisam baš aktivno gleda, više bi onako povremeno bacija pogled, imaš bome šta i vidit, s jedne strane kosati Japaneži kendavaju balun visoko u ariju, s druge strane Paragvajci uzvraćaju ka da svi imaju po dvi live noge, uglavnom igra se - ajmemajko.
I di ćeš kud ćeš, aj sidi bokun na trosjed uvati nešto za čitat i za pravo reć nemam pojma šta sam čita, a oči se nekako počele zatvarat same od sebe. Kako neće, onamo brekću Honda i Roke Santa Cruz, ovde u knjizi neka uspaljenica koja ni sama ne zna šta oće, inšoma dok sam reka ZERP - utonija sam u san!

Nemam pojma koliko je to trajalo, ali lipo sam odspava i kad sam se probudija, Japanci i Paragvajci još su uvik igrali. Posli sam još izaša u vrtal, zalija fažolete, pome i kukumare, iša u butigu obavit spizu, skoknija do benzinske kupit bocu plina, vratija se doma - čoviče oni još uvik igraju! Šta je ovo, ili sam ja brz, ili su oni spori!?

I tako, dok sam montira novu bocu od plina, sve se nešto mislim, aj Japanci, sve okej, znam dosta o Japanu, sayonara, nikotaka, Suzuki, Kawasaki, Mazda, gejše, suši, Fudžijama, origami, ajte s nami, ludilo brale, ali Paragvaj...

Jebate stvarno, šta ima u Paragvaju?
Di je ono Paragvaj, koliko svita uopće tamo živi, koji mu je glavni grad?
Čoviče, prva asocijacija na Paragvaj mi je - Urugvaj!?

Dok sam guglajući otkriva da se glavni grad zove Asuncion, da najveći postotak stanovništva čine mestici, to oće reći mišancija Španjolaca i južnoameričkih Indijanaca, da Paragvaj ima veliku rijeku koja se isto zove Paragvaj i koja dili zemlju na dva dila, došli i penali!

Penal jedan drugi treći červrti, svi zabijaju, vratari letaju livo-desno, ništa ne vataju i ko zna koliko bi to još tako trajalo da skomirani Komano nije bombiza balunom u stativu!
Na kraju svi proplakali, jedni od sriće, drugi od tuge, a treći opet šta su izgubili cilo popodne za ništa, enti miša, u raljama baluna niko ne može ostat neoskvrnut!

Znate, čudno mi je bilo vidit Japance kako plaču!
Sve do jučer sam mislija da Japanci uopće ne plaču, da su to ljudi čvrsti i postojani kano klisurine, a pogledaj šta balun zna učinit od čovika!?
Samo se nadam da oni bidni skomirani Komano neće radi falivenog penala učinit harakiri!



Astigospe, a ništa nisam napisa o koncertu?
A ništa sad...
Oliti u jednoj rečenici - koncert je bija ludilo brale!
Ali kako su nas u katedrali ljubazno zamolili - bez slikavanja, tako komodno možete zamislit da je ponistra klavir, agava violina, a naš ulični svirač pravi maestro!

Kako mi stoji?
Super ti stoji.
Je li mi bolja ova plava?
Bolja je...
Ili ova bijela?
Bolja je.
Koja?
Bolja!
Ne zajebaji...

Izgorila su mi leđa danas na suncu...
Jesu malo.
Pecka me...
Imaš onu kremu poslije sunčanja.
U borši je, uzmi je.
Jel ova?
Je, ta je, namaži me malo...

Podignem joj kosu s vrata stavim jedan namazić na jedno rame, drugi na drugo, treći na...
Prođem joj rukama preko golih leđa
Topla su
Leđa
Vidim joj lice u ogledalu
Zatvorila je oči
O Bože kako joj samo miriše koža...
Na more, na sol...
Poljubim je u vrat

Čekaju nas, zakasnit ćemo
Neka čekaju
Ali
Neka čekaju...



Naučio je živjeti u oskudici
Od malih nogu
Oskudica je bila dio njegove svakodnevice
Otac mu je bio radnik, mati domaćica
Imali su malo toga
Jednog dana se zarekao da neće živjeti kao njegov otac
Običan radnik
Pih
Pa je s vremenom postao neradnik
Diplomirani
I opet se nije riješio oskudice
Štoviše, obilovao je oskudicom
Oskudica je bila njegov usud

U vrelini lipanjskog jutra krenuo je od svoje kućice dolje prema moru

Oskudno odjevena djevojka prošla je tik pored njega, toliko blizu da je mogao osjetiti njezin dah
Pogledala ga je pravo u oči
A on
Već navikao na oskudicu
Primjetio je samo Malog medvjeda iznad njezine desne sise...
A možda je bila i lijeva?
Tko bi ga sad više znao
Je li bila lijeva ili desna
Zar je to uopće važno
Sisa je bila lijepa
I Mali medvjed isto tako



Ima jedan svijet u kojem su ljeta vruća, a zime blage
Ima jedan svijet u kojem su noći plave, a jutra srebrna
Ima jedan svijet u kojem se pedesetogodišnje djevojke spuštaju romobilom niz strme ulice i to baš nikome ne izgleda čudno
Ima jedan svijet u kojemu stalno svira muzika
Muzika mora, muzika krošnji borova
Muzika se čuje i kad ništa više ne svira
Samo tišina
I zvuk zvona sa crkvenog tornja
Bammm
Bammm
Bammm
Spavaj...



Zadar dva - Prgomet
Kličevica Skradin Most Perković Garišta
Trideset i sedam kuna
Nije ni puno
a bome ni malo
Pripremite sitan novac
Izvolite, sve je tu
Hvala i sretan put

Hvala i vama
Sretno...

Na lijepom plavom Jadranu krenula je još jedna turistička sezona, a da je tome zaista tako (ajme lipe konstrukcije) dokaz su i napisi po medijima koji nam opet dokazuju kako nama u stvari uopće nisu bitni naši gosti, nas zanimaju samo brojke o zarađenim šoldima, noćenjima, prelascima granica, kolonama na naplatnim kućicama, trošenjima u vanpansionskoj ponudi...
Daj brojeve, ko šljivi ljude...



Isto je lipo vidit puno svita, šušur po ulicama, šarenilo boja, različitost jezika, sve su to slike koje stvaraju jednu lipu atmosferu. Još sam i lani govorija, a ponovit ću i opet da bi svakome turistu koji je odlučija provest svoj odmor baš kod nas tribalo uručit Velered ministra Bajsa s likom i tijelom Severine Hrvatske!





