red bush
četvrtak, 12.02.2015.
MASKE NA NAŠIM LICIMA
Bože moj, ljudi drže do svog savršenstva, do svojih prava, do svoje nevinosti i pravednosti, dopuštaju sebi jezik bez dlake, opravdavaju sebe i svoja djela, svoja ponašanja..., ali kada je riječ o drugima onda su žestoki kritičari, i ne sumnjaju u sebe...
Svakodnevno na poslu kojeg radim susrećem i doživljavam takve ljude. Ne radim u nekakvoj državnoj službi ili firmi nego kod privatnika. I mogu mirne duše reći kako je gazda uvijek imao razumijevanja, kao i drugi nadređeni, kako im nikad nisam nešto mogao zamjeriti, reći im da su surovi kapitalisti i šefovi...
Ali, tu su ljudi... Uvijek će prigovoriti i galamiti na neznanje, na neprofesionalizam, na sporost, na ugrožavanje prava... To bi bilo u redu, jer nikad se nisam doživljavao savršenim, sveznanim, nepogrešivim, ali problem je u tome što su uvijek najglasniji oni koji su naučili da im sve bude preko reda, da sve uvijek bude u korist njihovog džepa, da uvijek u potpunosti iskoriste sva moguća zakonska prava, svoja vlastita, ili nečija druga...
Tako će reći kako sam ih kao djelatnik, ili firma, potpuno razočarao, i da toga nema nigdje...
Bože moj, slušam ih, direktno ili preko telefona, zanesem se u njihovoj priči, pa doista pomislim kako jadan, neznan i nesavršen živim u jednome apsolutno savršenome svijetu u kojem vladaju pravda, red, znanje i disciplina...
A onda se trgnem, pa im odgovaram kako mi se čini da sam ja, odnosno firma, jedno nesavršeno mjesto, jedna oaza jada i tuge u nepreglednom i neograničenom mjestu savršenstva...
Možda bi trebali staviti na ulazna vrata firme obavijest: PAŽNJA!!!!...PAŽNJA!!!!... Dolazite iz svijeta savršenstva i ulazite na mjesto gdje vladaju potpuno drugačiji uvijeti!!!... Ostavite se svake nade da će te biti advekatno usluženi!!!
Bože moj, samo ne znam, kako to da često bivam ismijan i ponižen kada idem kod drugih firmi i službi. Mnoga prava koja sam zaslužio odnijeli su nekakvi čudni vjetrovi. Stalno budemo nečim prevareni. Žele nas uvijeriti da je crno bijelo, ili obrnuto...
I uvijek mislim da sam sam najviše kriv, jer se ne znam izboriti za najosnovnija vlastita prava, jer ne želim nekome dosađivati, jer ne želim na nekoga galamiti, jer ne znam upotrebljavati alate korupcije, jer ne znam ići bezobrazno preko reda ili propisa...
Mislim, kako ne znam živjeti...
Ali, ako živimo u savršenstvu nečijem, onda bi takvi trebali eliminirati naše nesposobnosti života, rada i življenja...
Bože moj, ponekad sretnem svoga učitelja. Promijenio se... Spominje Boga i pozdravlja Njime...
Sjetim se četvrtog razreda Osnovne... Bio je opsjednut komunizmom i Titom. Često nam je govorio koji dokazi i činjenice negiraju Boga. Međutim, meni kao desetogodišnjem djetetu to nisu bili nekakvi dokazi ili činjenice da bi posumnjao u ono čemu su me učili roditelji i vjeroučitelji. Ipak, bio je jako dobar i pošten čovjek, odnosno komunist. Nikad mu nisam želio nešto zamjeriti, ili sam ga poželio zamrziti. Da je i sada istih razmišljanja kao prije ne bi ga poželio zamrziti ili mu nešto zamjeriti, jer doista znam da je njegova duša skromna i dobra...
Nedavno sam na nekim portalima mogao vidjeti svoga profesora iz Srednje škole. Uči nas o demokraciji, o našim ponašanjima i shvaćanjima života. Prikazuju ga kao velikog prosvjetnog službenika, kao čovjeka pozitivnog i naprednog svjetonazora...
