Čini mi se da su ovi jesensko-zimski dani, unatoč suncu kojeg dobivamo kao neku bonus igru na fliperu, ipak idealno doba za introspekciju, preispitivanje samog sebe, za laganu inventuru. Pregledavajući tako svoje tekstove kojih se nasložilo već preko osamdeset, uočavam kako često, možda i prečesto, lamentiram o znanju, pameti... Svatko se češe tamo di ga svrbi, kurba o poštenju, vojska o skraćenju. Svi mi najviše volimo pričati pa čak i sasvim nesvjesno, o onome šta nam nedostaje. Uvlači li se to u mene lagani kompleks?



Danas na poslu rješavam problem sa jednim numerički upravljanim strojem, isti kakav sam već ima prije nekoliko mjeseci. I onda je bilo povuci-potegni, ali prokopaš malo po softveru pa konačno dođeš do rješenja. I u tom trenutku misliš da sve znaš, da si zapamtija čitavu proceduru i da čak to nije potriba da zapisuješ, jer Bože moj, nećeš zaboravit. Je, šipak!
Budala pamti, a pametan zapisuje. Zato sam danas i potrošija dvi ure vrimena tražeći ono šta sam prije nekoliko miseci ima u glavi, ali je nekim čudom isparilo.

I onda se mislim, koliko smo u ovoj svakodnevnoj strci i trci za usvajanjem novih znanja i vještina, prisiljeni ulazit u područja koja su nam nepoznata i strana. I onda malo zagrebemo po površini, uzmemo ono šta nam triba i idemo dalje. Nemamo vrimena za bilo kakve "dubinske analize". Razumimo se u sve i svašta, o mnogim stvarima znamo pomalo, koliko nam je u tom trenutku dovoljno. Postajemo univerzalni sveznalice, bolje reći univerzalni neznalice. Postajemo površni.

Mediji nas svakodnevno bombardiraju milijunima informacija. Najčešće sasvim bespotrebnih.
A mi u toj nabujaloj rijeci svakakvih vijesti moramo filtrirati ka i oni (ne)sretnici koji su opčinjeni "zlatnom groznicom" prosijavali tone i tone pijeska da bi naišli na sitan grumen zlata. Ali zaludu, kad nas neki vrag u nama goni da stalno moramo bit u trendu. Koji je novi film sada aktualan, ko je izda novu knjigu, novi album... Jesi li gleda Borata? Nisam. A Babela? Nisam, a oli to nije isto? Ma kako isto cukunu jedan, Borat ti je oni ludaš, a Babel je Brad Pitt!
Koji Brad, koji Pitt!?

Prije par dana je bila jedna zanimljiva emisija na HTV-u. Naravno, ne u udarnom terminu. Napravili su razgovor sa Rafom "legendom", Marinom Tironijem, Alenom iz prve sezone "Big brothera", te s još nekom malom koju ne znam, a navodno je bila zvijezda "Hrvatskog idola" ili nečeg već sličnoga. Kucamo na vrata zaboravljenih asova, di su sad, šta rade, kako žive, kako se nose sa povratkom u anonimnost. Tipična priča o onih Warholovskih 15 minuta slave. U tren oka su iz anonimnosti postali općepoznate neupitne "zvijezde". I vrlo brzo nestali kao da nikad nisu tu ni bili. Tako nam danas sve diktiraju svemoćni mediji. Instant zvijezde. Sve je postalo instant. Instant kava, puding, torte, njoki.... Instant život.



Ali sve je to još lako i bezazleno. Mene brine nešto drugo. Brine me šta postajemo površni i u ljudskim odnosima. Kao da nemamo vrimena. Koliko mi se puta dogodi da se s nekim upoznam i već za pet minuta se ne mogu uopće više sitit kako mu je ono ime. Šta je ono reka, nemam pojma...

Kako danas biti bolji ljubavnik, bolji muž, bolji roditelj, bolji čovik...Sve to shvaćamo zdravo za gotovo, misliš da si prirodno nadaren za takve "obične" stvari. Šta se tu uopće triba učit? A koliko mi puta dođe muka od samog sebe kad vidim da nemam strpljenja sa svojim ditetom, da se izderem na njega bezveze samo zato šta nije ispunija nešto šta sam ja u svojoj blesavoj glavi zamislija da triba napravit. Pa se grizem u sebi...

Koliko smo svi u ovoj ludoj trci zaboravili i zanemarili neke ljude sa kojima smo nekada bili nerazdvojni? Više ne možeš uopće pratit ko se ženi, ko se rastavlja, kome je trudna žena, a kome ljubavnica. Je li ono Stipe ima sina ili ćer, je li Matin mali krenija u školu, je li Frane još sa Suzanom, je li Šime još radi u onoj firmi, ili je iša u privatnike??? Sto pitanja, većinu njihovih brojeva imaš u mobitelima, triba ti samo jedan klik da nekoga od njih samo nazoveš i jednostavno pitaš: "Di si, kako si?" Ali uvik računaš, ma šta ću ga sad zvat, ko zna di je, oću li ga smetat, ajde posli ću, sutra ću i tako uvik sutra pa sutra, pa sutra...

A godine prolaze sve brže i brže. I dok se malo osvrnemo oko sebe, ništa više nije isto. Premalo se družimo, razgovaramo. Ali na sriću vidim da se neke stvari ipak mogu okrenit. Sve je više ljudi koji obnavljaju već zaboravljene rituale druženja. Bez velikih pretenzija da sve mora bit savršeno i otmjeno. I to je lipo. Sinoć sam na sriću opet bija sa pravim ljudima.
Zlatko, Jozo, Deni i Ante su bili na ribe. I ponešto ulovili. Pa su odma napravili feštu. I umisto da smo gledali televiziju, svak u svojoj kući, mi smo se našli, ćakulali, pa i baljezgali, sve je to za ljude.

Fina zajebancija, ništa posebno, ali opet nekako toplo, ljudski... I ništa nije bilo instant...