Moj Trogir se osim prekrasnom starom gradskom jezgrom ističe i jedinstvenim prometnim rješenjima. Za razliku od ostalih gradova koji cestovnim prstenovima izvlače promet iz njihovih središta, trogirska "hobotnica" djeluje upravo suprotno, sav promet usmjerava prema samo jednom raskršću na kojem opet ne važe ona standardna pravila o prednosti prolaza. Uzgred budi rečeno, zašto niko neće da me posluša pa da se tu napokon napravi rotor!?

E sad, zamislite da ste turist i da po prvi put dolazite svojim autom u Trogir i naravno, odmah po dolasku obavezno nalijećete na to famozno raskršće i ako niste na vrime uočili sve znakove - ajme vam se! Ali dobro, nakon početnog nesnalaženja, drž-ne daj metodama nekako ćete pronać pravi izlaz iz tog labirinta. Ako ništa, prvo slijedeće okretište vam je otprilike kod Cista Provo!

I gledam baš jutros, jedan Opel slovačke registracije polako dolazi na to kupus-križanje, ono krkljanac totalni, izviru auti, motori, bičiklete, pješaci iz svih mogućih smjerova i naravno - vozač se ukipija, ne zna di će, ne zna šta će, a još najmanje zna da ima prednost!
Kad iza njega jedan domaći buzdo u mercedesu a dakuće, lega na sirenu i trubi li ga trubi, naravno uz prigodne besjede i gestikulaciju koja odaje smirenost i čuvenu hrvatsku uljudbenost. I šta je interesantno, te trumbete uvik, ali baš uvik jedva čekaju onu prvu da bude inicijalna kapisla, da povede melodiju, a onda iza nje obavezno krenu sve ostale.
Živi dokaz da vuvezele-efekt nije nimalo slučajan!

I gledajući tog mamlaza-domoroca u mercedesu kao urla na bidnoga turistu, došlo mi je da mu otvorim vrata auta od auta, izvučem ga vanka i opalim jednu dobru peščurinu sa svake strane!
Glupane jedan dabili glupane, tebi je priša jel', e ono znam da imaš puno posla pa ti je uvik priša, i sad, jebe se tebe šta je taj čovik po prvi put ovde i umisto da mu pomogneš, da ga uputiš tamo di je naumija, ti si ga ciloga izludija!
Ali dobro, svjestan sam ja da nasiljem ne mo'š odgovarat na nasilje, pa na moju i njegovu sriću ovoga puta od peščurina nije bilo ništa.

Isto, malo više ljubaznosti ne bi nam škodilo. U stvari, ne malo nego puno više ljubaznosti. Ako se volimo deklarirat kao turistička zemlja i na tome gradit dobar dio imidža, a bome i prihoda u državnom proračunu, onda bi nam moralo konačno doć u glavu da turistički radnici nisu samo oni u hotelima i restoranima, nego da smo to doslovce svi.
Upravo to najveći dio naših ljudi shvaća i tako se ponaša, ali džaba ti je kad naletiš na tupinu, kako se ono kaže, šta jedan lud pokvari, sto pametnih ne može više popravit!

I zato bi baš danas, umisto patetičnih domoljubnih parola od svega najviše poželija da moja Hrvatska konačno navuče osmijeh na svoje lice.
Ili je i to veliki problem?

Da se kojim slučajem nađete u ulozi glavnog junaka nekog pustolovnog romana ili pak holivudskog hita u kojem doživite brodolom negdje nasred oceana, vrlo je vjerojatno da ćete nakon dan-dva plutanja na sklepanoj splavi, zaboravljenom kuferu ili već nečem sličnom, nabasati na pješčanu plažu samotnog tropskog otoka prepunog palmi s kokosovim orasima koje su upravo vas čekale da se osladite njihovim opojnim sokovima.
No to još nije sve!
Ako se odmaknete samo malo dalje od te plaže i zavirite u unutrašnjost otoka zasigurno ćete pronaći gorsku riječicu s pitkom izvorskom vodom te još nekoliko slapića gratis za ljepši ugođaj. Ugodan boravak na rajskom otoku bit će vam zagarantiran!

Ukoliko vas neki sličan prst sudbine nanese na jedan od nenaseljenih jadranskih otoka, a takvih zaista nije mali broj, bojim se da ćete se vrlo brzo uvjeriti kako filmovi imaju vrlo malo dodirnih točaka s realnim životom. Gole škrape i markinte umjesto pješčanih plaža, suhe travčice i zakržljalo grmlje makije i gariga umjesto kokosovih palmi, htjeli vi to ili ne, dovest će vas do velikih iskušenja.

No, kako se čak i u takvim uvjetima ne bi osjetili kao Paško sam na otoku, pobrinula se naša dugogodišnja Mosorašica, gospođa Mira Buzuk-Baras koja nam je sinoć u prostorijama društva predstavila svoju knjigu "Priobalje." Na temelju bogatog osobnog iskustva u proučavanju biljnog i životinjskog svijeta našeg obalnog pojasa, autorica je na jednom mjestu uspjela sabrati na stotine recepata i savjeta koji će mnogim ljubiteljima prirode na lak i zabavan način približiti svijet pored kojega svakodnevno prolazimo, ali niti ga vidimo, niti čujemo, niti osjećamo, možda tek onako usput, realno govoreći, vrlo ga slabo poznajemo.



Mira Buzuk Baras bila je dugogodišnja voditeljica "Škole prirode" i legendarne Robinsonice, jedinstvene ekspedicije na ovim našim prostorima. Naime, svakog bi se ljeta skupina hrabrih i odvažnih Mosoraša zaputila na jedan od naših udaljenih i nenastanjenih otoka i u takvim bi uvjetima proveli desetak-petnaest dana, preživljavajući jedino od onog što bi sami ulovili, ubrali i pripravili.

Prehraniti u takvim uvjetima samo jednog čovjeka, nije niti malo lak zadatak, a kamo li zadovoljiti tridesetak duša kojima morski zrak i zov divljine otvore apetit na n-tu potenciju! Stoga nije čudo da se doživljaji s Robinsonice prepričavaju generacijama...

Dakle, ako vas zanima kako napraviti na primjer složenac od ružmarina, kruh od "ničega", travaricu na Mosoraški način, čaj od divljeg pelina ili pak ljekovite kreme za lice i tijelo - potražite knjigu "Priobalje" naše vrijedne Mire Buzuk Baras, koja se, skromna po prirodi neće razmetati svojim djelom, ali mi ostali možemo s punim pravom reći kako smo dobili pravu malu enciklopediju koja će ubuduće biti obavezan sadržaj naših ruksaka.

Mada se kod nas uobičajeno kaže da ideje ponajviše padaju s neba i to ni manje ni više nego pravo u glavu, moram priznat da mi se ta teorija čini nekako sumnjivom. Najprije, ako padaju - znači da su teške, a zamislte samo kako to izgleda kad vas neka teška ideja zavrljači ravno u tintaru, pa tako jedna pa druga pa treća, brate ima da ti mozak nateče čelo-glava, ko da igraš Hrkljuš!