Sjetim se tog Božića u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća... I dok su druga djeca žurila da ne zakasnu na Misu, ja sam se žurio da ne zakasnem u školu. Ne znam jesu li oni bili veći vjernici ili sam ja bio nevjernik, odnosno kukavica koja se bojala reakcije profesora. Tog dana, u razredu nas je bilo jako malo, tek djeca velikih komunističkih funkcionera i djeca druge vjeroispovjesti. Učionica je bila gotovo prazna...
Spomenuti profesor je tog dana odlučio usmeno ocjenjivati nečije znanje. Otvorio je školski dnevnik i išao redom. Tko nije bio prisutan dobio je jedinicu (nedovoljan, 1,). Mogu reći kako nikada brže i lakše nisam dobio peticu (odličan, 5,). Ali, osjećao sam se grozno i jadno. Bio sam poput Jude, jer izdao sam svoje školske prijatelje...
Doista, ne znam kako se nekome pri odsutnosti može ocijeniti njegovo znanje. Jer, koliko znam, za neopravdano odsustvo daju se neopravdani sati a ne jedinice...
A danas, taj isti drži nam predavanja o nečemu što je dobro a što loše...
Svjedoci smo kako ima mnogo njemu sličnih, onih koji ocrnjuju i blate sve ovo sadašnje, onih koji nam danas govore koje su prave demokratske vrijednosti i načela, a nekada su harali jednim diktatorskim sistemom i jednoumljem, i bili su važne poluge takvog mehanizma. Takvi nas žele vratiti u prošla vremena koja prikriveno ili otvoreno uzdižu ili zazivaju, pa nije čudno da sve one koji drugačije misle, govore ili pišu nazivaju ljudima opasnih namjera, onima koji koriste govor mržnje...
Jasno je da se ljudi i njihova razmišljanja mijenjaju, ali što ćemo s onima koji samo mjenjaju maske na svojim licima, odijela na svojim tijelima, a u duši su ostali uvijek isti, drže samo do svoje moći i sebičnosti...
Trenutno je aktualan slučaj Pupovac... Mediji prenose kako se radi o nečijem govoru mržnje prema njemu, i da bi takve trebalo kazniti i zatvoriti... Međutim, kada taj isti Pupovac nekoga naziva crnim mantijama, fašistima, ljudima opasnih namjera, samo zato što spominju zločine Jugoslavije, onda to nije njegov govor mržnje prema drugima nego nešto napredno i civilizirano...
Bože moj, izgleda da bi se zbog njega trebali odreći naših bližnjih koje su nekadašnje komunističke jugoslavenske vlasti likvidirale bez bilo kakvog suđenja...
Poštujem njegovo pravo da se kao Srbin bori za prava Srba, ali on ne može biti moralna vertikala po kojoj će se Hrvati ravnati, i on ne može krojiti politiku hrvatske države općenito...
Svjedoci smo kako nas vjernike nazivaju katolibanima, primitivcima, zaostalima, maloumnima. Govore kako nas treba preodgojiti, zabraniti nam prisustvo u medijima i u svakodnevnom životu, njegovom oblikovanju... Čudno je kako to nije nečiji govor mržnje prema nama, jer izgleda oni su oslobođeni svih zala i negativnosti, jer izgleda kako su se takvi civilizacijski, društveno i znanstveno uzdigli visoko iznad nas. A govore o jednakostima, istim pravima za sve, spominju slobodu govora i razmišljanja...
Jadno i sebično... Svojim jezikom i djelima pokazuju da se sebično i prvenstveno bore za sebe i svoja uvjerenja, da su ovaj svijet i društvo miljama daleko od demokracije i jednakosti...
Možemo se nazivati svakakvim imenima. Možemo i druge prozivati sa bilo čime, ali ako u sebi samima ne osjećamo potrebu za samokritičnošću onda se pretvaramo u zombije duše, koji se žele nahraniti nečijim pravima, sudbinama, životima i osjećajima...
Oznake: privelegije odabranih
