Samo moru virujen
More sluša, ja mu pričam priče
Samo moru virujen
Ono šumi, pušta me da vičen

Samo moru virujen
More liči, more rane vida
Samo moru kažem sve
More sluša, pa me ispovida

Samo moru virujen
Samo valu, oseki i plimi
Kada svi me ostave
More širi ruke da me primi

Samo moru virujen
More sluša pa me osokoli
Samo moru virujen
Samo more znade da te volim
(Krste Juras)

Ma koji je ono tukac reka da se na blogu ne može saznat ništa posebno? Evo, ja sam jučer, priko naše katride doša do portala grada Kaštela i na moje veliko zadovoljstvo vidija da će se u utorak, u palači Vitturi u Lukšiću, održat promocija knjige Tonke Alujević "Samo moru virujen". A baš tu knjigu sam kupija prije misec-dva dana, i smaza je u roku hića.



Zna sam da će to bit prava poslastica, nešto šta se ne smi nikako propustit. Već godinama pratim ovako iz daleka Tonku i Alena i mogu reć da im se stvarno divim jer su imali hrabrosti i upornosti da ostvare svoje snove, a ovo je idealna prilika da ih se upozna ovako "uživo".

Tonka Alujević i Alen Krstulović su nekonvencionalni životni par i pravi ljudi od mora, u svakoj prilici promotori naših otoka, našega načina života koji na žalost nepovratno nestaje, bilo da plove po Jadranu, Mediteranu ili Atlantiku. Prije desetak godina su kupili brod Issu, i na toj modroj lipotici su upoznavali svoje goste sa našim morem i tradicijom i to ne na onaj suhoparni industrijsko-turistički, već na svoj osobit način. Naravno, to ne može svatko.

Alen je pravi jedriličar, viško dite, pozna more u dušu, izdanak one naše plemenite pomoračke tradicije koja se danas sreće samo u tragovima. Tonka je prava žena od mota, na neki način Cvijeta Zuzorić naših dana, otvorenog duha i pogleda, elokventna i duhovita, da ne nabrajam dalje, jer znam da ni ona sama ne voli da je se previše hvali. Prošle godine su povodom 1700 godina grada Splita, motorom obišli čitavi Mediteran, pratila ih je i snimateljska ekipa, a dijelovi reportaža su već objavljivani na HTV-u. I naravno da su svašta doživili, i lipoga i gruboga, upoznali ljudi i ljudi, i ovakvih i onakvih...

Čuli smo puno lipih stvari. O okusima i mirisima, bonacama i neverama, smiju i suzama...
A još ka šlag na tortu ovih lipih emocija, došla je i pisma klape "Vitturi". Pismo moja hrli tamo...Petorica momaka sa glasovima za čistu peticu!



E ali... Uvik ima neki "ali". Takvi ljudi, bistri, slobodni i sposobni, uvik su nekako malo "sumnjivi", mnogi se pitaju ma šta oni to oće, i tako dalje i tako bliže. I onda će neke mudre glave zamirit Tonki da neumjereno hvali samo ono naše, da zašto stalno inzistira na, za njih nekom nepoznatom načinu govora, da se usuđuje kritizirat neke face koje su nedodirljive...

Takav način govora nije nešto šta je palo s neba, to smo jednostavno mi, tako govorimo, koji put lipo, koji put šporko, ali to smo mi, pa sviđalo se to nekome ili ne. Možete li zamislit Gibu ili Olivera kako pivaju na standardnom književnom jeziku? Ma koji bi to proliv bija...

Tonka više ne piše za Slobodnu. Zahvalili su joj se na suradnji. Nije se vjerojatno uklapala u neke sheme. Iste one sheme koje preferiraju gole fufice na zadnjoj stranici.

Nisu joj dali da piše istinu. Ove godine su kupili jedan stari leut na Murteru, potpuno ga obnovili i s njime namjeravali unosit neke nove vitrove u našu žabokrečinu. I plovili su ovoga lita blizu jednog otočića u kojem se ugnjezdila čitava familija i svita jednog od naših veleštovanih tajkuna. Kad su ih ugledali njegove gorile, na divljački način su im pritili i tirali, jer su vrlo mudro zaključili da su Alen i Tonka paparazzi koji samo čekaju kad će uhvatit njegovo veličanstvo u nezgodnim trenucima. I kad su to mučno iskustvo namjeravali
objavit, onda su ih zaustavili, jer je dotični gospodin čak jedan od suvlasnika novina i svakodnevno im donosi veliki dio marketinškog kolača. Ne valja čačkat mečku...

Samo moru virujen. Isto ka i ona famozna pisma, takva je i ova knjiga. Isto mi je naslov da za mislit. Znate koliko obožavam more. I nisam siguran da mu virujem previše. Ali Tonka zna o moru više od mene. Samo Tonki virujen....

Čini mi se da su ovi jesensko-zimski dani, unatoč suncu kojeg dobivamo kao neku bonus igru na fliperu, ipak idealno doba za introspekciju, preispitivanje samog sebe, za laganu inventuru. Pregledavajući tako svoje tekstove kojih se nasložilo već preko osamdeset, uočavam kako često, možda i prečesto, lamentiram o znanju, pameti... Svatko se češe tamo di ga svrbi, kurba o poštenju, vojska o skraćenju. Svi mi najviše volimo pričati pa čak i sasvim nesvjesno, o onome šta nam nedostaje. Uvlači li se to u mene lagani kompleks?



Danas na poslu rješavam problem sa jednim numerički upravljanim strojem, isti kakav sam već ima prije nekoliko mjeseci. I onda je bilo povuci-potegni, ali prokopaš malo po softveru pa konačno dođeš do rješenja. I u tom trenutku misliš da sve znaš, da si zapamtija čitavu proceduru i da čak to nije potriba da zapisuješ, jer Bože moj, nećeš zaboravit. Je, šipak!
Budala pamti, a pametan zapisuje. Zato sam danas i potrošija dvi ure vrimena tražeći ono šta sam prije nekoliko miseci ima u glavi, ali je nekim čudom isparilo.

I onda se mislim, koliko smo u ovoj svakodnevnoj strci i trci za usvajanjem novih znanja i vještina, prisiljeni ulazit u područja koja su nam nepoznata i strana. I onda malo zagrebemo po površini, uzmemo ono šta nam triba i idemo dalje. Nemamo vrimena za bilo kakve "dubinske analize". Razumimo se u sve i svašta, o mnogim stvarima znamo pomalo, koliko nam je u tom trenutku dovoljno. Postajemo univerzalni sveznalice, bolje reći univerzalni neznalice. Postajemo površni.

Mediji nas svakodnevno bombardiraju milijunima informacija. Najčešće sasvim bespotrebnih.
A mi u toj nabujaloj rijeci svakakvih vijesti moramo filtrirati ka i oni (ne)sretnici koji su opčinjeni "zlatnom groznicom" prosijavali tone i tone pijeska da bi naišli na sitan grumen zlata. Ali zaludu, kad nas neki vrag u nama goni da stalno moramo bit u trendu. Koji je novi film sada aktualan, ko je izda novu knjigu, novi album... Jesi li gleda Borata? Nisam. A Babela? Nisam, a oli to nije isto? Ma kako isto cukunu jedan, Borat ti je oni ludaš, a Babel je Brad Pitt!
Koji Brad, koji Pitt!?

Prije par dana je bila jedna zanimljiva emisija na HTV-u. Naravno, ne u udarnom terminu. Napravili su razgovor sa Rafom "legendom", Marinom Tironijem, Alenom iz prve sezone "Big brothera", te s još nekom malom koju ne znam, a navodno je bila zvijezda "Hrvatskog idola" ili nečeg već sličnoga. Kucamo na vrata zaboravljenih asova, di su sad, šta rade, kako žive, kako se nose sa povratkom u anonimnost. Tipična priča o onih Warholovskih 15 minuta slave. U tren oka su iz anonimnosti postali općepoznate neupitne "zvijezde". I vrlo brzo nestali kao da nikad nisu tu ni bili. Tako nam danas sve diktiraju svemoćni mediji. Instant zvijezde. Sve je postalo instant. Instant kava, puding, torte, njoki.... Instant život.