Meni se čini da ideje ne padaju tako drastično nego više onako bljeskaju, kao da titraju u zraku, čista energija, igraju se visprene idejice na vatalo, na kukalo, ko leptirići iznad cvjetne livade. Na nama je samo da ih pokupimo i po mogućnosti proslijedimo dalje. Ideje nisu ničije privatno vlasništvo, ideje su univerzalna vrijednost, prema tome svima su dostupne, uglavnom besplatne i neoporezive.

Prema tome, čak i nije veliki problem zgrabit neku ideju, puno ju je teže zadržat, a najteže zapamtit.

Tako i ja vrlo često imam problema sa svojim idejama, toliko titraju da nikad ne znaš di su, pojave se čas tu, pa malo tamo, čine tombule, preskoke i velekovrtljaje, teško ih je uvatit i za glavu i za rep.
Jedno vrime sam se bavija mišlju da nabavim diktafon pa da onda u istom trenu kad mi zabljesne neka ideja odma to spremim na magnetski medij.
Šipak!

Nabavija sam diktafon, bez problema, ali noseći ga sa sobom, niti jedna ideja se više nija tila družit sa mnom! Zamisli scenu, bauljaš okolo po svitu s diktafonom u ruci i s propuhom u glavi, a od mnoštva ideja koje su se do malo prije vrtile svugdi tu okolo, odjednom nema više niti jedne!?
Pouka – ideje bježe od diktafona!

Puno bolje funkcioniraju tradicionalne metode, olovka i papir. Zato u zadnje vrime nastojim uz sebe imat neke blokiće ili one polu-samoljepljive listiće, a ponekad dobro dođu i najobičniji računi iz dućana. Naravno, ne pišeš po njima romane ala "Rat i mir" nego samo natuknice.
Samo, opet je nezgodno šta te ideje ne dolaze kad meni odgovaraju nego upravo suprotno. Eto recimo dok vozim auto, znate ono, ruke zauzete, pogled usmjeren prema ostalim sudionicima u prometu, a ideje naviru iz svake sporedne ulice. Pa ku'š na me!?

He, he, ali i tome sam doskočija.Sad redovno držim blokić u atento položaju na suvozačevom sicu i na prvom semaforu izvadim olovku i zapišem ideju! Dvostruka korist – ne ljutim se zašto mi se upalilo crveno na semaforu i ne opterećujem svoju krhku memoriju svakojakim bedastoćama.

Nekidan me zaustavija policajac, dobar dan dobar dan, molim prometnu i vozačku, sve u redu, hvala, a šta vam radi ta bilježnica tu na sjedištu?
Bbbilježnica, kkoja bbilježnica... a na ovu mislite, ma to su natuk... u stvari, zapisujem koju spizu moram kupit!
Ah da, pametno, pametno, veli meni policajac i uljudno zaželi sretan put.

I tako od ideje do ideje dođe nama i lito.
Čekajte malo, nemojte odma skakat i vikat di lito, koje lito.
Meteorolozi kažu da je ovo bio najhladniji početak ljeta IKADA!

Ma ja to ne mogu virovat!
Meni sve nekako toplo oko duše, pa i ne primjećujem ove dežgracije od vrimena.
Ali to ne znači da već recimo prvi dani srpnja ne mogu ispast najtopliji od svih do sada zabilježenih.
Živimo u doba ekstrema, samo ekstremi danas privlače pažnju, koga uopće više zanimaju oni umjereni, nu!

Ovaj izludij oliti preludij od solsticija sam iskoristija za jednu kratku šetnju najužim zavičajem i to kako već provjerenim stazama tako i onim stranputicama kojima nikad do sada nisam proša.





Jak vitar koji luduje ovih dana možda smeta kupačima, ali recimo ovaj surfer je i te kako doša na svoje.
Zum-zum po moru, đir vamo, đir tamo, gušta čovik ka prasac praćen ljubomornim pogledima pasivnih promatrača s obale.









Na rivama opsadno stanje, vješti pomorci biže s mora u sigurne luke...





I tako, svi nešto grintaju, a niko nije reka - poala kako su se lipo namistili ovi blagdani, uzmeš tri dana godišnjega i to dobiješ deset dana slobodnoga!
Tri u deset, ma di to ima!?



Uglavnom, lito je tu, istina gromovito, burno i trusno, a vi se sad mislite šta će te dalje s njime...

Znate, nije nama muškima lako. Eno vidim kod Danice Čvorović, ona i Marčelina i još neke njima slične, sastavile su investigativni tim pa proučavaju ponašanje muškaraca i bemu, mogu vam reć da su nas prokljuvile, ogolile do srži, ništa im više ne može uteć, sve znaju. Žene su nam se skroz razgoropadile.

A mi, priprosti kakvi već jesmo, oduvik smo bili samo za izvršavat jednostavne zadatke. Bilo da je tribalo izać iz pećine, otić u lov pa uvatit kojega zeca ili jelena, nacipat drva ili se potuć s pripadnicima nekog drugog plemena. Čoviče, nije ni čudno da se ni do danas nismo puno odmakli od "ubi, zakolji" doktrine preživljavanja.

Za to vrime, žene su razvijale neke posebne vještine za koje mi nismo ni slutili da postoje, više su bile posvećene proučavanju odnosa među ljudima pa su s vrimenom razvile i posebnu intuiciju, šesto čulo, usvojile jednu finu nijansiranu retoriku koju mi još uvik nismo potpuno shvatili. Ostavimo sad po strani sise i guzice, ja vas uvjeravam da je upravo mozak najerotičniji dio ženskog tijela, ništa nije tako seksi kao pametna žena.

A upravo takva pametna žena će shvatit da je i naša ljubav prema njoj slojevita i višeznačna. Ljubav prema ženi, ljubavnici, prijateljici, s druge strane ljubav prema materi, sestri, ćeri, sve je to jedna lepeza osjećaja koji se međusobno ne isključuju i koji mogu živit u savršenom skladu.
Ako je muško pametno, naravno...

A kako bit pametan kad svakodnevno pored sebe imaš takve lipotice ka šta su moje gracije, mislim, moga bi ja ić i u planine i doline pa čak i na more bez njih, ali ne bi mi bija takav gušt. Svašta ja znam vidit, svašta ja znam čut, samo kad triba, pravim se i gluv i slip i blesav, ali isto, svaka od njih mi je draga na svoj način, ma ne bih ih da za sva blaga ovoga svita!

