Kad god odlazim na put duži od dva dana, najblesaviji dio moje prtljage obavezno sačinjavaju različiti punjači i kabeli. Em punjač za jedan mobitel, em punjač za drugi pa onda još punjač za digitalac, kabeli, prvi drugi treći, čoviče, kad sve to utrpam u bošu, vire žice iz nje ka iz transformatora!

Ma isto, imam jedan posebni, „vrlo vlastiti“ punjač za osobne baterije kojega mi nikad nije teško nosit pa iako je pogolemih dimenzije, dužine 145 a širine između 10 i 30 kilometara, lako stane u srce. Isto tako, kažu da je star preko 40 milijuna godina, ali to mu nimalo ne smeta da i dan danas bude u izvrsnom stanju. Naravno, njegovo ime je Velebit.

Znam, neobično ime za punjač, ali on to zaista i jest jer svakoga puta kad me dohvate morbini, kad sam štuf, umoran i svakakav nikakav, povratak u njegovo okrilje dođe mi kao melem, kao lijek, a da bi taj lijek bio pravilno doziran i djelotvoran, neophodno je imati i dobro društvo da te u pravom trenutku podrži i osokoli, prave ljude koji su ti u mnogočemu slični, ali ipak i dovoljno različiti da bi se dopunjavali i tako stvorili skladnu ekipu.

S dobrim društvom nikad nije dosadno pa ni onda kada dva dana čekamo u podnožju planine da se vrime smiluje, da te silne kiše prestanu i da konačno zasja sunce.

Čak i u takvim okolnostima, svaki dan obavezno donese nešto novo, neku naizgled nevažnu sitnicu ili poneki slučajan susret koji u trenu izmami osmijeh na lice i začini atmosferu bolje od origana, kadulje i bosiljka zajedno.

Tako smo i u petak popodne, osokoljeni dobrim raspoloženjem i apsolutno uvjereni kako će se ti tuzgavi oblaci razići samo radi nas, krenuli ni manje ni više nego prema Zavižanu, nimalo se ne obazirući na činjenicu da je Zavižan oduvijek bio pojam hladnoće i ekstremnih vremenskih uvjeta.



Upravo takvim se pokazao i ovoga puta, štoviše, čitavo područje oko planinarskog doma i meteorološke postaje bilo je ogrnuto gustim slojem oblaka i još garnirano pristojnim udarima friške bure tako da se doslovce ni prst pred nosom nije vidio. Mnogi bi pomislili kako u takvim prilikama na Zavižan dolaze samo rijetki i čudnovati svati, ali mi smo na platou u podnožju izbrojili čak jedanaest autobusa i tko zna koliko još malih automobila tako da smo u toj magluštini stalno nailazili na ljude. Odakle su iskrsavali, kamo su odlazili i jesu li se naposljetku uopće svi vratili, blagog pojma nemamo, ali cjelokupno ozračje bilo je prilično veselo.



Da ne bi sve proticalo u revijalnom tonu, hrabra se družina uspentrala na vrh zvani Vučjak neposredno iznad planinarskog doma. Naime, vrlo mudro smo zaključili kako je takav uspon izuzetno dobar za aklimatizaciju i povećani udio crvenih krvnih zrnaca.



Time smo barem malo ublažili tugu zbog nemogućnosti obilaska botaničkog vrta koji je bio udaljen svega petnaestak minuta hoda, sve se nadajući da će se već sutra sve promijeniti na bolje.

I kako smo zamislili – tako se i ostvarilo!



Subota nam je osvanula vedra, sunčana, okupana i mirisna, oblačno siva nijansa raširila se u čitavu lepezu boja od infracrvene do ultraljubičaste, svijet je opet bio lijep!

U trenu smo opet doletjeli do Zavižana na kojem nije bilo ni traga jučerašnjoj zimi, suncem okupane zelene padine odmah su me privukle da osvojim jedan vrhić zvan Velika Kosa koji se izdignuo 1622 metra nad morem.
Pred mojim očima rasuli se kvarnerski otoci uronjeni u duboko modro more. E to je to o čemu sanjam, savršeni sklad mora i planine, opojnog zelenila i tajanstvenog plavetnila.







Okolni vrhovi Balinovac i Veliki Zavižan kao da nas pozivaju i govore, heeej dođite, imamo i mi nešto za vas, ali se na koncu ipak spuštamo do Balinovačke ponikve u kojoj se nalazi Velebitski botanički vrt u kojem raste oko 500 biljnih vrsta od kojih su neke samonikle upravo na ovom području, a ostale donesene s drugih dijelova Velebita.



Šetnja botaničkim vrtom vjerojatno bi trajala satima da nas nije očekivala toliko željena Premužićeva staza koja je već mjesecima bila zacrtana u našim planovima. Mada ovoga puta nismo uspjeli ostvariti našu početnu ideju o prelasku svih njezinih 57 kilometara u četiri dana, to nam niti malo nije umanjilo zadovoljstvo jer ugodna šetnja tim remek-djelom planinarskog graditeljstva, doživljaj je kojeg niti jedan ljubitelj prirode ne bi smio propustiti.





