Grijehe naše,
valjda opravdavaju djela
naša,
jer dozvoljavamo sebi,
jer opravdavamo sebe...
Naša mudrost,
znanje,
gospodare ovim svijetom,
jer naša moć,
naš ego,
ne dopuštaju nam
poniznost,
milosrđe,
vjeru da ima neko iznad nas...
Naša duša
traži blještavilo rasvjete i scenografije,
izazove,
ludorije,
jer ne prihvaćamo,
ne želimo vidjeti
pravu duhovnu svjetlost
koja dolazi od Boga...
Naš sebični ponos,
naša umišljena ideja pravednosti,
naše samoproglašeno pravo
da sudimo
i osuđujemo...,
stavljaju kamenje u ruke naše...
I bacamo ga
na onoga što mržnjom ispuni srce naše...
Jer dajemo sebi za pravo,
jer lako bacamo,
ne oklijevamo,
jer umišljamo
da oslobođeni smo svih zala,
naših vlastitih...
Jer, mislimo
da oslobođeni smo daleke povijesti,
intelektualno uzdignuti od primitivnih vjerovanja,
jer smiješan je,
za mnoge prevaziđen
Isus Krist....
Jer, ponosno i smiono
podigli smo visoko glave,
kročimo putovima naše sadašnjosti,
naše sutrašnjice...
Plovimo oceanima ovoga svijeta
poput Titanica...
Bože moj,
valjda sam
mali obični čovjek
koji se boji znanosti,
jer je ne razumje...
Bože moj,
valjda sam u zabludi,
jer ne shvaćam
slobodu,
napredak,
demokraciju.
Možda sam slijep,
jer ne vidim
ono što mnoge oči vide...
Post je objavljen 20.02.2015. u 21:06 sati.