Moja Majda nije samo Žena od mota, ona je žena i po, zbog milijun i jednog razloga, između ostalih, jedino ona može dignit atmosferu kad svi pokrepamo od umora, jedino ona može spremit večeru za deset ljudi u dvadeset minuti i to ne nešto zbrčkat bezveze, nego da sve bude za prste polizat. Ovako mi je došla jedan put:

-Slušaj, kad se ti posvadiš sa svojom izvršnom producenticom, onda vodi računa da sam ja prva na redu.
-A je li?
-E!
-A ko je to odlučija?
-Ja sam odlučila, borati!
-I šta, onda ćeš mi ti bit cura?
-Nego kako, sve mora ostat u familiji, ne mislimo te mi dat drugima!
-A dobro onda...

-I ja mislim da je dobro. A kad mi dosadiš, onda ću te dat dalje po redu, napravile smo spisak!
-Spisak!?

-Ajde šta se praviš fin, aj reci, oli ti ne bi Maju, ha?
-Maju... hm... pa... bi!
-A Katu?
-Bi i Katu!

-Eto vidiš, a bi li Nedu?

Asti gospe, mislim se u sebi, uvatit će me na baketinu, sad više ne smin ništa govorit, ispast će da bi ja sve njih s reda, a to nije u redu. Ka onaj šta je govorija da on kod svake žene ima 50 posto šansi. A kako? Lipo - ja bi, one ne bi, je li to fifti-fifti!?

Zato sam reka:
-Oprosti, ali ja Nedu poštujem.
-Poala, sram te bilo, da Nedu poštuješ, kako to možeš reć!?
-A šta sam sad krivoga reka?
-Ma reka si puno toga krivoga! Poštuješ!? Nedu poštuješ ma je li, znači nas ne poštuješ, s nama bi samo ap-cak-bum-tras i gotovo!
-Ma nisam...
-Muči, dosta si reka!

Tako meni i dan danas Žena od mota zna koji put reć - aaaaajme kako si ono bija grubo reka Nedi da je poštuješ....

Benti miša potopira, ja sam samo tija bit fin, a ono ispa najveći grezun, reć ženi da je ne bi, jesi li lud!

Dakle, zaključak je, ženi ni za živu glavu ne smiš reć da je poštuješ! To je najveća uvreda, ko je to vidija ženu poštivat, nu!
A opet s druge strane, ne smiš joj pokazat ni da je ne poštuješ, to je onda još gore!

Ne smiš reć da bi, ne smiš reć da ne bi!?

-Možeš ti reć sve šta misliš, samo tribaš to znat lipo reć!
-A-ha, znači nije bitno šta si reka, nego kako si to reka!
-E cukunu jedan, konačno si shvatija!

I kako ih onda ne volit?

U trenucima kad je već izgledalo da nam nema spasa, kad nam je napad izgleda uškopljeno, sredina terena puna propuha, a obrana torpedirana, duboko smo udahnuli, vidili di smo i šta smo, i pokušali skupit snage za samo još jedan kontranapad. Nije bilo jednostavno i lako, ali baš jučer smo takvom igrom uspili zabit ne jedan, nego dva gola i to pravo u rašlje, iz matematike i tehnologije.
Yessssss!
Benti, više su mi radosti donile ove dvi duje nego sve moje petice.



Fala ti na ovom daru
Fala ti na ovom danu



uffffffff

Sve je izglednije da na svijetu postoje samo dvije vrste muškaraca. S jedne strane napirlitani manekeni neobičnih frizura koji trčkaraju nogometnim igralištem prigodno pljuckajući po zelenom travnjaku te s druge, čitava vojska neizliječenih pivopija koji zavaljeni u trosjede očekuju od ovih prvih da se znoje, ciljaju, zabijaju, pače i svršavaju umjesto njih.

Gledanje ovog svjetskog prvenstva podsjeća me na prolazak subotnje svadbene kolone u kojima su i mladenci i ostali piromani neki potpuno nepoznati tipovi koji samo stvaraju nepotrebnu gužvu na cesti. Iz automobila njemačkog podrijetla urešenog hrvatskom trobojnicom i prigodnim cvjetnim aranžmanom obavezno viri neka budaletina s bocom viskija u ruci koja zaštićenim dvostrukim imunitetom po onoj da Bog čuva lude i pijane, neartikulirano urla "nesretnik sam od rođeeeeeeenja..."

Baš je nekako blesavo gledati tuđu sreću.

No dobro, ajmo se mi vratit balunu.
Balunu?
Kakvom balunu?
Pa ovom, svjeckom!

Evo ovako, po mom vrlo nestručnom mišljenju a uzimajući u obzir sve relevantne parametre, nije teško zaključiti kako je do sada prikazani nogomet – turboočajan!

Brate, ne znaš šta je gore! Igra koja više sliči na kendavanje i nabijanje mišine po seoskoj ledini, suci koji izgledaju kao da su pali iz bespuća Kuiperovog pojasa ili pak onaj nesnosno iritantan zvuk podivljalog roja bumbara koji jednoličnim tonom od prve do posljednje sekunde prijenosa stvara grozomornu zvukovnu pozadinu.

I ono šta je najčudnije, neki me pokušavaju uvjerit da su te ušiparajuće vuvuzele najgenijalniji navijački rekvizit svih vremena!

Jebale te vuvuzele, nosi to doma pa trubi ćaći i materi na uvo!

Atmosferi općeg ludila pridružili su se i naši televizijski reporteri koji se nalaze na izvoru događanja.
Štef Balog je naime, za jednog nogometaša konstatirao da je vrlo jak, visok je (po Balogu) 90 centimetara, a težak 188 kilograma!? Zaista neki vrlo jak dasa!

Ipak, to još uvijek nije ništa prema komentatorima u studiju. Sve redom umirovljeni nogometaši, upućeni u najdublje tajne svoje struke, mogli bi ih čak nazvati akademicima nogometa čije dubokoumne izjave treba uzimati s pojačanom dozom koncentracije.

Tako je stanoviti R.Špehar jučer predstavljao ekipu Kameruna biranim riječima:"Ako se dogodi dan da imaju svoj dan, tada su jako neugodni i upravo toga dana mogu biti opasan protivnik svima, osobito sebi samima!?"

Da, tako zbore nogometni znalci a nama svim ostalim bezveznjacima preostaje samo da prigodno zakukulečemo "zar više nema naaaaas."
Iskreno, nedostaje mi ona luda atmosfera, opičena radost zbog svakog gola, dolazak u dresovima na radna mjesta, zastavice na automobilima...

Stoga možemo bez grižnje savjesti zaključiti da je ovo najgore i najbezveznije svjetsko prvenstvo u povijesti jer blože moj – da to išta valja, mi bi već bili tamo, jel' tako da je tako?

