Jedna od mnogih zdravica za Novu godinu ali meni se posebno dopada. Zato sam je stavila na moj blog ali ma kako početak svake godine predstavlja zajednički korak želila bih da ipak napišem nešto osobno ovoga puta.


Kakva je bila moja prethodna godina?

Bila sam zdrava.

Posao je išao manje-više od ruke.

Nisam mijenjala ni stan ni auto a i ovaj laptop na kojem pišem je još uvijek dobar.

Kupila sam ponešto odjeće, malo više cipela i najviše torbi jer su moja slabost.

Izbrisala sam nalog na fejsu sa 5000 prijatelja (priznajem precijenila sam se), napravila nalog na google+, stekla nove prijatelje ali su mi i poneki stari, iako samo virtualni, nedostajali, pa sam se vratila i fejsu. Doduše, sada imam mnogo manje prijatelja na novom nalogu ali kad saberem sa onima na google+ svodi se na isto: opet sam puno i prepuno na socijalnim mrežama.

Bila sam nakon dugo godina na "pravom...pravcatom" godišnjem odmoru u Italiji sa mojom ljubavi i njegovim klincima. To je bilo upoznavanje s djecom. Doduše kratko je to vrijeme bilo da bi se mogli zbližiti ali bio je to početak i po mojoj ocjeni uspješan. Ne znam šta bi oni rekli ali ja sam bila zadovoljna.

A da...moja ljubav...moj Zoran. Iako sam ga ostavila kao posljednju tačku u mom rezimiranju prošle godine, njemu, zapravo pripada prvo mjesto...ok, drugo...poslije zdravlja...ali to se ne broji. Moj Zoran... daleko... ja ovdje na Zapadu... on na Balkanu... ali opet tako blizu zahvaljujući ovoj mašini. Neka se niko ne smije, ali ja svoju jutarnju i svoju popodnevnu kavu pijem s njim, doduše na razdaljini od tisuću kilometara i pred ekranom laptopa, ali opet tako blizu da ponekad...glupost...vrlo često, imamo osjećaj da se možemo dodirnuti. Za dodire su nam bili na raspolaganju samo četiri susreta, svaki po dva tjedna (uključujući i pomenuti godišnji), ali mi uvijek kažemo da ljubav ne treba samo dodire nego i razgovore kao i šutnju. A toga se iskajpamo svaki dan do "da više ne može" (ŽIVIO SKYPE!).
A ta naša ljubav, i pored svih prepreka na koje je nailazila, opstala je i ne smanjuje se...naprotiv...sve ju je više. Ima je toliko sa obje strane da bi mogla preživjeti sva ova tornada i zemljotrese koji su ove godine harali našom planetom.


Sta očekujem i zahtjevam od slijedeće godine?

Ništa puno. Zdravlje i još par sitnica koje mogu a ne moraju da se ispune.

Povratak kući, možda? Zavisi od nekih stvari na koje nemam uticaj ali želja je tu pa je navodim.

A do tada dobru internetsku vezu između Zapada i Juga i malo više prilike za susrete sa Zoranom (ipak je dodir lijep, iako nije najvažniji u ljubavi).


Zar nisam skromna?

Svima koji zalutaju na moje stranice želim sretnu Novu godinu i budite skromni u željama. Što ih je manje veća je mogućnost da se ispune i bićete sretniji.

Tuga

.... je za one koji tuguju kao komad crne svile...

za sve ostale ništa više od jedne upotrijebljene maramice...

Ljudi koji suviše razmišljaju o sebi često su naklonjeni tome da budu nesretni.
Sve te misli, koje kao da nikada nemaju kraja, zbunjuju. Svaki problem uzrokuje nove probleme i svaka misao grana se u tisuće malih kanala... i sve to raste i raste i bilo bi divno kada bi se o tome moglo razgovarati.
Ali s kim?
Ko bi mogao da razumije tu nepreglednu masu misli i razmišljanja?
Kako početi?
Koga možemo ovim opteretiti?
A sve i da postoji neko takav: kako pronaći nešto kao jednu nit koja će voditi priču o slijedu naših misli?

