red bush
ponedjeljak, 23.02.2015.
IDEOLOGIJA SELOTEJP
Bože moj, nisam onaj koji bi trebao suditi nekome, jer nisam dostojan da pravdu uzmem u svoje ruke. Jer, tko sam, da nekoga mogu osuđivati, da moja riječ bude pravilo, mjerilo i zakon...
Ali, ne dopuštam, niti ću bilo kada dopustiti to nekome, ma koliko oni veliki i moćni bili a ja malen i jadan...
Ne vjerujem u zemaljske sudove, jer oni su vođeni ideologijama, nečijim interesima, i svakakvim drugim stvarima gdje se najmanje računa vodi o zadovoljavanju pravde i zakona...
Nisam anarhist, jer uvijek se nastojim pridržavati reda i zakona, premda znam da često ispadam naivan i smiješan. Jer, oni koji najviše govore o njima najviše ih krše, a cijela njihova mudrost bazirana je na tome kako ih zaobići, kako najbolje i najučinkovitije iskoristiti sve njihove mane i slabosti, odnosno rupe....
Zanimljivo je kako pojedinci i grupe žele uzdignuti svoje razmišljanje iznad drugih. Tako oni uzimaju sebi za pravo da određuju što je dobro a što je zlo, što je pravdednost a što zločin. Pola sata govore o toleranciji, o slobodi govora, o različitosti razmišljanja..., a onda idućih pola sata pokazuju takvu dozu sebičnosti da nam diktatorski žele nametnuti svoje prosuđivanje svijeta i ljudi, da nam mržnjom i silom nastoje odjenuti nekakve crne, luđačke i druge košulje... Sebi na glave staviće zlatne krune,
u ruke će uzeti zlatne štapove moći i pravde, i poslaće svoje demokratske plaćenike na naša dostojanstva, na naše sudbine, na naše živote....
Tako, gosp. Pupovac govori o zločinima, djeli nam selotejp, i drži nam predavanja... Bože moj, čini mi se da on više voli Hrvatsku od samih branitelja. Niko mu sve to ne može osporiti, jer svako ima pravo da se bori za svoje interese. Ali, zna se dobro što je politika, i zašto govore da se ona mora naučiti. Za mene je baš sve suprotno, jer mislim da se istina i dobrota ne uče već se za njih borimo u vlastitom srcu i duši.... Tako npr, on ima pravo da druge naziva crnim mantijama i zločincima, a to je za njega većina političkog i vojnog vodstva Hrvatske. Međutim, kada neko njemu uzvrati istom mjerom, onda je to govor mržnje, govor opasnih namjera. Tako kaže da Hrvatska jako opasno skreće krajnje udesno, ili je možda najbolje, za njega i istomišljenike mu, da neko pohapsi, rastjera po svijetu, ili u bijelim rukavicama da likvidira takove desničare, nacionaliste i domoljube, kako bi oni u miru mogli ujediniti ono što se razjedinilo. Još mudro kaže kako Hrvatima niko ne želi oduzeti identitet... Doista, u pravu je, jer ni vožde Miloševiću, ta tek obična figura ili lutka jedne velike politike, nije htio tako nešto učiniti. On je želio nešto posve drugo...
Tu imamo nekakvu Dokumentu, nekakvog Frljića, i razne druge pravednike... Izgleda kako jedino oni imaju u rukama vagu za mjerenje pravde i zločina, kako jedino njihov mozak može sve pravilno odrediti i rastumačiti. Svi drugi moraju i trebaju šutjeti i slijediti njihove prosudbe, jer je to jedini pravi i zdravi put koji nas vodi prema demokraciji i napretku...
Stalno nam, poput giljotine, nad vratom, nad glavama drže tragični slučaj obitelji Zec. Stalno govore kako su Glavaš, Tuđman, ma i gotovo svi drugi domoljubi zločinci, i da im je mjesto jedino u tamnici...
Dobro, neka je sve to tako... Prihvaćamo... Međutim, zašto nas onda žele vratiti u prošlost, koju nama stalno prigovoraju, i kojom stalno bičuju naše domoljublje...
Prije nekoliko godina do naše kuće je došao čovjek. Bio je na jednoj sahrani. Zalutao je, nije mogao doći do auta kojeg je negdje ostavio. Moji su ga ponudili pićem, što je on prihvatio. Kroz priču je spomenuo kako je cijela obitelj njegova brata ubijena u Italiji.