Imam osjećaj da mi ovo Čiovo stoji preblizu. Skroz preblizu. Ne mogu niti izać na svoj balkon, a da me ne zvizne u nos, sve se nešto kočoperi, nadmeće i šta je najgore, pari mi se da je svakim danom sve veće, sve šire, brate, raste li ga raste po svim koordinatnim osima ka tikvetina posli kiše.

Ma mislim se, šta imaju otoci radit toliko blizu kopna? Svaki dan mi dođe da mu rečem, daj otoče makni se malo, nije ti ćaća staklar, šta si se tako ukipija, digni sidro, napuni idro, mrdni guzicom bome...

Svaki Otok mora imat svoju dalekost, svoju izgubljenost, svoju tajnovitost, a ne ovako ka ti, pripeta si se u kraj ka da će te more pojist ako se malo makneš ća. A šta bi ti još tija, priselit gori u Vlajland!?

Zapamti šta ću ti reć, svaki otok uronjen u kopno izgubi onoliko svoje otočnosti koliko je lakša njegova dostupnost. Pa sad ti kako oćeš...

Ma znate šta, ne smeta meni toliko to Čiovo i konačno baš me briga čigovo je, nego radi njega, ja ne mogu s ponistre vidit Šoltu! A to je već ozbiljan problem. Jerbo, kad se s ponistre ne vidi Šolta onda nema ni klape ispod volta, a di su još koće, sottovoce i zrilo voće!



I tako, kad se već ovi bezobrazni škoji neće da razmiču onako kako bi to meni najbolje odgovaralo, nije mi bilo druge, nego sist na brod i okrenit provu prema Šolti. I to nisam iša bezveze nego me očekivalo rješavanje jednog izuzetno složenog zadataka u Grohotama, malome mistu iznad Rogača, glavne luke čitavoga otoka.







A taj zadatak još je više dobija na svojoj složenosti kad je barba Andro znalački posložija ribu na gradele, namaza ih maslinovim uljem pa kad su ribe onako pisnički zacvrčale iznad žerave i digle repicu u ariju, a vonji se raširili po cilome mistu, to je parilo ka najlipša pisma, atroke ona ispo' volta.

Posli se još začinilo bokunić salate u veliku terinu, dodalo malo poma i kukumara, posidalo društvo oko stola u staroj kužini, a kad je priko nepca počeja klizit gusti tamni plavac, nije više bilo teme i dileme koje se nismo dovatili. Marendin na škoju, to vam je svečanost za sva osjetila, pa taman na stolu bila i siromaška spiza.



I sigurno će se neko zapitat: Koja je razlika između marende i marendina?

Marenda je obrok, a marendin je ritual.
Marendat možete i sami, ali marendin se obavezno može učinit samo s društvom.

Posli marendina, nadvila se nad nama strašna hamletovska dilema – ubit oko ili poć na more!?
Iako je rujno vino lipo odradilo svoj dio posla vezano za zaplićanje jezika i nabacivanje šešnajšt tona dodatnog materijala tačno iznad očnih kapaka, ideju o povratku u horizontalu smo s gnušanjem odbili, pogotovo kad smo pronašli nekoliko ka izmišljenih plažica uz more na kojima smo imali i ladovinu i sunce i žalo i škrape, ma sve šta ti duša poželi.

Samo guštaš, točaš se u moru i brojiš brodove u prolazu...





Veseli dičji smij iz Euro-cluba odzvanja je čitavom valom, a dok se između napuvanih baluna vodija ljuti vaterpolski boj, publika je zdušno bodrila svoje favorite. Eeeee, lako je tako igrat!





Već se dvadesetak godina na Šolti održava međunarodni dječji kamp koji me u mnogo čemu podsjeća na naše "sedme kontinente". Puno toga se prominilo, ali duh je bija i osta uvik isti. Bezbrižni dani djetinjstva.
Plavo ljeto...





U jednoj od šoltanskih uvala ugleda sam i pravoga morskoga pasa!



A na povratku još jednu beštiju sličnog kova



Sunce je.
Toplo je.
Lipo je!
Počinje još jedno lito...

Tišinu pospanog litnjeg popodneva ispunjenog treperavom arijom bez njanci daška maeštrala iznenada je, ka oštrim nožem propara reski i zlokobni zvuk kočnica od auta. Nakon nekoliko sekundi divljačkog škripanja začuja se gromoviti tresak, sekund posli još jedan pa još jedan da bi samo tren kasnije nasta potpuni tajac.

Ka po komandi, ljudi izletili iz svojih kuća, manito potrčali prema mistu nesriće, matere počele dozivat dicu, očevi problidili, niko još nije moga znat ko je strada doli na cesti, ali svi su se molili da nije neko njihov.

U predgrađima ka šta je ovo u kojima se baš nikad i ništa zanimljivoga ne događa, čak se i prometna dežgracija može pretvorit u događaj, ne samo dana već i miseca, pa i godine.

Na cesti, ima se šta i vidit, ka da je bomba pala, tri auta zapletena u ukletom kolu, fatalnom srazu metala, stakla i plastike, stotine odvaljenih komadića leži razbacano okolo po cesti, a odvratan smrad zapaljene gume grize za oči.
Vozači jedan po jedan izlaze iz skašenih auta blidi ka štrace kanavace, još nikome ne ide u glavu šta se uopće dogodilo, a u jednom od auta beživotno tilo neke žene leži naslonjeno na otvoreni er-beg.

Mrtva je, mrtva je, zavika je neko, nije mrtva budalo, samo je afanala!

Meštar Marko i kum Bepo prvi su skočili u pomoć, pomažu okrvavljenom vozaču, smiruju ga, savjetuju da sidne, neka dođe sebi. Neobično ih je vidit ovako zajedno, gotovo svi u susidstvu znaju da su njih dvojica još od prije rata stalno u žestokim sukobima oko nekog konala, zida, meje, sam vrag će ga znat oko čega su se već zakačili.

Kupravenda Jelena i šjora Vinka pomažu unesrećenoj ženi, došla je i ona malo do zraka, izlazi iz auta, hoda nesigurno, ali ipak hoda, a njih dvi je pridržavaju do prve ladovine. Jelena govori: Vinka bogati, donesi iz kuće cukra i vode, neka se žena napije....

Jelena i Vinka su jetrve, udane za dva brata, čak i žive u istoj kući, ali ni one međusobno ne razgovaraju već godinama, a zašto, to samo njih dvi znaju. Zamislite kakva ih je nevolja snašla, nakon toliko dugog razdoblja šutnje, prve magične riči su im bile cukar i voda.