Ali sve je to još lako i bezazleno. Mene brine nešto drugo. Brine me šta postajemo površni i u ljudskim odnosima. Kao da nemamo vrimena. Koliko mi se puta dogodi da se s nekim upoznam i već za pet minuta se ne mogu uopće više sitit kako mu je ono ime. Šta je ono reka, nemam pojma...

Kako danas biti bolji ljubavnik, bolji muž, bolji roditelj, bolji čovik...Sve to shvaćamo zdravo za gotovo, misliš da si prirodno nadaren za takve "obične" stvari. Šta se tu uopće triba učit? A koliko mi puta dođe muka od samog sebe kad vidim da nemam strpljenja sa svojim ditetom, da se izderem na njega bezveze samo zato šta nije ispunija nešto šta sam ja u svojoj blesavoj glavi zamislija da triba napravit. Pa se grizem u sebi...

Koliko smo svi u ovoj ludoj trci zaboravili i zanemarili neke ljude sa kojima smo nekada bili nerazdvojni? Više ne možeš uopće pratit ko se ženi, ko se rastavlja, kome je trudna žena, a kome ljubavnica. Je li ono Stipe ima sina ili ćer, je li Matin mali krenija u školu, je li Frane još sa Suzanom, je li Šime još radi u onoj firmi, ili je iša u privatnike??? Sto pitanja, većinu njihovih brojeva imaš u mobitelima, triba ti samo jedan klik da nekoga od njih samo nazoveš i jednostavno pitaš: "Di si, kako si?" Ali uvik računaš, ma šta ću ga sad zvat, ko zna di je, oću li ga smetat, ajde posli ću, sutra ću i tako uvik sutra pa sutra, pa sutra...

A godine prolaze sve brže i brže. I dok se malo osvrnemo oko sebe, ništa više nije isto. Premalo se družimo, razgovaramo. Ali na sriću vidim da se neke stvari ipak mogu okrenit. Sve je više ljudi koji obnavljaju već zaboravljene rituale druženja. Bez velikih pretenzija da sve mora bit savršeno i otmjeno. I to je lipo. Sinoć sam na sriću opet bija sa pravim ljudima.
Zlatko, Jozo, Deni i Ante su bili na ribe. I ponešto ulovili. Pa su odma napravili feštu. I umisto da smo gledali televiziju, svak u svojoj kući, mi smo se našli, ćakulali, pa i baljezgali, sve je to za ljude.

Fina zajebancija, ništa posebno, ali opet nekako toplo, ljudski... I ništa nije bilo instant...

Ne valja se ponavljat. Nismo papagali. A na ovom mistu bi mi baš lipo lega uvod kojeg sam već jednom napisa u mom fenomenalnom ( a kakvom drugom) postu o punti Planki. Pa ko voli neka malo krene zaobilaznicom...

Dunkve, uvod smo riješili. Sad slijedi zaplet radnje. Let's go zaplitati se...
Jučer sam reka da će posli one dosadne kiše opet zasjat sunce. I zamislite bija sam u pravu! A još imam sriću da me moje umorno oko svaki dan oko dvi ure popodne sa svoje ponistre izvješćuje o tome kakvo je vrime vanka. I danas sam skužija da imam vrlo malo vrimena za dnevnu dozu lutanja-skitanja-fotografiranja. Malo, ali vridilo je...



Di sam bija? A oli vam baš svaki put moram otkrit? Evo, danas ću vas ostavit malo u nedoumici, iako mislim da ćete barem vi „lokalni“ brzo otkrit o čemu se radi.

Radi se o jednom mistu iznimne lipote, tako je blizu našim svakodnevnim stazama, a opet na svoj način mistično i bezvremensko. Iako sam i ja bija napredno dite, koje je dobijalo samo jedan poklon od Djeda Mraza (svi vi koji ste barem jednom odgledali genijalnu „Borbenu ponoćku“ znate dobro o čemu govorim), na ovakvim mistima mi baš nekako dođe da se pomolim. Pa i učinim to, na svoj način, bez Očenaša i Zdravomarija...Može se i tako, zašto ne?



Doli uz more, među stinama, obično dolaze ribiči pa bace tunju u more, više onako zbog meditacije, nego zbog ulova. Danas nema nikoga, sve je pusto. Tek rijetki brodovi su na moru. Prislanjam ruku na vrata crkvice gotovo uklesanoj u litice koje se spuštaju okomito prema moru. Još su topla od popodnevnog sunca...





Ostajem dok ne padne noć. Tiha jesenska dalmatinska noć. Umirilo se more. Lipo je....

Čudnovata pojava iz mog prethodnog posta je odlučila napravit trostruki salto sa velekovrtljajem i otkad je god taj moj “pamflet” ugledao svijetlo dana, okrenila kiša padat ka blesava. Ipak je studeni, ali to ne znači da je vrime za plakanje. Možda je sad baš pravo vrime za pročitat one knjige koje mi još od ovoga lita leže razabacane svuda okolo po kući.



Kažu neki da se ljudsko znanje udvostručuje svakih sedam godina, s tendencijom da u budućnosti taj vremenski raspon bude još kraći. Čoviče!!!

Nemam blage veze kako su došli do ovih podataka. Je li to znači da svatko od nas zna dvostruko više nego neke, ne tako davne 1999. godine? Dobro, slažem se da prosječni petnaestogodišnjak zna puno toga više nego kad je ima osam godina, ali opet mislim da onaj dida od osamdeset, ipak zna nešto manje nego prije sedam godina…A možda i nije, javal će ga znat…

Kakvo je znanje današnjeg homo sapiensa nastanjenog na području Republike Hrvatske?
U politiku, ekonomiju i sport se svi razumimo. Strane jezike govorimo, aktivno i pasivno. Engleski moraš znat pod obavezno. Da ne spominjem kako moraš znat radit sa kompjuterom. I doći do spoznaje da osim pornografije, kompjuter može služit i za neke korisnije stvari. A di je još poznavanje svih funkcija mobitela, automobila, poljoprivrednih strojeva, satelitskih antena…Sva je srića šta smo mi Rvati multitalentirani. Nisam ni ja to zna, ali dobro se sićam jedne emisije u vrime nacionalne euforije, di su neki uglednici, pače i akademici, baljezgali kako su Francuzi talentirani za ljubav i vino, Talijani za pismu i spizu, Nijemci za radit, a eto mi Rvati smo ispali talentirani za – sve!



Stoga je sasvim prirodno, da sam i ja, kao reprezentativni primjerak izabranog naroda, multitalentiran. Za neupućene, to znači da znam samostalno upravljati multipraktikom, mikserom, aparatom za espresso i kapućino, daljinskim upravljačima ( i to više vrsta), mogu istovremeno pisat blog i gledat “Najslabiju kariku”, uglavnom talenata u mene, ka u manistri vitamina. To su naravno prepoznali i moji nadređeni, pa me svako malo vrimena pošalju da poslušam raznorazne face koje dolaze u našu firmu da nam predlože neka od spasonosnih rješenja. I tako sam ovih dana vrlo zauzet u “radionici”, u kojoj nam naši konzultanti govore uglavnom ono šta i mi sami znamo. Ali ipak je nekako lipše kad to čuješ od ljudi koje si platija da ti to kažu. Nu!