Radi se o obitelji Ševo. Nisam se mogao načuditi da se to nigdje ne spominje kod gore spomenutih pravednika, kao niti kod hrvatske javnosti, jer oni stalno spominju neku drugu obitelj. Pitam se da li je zakon istih prava i jednakosti samo mrtvo slovo na papiru, ili nešto što se koristi kad nekome u nekom tranutku odgovara...
Prije nekoliko mjeseci umrla je moja prva susjeda. Tek tada sam prvi put čuo da je kao djevojčica gledala kako Titovi hrabri i nevini vojnici ubijaju njene roditelje. Ma, dobro je i prošla, jer bili su humani budući da nisu smaknuli djevojčicu kao svjedoka...
Ali, znali su oni dobro kako je uzalud vid djeteta, ili odrasle osobe, jer njihovo humano i narodno vodstvo znalo je kako voditi državu...
A neki dan Pupovac djeli selotejp. Valjda misli da će mu draga bivša domovina i ideologija uskrsnuti, i da će ponovo moći stavljati tu traku na naša usta. Naravno, oslonac su mu gore spomenuti stratezi istine i pravde... Bože moj, zašto sumnjati u takve, kad oni najbolje znaju što je zlo a što dobro, što je laž a što istina, zašto neko mora i treba biti zločinac a neko ne može biti, jer je bio priznati svjetski državnik....
I valjda bi trebao vjerovati u njihove brižne brige za Hrvatsku i naše bolje sutra, jer branitelje proglasiše neprijateljima i zlom domovine, nazvaše ih šatorašima a mediji prihvatiše. Branitelji su izmanipulirani, a oni valjda i doista ne žele manipulirati hrvatskim narodom i građanima... Pohod na branitelje ne nazivaju mržnjom, bandom, huliganstvom. A kad su prije neku godinu bili napadnuti neki drugi onda nisu birali pogrdne riječi... Izgleda da neko ima pravo prosvjedovati, a neko nema, niti mu se treba ili može dopustiti. Još jedan dokaz koji nam govori kakvu nam jednakost žele nametnuti...
Zadnjih dana svjedoci smo napada na predsjednicu, a kad neko zviždi bivšim predsjednicima onda su to fašistički barbari i crni zločinci...
Tako predsjednica biva i jest jedna obična seljanka. Danas je jedna bolesna i retardirana osoba koja gubi razum, strpljenje i živce... I ne samo to... Napadaju je i kao osobu, a ponajprije kao ženu. Međutim, demokratski mediji ne vide u tome ništa loše, kad se dobro zna da je njihova boginja Lady Gaga, i ostali bogovi koji gaze Boga, našu tradiciju i sve druge vrijednosti koje su posljednih godina postale zlo i primitivizam (ne mislim na politiku)...
Jer, umjetnost se cijeni mržnjom prema Bogu, prema obitelji, prema nacionalnoj pripadnosti, prema svemu onom što nije u njihovim planovima za nekog novog čovjeka (ženu), za neki novi poredak i svijet....
Bog je bio i ostaće moje mjerilo istine, dobrote i pravde... A ja sam samo jedan mali grešni čovjek...
Oznake: priča jednog zatucanog maloumnika
petak, 20.02.2015.
ZAKONODAVSTVO NAŠE SEBIČNE SVIJESTI I RAZUMA
Grijehe naše,
valjda opravdavaju djela
naša,
jer dozvoljavamo sebi,
jer opravdavamo sebe...
Naša mudrost,
znanje,
gospodare ovim svijetom,
jer naša moć,
naš ego,
ne dopuštaju nam
poniznost,
milosrđe,
vjeru da ima neko iznad nas...
Naša duša
traži blještavilo rasvjete i scenografije,
izazove,
ludorije,
jer ne prihvaćamo,
ne želimo vidjeti
pravu duhovnu svjetlost
koja dolazi od Boga...
Naš sebični ponos,
naša umišljena ideja pravednosti,
naše samoproglašeno pravo
da sudimo
i osuđujemo...,
stavljaju kamenje u ruke naše...
I bacamo ga
na onoga što mržnjom ispuni srce naše...
Jer dajemo sebi za pravo,
jer lako bacamo,
ne oklijevamo,
jer umišljamo
da oslobođeni smo svih zala,
naših vlastitih...
Jer, mislimo
da oslobođeni smo daleke povijesti,
intelektualno uzdignuti od primitivnih vjerovanja,
jer smiješan je,
za mnoge prevaziđen
Isus Krist....
Jer, ponosno i smiono
podigli smo visoko glave,
kročimo putovima naše sadašnjosti,
naše sutrašnjice...