Pristigla kola hitne pomoći, policija, lampaju svitla, okupila se masa ljudi, svi u po glasa komentiraju, ko je odakle izletija, ko je koga lupnija, kako se sve odvijalo, ko je kriv, ko nije kriv...

Nakon nekog vrimena, svima je laknulo, nema mrtvih, samo dvoje lakše ozljeđenih, četvero teže preplašenih.
Okupljena svitina polako se razilazi, policija ureduje, propušta promet naizmjenice, najprije jednu pa drugu traku, došla vučna služba, razmiče aute. Fala Bogu, ništa im nije, komentiraju upućeni svjedoci onima koji su zakasnili na čitav događaj, a svi ponosni i puni sebe šta su ispali donosioci dobrih vijesti.

*****

Dan kasnije, meštar Marko je u Idrizijevoj pekari komentira kako Bepo i ona njegova tusera od žene i dalje puštaju šporku vodu iz makinje u njegov kanal i da on to više ne može trpit, da će radit noži ako bude tribalo.

Šjora Jelena je izašla na balkon prostrit robu i vidila je jetrvu Vinku kako okopaje kapulicu po vrtlu. U jednom trenutku je primjetila kako je Vinka pogledala prema njoj i taman ka da se tila javit, a onda je ova opet zabila glavu u tle.

Sve je ostalo isto ka i prije.
Samo su iz foše kraj ceste svitlucali samliveni u papar ostaci od ona tri auta šta su se jučer bombizala na sri' ulice...

Kad god odlazim na put duži od dva dana, najblesaviji dio moje prtljage obavezno sačinjavaju različiti punjači i kabeli. Em punjač za jedan mobitel, em punjač za drugi pa onda još punjač za digitalac, kabeli, prvi drugi treći, čoviče, kad sve to utrpam u bošu, vire žice iz nje ka iz transformatora!

Ma isto, imam jedan posebni, „vrlo vlastiti“ punjač za osobne baterije kojega mi nikad nije teško nosit pa iako je pogolemih dimenzije, dužine 145 a širine između 10 i 30 kilometara, lako stane u srce. Isto tako, kažu da je star preko 40 milijuna godina, ali to mu nimalo ne smeta da i dan danas bude u izvrsnom stanju. Naravno, njegovo ime je Velebit.

Znam, neobično ime za punjač, ali on to zaista i jest jer svakoga puta kad me dohvate morbini, kad sam štuf, umoran i svakakav nikakav, povratak u njegovo okrilje dođe mi kao melem, kao lijek, a da bi taj lijek bio pravilno doziran i djelotvoran, neophodno je imati i dobro društvo da te u pravom trenutku podrži i osokoli, prave ljude koji su ti u mnogočemu slični, ali ipak i dovoljno različiti da bi se dopunjavali i tako stvorili skladnu ekipu.

S dobrim društvom nikad nije dosadno pa ni onda kada dva dana čekamo u podnožju planine da se vrime smiluje, da te silne kiše prestanu i da konačno zasja sunce.

Čak i u takvim okolnostima, svaki dan obavezno donese nešto novo, neku naizgled nevažnu sitnicu ili poneki slučajan susret koji u trenu izmami osmijeh na lice i začini atmosferu bolje od origana, kadulje i bosiljka zajedno.

Tako smo i u petak popodne, osokoljeni dobrim raspoloženjem i apsolutno uvjereni kako će se ti tuzgavi oblaci razići samo radi nas, krenuli ni manje ni više nego prema Zavižanu, nimalo se ne obazirući na činjenicu da je Zavižan oduvijek bio pojam hladnoće i ekstremnih vremenskih uvjeta.



Upravo takvim se pokazao i ovoga puta, štoviše, čitavo područje oko planinarskog doma i meteorološke postaje bilo je ogrnuto gustim slojem oblaka i još garnirano pristojnim udarima friške bure tako da se doslovce ni prst pred nosom nije vidio. Mnogi bi pomislili kako u takvim prilikama na Zavižan dolaze samo rijetki i čudnovati svati, ali mi smo na platou u podnožju izbrojili čak jedanaest autobusa i tko zna koliko još malih automobila tako da smo u toj magluštini stalno nailazili na ljude. Odakle su iskrsavali, kamo su odlazili i jesu li se naposljetku uopće svi vratili, blagog pojma nemamo, ali cjelokupno ozračje bilo je prilično veselo.



Da ne bi sve proticalo u revijalnom tonu, hrabra se družina uspentrala na vrh zvani Vučjak neposredno iznad planinarskog doma. Naime, vrlo mudro smo zaključili kako je takav uspon izuzetno dobar za aklimatizaciju i povećani udio crvenih krvnih zrnaca.



Time smo barem malo ublažili tugu zbog nemogućnosti obilaska botaničkog vrta koji je bio udaljen svega petnaestak minuta hoda, sve se nadajući da će se već sutra sve promijeniti na bolje.

I kako smo zamislili – tako se i ostvarilo!



Subota nam je osvanula vedra, sunčana, okupana i mirisna, oblačno siva nijansa raširila se u čitavu lepezu boja od infracrvene do ultraljubičaste, svijet je opet bio lijep!

U trenu smo opet doletjeli do Zavižana na kojem nije bilo ni traga jučerašnjoj zimi, suncem okupane zelene padine odmah su me privukle da osvojim jedan vrhić zvan Velika Kosa koji se izdignuo 1622 metra nad morem.
Pred mojim očima rasuli se kvarnerski otoci uronjeni u duboko modro more. E to je to o čemu sanjam, savršeni sklad mora i planine, opojnog zelenila i tajanstvenog plavetnila.







Okolni vrhovi Balinovac i Veliki Zavižan kao da nas pozivaju i govore, heeej dođite, imamo i mi nešto za vas, ali se na koncu ipak spuštamo do Balinovačke ponikve u kojoj se nalazi Velebitski botanički vrt u kojem raste oko 500 biljnih vrsta od kojih su neke samonikle upravo na ovom području, a ostale donesene s drugih dijelova Velebita.



Šetnja botaničkim vrtom vjerojatno bi trajala satima da nas nije očekivala toliko željena Premužićeva staza koja je već mjesecima bila zacrtana u našim planovima. Mada ovoga puta nismo uspjeli ostvariti našu početnu ideju o prelasku svih njezinih 57 kilometara u četiri dana, to nam niti malo nije umanjilo zadovoljstvo jer ugodna šetnja tim remek-djelom planinarskog graditeljstva, doživljaj je kojeg niti jedan ljubitelj prirode ne bi smio propustiti.