Jednostavno, svakih stotinjak metara, prizori se mjenjaju kao na filmu, od ljutog krša do ugodnih sjenovitih šumaraka, od pogleda prema zelenoj Lici do bljeskanja jadranskih valova, a sve to upotpunjeno pjesmom ptica i osluškivanjem zvukova planine pa osjetiš takvu puninu u sebi da poželiš zagrliti čitavi svijet. I ljudi koje srećemo, svi su redom ugodni, nasmijani, a njihova ozarena lica govore više od bilo kakvih riječi.

Ubrzo nam se sirenskim zovom nasmiješio putokaz za Gromovaču, najviši vrh Rožanskih kukova.
Iako nam je u vodiču pisalo da do njega imamo dvadesetak minuta uspona od Premužićke, mi smo to „odradili“ čak i brže, a na našu sreću, Gromovača nas ovog puta nije počastila grmljavinom već naprotiv, širokim vidicima na sve strane svijeta.





Kako smo se hodajući svatko u svome ritmu, nekako spontano podijelili na dvije grupice, malo nas je zabrinulo dokle su dogurali ovi naši „penzioneri“ tako da smo odahnuli kad smo čuli njihov glasan smijeh kod Rossijeve kolibe. Eto nas opet svih zajedno, iz ruksaka se vadi pršut, sir, neizbježno planinarsko pivo za povratak snage u mišiće. Iznad Rossijeve kolibe nasmiješio nam se Pasarićev kuk, pa smo Mala Sirena i ja spremno pohitali prema njemu, a dodatna motivacija nam je stigla kad smo shvatili da je za uspon potrebno i malo penjačke vještine. Iako za mene okorjelog trtaroša, sve što se zove KUK, automatski donosi gricule u kosti, ovoga puta nije bilo problema jer se Mala Sirena pokazala kao zahvalna partnerica.





Ohrabrene i motivirane našim spretnim pothvatićem, nadnarednica Buba i Primakka, hrabro su krenule u još jedan uspon istim smjerom i mogu vam reći da su one to napravile čak brže i bolje od nas!

Nešto kasnije smo opet krenuli prema jugu, sve do Crikvene, još jednog „kukića“ na kojega smo se popeli svi osim Nelinog Kapetana koji nas je mudro i razborito sačekao u podnožju. Zna čovik šta su gušti!



S posljednjim zrakama sunca vratili smo se na Zavižan, a onda autićima do našeg baznog logora u Krasnome. Bio je to zaista predivan dan!

Za nedjelju smo opet naručili obilje sunca za povratak prema jugu kojeg smo spontano isplanirali kao ugodnu kombinaciju šetnje i vožnje. Tako smo uskom planinskom cesticom uz povremene neugodne susrete s pomahnitalim motoristima stigli do Štirovače, prostrane doline okružene prekrasnim crnogoričnim šumama.





Ovo je idealno mjesto za izletnike bez prevelikih planinarskih ambicija, tu je izvor pitke vode od kojega vam cvokoću zubi, ali zato voda ima božanstven okus (ma ko je ono reka da je voda tekućina bez boje okusa i mirisa!?), tu se nalazi i nekoliko kućica za roštiljanje, sve u svemu, nešto zaista prekrašno!



Nakon Štirovače, vratili smo se par kilometara do Mrkvišta pa zatim skrenuli lijevo makadamom prema Velikom Alanu, prijevoju na kojem se nalazi planinarski dom.

Opijeni fantastičnim prizorima velebitskih duliba i padeža, stajali smo svakih nekoliko kilometara ne mogavši se odlučiti što je ljepše od ljepšega.

Nakon kratkog „koktela osvježenja“ ispred doma na Alanu, odlučili smo barem malo zadovoljiti i naše planinarske strasti pa smo usput obašli nekoliko „Buljmica“ koje su za razliku od jučerašnjih kukića tako fino zaobljene i zelene, da smo se osjećali ko Teletubbiesi na velikom odmoru.



Nakon svega viđenoga i doživljenoga, krenuli smo prema moru, točnije prema Jablancu, slikovitom podvelebitskom mjestašcu u čijoj se neposrednoj blizini nalazi uvala Zavratnica, još jedan biser kojega je teško opisati riječima. Istina, malo nas je neugodno iznenadilo što smo za Zavratnicu morali platiti ulaznicu od 15 kuna po osobi, a zamislite, planinarska karta za Nacionalni Park Sjeverni Velebit došla nas je samo 25 kuna i to za tri dana! Ipak, nikad beg nije bija cicija, e!





Četiri dana Velebita prohujala su pored nas nadzvučnom brzinom ostavivši nas zapanjene i ošamućene ljepotama kojih smo se nagledali. I opet smo zaključili da smo tek otškrinuli vrata velebne planine, kao da smo tek na trenutak podigli poklopac škrinje prepune dragulja, zlata i bisera.

Možda je tako i bolje, da nas ne zaslijepi bljesak njegovog blaga, a ujedno, to je i najbolji motiv za ponovni povratak jer na koncu, ne mogu se oteti osjećaju da bi među njegovim gredama, kukovima, zelenim dolinama i stijenovitim ponikvama, čudesnim šumama i golim obalama, čovjek mogao provesti čitav svoj život.