Plovimo oceanima ovoga svijeta
poput Titanica...
Bože moj,
valjda sam
mali obični čovjek
koji se boji znanosti,
jer je ne razumje...
Bože moj,
valjda sam u zabludi,
jer ne shvaćam
slobodu,
napredak,
demokraciju.
Možda sam slijep,
jer ne vidim
ono što mnoge oči vide...
Oznake: svaki dan pjesma jedna (možda)
četvrtak, 19.02.2015.
LJEPOTA ŠTO JE DOHVATITI MOGU SAMO SRCEM
Moj život
prolazan je,
kratak,
možda za mnoge
besmisao,
monotonija i skučenost,
jedna neshvaćenost...
Moj život
prolazan je.
U tom prolazu kroz ovaj svijet
ugledao sam ljepoticu,
doživio ljubav na prvi pogled.
Zarobila je
moju dušu,
srce mi.
I nisam princ na bijelom konju,
nisam šarmantni zavodnik,
jer trema gospodari mojim jezikom,
pokretima moga tijela.
Misli zablokiraju,
um me ostavi,
srce drhti snagom kukavice...
Bože moj,
vlastita psiha
smije mi se u lice,
govori mi da sam idiot...
Ta ljepotica
Hrvatska se zove,
ona ukrala je moje misli,
zatočila me u potpunosti,
ukočila me...
I sreća je moja
osmijeh njen,
i ne tražim
da mi ljubavlju uzvrati,
i ne tražim
da me primjeti...
Jer, vidjeti ne bi što imala,
jer nisam veći i bolji od drugih,
jer nisam ljepši od mnogih...
Jer, zaslužio nisam njenu pozornost...
Ta ljepotica,
ime je njeno žena,
brižna mati,
mudra starica,
najdraža sestra....,
Gospa majka naša.
Bože moj,
ne dozvoli šarmerima lažnim,
prorocima oslobođenja,
uništenje tih vrijednosti i ljepota...
Bože moj,
razbij sve okove
naših zlih,
loših zabluda...
Da ljepota njihova zasja
još većim sjajem,
još većom ljepotom...
Nek me njihove oči nikada ne vide,
moju patnju u ljubavi,
sve moje brojne slabosti,
jer skriven,
iz daljine
sanjam,
želim vidjeti,
doživjeti
njihovu pravu,
punu
sreću,
anđeosku dušu,
majčinsku zaštitu,
ljepotu bez šminke...
Oznake: svaki dan pjesma jedna (možda)
srijeda, 18.02.2015.
MOĆ KROZ VELIČINU LJUDSKE GLUPOSTI
I onaj
čija usta gladuju
ne piše zakone i propise.
I onaj
što je jadan i nemoćan
ne stvara demokraciju.
I poniznost
ne osvoji utvrde,
države...
Usta
koja traže delicije,
tijelo
koje traži glamour,
um
koji druge ponizuje...,
hoće odrediti naša razmišljanja,
usmjeriti naše putove,
ograničiti nas....
Jer, valjda slobodu
ne poznajemo,
ne razumijemo,
ne vidimo je...
Jači,
moćniji,
umniji,
nikada neće
potražiti drugo mišljenje,
nečije savjete.
Plač,
preklinjanja nemoćnih,
vapaje gladnih i očajnih,
molbe ugroženih...,
njihova duša,
taj um,
to srce
neće poželjeti čuti,
osjetiti,
doživjeti...
Zato,
Isuse
Tebe tražim,
Tebi se klanjam...
Tebi koji gledaš
na bogastvo i dobrotu duše,
veličinu ljudskog srca i milosrđa,
Tebi koji ne prezireš
najveće siromahe,
ljude sa periferija
naše ljudske civilizacije,
uzroke naših sebičnih,
samoljubljivih razmišljanja....
Oznake: svaki dan pjesma jedna (možda)
utorak, 17.02.2015.
MALI GREŠNI LJUDI ZA VELIKE BOGOVE
Gledam,
slušam,
te bogove,
njihove proroke istine i svjetla pravde...
Čitam njihove zakone,
nedodorljive,
nepogrešive...
Pratim njihove mudre objave,
što su,
što smo,
gdje je njihovo mjesto,
gdje naše...
Traže od nas
da im se klanjamo,
da im slijepo vjerujemo,
da veličamo njihove zakone i riječi...;
Jer, apsolutno su nepogrešivi,
jer apsolutno su veliki i sveti.