Ali, kako mi koncetracija baš i nije najjača strana, tako mi misli vrludaju od CNC strojeva preko Nikole Tesle do Monice Belucci i natrag. Najdraža mi je spika u kraticama. Ja kao neki stručnjak u CAD/CAM-u moram smislit kako integrirati CIM u ERP, pretvarajući ESSI datoteku u DXF format, pa onda sve to moram bacit u USB, jer mi je danas riknija komp kad je vanka udrija grom, a ja nisam ima UPS. Sve ste razumili, jel’tako?

Vani i dalje pada November rain, ali zašto ne bi ja nalipija i uz današnji post nekoliko fotki, koje doduše nisu snimljene danas, nego prethodnog vikenda, pa da se uz njih prisjetimo da nije sve tako sivo i crno. Poslije kiše dolazi sunce, pa će tako i nakon ove.

Šire područje južnih dijelova Hrvatske, ovih je dana bilo izloženo nesvakidašnjem klimatskom poremećaju. Pojava koju zasigurno ne pamte ni čukundidovi nastarijih stanovnika, u međunarodnim meteorološkim krugovima označena je pod kodnim imenom "El novembrinjo", nije zabilježena još od erupcije vulkana Krakatau. Ipak, za pretpostaviti je da će se kod nas ovaj naziv uskladiti sa normama hrvatskog književnog jezika, pa će se tako usvojiti naziv "El studeninjo".
Naime primjećeno je da ova vrsta nepogode ne izaziva toliko štetnih posljedica po samu prirodu, koliko uzrokuje neobično ponašanje kod ljudi.



Ova strašna nepogoda izazvala je proteklog vikenda ogroman broj problema. Obični ljudi, umjesto da se odmaraju u svojim kućama uz zanimljivi TV program, su bez ikakvog razloga izlazili vani, gdje su bivali izloženi pogubnom uticaju sunčevih zraka. Još bi bilo prihvatljivo da su odlazili na misu, ili u krajnjem slučaju barem do najbližeg šoping centra, ali zabilježena je masovna pojava sasvim neuobičajenog ponašanja.



Potpuno neprimjereno odjeveni za ovo doba godine, u kratkim rukavima i bermudama, izbezumljeno su bauljali po ulicama i rivama naših velih i malih mista. Sva je sreća da su konobari iskazali vrhunsku pripremljenost, tako da su često priskakali u pomoć donoseći tople i hladne napitke, potpuno iscrpljenim ljudima koji su sjedili na štekatima.

Oni koji su bili izloženi snažnijem uticaju "El studeninja" su bespotrebno lutali prirodom, potpuno dezorijentirani hodali i trčali amo-tamo, a zabilježen je i znatan broj nesretnika koji su vozili već zaboravljena prijevozna sredstva koja su se nekada nazivala bicikletama.





Olujni vjetar koji je puhao brzinom od 2 kilometra na sat, na udare čak i do 5 km/h, uzrokovao je brojne poteškoće u pomorskom prometu. Mnogi vikend kapetani privučeni neobičnim sirenskim zovom, prilazili su preblizu plažama na kojima se nalazio znatan broj oskudno odjevenih pripadnica ljepšeg spola.

Bilo je i za očekivati da će "El studeninjo" izazvati neželjene posljedice i u komunikacijama. Najpopularniji internet portal doživio je totalan raspad sistema, tako da je onemogućena komunikacija među korisnicima, što je izazvalo paniku diljem kontinenta, a i šire...

Ipak ne treba gubiti nadu, očekuje se da će se u otklanjanje posljedica uključiti osobno i predsjednik najmoćnije države na svijetu, tako da će zasigurno doći do stabiliziranja situacije.

Vaš reporter, u ovim dramatičnim okolnostima, vam uz ovaj izvještaj šalje i nekoliko fotografija na kojima su jasno vidljive razorne posljedice ove strašne pojave, s nadom da će te vi, moji vjerni čitaoci nešto od toga stvarno moći i vidjeti na zaslonima svojih računala.

Finila je i ova. Učinili smo ulje. Lipo, mirisno, zlatno maslinovo ulje. Od 340 kila maslina dobili smo 65 litara ulja. Preko devetnest posto, odlično! Nikad do sad nije tako «platilo». Prije je uvik bilo oko 15, lani čak manje od 14, a ove godine se opoštenilo.

Ne volim nikako ove kratke dane. Izazivaju mi crnjake. Kad se vratim doma s posla, nisam ni doša k sebi, a već pada mrak. Jučer sam kao mjeru kontra crnjaka poduzeo dozu brzog hodanja kombiniranu sa fotografiranjem. Neke od rezultata vidite u današnjem postu. Ostatak ćemo lagano dozirat za još mračnije dane.



Jučer sam previše vrimena potrošija isprid televizora. Naravno grintajući i beštimajući. Na falše novitade.

Da se razumimo, nisam protiv novitadi, dapače. Ali slijepo prihvaćat neke budalaštine koje nudi "veliki" svit, mi je totalno besmisleno. Na pamet su mi došle neke stvari iz djetinjstva. Početkom sedamdesetih, televizori su ušli u većinu domova. Crno-bijeli naravno...

A veliki bili svit je u to doba već ima televizore u boji. To je kod nas tada bija nezamislivi luksuz. Ali neki su se dosjetili kako se i crno-bijeli televizor može na vrlo jednostavan način pretvorit u "moderni". Ispred ekrana običnog televizora bi se postavilo veliko staklo koje bi bilo obojano u sedam-osam vodoravnih traka raznoraznih boja. I to bi stajalo nekako pričvršćeno za televizor i svi bi buljili u to, oduševljeni šta imaju "televiziju u boji". Kuće koje su imale takvo čudo tehnike su bile hvaljene i pohođene. Čitavo susidstvo bi se skupilo i zajednički komentiralo. A koji put kad bi bija prijenos nogometne utakmice, poklopila bi se ona zelena traka stakla sa travnatim terenom pa bi nastalo opće oduševljenje...

Pred svjetsko nogometno prvenstvo 1978. u Argentini, moj stari je kupija prvi televizor u boji. Nije onda to bilo tako jednostavno. Danas odeš u butigu i kupiš televizor. Biraš između stotine modela, veličina ekrana...A u to vrime, tribalo je imat debelu vezu za kupit tako nešto.

Bila je jedna jedina butiga u Trogiru u kojoj se tada moga kupit televizor u boji. U Stipe Palca. To je u stvari bila "Dalmina" butiga, ali svi su je zvali po njezinome poslovođi Stipi Palcu. I čekali smo taj dan ka ozebli sunce kad će više doć naš TV u boji. Ali naravno, nešto se zakompliciralo... Kamion koji ga je triba donit sa skladišta se pokvarija. Ubila ga velika kvaliteta. I sad je tribalo čekat nekoliko dana da se to sve sredi. A nama škopjalo, dosta smo se načekali, uletili nas dvojica u stojadina i direktno u "Dalmino" skladište. I doveli novog kućnog ljubimca doma. EI Niš Spektra kolor Ambasador. Sa senzorima. Čudo jedno od televizora. Posli se kvarija jedno pet-šest milijuni puta. E, svi se gušti plaćaju...

Sad sam je malo previše odluta u prošlost, a danas ovde pričamo o današnjim falšim novitadama. I to novitadama u kreiranju TV programa. Ma da mi je znat odakle im ona ideja da prekidaju sve emisije, serije i filmove bezbrojnim setovima reklama, najava i pitaj dragog Boga čega još sve ne. Taman se zadubiš u radnju, kad eto ti ih... Onda brzinom munje uzmem daljinski i pribacim na neki drugi program. Ali ne lezi vraže, čekaju me i tamo reklame. Glupe, dosadne, užasne... A ako još imate i satelitski "pijat" onda možete vidit kako izgleda reklama za recimo "Cilit Bang" i na mađarskom, rumunjskom... Mislili smo da je onaj kurbanjski maneken sa četiri reda zuba naš čovik, a on parla u istoj reklami na milijun jezika. Šta ti je globalizacija...

