Ljudi koji suviše razmišljaju o sebi često su naklonjeni tome da budu nesretni.
Sve te misli, koje kao da nikada nemaju kraja, zbunjuju. Svaki problem uzrokuje nove probleme i svaka misao grana se u tisuće malih kanala... i sve to raste i raste i bilo bi divno kada bi se o tome moglo razgovarati.
Ali s kim?
Ko bi mogao da razumije tu nepreglednu masu misli i razmišljanja?
Kako početi?
Koga možemo ovim opteretiti?
A sve i da postoji neko takav: kako pronaći nešto kao jednu nit koja će voditi priču o slijedu naših misli?

I tako sjedimo u našem dvorcu od takvog stanja... u dvorcu ispred koga raste veliki grm pun trnja... i taj grm spriječava princa da nas pronađe i spasi.

Naravno da cijela ova nesreća nije nimalo lijepa. Ali je naša. Zar mi nismo kroz nju nešto ...specijalno? Zar sve te misli nisu nešto specijalno? Najzad ne postoji niko na svijetu ko ima te iste misli. Niko ko tako nešto osjeća. Niko kome je loše kao vama.

A u stvarnosti...potrebno je načiniti samo par koraka da bi se izašlo iz tog dvorca i da bi se vidjelo da mi nismo ništa specijalno. Da sav taj kaos od misli, sve to nenormalno i sva ta začaurenost ...TAKO NEŠTO je baš sasvim obično.

I kad sam sve to shvatila... postala sam sretna.