Istina
jesu pisane i usmene objave njihovih riječi,
djela njihovih ruku i umova...
Laž
tako postajemo mi...
Zlo
tako bivamo mi...
Pravdu
određuju oni,
bogovi
nepogrešivi,
nezamjenjivi...
Nikada,
baš nikada,
pokloniti se njima neću...
Jer, Bogu se svome jedino klanjam,
Njegovim zakonima,
objavama,
Njegovim prorocima...
I samo sam jadni,
mali,
bijedni
čovjek
i grešnik,
za koga će uvijek biti
nečiji život,
nečije dostojanstvo svetinja.
I ne mjerim po novcu,
po nacionalnosti,
po opredjeljenju ideologije,
po ugledu,
stupnju inteligencije...
Ako je grijeh
što Hrvatsku volim,
što se vjernikom nazivam...,
onda mi ne treba milost od takovih bogova,
jer samo jednoga Boga ljubim...
Oznake: svaki dan pjesma jedna (možda)
četvrtak, 12.02.2015.
MASKE NA NAŠIM LICIMA
Bože moj, ljudi drže do svog savršenstva, do svojih prava, do svoje nevinosti i pravednosti, dopuštaju sebi jezik bez dlake, opravdavaju sebe i svoja djela, svoja ponašanja..., ali kada je riječ o drugima onda su žestoki kritičari, i ne sumnjaju u sebe...
Svakodnevno na poslu kojeg radim susrećem i doživljavam takve ljude. Ne radim u nekakvoj državnoj službi ili firmi nego kod privatnika. I mogu mirne duše reći kako je gazda uvijek imao razumijevanja, kao i drugi nadređeni, kako im nikad nisam nešto mogao zamjeriti, reći im da su surovi kapitalisti i šefovi...
Ali, tu su ljudi... Uvijek će prigovoriti i galamiti na neznanje, na neprofesionalizam, na sporost, na ugrožavanje prava... To bi bilo u redu, jer nikad se nisam doživljavao savršenim, sveznanim, nepogrešivim, ali problem je u tome što su uvijek najglasniji oni koji su naučili da im sve bude preko reda, da sve uvijek bude u korist njihovog džepa, da uvijek u potpunosti iskoriste sva moguća zakonska prava, svoja vlastita, ili nečija druga...
Tako će reći kako sam ih kao djelatnik, ili firma, potpuno razočarao, i da toga nema nigdje...
Bože moj, slušam ih, direktno ili preko telefona, zanesem se u njihovoj priči, pa doista pomislim kako jadan, neznan i nesavršen živim u jednome apsolutno savršenome svijetu u kojem vladaju pravda, red, znanje i disciplina...
A onda se trgnem, pa im odgovaram kako mi se čini da sam ja, odnosno firma, jedno nesavršeno mjesto, jedna oaza jada i tuge u nepreglednom i neograničenom mjestu savršenstva...
Možda bi trebali staviti na ulazna vrata firme obavijest: PAŽNJA!!!!...PAŽNJA!!!!... Dolazite iz svijeta savršenstva i ulazite na mjesto gdje vladaju potpuno drugačiji uvijeti!!!... Ostavite se svake nade da će te biti advekatno usluženi!!!
Bože moj, samo ne znam, kako to da često bivam ismijan i ponižen kada idem kod drugih firmi i službi. Mnoga prava koja sam zaslužio odnijeli su nekakvi čudni vjetrovi. Stalno budemo nečim prevareni. Žele nas uvijeriti da je crno bijelo, ili obrnuto...
I uvijek mislim da sam sam najviše kriv, jer se ne znam izboriti za najosnovnija vlastita prava, jer ne želim nekome dosađivati, jer ne želim na nekoga galamiti, jer ne znam upotrebljavati alate korupcije, jer ne znam ići bezobrazno preko reda ili propisa...
Mislim, kako ne znam živjeti...
Ali, ako živimo u savršenstvu nečijem, onda bi takvi trebali eliminirati naše nesposobnosti života, rada i življenja...
Bože moj, ponekad sretnem svoga učitelja. Promijenio se... Spominje Boga i pozdravlja Njime...
Sjetim se četvrtog razreda Osnovne... Bio je opsjednut komunizmom i Titom. Često nam je govorio koji dokazi i činjenice negiraju Boga. Međutim, meni kao desetogodišnjem djetetu to nisu bili nekakvi dokazi ili činjenice da bi posumnjao u ono čemu su me učili roditelji i vjeroučitelji. Ipak, bio je jako dobar i pošten čovjek, odnosno komunist. Nikad mu nisam želio nešto zamjeriti, ili sam ga poželio zamrziti. Da je i sada istih razmišljanja kao prije ne bi ga poželio zamrziti ili mu nešto zamjeriti, jer doista znam da je njegova duša skromna i dobra...