A da su samo reklame u pitanju, još bi bilo i dobro. Di je još "slijedi" pa "upravo", pa "najavljujemo". A još mi je najdraže kad ona mala prsata Mirna najavljuje vremensku prognozu. Gledajte dnevnik Nove TV i vidit će te moje balone. Meteorološke, naravno. Ma koja je to novost! Onda opet dnevnik glavne naše katedrale duha. Prije bi iša onaj sat, pa špica, pa najava urednika. E, a sad više ne može tako. Sad opet ide sat, onda se pojavi Šprajc, Danko ili oni treći, reče "dobra večer" i tek onda ide špica. Koja revolucionarna promjena!

A mogli bi se i mi blogeri tako modernizirat. Recimo objaviš post di najavljuješ kako ćeš uskoro napisat pravi post. Onda nakon pola ure objaviš još jedan novi post di ćeš samo napisat "SLIJEDI NOVI POST". A desetak minuti prije konačne objave ovog pravog posta objaviš još jedan i napišeš "UPRAVO". I onda ubaciš još pedeset i šest reklama...

Šta bi se dogodilo!? Ma poslali bi nas čitatelji u neku lipu stvar i ne bi nikad više došli na naš blog. A mi ove imbečile na televiziji moramo gledat. I trpit. I šutit. Jer je to netko pametan u Americi, ili ne znam već di, izmislija i to mi moramo prihvatit... Svašta!

Dosta je bilo grintanja za danas, evo vam još za kraj dvi najfriškije slike sa našeg plavog Jadrana. Barem u njemu još možemo uživat dok i njega nisu skroz prekrile falše novitade poput Caulerpe Taxifolie i Caulerpe Racemose....

narodna


Švet Ivane o' moga Trogira,
providi mi lipoga mladica.

Koj' ne pusi, dimi spanjulete
koj' ne igra karte, šija šete.

Koj' ne pije ni botiju vina
koj' ne ide potaj put kažina.

Ako mi ga taka ne providis,
u crikvu me visje neces vidit.


Mora bit da su ti stari Trogirani bili veliki berekini, kad je neka nepoznata tadašnja cura ovako molila švetoga Ivana, nebeskog zaštitnika moga grada, da joj pošalje nekoga lipoga mladića. Uvjeti su bili da ne puši, da nije pijančina i da nema običaj odlazit u kažin…Zar je tražila puno? A da je ta cura i u ono doba imala i stav i personality, dokazuje ova odlučna tvrdnja da više neće ić u crikvu ako joj se ne usliši njezina želja. Jeste li vidili…

Eto, ostala je ta pisma, koja će se danas puno puta slušat, a i triba tako, neka se zna da danas moj lipi mali grad slavi svoga švetoga Ivana Trogirskog. A izuzetno je lipo bilo slušat jutros pismu kad su zazvonila zvona sa svih crkava u gradu. Još je i naš patron iskoristija svoje nebeske veze kod svojih kolega da nam providi i lipo vrime. Za razliku od prije dvi godine kad je upravo na današnji dan opalila velika buretina, oluja svih oluja, kakva se ne pamti …
Ko zna na koga se to bija najidija šveti Ivan…



Dvadeset i tri stoljeća broji moj Trogir. Još otkada su u 3. stoljeću prije nove ere doseljenici sa Isse osnovali Tragurion, šta navodno znači “mjesto gdje pasu koze”. Kasnije za vrime rimskog carstva postaje Tragurium, a dolaskom Hrvata konačno dobija današnje ime.



Zanimljivo je da je sveti Ivan upravo autohtoni “fetivi” svetac. Legenda govori da kad je u XI. stoljeću papin poslanik prolazija ovim krajevima, da je u njegovoj pratnji bija i naš Ivan koji je u to doba već bija poznat kao učen svećenik. I onda su Trogirani, zamolili poslanika da im ga postavi za biskupa. Poslanik je naravno udovoljio tom zahtjevu a očito ni sam Ivan nije ima ništa protiv. Očito su svi bili zadovoljni uvjetima ponuđenog ugovora…

Sveti Ivan je osta zapamćen po mnogim čudima. Uspija je odgovorit od nauma pomahnitalog ugarskog kralja Kolomana koji je ničim izazvan, tija razorit Trogir 1105. godine. Navodno se mnoge tadašnje zgrade nisu uklapale u prostorne planove, a nije bija donešen ni GUP.


Zato je naš šveti Ivan bija glavni pokretač izgradnje naše katedrale, koje se gradila nekoliko stoljeća, ali vridilo je, pa iako je posvećena svetome Lovri, ipak je u narodu zaživila kao katedrala svetoga Ivana jer se u njoj nalazi i njegov grob.





Evo, nadam se da vas malo povijesti nije ubilo, uglavnom danas neću politiku u moju butigu, danas moj grad slavi, i triba da slavi. I zato čestitam svim njegovim stanovnicima koji ga osjećaju svojim, kojima on nije “rezervni” grad. A također čestitam i svima onima koji su sad daleko, ali ga nose u srcu…

Ništa mi neće ovaj dan pokvarit…

Moj dvanaestogodišnji junior i ja, imamo svakodnevna prepucavanja. Uvik vezano za učenje i školske obaveze. Već ga puca predpubertetsko stanje. Imaš li šta za domaći rad? Nemam. Ajde više na učenje! Evo sad ću! I kad ja lagano počnem ispaljivat na živce, pokušavam očinski i pedagoški djelovat na njega, naravno najčešće neuspješno. Pa šta će sinko moj bit od tebe, misliš li ti ikakvu školu završit?

A on me jednom upita: "Tata, koju školu moraš završit da postaneš gradonačelnik?"
-Pa nema ti škole za gradonačelnika...
-Kako to? Znači možeš postat gradonačelnikom i bez škole?

Čoviče, baš mi je da mislit! Stvarno, šta su naši gradonačelnici po struci? Mislim, u principu to i nije toliko važno, tu nema pravila. Teoretski može i neki kovinotokar biti dobar gradonačelnik, a ako je netko doktor nauka, to opet nije garancija da će biti uspješan na tom mjestu. Rekli bi - sve su opcije otvorene. Ipak naravno da je bolje ako je gradonačelnik kulturna i obrazovana osoba. Doduše, gledajući ove naše...

I potaknut ovim dječjim pitanjem, krenuo sam u istraživanje. Zamislite, u istraživačko novinarstvo! Izvor za ove podatke dolje navedene bila mi je internetska stranica sukob interesa. Nije bilo baš jednostavno, jer su podaci dosta zbrčkani i nepotpuni, ali evo, ipak sam došao do kakvih-takvih rezultata.

Bakar - Tomislav Klarić zubni tehničar SSS
Beli Manastir - Davorin Bubalović liječnik-specijalist VSS
Belišće - Zvonko Borić dipl.ing.kibernetike VSS

Benkovac - Branko Kutija dipl.ing VSS
Biograd - Darko Eškinja ekonomist VŠS
Bjelovar - Đurđa Adlešić profesor VSS

Buje - Lorella Limoncin Toth profesor VSS
Buzet - Valter Flego dipl.ing.strojarstva VSS
Čabar - Marijan Filipović poduzetnik SSS

Čakovec - Branko Šalamon službenik SSS
Čazma - Dinko Pirak prof.glazbene kulture VSS
Cres - Gaetano Negovetić dipl.muzikolog VSS

Crikvenica - Božidar Tomašek ekonomist u turizmu VŠS
Đakovo - Zoran Vinković ing.strojarstva VŠS
Daruvar - Zvonko Cegledi ing.cestovnog prometa VŠS

Delnice Marijan - Pleše dipl.ing.šumarstva VSS
Donja Stubica - Juraj Srebačić građevinski tehničar SSS
Donji Miholjac - Eduard Šrajer nastavnik VŠS

Drniš - Ante Dželalija nastavnik VŠS
Dubrovnik - Dubravka Šujica profesorica VSS
Duga Resa - Ivan Baršić ing. Strojarstva VŠS

