Baš mi je jutros došlo da onako šporko, u nedostatku pravih riči, zabeštimam. Da gorko zabeštiman od čiste nemoći, jer ne možeš nikada na takve stvari uticat, a događaju se gotovo svakodnevno. Mlada djevojka koja je nastradala na Trešnjevci u prometnoj nesreći izgubila je životnu bitku. Kao i sedmogodišnja curica na Malešnici nekoliko dana ranije. Ni krive ni dužne, platile su svojim životima tuđe gluposti i nepromišljenosti. Kako sad naći prave riječi...
Ipak nam ostaje nada da se možemo pouzdat u naše pravosuđe. Ono se pokazalo kao najhumanija institucija. Ma kakav Crveni križ, kakav Caritas! Toliko olakotnih okolnosti za počinitelje krivičnih djela ne može pronaći nitko osim našeg pravosuđa. Za pretpostaviti je da vozači ovih automobila dolaze iz uglednih obitelji. Pa će kaznu vjerojatno izdržavati školovajući se u Švicarskoj.
I sad gledajući ove užasne stvari koje se svakodnevno đogađaju oko nas, počnem ići sam sebi na živce kad uvidim koliko su glupi neki moji crnjaci koji me povremeno znaju okupirat.
A odgovore na mnoga moja pitanja ponekad pronalazim na sasvim neuobičajenim mistima.
Viđam tog čovika gotovo svakodnevno. Na raskršćima u Solinu, kod Mercatora, ili u Stobreču. Ne znam ništa o njemu, ni kako se zove, je li možda oženjen, ima li dicu... Taj momak zarađuje za život prodajom "Banka" ili "Malog oglasnika" na raskrižjima kad je na semaforima crveno. U tih trideset ili četrdeset sekundi prolazi između kolona automobila uzvikujući "Mali oglasnik, kupite mali oglasnik!". Preplanulog lica, sa sve primjetnijim umorom u očima, gotovo radarskim vidom detektira i gleda oće li se otvorit neki prozor i pružit mu priliku da proda poneki primjerak. Ne znam ni koliko dobije od svakog prodanog primjerka, pretpostavljam kunu-dvi, stvarno nemam pojma. Kad se na semaforu upali zeleno, sklanja se pored ceste da malo predahne. Do slijedećeg crvenog...
Zašto ovo pišem? Zato šta gledajući tog momka, čovika, kako god hoćete, kako teško zarađuje za život, ovako na vitru, žegi ili kiši, osjetim da sam na neki način privilegiran.
Privilegiran samom činjenicom da radim u svojoj struci, u pristojnom uredu, primam redovito plaću. I svaki put me ovaj kolporter podsjeti da postoji ogroman broj ljudi koji rade stvarno teške i naporne poslove. Zidari na gradilištima, varioci, brusači, pituri... Rade ljudi ka mravi, u teškim uvjetima, ali mora se radit, nema druge. Sataru ti otvoreni prostori čovika, u pedesetim godinama svojih života oni su već iscrpljeni starci. Izvukli su krive karte, krive brojeve...
Uza sve to, oni se barem mogu utješit da imaju kakav-takav posal. Za muške je nekako lakše. Ako si u mladosti bija malo "u vitru" i ako nisi završija neku veliku školu, čekaju te kume ovakvi poslovi, takva ti je to igra. A neki koji su malo promućurniji se "snađu". Pa uz nešto manje truda, a više spretnosti osiguraju sebi pristojan život.
Ženama je neusporedivo teže. One su u prosjeku obrazovanije od muškaraca, ali malo im je koristi od toga. Ne tribam ni spominjat koliko je u ovih petnaestak godina divljeg kapitalizma uništeno poduzeća. Nisu se uspješno mogla uključit u tržišnu utakmicu. A-ha, možeš mislit...
Koliko je strvinara osiguralo svoj zvjezdani status "uspješnih" poduzetnika i redovito pojavljivanje u rubrikama "što rade poznati", u tiskovinama obojenim kričavim bojama, na nevoljama ljudi koje su šutnili nogom u guzicu. Jučer su u Imotskome, radnicama "Trimota" uručeni otkazi. Nesposobno rukovostvo, nemoćno da pronađe tržište i posao za svoje radnike odlučilo se za po njima najbolje rješenje. Blago nama sa takvim "sposobnim" managerima!
Baš njih briga šta se te žene vjerojatno nigdi više neće moć zaposlit.
Kakav je danas uopće izbor ženama? Mogu pregrist i svoj ponos i diplome i natjecat se za posal u raznim Kerumima, Pevecima, Getroima, Metroima... Tamo će se za nešto malo više od dvi iljade kuna misečno moć neograničeno mnogo puta tokom radnog dana u sebi potiho beštimat i gazdu i dan kad su morale pristat na takva ponižavanja. I osjećat grižnju savjesti jesu li to vrime koje doslovce poklanjanju svojim poslodavcima, mogle provest sa svojom dicom, svojim obiteljima.
A za one rijetke poslove u kojima se traži visoka stručna sprema, uspješan ishod ravan je dobitku na lutriji. Kako je u nas sve okrenuto naopako, tako i na tim "javnim" i "transparentnim" natječajima uopće se više ne postavlja pitanje kakve kvalitete ima pojedini kandidat, već koliko je jaka i kakvog je uticaja njezina "veza". Božesačuvaj da se ideš natjecat bez veze! Nema šanse...Zaludu ti i pamet i škola i sposobnost...
Hladno je. Pala je temperatura posljednih dana za barem trista osamdeset i šest stupnjeva.
Završija je kurbin pir...Idemo spavat zimski san...
Post je objavljen 03.11.2006. u 09:05 sati.