Na lijepom plavom Jadranu krenula je još jedna turistička sezona, a da je tome zaista tako (ajme lipe konstrukcije) dokaz su i napisi po medijima koji nam opet dokazuju kako nama u stvari uopće nisu bitni naši gosti, nas zanimaju samo brojke o zarađenim šoldima, noćenjima, prelascima granica, kolonama na naplatnim kućicama, trošenjima u vanpansionskoj ponudi...
Daj brojeve, ko šljivi ljude...



Isto je lipo vidit puno svita, šušur po ulicama, šarenilo boja, različitost jezika, sve su to slike koje stvaraju jednu lipu atmosferu. Još sam i lani govorija, a ponovit ću i opet da bi svakome turistu koji je odlučija provest svoj odmor baš kod nas tribalo uručit Velered ministra Bajsa s likom i tijelom Severine Hrvatske!





Moj Trogir se osim prekrasnom starom gradskom jezgrom ističe i jedinstvenim prometnim rješenjima. Za razliku od ostalih gradova koji cestovnim prstenovima izvlače promet iz njihovih središta, trogirska "hobotnica" djeluje upravo suprotno, sav promet usmjerava prema samo jednom raskršću na kojem opet ne važe ona standardna pravila o prednosti prolaza. Uzgred budi rečeno, zašto niko neće da me posluša pa da se tu napokon napravi rotor!?

E sad, zamislite da ste turist i da po prvi put dolazite svojim autom u Trogir i naravno, odmah po dolasku obavezno nalijećete na to famozno raskršće i ako niste na vrime uočili sve znakove - ajme vam se! Ali dobro, nakon početnog nesnalaženja, drž-ne daj metodama nekako ćete pronać pravi izlaz iz tog labirinta. Ako ništa, prvo slijedeće okretište vam je otprilike kod Cista Provo!

I gledam baš jutros, jedan Opel slovačke registracije polako dolazi na to kupus-križanje, ono krkljanac totalni, izviru auti, motori, bičiklete, pješaci iz svih mogućih smjerova i naravno - vozač se ukipija, ne zna di će, ne zna šta će, a još najmanje zna da ima prednost!
Kad iza njega jedan domaći buzdo u mercedesu a dakuće, lega na sirenu i trubi li ga trubi, naravno uz prigodne besjede i gestikulaciju koja odaje smirenost i čuvenu hrvatsku uljudbenost. I šta je interesantno, te trumbete uvik, ali baš uvik jedva čekaju onu prvu da bude inicijalna kapisla, da povede melodiju, a onda iza nje obavezno krenu sve ostale.
Živi dokaz da vuvezele-efekt nije nimalo slučajan!

I gledajući tog mamlaza-domoroca u mercedesu kao urla na bidnoga turistu, došlo mi je da mu otvorim vrata auta od auta, izvučem ga vanka i opalim jednu dobru peščurinu sa svake strane!
Glupane jedan dabili glupane, tebi je priša jel', e ono znam da imaš puno posla pa ti je uvik priša, i sad, jebe se tebe šta je taj čovik po prvi put ovde i umisto da mu pomogneš, da ga uputiš tamo di je naumija, ti si ga ciloga izludija!
Ali dobro, svjestan sam ja da nasiljem ne mo'š odgovarat na nasilje, pa na moju i njegovu sriću ovoga puta od peščurina nije bilo ništa.

Isto, malo više ljubaznosti ne bi nam škodilo. U stvari, ne malo nego puno više ljubaznosti. Ako se volimo deklarirat kao turistička zemlja i na tome gradit dobar dio imidža, a bome i prihoda u državnom proračunu, onda bi nam moralo konačno doć u glavu da turistički radnici nisu samo oni u hotelima i restoranima, nego da smo to doslovce svi.
Upravo to najveći dio naših ljudi shvaća i tako se ponaša, ali džaba ti je kad naletiš na tupinu, kako se ono kaže, šta jedan lud pokvari, sto pametnih ne može više popravit!

I zato bi baš danas, umisto patetičnih domoljubnih parola od svega najviše poželija da moja Hrvatska konačno navuče osmijeh na svoje lice.
Ili je i to veliki problem?