Dugo Selo - Boris Mahač dipl.ing.agronomije VSS
Đurđevac - Mladen Roštan dipl.ing.drvne industrije VSS
Garešnica - Milan Sužnjević osnovna škola OŠ

Glina - Marko Sremić ekonomist
Gospić - Milan Kolić nastavnik VŠS
Grubišno polje - Zlatko Mađeruh strojarski tehničar SSS

Hrvatska Kostajnica - Tomislav Paunović vatrogasni tehničar SSS
Hvar - Pjerino Bebić strojarski tehničar SSS
Ilok - Mladen Papak nema podataka

Imotski - Ante Đuzel dipl.pravnik VSS
Ivanec - Milorad Batinić dipl.ing.šumarstva VSS
Ivanić Grad - Boris Kovačić službenik SSS

Jastrebarsko - Boris Klemenić ekonomski tehničar SSS
Karlovac - Miro Škrgatić dipl.ing.arhitekture VSS
Kastav - Dean Jurčić ing.građevine VŠS

Kaštela - Ivan Udovičić ing.strojarstva/dipl.ing.sigur. VSS
Klanjec - Žarko Broz strojarski tehničar SSS
Knin - Josipa Rimac ekonomist VŠS

Komiža - Tonka Ivčević dipl.ekonomist VSS
Koprivnica - Zvonimir Mršić profesor VSS
Korčula - Mirko Duhović dipl.ing.građevine VSS

Kraljevica - Josip Turina nastavnik VŠS
Krapina - Josip Horvat dipl.ing. VSS
Križevci - Branko Hrg odgojitelj VŠS

Krk - Dario Vasilić profesor matematike/inform. VSS
Kutina - Davor Žmegač magistar tehničkih znanosti VSS
Labin - Bruno Hrvatin dipl.politolog VSS

Lepoglava - Tomislav Šota dipl.veterinar VSS
Lipik - Ante Haramija ekonomist VŠS
Ludbreg - Krunoslav Kosir dipl.ekonomist VSS

Makarska - Siniša Srzić ing.telekomunikacija VŠS
Mali Lošinj - Gari Cappelli ing.pomorskog prometa VŠS
Metković - Stipe Gabrić magistar VSS

Mursko Središće - Rudolf Klennert službenik SSS
Našice - Krešimir Žagar dipl.ing.šumarstva VSS
Nin - Emil Ćurko ing.telekomunikacija VŠS

Nova Gradiška - Josip Mikšić dipl.ing. VSS
Novalja - Ivan Dabo kuhar VKV
Novi Marof - Stjepan Pažur ing.građevine VŠS

Novi Vinodolski - Oleg Butković dipl.ing.pomorskog prometa VSS
Novigrad - Anteo Milos informatičar SSS
Novska - Antun Vidaković dipl.ing.geodezije VSS

Obrovac - Ivan Vrkić dipl.ing.elektrotehnike VSS
Ogulin - Nikola Magdić dipl.ekonomist VSS
Omiš - Ivan Škaričić dipl.arheolog VSS

Opatija - Amir Muzur sveučilišni nastavnik VŠS
Opuzen - Ivo Mihaljević građevinski tehničar SSS
Orahovica - Josip Nemec tesar SSS

Oroslavje - Janko Knezić nema podataka
Osijek - Anto Đapić dipl.pravnik VSS
Otočac - Stjepan Kostelac veterinar VSS

Ozalj - Biserka Vranić stenodaktilograf SSS
Pag - Andreja Bukša građevinar SSS
Pakrac - Davor Huška dipl.ekonomist VSS

Pazin - Neven Rimanić dipl.ing.poljoprivrede VSS
Petrinja - Miroslav Gregurinčić liječnik VSS
Pleternica - Franjo Lucić menadžer VŠS

Ploče - Ante Karamatić strojarski tehničar SSS
Poreč - Edi Štifanić dipl.ekonomist VSS
Požega - Marijan Cesarik liječnik-spec.neurolog VSS

Pregrada - Vilmica Kapac magistar pedagogije VSS
Prelog - Dragutin Glavina ekonomski tehničar SSS
Pula - Boris Miletić dipl.ekonomist VSS

Rab - Željko Barčić profesor VSS
Rijeka - Vojko Obersnel magistar prirodnih znanosti VSS
Rovinj - Giovanni Sponza profesor VSS

Samobor - Antun Dubravko Filipec strojarski tehničar SSS
Senj - Zlatko Modrić ing.brodogradnje VŠS
Šibenik - Nedjeljka Klarić dipl.socijalni radnik VSS

Sinj - Nikola Tomašević dipl.pravnik VSS
Sisak - Dinko Pintarić dipl.pravnik VSS
Skradin - Nediljko Dujić upravni pravnik VŠS

Slatina - Ivan Roštaš profesor VSS
Slavonski Brod - Mirko Duspara liječnik-specijalist VSS
Slunj - Ivan Bogović učitelj vožnje SSS

Solin - Blaženko Boban strojarski tehničar SSS
Split - Zvonimir Puljić dipl.ing. VSS
Stari Grad - Visko Haladić dipl.ing.agronomije VSS

Supetar - Ante Kirigin arhitektonski tehničar SSS
Sv. Ivan Zelina - Vlado Žigrović doktor veterine VSS
Trilj - Jozo Sarač dipl.ekonomist VSS

Trogir - Vedran Rožić viši sportski trener VŠS
Umag - Vlado Kraljević nema podataka
Valpovo - Radoslav Jurić nastavnik VŠS

Varaždin - Ivan Čehok profesor VSS
Varaždinske toplice - Dragutin Kranjčec kovinotokar SSS
Velika Gorica - Tonino Picula profesor sociologije VSS

Vinkovci - Mladen Karlić liječnik VSS
Virovitica - Zvonko Kožnjak viši trener sport.rekreacije VŠS
Vis - Ante Acalinović dipl.ing. VSS

Vodice - Branka Juričev-Martinčev dipl.ekonomist VSS
Vodnjan - Klaudio Vitasović ekonomist VŠS
Vrbovec - Vladimir Bregović inž.građevine VŠS

Vrbovsko - Anton Mance profesor VSS
Vrgorac - Boris Matković profesor VSS
Vrlika - Ivan Ćorić elektromehaničar SSS

Vukovar - Tomislav Šota dipl.veterinar VSS
Zabok - Ivan Hanžek ekonomist VŠS
Zadar - Živko Kolega liječnik VSS

Zagreb - Milan Bandić dipl.politolog VSS
Zaprešić - Vinko Morović dipl.ekonomist VSS
Zlatar - Marijan Đurek dipl.ing.tekstilne tehnologije VSS
Županja - Davor Miličević dipl.pravnik VSS

Eto, nadam se da ste među njima pronašli i svog omiljenog gradonačelnika. Na žalost za neke gradove se razlikuju podaci na ovoj stranici i stranicama vlade, pa se oslabađam daljnje odgovornosti.

Dakle, da ukratko rezimiramo. Stvarno imamo gradonačelnike od onih sa samo završenom osnovnom školom pa do doktora znanosti. Ipak prevladavaju oni sa visokom stručnom spremom. Najzastupljeniji su profesori (12), a zatim dipl. ekonomisti (9) i ekonomisti (7). Dobro se drže i liječnici (6) i dipl.pravnici (5).Zanimljivo, tek su dvojica dipl.politolozi. Ali ne daju se ni strojarski tehničari - čak njih 6!
Ima tu i učitelja vožnje, nesuđenih magistara i kuhara. Da je bilo vremena pa obraditi i načelnike općina, bilo bi tu još živopisnijih podataka.