Jednostavno, svakih stotinjak metara, prizori se mjenjaju kao na filmu, od ljutog krša do ugodnih sjenovitih šumaraka, od pogleda prema zelenoj Lici do bljeskanja jadranskih valova, a sve to upotpunjeno pjesmom ptica i osluškivanjem zvukova planine pa osjetiš takvu puninu u sebi da poželiš zagrliti čitavi svijet. I ljudi koje srećemo, svi su redom ugodni, nasmijani, a njihova ozarena lica govore više od bilo kakvih riječi.

Ubrzo nam se sirenskim zovom nasmiješio putokaz za Gromovaču, najviši vrh Rožanskih kukova.
Iako nam je u vodiču pisalo da do njega imamo dvadesetak minuta uspona od Premužićke, mi smo to „odradili“ čak i brže, a na našu sreću, Gromovača nas ovog puta nije počastila grmljavinom već naprotiv, širokim vidicima na sve strane svijeta.





Kako smo se hodajući svatko u svome ritmu, nekako spontano podijelili na dvije grupice, malo nas je zabrinulo dokle su dogurali ovi naši „penzioneri“ tako da smo odahnuli kad smo čuli njihov glasan smijeh kod Rossijeve kolibe. Eto nas opet svih zajedno, iz ruksaka se vadi pršut, sir, neizbježno planinarsko pivo za povratak snage u mišiće. Iznad Rossijeve kolibe nasmiješio nam se Pasarićev kuk, pa smo Mala Sirena i ja spremno pohitali prema njemu, a dodatna motivacija nam je stigla kad smo shvatili da je za uspon potrebno i malo penjačke vještine. Iako za mene okorjelog trtaroša, sve što se zove KUK, automatski donosi gricule u kosti, ovoga puta nije bilo problema jer se Mala Sirena pokazala kao zahvalna partnerica.





Ohrabrene i motivirane našim spretnim pothvatićem, nadnarednica Buba i Primakka, hrabro su krenule u još jedan uspon istim smjerom i mogu vam reći da su one to napravile čak brže i bolje od nas!

Nešto kasnije smo opet krenuli prema jugu, sve do Crikvene, još jednog „kukića“ na kojega smo se popeli svi osim Nelinog Kapetana koji nas je mudro i razborito sačekao u podnožju. Zna čovik šta su gušti!



S posljednjim zrakama sunca vratili smo se na Zavižan, a onda autićima do našeg baznog logora u Krasnome. Bio je to zaista predivan dan!

Za nedjelju smo opet naručili obilje sunca za povratak prema jugu kojeg smo spontano isplanirali kao ugodnu kombinaciju šetnje i vožnje. Tako smo uskom planinskom cesticom uz povremene neugodne susrete s pomahnitalim motoristima stigli do Štirovače, prostrane doline okružene prekrasnim crnogoričnim šumama.





Ovo je idealno mjesto za izletnike bez prevelikih planinarskih ambicija, tu je izvor pitke vode od kojega vam cvokoću zubi, ali zato voda ima božanstven okus (ma ko je ono reka da je voda tekućina bez boje okusa i mirisa!?), tu se nalazi i nekoliko kućica za roštiljanje, sve u svemu, nešto zaista prekrašno!



Nakon Štirovače, vratili smo se par kilometara do Mrkvišta pa zatim skrenuli lijevo makadamom prema Velikom Alanu, prijevoju na kojem se nalazi planinarski dom.

Opijeni fantastičnim prizorima velebitskih duliba i padeža, stajali smo svakih nekoliko kilometara ne mogavši se odlučiti što je ljepše od ljepšega.

Nakon kratkog „koktela osvježenja“ ispred doma na Alanu, odlučili smo barem malo zadovoljiti i naše planinarske strasti pa smo usput obašli nekoliko „Buljmica“ koje su za razliku od jučerašnjih kukića tako fino zaobljene i zelene, da smo se osjećali ko Teletubbiesi na velikom odmoru.



Nakon svega viđenoga i doživljenoga, krenuli smo prema moru, točnije prema Jablancu, slikovitom podvelebitskom mjestašcu u čijoj se neposrednoj blizini nalazi uvala Zavratnica, još jedan biser kojega je teško opisati riječima. Istina, malo nas je neugodno iznenadilo što smo za Zavratnicu morali platiti ulaznicu od 15 kuna po osobi, a zamislite, planinarska karta za Nacionalni Park Sjeverni Velebit došla nas je samo 25 kuna i to za tri dana! Ipak, nikad beg nije bija cicija, e!





Četiri dana Velebita prohujala su pored nas nadzvučnom brzinom ostavivši nas zapanjene i ošamućene ljepotama kojih smo se nagledali. I opet smo zaključili da smo tek otškrinuli vrata velebne planine, kao da smo tek na trenutak podigli poklopac škrinje prepune dragulja, zlata i bisera.

Možda je tako i bolje, da nas ne zaslijepi bljesak njegovog blaga, a ujedno, to je i najbolji motiv za ponovni povratak jer na koncu, ne mogu se oteti osjećaju da bi među njegovim gredama, kukovima, zelenim dolinama i stijenovitim ponikvama, čudesnim šumama i golim obalama, čovjek mogao provesti čitav svoj život.

Kad sam bija u „onoj“ vojsci (hej, heeeej, stanite, nemojte odma bižat ća, neću vas upilat, obećavam!), dakle tih dana kad sam bija u „onooooj“ vojsci (n'ti vojsku i ko je izmislija!), tribalo je smislit načina kako prikratit nesnosno duge i dosadne dane koji su se vukli jedan za drugim ka krepane pantagane pa sam tako zna sudjelovat u brojnim aktivnostima samo da se izvučem iz učmale klaustrofobične svakodnevice.
Kako sam u to vrime važija za mladoga i nadasve bezperspektivnoga rukometaša, tako me dopalo poć na sportske igre vojno-pomorske oblasti i tamo pokazat svu raskoš svoga talenta. Istina, prilično sam se zabrinija kad su me na prvom treningu dočekali ka glavnu zvijezdu svoje momčadi jer sam očekiva da ću se kroz to prvenstvo prošvercat bez prevelikog utroška energije.

Da ne duljim previše, odigrali smo par utakmica na zavidno katastrofalnom nivou, jedino je nešto bolja bila ona zadnja u kojoj smo se borili za sedmo misto i to samo zato jer su na poluvremenu svi akteri izdušili ka bašioke pa smo se dogovorili da utakmicu prekinemo i završimo neriješeno.

Već sam bija krenija prema svlačionici kad dotrči do mene komandant diviziona i cili zajapuren prozbori: „Slušaj, nema nam tko trčati utrku na hiljadu i po metara, bi li ti uskočio?“
- Druže komandante kako ću ja sad trčat iljadu i po metri, tek mi je završija rukomet?
- Slušaj, nema ništa da brineš, trči kako umeš, moraš jedino izdržati celu utrku, bitno nam je samo da osvojimo poene za naš Divizion!
- Ali...
- Nema nikakvo ali, trči odmah prema stadionu, start je za deset minuta!
- Razumem druže majore!

