Brojevi u politici

ponedjeljak, 21.07.2014.

Sram

Ima ljudi kojima osjećaji srama i krivnje bitno utječu na kvalitetu života, bez obzira koliko malo su sami, svojim ponašanjem i stavom prema sebi, zaista „zavrijedili“ da ih bude sram ili da se osjećaju krivi. Takvi se ljudi često muče tražeći izlaz iz teško podnosivog stanja samookrivljavanja i srama, obilaze psihijatrijske ordinacije, posežu za knjigama za samopomoć, teret su svojoj okolini, a najviše sami sebi.

S druge strane, ima ljudi čija su djela, riječi, ponašanje zaslužili svaku osudu, kojima je nepoštivanje i narušavanje prava drugih prevladavajući obrazac ponašanja, osobe sa osiromašenim osjećajem za moral i poštovanje društvenih normi i potreba. To su ljudi koji varaju druge na dnevnoj bazi bez osjećaja žaljenja, krivnje ili srama, obmanjuju, izigravaju dobiveno povjerenje, a kad ih se pokuša pozvati na odgovornost postaju razdražljivi, agresivni i osvetoljubivi.

Za takve se ljude kaže da pate od dissocijalnog poremećaja osobnosti, odnosno da su sociopati.

Kod kojih pojedinaca ili čak cijelih društvenih skupina su najprimjetljivije sociopatske osobine?

Odgovor nam je svima poznat: gotovo bez izuzetka kod političara, a zatim ljudi iz medija – najvažnijih logističara naših političara. Ovdje se svakako mogu ubrojiti i novopečeni bogataši ili bolje rečeno – ratni profiteri.

Kao ogledni primjer može se uzeti Vesna Pusić i njezino političko djelovanje, koje je po definiciji, djelovanje u korist svog naroda i države.

Neću sad nabrojati sve „dobrobiti“ kojima je od početka svog političkog djelovanja nakon osamostaljenja Hrvatske „častila „ svoj narod, kao na primjer difamiranje vlastite države u najosjetljivijem trenutku borbe za njezino osamostaljivanje ili prostačka i histerična agitpropovska propaganda oko ulaska Hrvatske u EU.

Sad me zanima samo kao ministrica vanjskih poslova i odnos naše službene politike prema masakru koji Izrael vrši nad Palestincima u Gazi.
Čovjek može shvatiti da nema osude Izraelaca od strane Velike Britanije, jer je ona, svojom kolonijalističkom politikom u 19. i 20. stoljeću direktno kriva za sve što se već preko sto godina dešava na prostoru Bliskog istoka.

Ali zaista ne znam kako se može razumjeti odsustvo osude od države koja je pred samo dvadesetak godina iskusila divljačke i ubilačke pohode na svoj vlastiti narod na vlastitom teritoriju.

Da onda nema ni osude u, neslobodnim, medijima zbilja ne čudi.

A čude me i dvostruki kriteriji naše ministrice, jer ne mogu ni zamisliti njezinu reakciju da si je kojim slučajem hrvatska vojska protiv srpskih terorista dozvolila ono što si sada dozvoljava Izrael.

Ja osobno protestiram protiv ubijanja palestinskih civila na području Gaze.


Sljedeća stvar zbog koje ja osjećam sram umjesto države, je činjenica da država dozvoljava Marini Lovrić Merzel, moralno više nego upitnoj županici, optuženoj za teški gospodarskofinancijski kriminal, da i dalje ostane na poslu i vlada iz zatvora. Sigurna sam da ovakvog slučaja nema nigdje na cijeloj kugli zemaljskoj.

I što je najgore, nema ni nikakvog značajnijeg zgražanja, čak ni negodovanja, ni od medija, ni od najjače oporbene stranke. Čemu se, onda, u budućnosti, u moralnom smislu, možemo nadati ?


Treća stvar zbog koje bi se vodeći ljudi ove zemlje trebali sramiti je ideja da se iz Jadrana i u Slavoniji buši majčica zemlja i vade nafta i plin.

Nafte i plina, doduše, ima i činjenica je da bi se nešto malo i zaradilo, ali cijela ideja je jednostavno izvan povijesnog i civilizacijskog trenutka.

Danas, kad postoji nekoliko neinvazivnih metoda za dobivanje energije, pokušavati početi s načinima 20. stoljeća znači kretanje unatrag.