Nedavno sam na nekim portalima mogao vidjeti svoga profesora iz Srednje škole. Uči nas o demokraciji, o našim ponašanjima i shvaćanjima života. Prikazuju ga kao velikog prosvjetnog službenika, kao čovjeka pozitivnog i naprednog svjetonazora...
Sjetim se tog Božića u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća... I dok su druga djeca žurila da ne zakasnu na Misu, ja sam se žurio da ne zakasnem u školu. Ne znam jesu li oni bili veći vjernici ili sam ja bio nevjernik, odnosno kukavica koja se bojala reakcije profesora. Tog dana, u razredu nas je bilo jako malo, tek djeca velikih komunističkih funkcionera i djeca druge vjeroispovjesti. Učionica je bila gotovo prazna...
Spomenuti profesor je tog dana odlučio usmeno ocjenjivati nečije znanje. Otvorio je školski dnevnik i išao redom. Tko nije bio prisutan dobio je jedinicu (nedovoljan, 1,). Mogu reći kako nikada brže i lakše nisam dobio peticu (odličan, 5,). Ali, osjećao sam se grozno i jadno. Bio sam poput Jude, jer izdao sam svoje školske prijatelje...
Doista, ne znam kako se nekome pri odsutnosti može ocijeniti njegovo znanje. Jer, koliko znam, za neopravdano odsustvo daju se neopravdani sati a ne jedinice...
A danas, taj isti drži nam predavanja o nečemu što je dobro a što loše...
Svjedoci smo kako ima mnogo njemu sličnih, onih koji ocrnjuju i blate sve ovo sadašnje, onih koji nam danas govore koje su prave demokratske vrijednosti i načela, a nekada su harali jednim diktatorskim sistemom i jednoumljem, i bili su važne poluge takvog mehanizma. Takvi nas žele vratiti u prošla vremena koja prikriveno ili otvoreno uzdižu ili zazivaju, pa nije čudno da sve one koji drugačije misle, govore ili pišu nazivaju ljudima opasnih namjera, onima koji koriste govor mržnje...
Jasno je da se ljudi i njihova razmišljanja mijenjaju, ali što ćemo s onima koji samo mjenjaju maske na svojim licima, odijela na svojim tijelima, a u duši su ostali uvijek isti, drže samo do svoje moći i sebičnosti...
Trenutno je aktualan slučaj Pupovac... Mediji prenose kako se radi o nečijem govoru mržnje prema njemu, i da bi takve trebalo kazniti i zatvoriti... Međutim, kada taj isti Pupovac nekoga naziva crnim mantijama, fašistima, ljudima opasnih namjera, samo zato što spominju zločine Jugoslavije, onda to nije njegov govor mržnje prema drugima nego nešto napredno i civilizirano...
Bože moj, izgleda da bi se zbog njega trebali odreći naših bližnjih koje su nekadašnje komunističke jugoslavenske vlasti likvidirale bez bilo kakvog suđenja...
Poštujem njegovo pravo da se kao Srbin bori za prava Srba, ali on ne može biti moralna vertikala po kojoj će se Hrvati ravnati, i on ne može krojiti politiku hrvatske države općenito...
Svjedoci smo kako nas vjernike nazivaju katolibanima, primitivcima, zaostalima, maloumnima. Govore kako nas treba preodgojiti, zabraniti nam prisustvo u medijima i u svakodnevnom životu, njegovom oblikovanju... Čudno je kako to nije nečiji govor mržnje prema nama, jer izgleda oni su oslobođeni svih zala i negativnosti, jer izgleda kako su se takvi civilizacijski, društveno i znanstveno uzdigli visoko iznad nas. A govore o jednakostima, istim pravima za sve, spominju slobodu govora i razmišljanja...
Jadno i sebično... Svojim jezikom i djelima pokazuju da se sebično i prvenstveno bore za sebe i svoja uvjerenja, da su ovaj svijet i društvo miljama daleko od demokracije i jednakosti...
Možemo se nazivati svakakvim imenima. Možemo i druge prozivati sa bilo čime, ali ako u sebi samima ne osjećamo potrebu za samokritičnošću onda se pretvaramo u zombije duše, koji se žele nahraniti nečijim pravima, sudbinama, životima i osjećajima...
Oznake: privelegije odabranih
utorak, 03.02.2015.
PRESUDA
Doista, očekivana odluka Međunarodnog suda pravde, jer u samoj Hrvatskoj ima dosta onih koji kažu da je za rat kriv Tuđman i crni nacionalisti, odnosno fašisti...
Vjernik kršćanin svakodnevno izgovara u svojoj molitvi: ... i oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim.
Iskreno rečeno Srbiji i nemam što oprostiti, jer mi ona nije direktno nanijela zlo. Možda je ova presuda najpravednija, ali...
Uvijek ima ono ali...
Ako stvari stoje ovako, kako onda mogu napadati Rusiju, i kako joj mogu uvoditi sankcije. Doista, ne znam po kojim osnovama.
Ili, zašto bi trebali sutra osuditi neku drugu državu ako krene u osvajanje tuđih teritorija... Jer, koliko se sjećam, snaga velikosrpske ideje jest življenje jednog Srbina na nekom prostoru, odnosno da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi... Ima li Kina pravo krenuti u osvajanje svijeta da bi zaštitila interese kineskog naroda...
Ne znam, ali sada već pomalo počinjem gledati drugačije na Drugi svjetski rat. Jedan djed (s očeve strane) i njegova braća likvidirani su na kraju rata zato što su bili u ustašama ili domobranima, a njihov otac je ubijen premda je bio samo civil. Ipak, njihova sestra, odnosno kćer, udala se za partizana koji je prošao Sutjesku. Drugi djed (s majčine strane) bio je u partizanima. Tamo je izranjavan, bio je pun gelera, a poslije rata odao se piću. Sjećam ga se nekako u magli, ne pamtim mu lice, jer bio sam previše mali kad je preminuo, vjerovatno od posljedica ranjavanja...
Ustaštvo je zločinački pokret... Jasenovac je bio, ostao i biće mjesto najgoreg zla, jedno demonsko svetište...
Ali, sad mogu reći kako je Drugi svjetski rat na ovim našim prostorima bio samo jedan običan građanski rat, u kome su sve strane počinile zločine i zla, da nema boljih i gorih, da su svi jednako odgovorni... Svoj tkz. antifašizam neka "okače mačku o rep".
Jer, ne razumijem kako balkanski antifašizam može biti sveta krava i nedodirljivi tabu, kada se točno zna kakve je zločine počinio... Jesu li tada mogle postojati nekakve udruge pravde koje bi poput Dokumente rekli da je Tito bio zločinac, i da su partizani počinili zločine ubijajući roditelje pred očima djece. Je li tada neko mogao istupiti i reći da su Tito i Pavelić u nekakvom "Karađorđevu" krojili plan neke komunističke Jugoslavije... Jesu li na Brijunima donesene odluke da se izvrše masovne likvidacije neprijateljskih vojnika.... Da li su Tito i njegova partija imali svoj slučaj Zec, ako se u obzir uzme obitelj Ševo!?
Jer, Domovinski rat poodavno ide onim putem kojim se žele izjednačiti zaraćene strane, pa mnogi neće i ne žele priznati da su velikosrpski umovi željeli osloboditi Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Gospić, Karlovac, Osijek, i mnoge druge gradove, jer je cilj bio zamišljena linija Senj- Karlovac-... (ma i ne sjećam se više)... To nije bila zaštita Srba, jer su poštenim i miroljubivim Srbima takve ideje nanijele najviše štete, patnje i poniženja. To je bila obična agresija jedne države na drugu s ciljem da se zauzme njen teritorij, odnosno vraćanje "vekovnih srpskih zemalja pod okrilje majke otadžbine"...
Izgleda da je prava istina ne priznavanje istine, pa tako ona više vjerovatno ne bi trebala postojati, jer valjda i ja imam pravo da je stvaram, izmišljam, namećem, zapisujem... Jer, tko me može ubijediti da je on vlasnik istine, kada se zna koliko su ljudi zli, prevrtljivi, sebični, pohlepni, nasilni, umišljeni...
Ispričavam se svim dobrim i poštenim ljudima, ma koje nacije i vjere da bili, bilo kojeg shvaćanja ideologije, kao i onim pravim partizanima koji su se časno borili...
Problem je što ne možemo biti selektivni u poimanju pravde i istine, što ne možemo nametati sebe pod svaku cijenu, jer onda postajemo bezobrazni i bezobzirni, spremni na zlo...
Oznake: žrtve u službi politike