I pribacim se ja u roku hića na stadion sa atletskom stazom očekujući tamo slične bezveznjake kao i ove koji su sa mnom igrali rukomet. Kad ono – imam šta i vidit, ekipa nabrijana, njih petnaestak, svi u modernim sprintericama i atletskim dresovima, zagrijavaju se, razgibavaju mišiće, činidu sklekove, čučnjeve, a ja cili oznojan, šporak, umoran i nevoljan u nikim patičetinama od barenko dva kila. A ništa, šta'š sad...

Kad je sudac kalašnjikovom označija start utrke, svi atletičari poletili ka iz katapulta, zašprintali ka tice trkačice, dok sam ja uopće shvatija di sam i šta sam, oni su već svi bili dvista metri isprid mene!
Ajme majko šta ću sad, osramotit ću se samo tako...

Ništa, krenija i ja za njima u tapa-tapa ritmu, onoliko brzo koliko sam moga, je li mi komandant reka da samo moram doć do cilja, je, e onda ću doć do cilja pa taman mi tri dana tribalo za to!

I tako, trčem ja na začelju i gledam ove ludaše isprid mene kako jedan po jedan pucaju od suludoga ritma koji su sami sebi nametnili. Odustaje jedan, odustaje drugi, treći, legaju okolo po travi ka da su božemiprosti rafalom pokošeni, a ja i dalje svojim ritmom tapa-tapa, prvi krug, drugi krug, treći krug...

Na koncu, ne znam ni sam koliko je trkača odustalo, (heeej zamislite odustat na 1500 metri!?) a ja sam uletija na cilj debelo zadnji, cila dva minuta iza prvoga, ali sveukupno na časnome šestome mistu!

Moje starješine (e, onda su se zvali starješine) poludili od sriće na tribinama jer sam osvojija dragocjene bodove za svoju Vojnu Poštu 5053 iz Ploča (je li čuješ Modesti!?) i šta je najvažnije, nakon svega sam još dobija i pet dana nagradnoga dopusta!

E da, nije da se opet spremam na neko natjecanje, nego upravo danas slavim četvrti blogorođendan, a ovaj me davni događaj podsjetija na to kako sam se i kroz blogosferu provuka nekako slično, u tapa-tapa ritmu, polako ali uporno i evo me sad tu di jesam.

Trčim četiri godine u krugu i zapisujem Dnevnik jednog autsajdera...



Kad sam trećega lipnja dvi i šeste nažvrlja svoj prvi post, nisam ni slutija dokle će me sve to odvest. Na taj prvi post sam dobija čak i jedan komentar i dan-danas sam uvjeren da je to bila jedina osoba koja je tada pročitala moj post.

Nakon pet dana odvažija sam se napisat drugoga i zamislite – taj razmak od pet dana mi je osta najduži period bez objavljenog posta...
(Da vas ne davim sa statistikom, koga zanimaju brojke, neka klikne tu)

Iskreno, nemam pojma zašto sam se uvalija u sve ovo i šta mi je uopće tribalo da se ovako pred javnošću i smijem i plačem, da govorim o svemu šta mi padne na pamet, da se perverzno egzibicionistički ogolim do daske i poklonim dobar dio sebe nekim sasvim nepoznatim ljudima...

Šta je najgore, u ove četiri godine nije se našlo nikoga da mi kaže – ma šta to radiš ludašu!?
Ajde ća!



Pisanje bloga mi je pomoglo da se suočim sa samim sobom, sa svojim vrlinama i manama, ljubavima i strastima, greškama i zabludama, da se naučim primit pohvalu i osmijeh, ali isto tako i kritiku pa čak i uvrede.
Blog mi je pomoga da razvijem svoje antitalente do neslućenih visina, čak je napravija od mene multi-anti-talenta!

Kao priučeni pisac-rekreativac, nastoja sam svoje misli i rečenice usmjeriti u neki suvisli tok, koliko sam uspija u tome – blage veze nemam.
Do prije četiri godine nisam „okinija“ niti jednu jedinu fotografiju, a danas se bez foto aparata osjećam ka nudist na javnoj plaži.

Moje tekstove i fotografije prenosili su mnogi i to mi je drago, ko god me lipo pita, reka sam mu – nema problema, uzmi! Neki su me i bezočno krali i potpisivali se svojim imenom ispod mojih velevrijednih umotvorina, ali ako ih je to veselilo – neka im.



I točno znam koliko sam love zaradija od svojih tekstova i fotografija.
Ma, znam u lipu!
Koliko?
Ma šta to čujem, koliko ste rekli?
Ma kakvi, više, puno više!
Ko je to reka nula?
Da nula!?
Nemoj ti mene, znaš...

Dobro ajde, ovi šta je reka nula kuna-nula lipa, pogodija je, samo sam tija reć da mi blog donija vrijednost u malo drugačijoj valuti.

Donija mi je ljude!

Donija mi je more dragih ljudi, donija mi je Ivanu, Nadu, Denisa, Kseniju, Dubravku, Silvu, Mariju, Orlandu, Danijelu, Sandru, Silvija, Jakšu, Filka, Hertu, Dolores, Nelu, Ružicu, Ivana, Sanju, Bušku, Majdu, Danicu, Ivicu, Gorana, Dunju, Stipu, Anu, Maju, Nedu, Kiku, Boruta, Vesnu, Željku, Ivu, Snježanu, Renatu, Suzanu, Dafne, Elicu, Irenu, Darka, Juliju, Laticu, Eriku, Luciju, Arianu, Helenu, Ivanku, Tihanu, Bobu, Nataliju, Malika, Nenada, ajme nisam smija ovo počinjat jer ću stoposto nekoga nepravedno izostavit, ma donija mi mnoge ljude koje i ne znam još po imenu i koje nikad nisam upozna „uživo“, ali čiju prisutnost i te kako osjećam, ljude koji su mi toliko podrške i dobre energije pružili da su doslovce bili vitar u mojim idrima i na tome sam im beskrajno zahvalan.



Četiri godine sam tu.
Možda je pravo vrime da se stane.
Da se stane, e...
Kao da je to lako!
Sedamsto puta do sada sam mislija stat.
Pa sam opet iša dalje, opet i opet i...

Znate šta, još uvik mi je drago čitat samog sebe, koliko god to blesavo zvučalo.
I šta je najsmišnije, ponekad uspijem sam sebe i nasmijat, ponekad rasplakat, ponekad zabeštimam i svađam se s tim blesavim Brodom u boci...

Zato ipak još neću stat.
Neka traje, barem još malo...