S vađenjem nafte može biti samo isti ili sličan slučaj kao s uvođenjem ovakvog vida kapitalizma, kad su već cijelom svijetu jasna njegova ograničenja, i kad od njegovog uvođenja mi, kao narod, imamo samo mizeriju, nesreću, moralnu i svaku drugu prljavštinu.

Tako ćemo vađenje plina i nafte plaćati onečišćavanjem prirode, i realno je očekivati havarije, nesreće, zagađenje tla i vode.

I sve to nisu samo predviđanja dokone domaćice.

nedjelja, 20.07.2014.

Nogopolitika 2

Meni je Niko Kovač sve manje simpatičan. Njegova su dva najvažnija broja 7 i 11, donose mu izuzetnu intuiciju i sposobnost dubljih uvida, a on te više sposobnosti potpuno potiskuje i djeluje, bar što se tiče vođenja nogometne reprezentacije, kao četvorka, koja je njegov Intimni broj. Četvorka – dosadna, suhoparna, uporna, preracionalna tradicionalna, radoholična, ziheraška i gramziva.
S obzirom da je 4 jedan od dva glavna broja njegova brata, očigledno je da on vrši veliki, a pretežno loš, utjecaj na izbornika.

Niko Kovač bi se trebao ohrabriti i više vjerovati sebi i svojoj intuiciji, a ne broj 11 živjeti kao negativan broj 2, koji je prečesto neodlučan, traži podršku i kao takav je podložan utjecajima sa strane.

To što u igru protiv Brazila nije uveo Eduarda, nije samo Eduardo doživio kao uvredu, to sam tako doživjela i ja, a valjda i dobar dio javnosti koja zna koliki je Eduardov doprinos reprezentaciji u golovima, ali i u načinu kako je ozbiljno, časno, nekalkulantski branio nogometnu, ali i ne samo nogometnu, čast Hrvatske, svoje druge domovine. Eduardo je jedan inteligentan, pristojan, odmjeren, skroman i, ono što se ne viđa prečesto u tim vodama, dobar čovjek i ono što je doživio u Brazilu je neoprostivo, nenadoknadivo i nikakvo Šukerovo zahvaljivanje to ne može ublažiti.

Pokazalo se da se brazilski vrijednosni sistem, u kojem je Eduardo odrastao, unekoliko razlikuje od hrvatskog sistema vrijednosti i u to bogatstvo našega folklora Dudu nije uspio do kraja proniknuti, odnosno usvojiti ga – i na tome mu treba čestitati.

Nogometa se i u politici, pa se tako nogometa i o kandidatima za predsjednika države iz redova opozicije.
Nogometaju se tako, na primjer, svi oni koji kao eventualnog kandidata predlažu Željku Markić, osobu koja je pokazala da, doduše, ima egzekutivnih i organizatorskih sposobnosti - ali za to se ne postaje predsjednik države. Željku Markić predlažu oni koji ne žele da predsjednica bude Kolinda Grabar Kitarović, koja će, nota bene, biti nova hrvatska predsjednica. Što znači da Josipović više neće biti hrvatski predsjednik . O tome kako i zašto neki sljedeći put.

S obzirom da je danas 20. 7. 2014. godine i da su neki mediji objavili da je Christine Lagarde, izvršna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda, kao osoba koja se razumije u numerologiju ili sluša nekoga tko se razumije, početkom godine javno izjavila da će zbog pogubnog utjecaja tri broja 7, baš 20.7 doći do nekakvog financijsko-burzovnog sloma, moram o tome nešto reći.
Prvo, ona u tom famoznom govoru nije spominjala 20.7., nego je godinu 2014. čitala kao 20, 14.
Godina je numerološki u broju 7, o čemu sam pisala, no sedmi mjesec je u broju 5, a 20.7 je u broju 7. Tu se znači radi, kad se govori o numerološkim podacima, o dva broja 7 i jednom broju 5, a ne o tri broja 7, bez obzira što se radi o 7.mjesecu. No, da se radi i o tri broja 7, to sa financijskim slomom ne može biti u vezi.
Tri broja 7 samo pokazuju da se u svim životnim aspektima može očekivati pretjerano, čak i psihotično, ponašanje, a dva broja 7 i jedan broj 5 – što su današnji numerološki podaci, ukazuju na vibracije koje pogoduju nasilnom i neuračunljivom ponašanju na svim životnim područjima, ne samo financijskom, i to sve, naravno, u negativnoj realizaciji. Taj odnos brojeva može se realizirati i pozitivno, ali uz povećani i svjesni napor.