To ćemo napravit nekom drugom prilikom. A možda ipak ne bi bilo loše osnovati i školu za gradonačelnike i načelnike. Večernju naravno. Za pačiće male...Pa neka se svi ovi naši vrli kandidati za te funkcije upisuju i vrijedno uče. Učiti i samo učiti...Pa jednog lijepog dana postaneš - diplomirani gradonačelnik!

Sinoć sam bija u spizu. U Keruma. Pa šta da sam bija u spizu, neš' ti teme za post! Ej, pomalo, nemojte odma uteć ća. Dakle, čekam ja u redu na kasi. Isprid mene jedna cura, žena u najboljim godinama, raskošnih dimenzija. Napunila puna kolica spize i vadi jedan po jedan artikal na traku. Prozirna radnica kamenog izraza lice automatskim pokretima prolazi preko onog čitača i samo se čuje ono «biip» «biip». Pomalo brontulajem u sebi kad će više ova pahuljica od sto i trideset kila isprid mene bit gotova. I naravno, nešto se zakomplicira. Uvik se nešto mora zakomplicirat kad ja čekam u redu.

-Gospođo imate li boce za ovo vino?- zapovjednički hladno reče blidunjava tarantela na kasi
-Koje vino? Oli ne piše da su to nepovratne boce? – pahuljica će na to.
-Je, piše, ali za ovo vino morate donit boce ili platit kauciju!
-Mogu li uzest neko drugo vino?
-Možete...

Zgrabi moja pahuljica one dvi boce vina, okrene se brzinom munje i opali snagom bombe od petstotina kilotona u moju malenkost, koja je uredno čekala u redu. Kako me samo zviznila u nos!!! Sve mi se zamantalo, zatetura sam se i da se nisam uvatija one police sa žvakama, baterijama i kondomima, prosuja bi se po podu ka vrića kumpira....

"Ajme oprostite, nisam vas vidila!!!"- zabezeknuto će pahuljica
"A ništa, ništa, sve je u redu..." odgovorim ja pomirljivo, a u meni sve prokuvalo nakon početnog šoka, tija sam je poslat u Pozitivne Misli...

I onda mi je sve proletilo kroz glavu pa sam se u panici upita "pa nije valjda opet počelo"? Šta? Pa moja nevidljiva faza!? Čovječe, znalo mi se događat tamo nekih davnih godina da stvarno pomišljam da sam nevidljiv. Ta nevidljivost ovako na prvi balun izgleda prilično zgodna osobina, ali virujte mi, tu se radi o nečemu completely different!

Dva puta sam se žestoko slupa na motoru. Jednom me pokupija neki kamion. Vozač je u kabini vozija neke dvi fufice i zabavljeni razmjenom dubokoumnih misli, nisu ni primjetili kako su me pomeli na cesti. Kad je došla policija, vidno iznenađeni vozač je samo lakonski objasnio "A nisam ga vidija, hebi ga!"

Drugi put me je pokupija neki ogromni Kawasaki GT Turbo Sensatronic Enterprise LPG Quatro staggioni. Ili nešto slično. Ne sićam se više baš dobro. Taj nije vozija dvije fufice. Nego sam jednu. Nakon šta me zakačija, izveja sam na cesti veličanstveni trostruki aksl koji je naprasno prekinut neželjenim srazom sa kontejnerom za smeće. Motorist i fufica su samo produžili kao da se ništa nije dogodilo.
Ipak se vratija nakon pola sata. Pita ga policajac da di je bija. A mora sam odvest curu doma prije ponoći! Pa jesi li vidija da si srušija čovika! A nisam ga primjetija...

Ni ovaj me nije vidija! Jebate, ako sam ja nevidljiv, moja vespa je turbo crvene "Ferrari" boje! Kako nisu mogli vidit crvenu vespu na cesti!?

Jedne lipe ljetne večeri dogovorija sam dejt. Sudar, spoj, rendes... kako god oćete, znate o čemu govorim. Skocka se ja cili, uredan, ispeglan, pun elana...Prolazim onom glavnom gradskom ulicom prema rivi. Kad odjednom, vidim nekog klinca od svojih pet-šest godina kako se brzinom zvuka, sa sladoledom u ruci približava i.... Paf!!! Zalipija se on sa sladoledom pravo u mene. Ciloga me izmelja, izneredija po strateškim mjestima. Ne triba ni spominjat da sam totalno popizdija. Kako ću se ovakav pojavit prid curom koju tek tribam "skuvat"!

A umilna mamica od ovog malog letećeg sladoleda me pokušava utješit. A šta ćete, nije vas vidija...ajme sad mu moran kupit novi sladoled... Mas ti pater! Ti mu moraš kupit novi sladoled, a di ću ja sad ovako izmeljan!?
I dan danas imam fobiju od dice koja nose sladoled u rukama. I još se pritom kreću ubrzano. Prelazim odmah na drugu stranu ulice. Šta je sigurno, sigurno...
Doduše, jedna od bivših cura me jednom bila izmazala sladoledom. Ali to je bilo u druge svrhe. Nisam se baš bunija. A nije ni ona...

Slijedeća scena. Berem masline u svome masliniku. Popeja sam se gori u krošnju, berem i razmišljam o ekspresionizmu u slikarstvu. Kad, u neki čas, eto ti dvoje pohotnika, sve se nešto štipkaju, dirkaju.... i usidre se oni niti desetak metara od mene. Ja gori na stablu, a oni naravno smatraju da kilometrima oko njih nema nikoga.....Nisu gubili puno vrime, skida on nju, skida ona njega i eto ti ga vraže, pa oni će se poseksat!!! Jebate, šta ću sad, ni kriv ni dužan sad ću ispast voajer i pohotnik...

Ništa, ja nastavljam sa berbom, ko ih šljivi...Opet kažem, to vam ovako na prvi pogled izgleda zanimljivo, ali ja odvratnijeg prizora nikad nisam vidija. Brrrrr. Još mi je u pameti ona njegova debela guzičetina kako ide gori-doli. Sva srića, šta su bili brzi. Kako došli, tako i pošli...Trebam li posebno napominjati da me nisu uopće vidili....

I sad vidite li vi ljudi moji, u koje sam ja neprilike upada zato šta sam bija nevidljiv! A ovdje još i ne spominjem koliko sam bija nevidljiv dok sam radija u nekim ustanovama i institucijama kad su velike glave odlučivale o "promaknućima". Ali ipak sam nekako ima osjećaj da me se u zadnje vrime ipak vidi. Sve dok me ova "pahuljica" od sinoć nije bolno podsjetila da su mi se možda neki simptomi vratili...

Evo vam za kraj, jedna moja slika. Samo mi nemojte reć da me ni vi ne vidite na ovoj slici....

Eto već je lito dana, i skoro će zima
Prigiba se zemlji grana, a dice još nima
Zaplakali škoji bili i sunce već blidi
Makina ka vitar cvili, a suza se cidi

Za navik je pape zaspa
Samo želja još je budna
Budit ću ih prije zore
Željo moja uzaludna

Maslina je neobrana
Nima koga da je bere
Prigiba se teška grana
Slomit će se od nevere


Da ipak nije još sve otišlo kvragu, i da nam povremeno ipak neke stvari dođu iz guzice u glavu, pokazali su nam i ovi dani kad je pola Dalmacije krenulo u pohode kraljici među biljkama, plemenitoj i neuništivoj - njezinom veličanstvu maslini.

Sva je srića da ova famozna pisma koju još uvik rado pivamo i slušamo, izgubila na aktualnosti. Dobro smo se napokon i sitili. A tamo nekih osamdesetih godina prošlog stoljeća (ah kako daleko to zvuči) smo se bili toliko razbahatili opijeni kojekakvim lažnim vrijednostima, da smo je potpuno bili zaboravili i pustili da se utopi u draču i šikaru. Ne kaže se bezveze da je loza ka i cura, a maslina ka i mater. Loza traži puno pažnje, puno kokolavanja oko nje, ako si je samo malo zapustija, ofendit će se i nikad ti više neće dat svoju lipotu. A maslina može godinama bit zapuštena, zaboravljena od svih, strpljivo čeka da joj se razmetna dica opet vrate i da joj udahnu novu snagu. Debla starih maslina znaju gorit danima nakon požara. Tinjaju iznutra i čini se da umiru. Ali već idućeg premalića izbijaju nove mladice i maslina počinje nov život.



U masline ne valja ići sam. Ne biste virovali, ali branje maslina je jedan od najopasnijih poslova. Ih koliko se nesretnika samo polomilo dok su pokušavali ubrat onu najlipšu, najzriliju maslinu na vrhu krošnje. I kad se tako stropoštaš i poljubiš majčicu zemlju, ako za nevolju nema nikoga uz tebe, možeš se žalit upravi vodovoda.

Najlipše je kad se skupi ekipa. Od sedam do sedamdeset i sedam. Pa i šire. Obiteljska okupljanja na raznoraznim feštama ili sprovodima su uglavnom naporna i traumatična. Ali ovako, kad se nešto zajednički radi, onda se stvara sasvim neka druga atmosfera. Berba ide prilično sporo. Svaki plod masline triba dotaknit rukom. Doduše u zadnje vrime su se pojavili nekakvi tresači, vibratori, šta ti ga ja znam, ali to mi izgleda skroz nehumano prema stablima, tako da ću se i dalje odlučno odupirat tehnološkom napretku po tom pitanju.



Pa tako uz berbu neizbježno krenu priče i ćakule. Za divno čudo, ovako ih guštam slušat. I ćakulanje je jedna vrsta umjetnosti. Umjetnost komunikacije. Upravo je zadivljujuće kako pravi meštri i meštrice ćakule lagano prelaze sa teme na temu. Od pokojnoga pradide koji je zasadija ove masline, pa njegovog brata koji je kao dite otiša u Ameriku, priko kunjada neviste njegovog najmlađeg sina koji je oženija niku Filipinku. A na te iste Filipine je nedavno bija nećak od rođaka Frane koji navigaje na stranca. A cura od toga nećaka je prije petnajst godin bila mala Sandra koja radi u auto salonu di se prodaju Toyote. A govoru u zadnje vrime da su Mazde postale bolje od Toyote. Baš je nikidan novu šesticu kupija Mile Kundidov koji se kandidira na izborima za mjesne odbore. I on se uvalija u politiku. Ajme ti političari....

I tako ide, ide priča i brzo dođe vrime za marendu. Izvadi se malo kruva, pa malo sira. mortadele, koje jaje utvrdo, a nađe se tu i pokoja slana srdela... Čini mi se da u ovim marendama najviše guštaju dica. Na friškom zraku naraste apetit, pa lipo zadovoljno mumaju...I za njih je ovo sve novo, potpuno drukčije od virtualnih igrica.

Nakon marende malo padne život, ali se ipak nastavlja dalje sa berbom. Kratki su ovi dani, sunce prebrzo odmiče prema horizontu, dica pomalo već počinju grintat, a nisu ni mišići naših seniora i veterana više u vrhunskoj formi. Vrime je za povratak doma...

Na kominu se naloži vatra za gradele. Pucketa lozje i ova toplina je sasvim ugodna nakon čitavog dana na friškoj ariji. Ima nešto magično u ovoj vatri, u ovim gradelama.
Svi se vole okupit oko ognjišta. To je sigurno ono nešto iskonsko u ljudima...

Nešto kasnije, za stolom, sve pršti od smija i zadovoljstva. Umorni smo, ali zdravo umorni.
Zbrajaju se rezultati, koliko smo ubrali, koliko će nam «platit» ulja... Trideset, možda četrdeset litara. Bit će za nas doma. A nešto ćemo i podilit okolo. Siromajima...
Rađaju se i nove ideje. Svi bi sadili i nove masline. To je dobro. To je lipo.

Masline treba saditi, svuda....

Baš mi je jutros došlo da onako šporko, u nedostatku pravih riči, zabeštimam. Da gorko zabeštiman od čiste nemoći, jer ne možeš nikada na takve stvari uticat, a događaju se gotovo svakodnevno. Mlada djevojka koja je nastradala na Trešnjevci u prometnoj nesreći izgubila je životnu bitku. Kao i sedmogodišnja curica na Malešnici nekoliko dana ranije. Ni krive ni dužne, platile su svojim životima tuđe gluposti i nepromišljenosti. Kako sad naći prave riječi...

Ipak nam ostaje nada da se možemo pouzdat u naše pravosuđe. Ono se pokazalo kao najhumanija institucija. Ma kakav Crveni križ, kakav Caritas! Toliko olakotnih okolnosti za počinitelje krivičnih djela ne može pronaći nitko osim našeg pravosuđa. Za pretpostaviti je da vozači ovih automobila dolaze iz uglednih obitelji. Pa će kaznu vjerojatno izdržavati školovajući se u Švicarskoj.

I sad gledajući ove užasne stvari koje se svakodnevno đogađaju oko nas, počnem ići sam sebi na živce kad uvidim koliko su glupi neki moji crnjaci koji me povremeno znaju okupirat.
A odgovore na mnoga moja pitanja ponekad pronalazim na sasvim neuobičajenim mistima.

Viđam tog čovika gotovo svakodnevno. Na raskršćima u Solinu, kod Mercatora, ili u Stobreču. Ne znam ništa o njemu, ni kako se zove, je li možda oženjen, ima li dicu... Taj momak zarađuje za život prodajom "Banka" ili "Malog oglasnika" na raskrižjima kad je na semaforima crveno. U tih trideset ili četrdeset sekundi prolazi između kolona automobila uzvikujući "Mali oglasnik, kupite mali oglasnik!". Preplanulog lica, sa sve primjetnijim umorom u očima, gotovo radarskim vidom detektira i gleda oće li se otvorit neki prozor i pružit mu priliku da proda poneki primjerak. Ne znam ni koliko dobije od svakog prodanog primjerka, pretpostavljam kunu-dvi, stvarno nemam pojma. Kad se na semaforu upali zeleno, sklanja se pored ceste da malo predahne. Do slijedećeg crvenog...

Zašto ovo pišem? Zato šta gledajući tog momka, čovika, kako god hoćete, kako teško zarađuje za život, ovako na vitru, žegi ili kiši, osjetim da sam na neki način privilegiran.
Privilegiran samom činjenicom da radim u svojoj struci, u pristojnom uredu, primam redovito plaću. I svaki put me ovaj kolporter podsjeti da postoji ogroman broj ljudi koji rade stvarno teške i naporne poslove. Zidari na gradilištima, varioci, brusači, pituri... Rade ljudi ka mravi, u teškim uvjetima, ali mora se radit, nema druge. Sataru ti otvoreni prostori čovika, u pedesetim godinama svojih života oni su već iscrpljeni starci. Izvukli su krive karte, krive brojeve...

Uza sve to, oni se barem mogu utješit da imaju kakav-takav posal. Za muške je nekako lakše. Ako si u mladosti bija malo "u vitru" i ako nisi završija neku veliku školu, čekaju te kume ovakvi poslovi, takva ti je to igra. A neki koji su malo promućurniji se "snađu". Pa uz nešto manje truda, a više spretnosti osiguraju sebi pristojan život.

Ženama je neusporedivo teže. One su u prosjeku obrazovanije od muškaraca, ali malo im je koristi od toga. Ne tribam ni spominjat koliko je u ovih petnaestak godina divljeg kapitalizma uništeno poduzeća. Nisu se uspješno mogla uključit u tržišnu utakmicu. A-ha, možeš mislit...