I tako sjedimo u našem dvorcu od takvog stanja... u dvorcu ispred koga raste veliki grm pun trnja... i taj grm spriječava princa da nas pronađe i spasi.

Naravno da cijela ova nesreća nije nimalo lijepa. Ali je naša. Zar mi nismo kroz nju nešto ...specijalno? Zar sve te misli nisu nešto specijalno? Najzad ne postoji niko na svijetu ko ima te iste misli. Niko ko tako nešto osjeća. Niko kome je loše kao vama.

A u stvarnosti...potrebno je načiniti samo par koraka da bi se izašlo iz tog dvorca i da bi se vidjelo da mi nismo ništa specijalno. Da sav taj kaos od misli, sve to nenormalno i sva ta začaurenost ...TAKO NEŠTO je baš sasvim obično.

I kad sam sve to shvatila... postala sam sretna.

Tipični putnik tramvaja ima tačno određeno ponašanje. On se sakrije iza novina, začepi uši slušalicama a ako je slučajno svoju lektiru zaboravio kod kuće, nagne glavu u stranu i drijema. Ukoliko se na taj način ne okupira doći će u situaciju da svoj pogled usmjeri na neki od dijelova tijela drugih putnika. Tada se može vidjeti da su cipele na jednim nogama nove i da sigurno nisu bile jeftine, da lak na noktima treba obnoviti, dijelovi razgovora dopiru do mozga, da je jedan top suviše uzak i da se njegovi tregeri moraju stalno podizati. Polako počneš odgonetati kakve namjere ima gospođa koja u ruci nosi čokoladnu tortu zapakiranu u providnom kalupu, da li je jedna mlada žena koja u kolicima ima blizance ostala trudna na prirodan način ili primjenom hormonalne terapije koja obično ima za posljedicu dvojke, trojke... sve stvari koje me se inače uopće ne tiču. Ponekad je čak zabavno pustiti mašti na volju i isplesti priče, čiji su glavni junaci putnici koji sjede pored mene.

Moram priznati, a ne samo ja, da sam radoznala. Bilo bi najjednostavnije kada bismo mogli nesmetano, za vrijeme cijele vožnje, da posmatramo druge i primjećujemo stvari, koje nas u principu poslije izlaska iz tramvaja više ni ne zanimaju. Najjednostavnije bi bilo kada se ne bi morali pretvarati da ne zurimo u druge.

Međutim u čemu je stvar? Učili su nas već od malih nogu da je zurenje ili zijevanje u druge nepristojno. Kad se toga sjetimo usmjerimo pogled kroz prozor, na korpu za smeće ili na šare na materijalu kojim su presvučena sjedišta da bi spriječili skretanje pogleda na objekat našeg zanimanja. I na taj način suzbijamo radoznalost.

Sjećam se jedne izložbe američkog umjetnika Gregory Crewdsona u jednoj düsseldorfskoj galeriji na koju me odvukla Stephanie (inače nisam baš ljubitelj moderne umjetnosti, ali Stephanie je bila galerist i zarada joj je zavisila od broja posjetilaca, odnosno kupaca). Na toj izložbi mogla sam raditi upravo ono što se inače zove nepristojnost...mogla sam zuriti koliko mi duša želi. Figure, veličine normalnog čovjeka bile su u galeriji raspoređene tako da nisu mogle da budu potpuno okružene publikom.

Ja sam se smjestila na jednu od postavljenih klupa i zabavljala se tako što sam nalazila posjetioce koji su zurili u nekoga drugog. To mi je uspjevalo jer niko nije primjetio mene na klupi pošto sam bila totalno nepomična, baš kao i figure na izložbi. I tako sam uživala u zabranjenom (i ja sam zurila zar ne) sve dok jedan iz publike nije upozorio na mene tako što je rekao kako ova figura (pokazao je na mene) ima toliko životnosti u sebi da umjetnik nije zaboravio čak ni dlake u nosu...a onda je odjedanput ustuknuo, jer sam ga na tu primjedbu pogledala direktno u oči. To je bilo stvarno zabavno. Najuspješnija izložba u toj galeriji sve do dan danas.

Da li je zurenje ljudska potreba?