Na internetu sam našla numerološku analizu Christine Lagarde jednog švicarskog numerologa, i, s jedne strane, moram objektivno reći da su moje analize puno kvalitetnije, a, s druge, da po cijelom svijetu ima ljudi koji svoje manje ili veće tzv. okultno znanje koriste na neprimjerene načine.

No, o svemu ovome ne bih ni pisala da na portalu Dnevno.hr nisam pročitala uradak izvjesne osobe kojoj je ime Zrinka, a prezime inicijal, koja, pišući o numerologiji koristi termine „znanje po Bogu“ i „znanje po Sotoni“ i ne znam je li me to više užasnulo ili rastužilo. Ne samo njezino pisanje nego i cjelokupni moralno-mentalni sklop uredništva tog portala koje je to pristalo objaviti.

Ne znam je li problem u tome što su vibracije života sve brže i prosječan čovjek gubi utrku s vremenom, ili je riječ o zadrtoj vjerskoj isključivosti ili jednostavno o intelektualnoj lijenosti kad se nekritički prihvaća sve, pa i najnepromišljenije nebuloze, što ide u prilog nečijeg osobnog stava.

Naime, dragi ljudi, čovječanstvo kao cjelina, ljudi ovakvi kakvi su danas, naša civilizacija živi i razvija se tako da iz generacije u generaciju stiče nova znanja o mikrokozmosu i makrokozmosu – da ne nabrajam pojedinačno.

Sva ta znanja su samo znanja - po sebi nisu ni dobra ni loša. Dobro i loše može biti samo korištenje, uporaba tog znanja. Može se reći, kad je to u skladu s nečijim vjerskim vjerovanjima, da oni koja svoja znanja koriste za opću dobrobit i napredak civilizacije imaju „znanje po Bogu“, a oni koji znanje koriste za bilo koji oblik destrukcije i unesrećivanja da imaju „znanje po Sotoni“.
Ali se nikako ne može reći ni za jedno znanje, samo zato jer je rijetko, ili nije trenutno znanstveno ili crkveno prihvaćeno, da je protiv Boga ili protiv prirode – samo primjena može biti takva.

A sotonizirati sve ono što ne znamo ili ne znamo dovoljno je zlo po sebi i odraz je straha od nepoznatog.

Monopol nije dobar ni u čemu, pa ni u Crkvi.

nedjelja, 06.07.2014.

Nogopolitika 1 i pol

Ako se čudite što danas nije na redu Nogopolitka 2, što bi bilo opravdano očekivati iza Nogopolitike 1, imate pravo, jer doznati odgovor na pitanje tko neće, a tko hoće, biti novi hrvatski predsjednik po mnogima je top pitanje i za sada i za sljedećih šest mjeseci – a svi već jako dobro znamo da ja to, kao numerologinja, znam.
Međutim, kako to za mene nije top pitanje, jer se zna da sam ja apsolutno za ukidanje institucije predsjednika države u Hrvatskoj, a ovo je ipak moj blog, i ako se uzme u obzir da me zanima puno previše stvari u odnosu na moje ograničeno vrijeme i sposobnost koncentracije, za što su sve“krivi“ moji brojevi, onda , mislim, ne treba čuditi što sam u današnjem internet izdanju „Jutarnjeg lista“
našla zanimljiviju temu o kojoj želim nešto napisati.


Ali, prije toga ipak se moram malo vratiti na svjetsko nogometno prvenstvo i reći da o tijeku prvenstva opet odlučuju suci, odnosno oni koje suci moraju slušati. I zbilja mi nije jasno zašto države troše tolike silne novce za pripreme, kad im onda reprezentativce na terenu ponižavaju sramotnim suđenjem, a, s obzirom na emocionalan odnos ljudi prema svojim nogometašima, ponižavaju se i cijeli narodi - bezobzirno i pred očima cijele kugle zamaljske.
To se odnosi naročito na reprezentacije Afrike i Azije, od kojih je većina bolja od nekih razvikanih europskih reprezentacija. Ne samo da su bolji, Iran je imao nesumnjivo najbolju obranu na prvenstvu, nego su i zgodniji – uz američkog izbornika i pokojeg južnoamerikanca, iranski reprezentativci su bili najzgodniji muškarci na prvenstvu.


Dakle, u novinama me najprije privuku naslovi u kojima se, na razne načine, govori o djeci.