Koliko je strvinara osiguralo svoj zvjezdani status "uspješnih" poduzetnika i redovito pojavljivanje u rubrikama "što rade poznati", u tiskovinama obojenim kričavim bojama, na nevoljama ljudi koje su šutnili nogom u guzicu. Jučer su u Imotskome, radnicama "Trimota" uručeni otkazi. Nesposobno rukovostvo, nemoćno da pronađe tržište i posao za svoje radnike odlučilo se za po njima najbolje rješenje. Blago nama sa takvim "sposobnim" managerima!
Baš njih briga šta se te žene vjerojatno nigdi više neće moć zaposlit.

Kakav je danas uopće izbor ženama? Mogu pregrist i svoj ponos i diplome i natjecat se za posal u raznim Kerumima, Pevecima, Getroima, Metroima... Tamo će se za nešto malo više od dvi iljade kuna misečno moć neograničeno mnogo puta tokom radnog dana u sebi potiho beštimat i gazdu i dan kad su morale pristat na takva ponižavanja. I osjećat grižnju savjesti jesu li to vrime koje doslovce poklanjanju svojim poslodavcima, mogle provest sa svojom dicom, svojim obiteljima.

A za one rijetke poslove u kojima se traži visoka stručna sprema, uspješan ishod ravan je dobitku na lutriji. Kako je u nas sve okrenuto naopako, tako i na tim "javnim" i "transparentnim" natječajima uopće se više ne postavlja pitanje kakve kvalitete ima pojedini kandidat, već koliko je jaka i kakvog je uticaja njezina "veza". Božesačuvaj da se ideš natjecat bez veze! Nema šanse...Zaludu ti i pamet i škola i sposobnost...

Hladno je. Pala je temperatura posljednih dana za barem trista osamdeset i šest stupnjeva.
Završija je kurbin pir...Idemo spavat zimski san...

Skratija je dan. Naglo. Znali smo da će skratit. Ali svaki put je grubo. To su mi uvik bili najdepresivniji dani u godini. Kad noć prevlada dan, tama prevlada svijetlost, brrrr. Nikad se neću naviknit. Nije meni zima uopće problem, znate ono hladnoća, kiše, bure i takve stvari, ali kad je dan kratak – to mi nikako nije drago. Ali šta se tu može, jedino vječno na ovom svijetu mijena jest, ma šta mislili i govorili o tome.

I sad kad ovako brzo padne mrak, ljudima se poremeti onaj već uhodani ritam i cili se iznebuše u koju su ono uru navikli izać malo u grad, barem napravit dva đira po rivi.
Eto baš konkretno sinoć, na rivi tek tu i tamo rijetki prolaznici. Stvar su donekle spasile tek dvije grupe turista. Japanci i Francuzi. Ovih Japanaca me pomalo strah. Hodaju u velikim grupama, tihi, organizirani, disciplinirani... Imaju velike glave, a kratke ruke i noge. Naoružani su do zuba najmodernijim kamerama, digitalcima i ostalim čudima. Snimaju i dokumentiraju gotovo svaki svoj korak. S druge strane Francuzi se razbiju u manje grupe, govore neprestano i mašu rukama. O la la, bonbon, kravatravu pase, ma ko može razumit o čemu govore...



Ma bravo, vidija sam sinoć i šjor Jakova. To vam je jedan puno učen čovik, završija je povijest umjetnosti, puno libri u životu pročita, poliglota... Naš šjor Jakov nije onaj profesor Jakov iz znamenite pisme ludastih riječkih brkajlija sa nakurnjacima, već jedan drugi profesor, ali ništa mu to ne vridi jer svaki put kad ga vidim ( i ne samo ja) promislim na istu stvar . Znamo svi da taj događaj našemu dobrom šjor Jakovu nikako nije osta u lipom sjećanju, ali šta se može, vrag u čoviku pamti neke stvari.

Profesor Jakov od puste učenosti nikad se nije uspija ni oženit, a osim šta u malom prstu ima sve podatke o našim znamenitostima i umjetninama, uvik je bija aktivan i u limenoj glazbi i u vatrogascima i na još puno, puno mista. I on bi tako povremeno radija i kao turistički vodič. Mnogi su ga tražili da ih povede po gradu i da im ispriča sve o katedrali, Radovanovom portalu i ostalim lipim stvarima.

Tog dana je u Trogir stigla skupina od pedesetak Talijana iz Madone di Campiglio. Bili su u posjetu Međugorju, a kako im se nešto zakompliciralo oko povratka, odlučili su posjetit i Trogir. I naravno pozvali našeg šjor Jakova da ih provede po gradu. On je naravno to prihvatija drage volje.

Ali za nevolju, on se toga dana nabuba fažola. Od sve spize na svitu, najdraži mu je fažol sa suvim nogicama i buncekom. Jedan pijat je bija super, drugi je taman doša da utaži glad, a treći je već bija malo na silu. Ali tako ukusan da mu se nije moglo odolit.

I šeta tako naš šjor Jakov po gradu sa Talijanima, objašnjava im ovo i ono, a oni ga zadivljeno slušaju. A njemu bidnome, sve se uskokuljalo unutra, oni fažol proradija, vitrovi bi tili izać vanka, ali di će, kako će, kad su stalno ljudi oko njega. Tija ih je on malo i zavarat, samo da se na minut maknu od njega pa da može prdnit ka čovik. Ali Talijani dosadni, zalipili se za njega i ne puštaju. Te šjor Jakove šta je ovo, šta je ono, objasnite nam, pričajte nam...A ništa, trpi on svoju nevolju i ide dalje. Kad su došli na glavni trg isprid katedrale, u samom toku izlaganja, šjor Jakov je iznenada najprije pozelenija u licu ka blitva, da bi zatim naglo problidija ka krpa i od te svoje silne muke došlo mu je slabo, onesvjestija se i pa na pod. Špagetari se ustrčali oko njega, ništa ne razume šta se događa, malo ga triskaju po licu da dođe k sebi... O Dio mio, šjor Jakove, šjor Jakoove! I u tom momentu, dok se šjor Jakov polako vraća iz nesvjestice, nije moga bidan više izdržat, već mu je iz guzice izletija veliki prasak, vjetroviti big bang!!! Očevici kažu da je zasmrdilo pola grada. Uznevjereni stanovnici su već panično promišljali da su izvrgnuti atomsko-kemijsko-biološkom napadu iz obližnje vojne baze u Divuljama. Ipak sva je srića da je naš profesor Jakov nakon tog veličanstvenog plotuna ipak uspija doć k sebi.

I šta sad? Zaludu našem šjor Jakovu sva učenost i znanje jezika, sve dobre stari u životu koje je napravija, njega je zauvik obilježija taj nemili događaj. Evo i ja, sasvim nehotice kad ga vidim, promislim upravo na big bang...

A nešto slično se dogodilo i mome prijatelju Ćuvitaru. Doduše njegov prasak nije bija iz guzice, nego iz lovačke sačmarice, ali je odjeknija gromovito čitavom blogosferom.
Ispa je moj dobri Ćuvitar najveći zločinac na ovim prostorima, a sve zbog jednoga fazana. I još ga za nevolju nalipilo na naslovnicu! Ajme šta su mu sve izgovorili! Nemojte tako ljudi, ćuvitara sam upozna i stvarno mogu reć da tako dobrog i plemenitog čovika nema na daleko. A ovako je označen ka monstrum, samo zato šta se malo istrča, da je bija furbastiji moga je pretpostavit šta će se dogodit, ali eto nije.

Ne volim ni ja lov ni ubijanje životinja tek tako, taj mi vid „rekreacije“ nikad nije bija privlačan, i na neki način zamjeram svome prijatelju šta se time bavi, ali opet nije način da se čovika onako bjesomučno napada. I sad dobri naš Ćuvitar može pisat postove bolje od Hemingwaya, Tolostoja i Dostojevskog zajedno, ali će zauvik bit upamćen po onome nesritnome fazanu, zmiji i lovačkoj pušci.

E, šta ti je život. Jedan krivi korak... i ajde ća, gotov si!