S obzirom da me uistinu ne zanimaju zagrebačke malograđanske pikanterije i skandali, tek sam danas doznala da najmlađe dijete pokojnog predsjednika ima vanbračno dijete za koje ne plaća alimentaciju ( da dijete ima pametnu i odgovornu majku kojoj je na umu prvenstveno njegov a ne njezin interes – ne bi se u široj javnosti znalo ni danas).

I ne mora plaćati – jer naš Obiteljski zakon, i ovaj najnoviji, daje sasvim dosta prostora vanbračnim očevima, ali i rastavljenima ili samo odmetnutim muževima, za izbjegavanje financijskih obveza prema svojem djetetu.

Tako, za spomenuto najmlađe predsjednikovo dijete i za njemu slične, imam besplatan savjet kako da izbjegu plaćanje alimentacije, a najvjerovatnije i dugo sudovanje.

Stvar je vrlo jednostavna – sa suprugom i punoljetnom djecom treba sklopiti ugovor o dosmrtnom, ne doživotnom, uzdržavanju. I stvar je riješena. Ne mora nekretnine i novčana sredstva poklanjati supruzi i djeci i plaćati porez – puno je elegantnije sklopiti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Tako mu sud ne može ništa ovršiti, oni ne moraju vraćati njegove dugove, pa tako ni alimentaciju. Samo treba potpisati kod javnog bilježnika izjavu da nije siguran hoće li se u nadolazećim godinama moći efikasno sam brinuti za sebe.

I to sve može napraviti sasvim u skladu sa zakonom, mada su se po Obiteljskom zakonu bračni drug i djeca dužna brinuti za svog bračnog partnera odnosno roditelja u slučaju ako on to sam ne može.

U slučaju da roditelj, u ovom slučaju majka vanbračnog djeteta, pokrene parnicu jer joj neki nedovoljno kompetentni odvjetnik ne objasni kako su im šanse za uspjeh na sudu više nego male – ne treba se uzrujavati.
Nego na kraju, kad su iscrpene sve mogućnosti žalbe i kad sudac lijepo objasni da se u ovom slučaju nikako ne radi o povredi javnog, odnosno, društvenog morala, treba tom vanbračnom djetetu, jer majka pokreće sud u njegovo ime, poslati zahtjev za naknadom sudskih troškova – jer će dijete, zbog sporosti sudovanja, već davno biti punoljetno.

Samo treba paziti da, ako plaća alimentaciju prvenstveno zato da kazni majku svog vanbračnog sina, za kojeg se misli pobrinuti negdje kasnije, u međuvremenu ne umre – e, u tom slučaju će morati itekako plaćati na onom svijetu.

Čovjek se jednostavno mora pitati kakvi su to obiteljski uvjeti i obiteljske vrijednosti koji oblikuju takvu osobu koja je u stanju raditi tako drastičnu razliku između djeteta dobivenog u braku i onoga koji nije s tom srećom došao na svijet.

Kismet, sudbina, karma - na to se ne može utjecati, a oni koji ipak pokušaju, ili čak misle i da su uspjeli – bilo bi bolje da nisu, jer uistinu i nisu.

Ako kojim slučajem neka udana dama misli da vanbračne majke i djeca i ne zaslužuju ništa drugo, moram napomenuti da se sve navedeno odnosi i na njih same – ako ih suprug ostavi i sklopi isti taj ugovor o dosmrtnom uzdržavanju bilo s kim drugim kod pametnog i pokvarenog javnog bilježnika, ni one ni njihova djeca neće dobiti ništa ni poslije njegove smrti, a ni za njegova života, ako će on tako htjeti.

Zato moraju biti jako dobre, poslušne, umilne i besprijekornog izgleda da ne ostanu bez muža – bar dotle dok se ne nađe netko tko će taj institut dosmrtnog uzdržavanja ukinuti, jer ionako služi samo odvjetnicima za njihove smicalice kojima unesrećuju stare ljude i prezrene žene i djecu.

Htjela sam još nešto napisati o dječjim pravobraniteljicama, naročito onoj zadnjoj, a i ova sadašnja izgleda ide istim utabanim stopama, kao i raznim udrugama koje se brinu za ravnopravnost i prava svega i svačega samo ne djece, ali mi se i od same pomisli na njih počinju kotrljati kamenčići po žuči – pa ću to preskočiti.

<	srpanj, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (1)
Studeni 2023 (1)
Ožujak 2022 (3)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Studeni 2017 (1)
Svibanj 2017 (6)
Lipanj 2016 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (4)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (4)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Studeni 2013 (8)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (1)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)
Studeni 2011 (6)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv