Ako se čudite što danas nije na redu Nogopolitka 2, što bi bilo opravdano očekivati iza Nogopolitike 1, imate pravo, jer doznati odgovor na pitanje tko neće, a tko hoće, biti novi hrvatski predsjednik po mnogima je top pitanje i za sada i za sljedećih šest mjeseci – a svi već jako dobro znamo da ja to, kao numerologinja, znam.
Međutim, kako to za mene nije top pitanje, jer se zna da sam ja apsolutno za ukidanje institucije predsjednika države u Hrvatskoj, a ovo je ipak moj blog, i ako se uzme u obzir da me zanima puno previše stvari u odnosu na moje ograničeno vrijeme i sposobnost koncentracije, za što su sve“krivi“ moji brojevi, onda , mislim, ne treba čuditi što sam u današnjem internet izdanju „Jutarnjeg lista“
našla zanimljiviju temu o kojoj želim nešto napisati.
Ali, prije toga ipak se moram malo vratiti na svjetsko nogometno prvenstvo i reći da o tijeku prvenstva opet odlučuju suci, odnosno oni koje suci moraju slušati. I zbilja mi nije jasno zašto države troše tolike silne novce za pripreme, kad im onda reprezentativce na terenu ponižavaju sramotnim suđenjem, a, s obzirom na emocionalan odnos ljudi prema svojim nogometašima, ponižavaju se i cijeli narodi - bezobzirno i pred očima cijele kugle zamaljske.
To se odnosi naročito na reprezentacije Afrike i Azije, od kojih je većina bolja od nekih razvikanih europskih reprezentacija. Ne samo da su bolji, Iran je imao nesumnjivo najbolju obranu na prvenstvu, nego su i zgodniji – uz američkog izbornika i pokojeg južnoamerikanca, iranski reprezentativci su bili najzgodniji muškarci na prvenstvu.
Dakle, u novinama me najprije privuku naslovi u kojima se, na razne načine, govori o djeci.
S obzirom da me uistinu ne zanimaju zagrebačke malograđanske pikanterije i skandali, tek sam danas doznala da najmlađe dijete pokojnog predsjednika ima vanbračno dijete za koje ne plaća alimentaciju ( da dijete ima pametnu i odgovornu majku kojoj je na umu prvenstveno njegov a ne njezin interes – ne bi se u široj javnosti znalo ni danas).
I ne mora plaćati – jer naš Obiteljski zakon, i ovaj najnoviji, daje sasvim dosta prostora vanbračnim očevima, ali i rastavljenima ili samo odmetnutim muževima, za izbjegavanje financijskih obveza prema svojem djetetu.
Tako, za spomenuto najmlađe predsjednikovo dijete i za njemu slične, imam besplatan savjet kako da izbjegu plaćanje alimentacije, a najvjerovatnije i dugo sudovanje.
Stvar je vrlo jednostavna – sa suprugom i punoljetnom djecom treba sklopiti ugovor o dosmrtnom, ne doživotnom, uzdržavanju. I stvar je riješena. Ne mora nekretnine i novčana sredstva poklanjati supruzi i djeci i plaćati porez – puno je elegantnije sklopiti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Tako mu sud ne može ništa ovršiti, oni ne moraju vraćati njegove dugove, pa tako ni alimentaciju. Samo treba potpisati kod javnog bilježnika izjavu da nije siguran hoće li se u nadolazećim godinama moći efikasno sam brinuti za sebe.
I to sve može napraviti sasvim u skladu sa zakonom, mada su se po Obiteljskom zakonu bračni drug i djeca dužna brinuti za svog bračnog partnera odnosno roditelja u slučaju ako on to sam ne može.
U slučaju da roditelj, u ovom slučaju majka vanbračnog djeteta, pokrene parnicu jer joj neki nedovoljno kompetentni odvjetnik ne objasni kako su im šanse za uspjeh na sudu više nego male – ne treba se uzrujavati.
Nego na kraju, kad su iscrpene sve mogućnosti žalbe i kad sudac lijepo objasni da se u ovom slučaju nikako ne radi o povredi javnog, odnosno, društvenog morala, treba tom vanbračnom djetetu, jer majka pokreće sud u njegovo ime, poslati zahtjev za naknadom sudskih troškova – jer će dijete, zbog sporosti sudovanja, već davno biti punoljetno.
Samo treba paziti da, ako plaća alimentaciju prvenstveno zato da kazni majku svog vanbračnog sina, za kojeg se misli pobrinuti negdje kasnije, u međuvremenu ne umre – e, u tom slučaju će morati itekako plaćati na onom svijetu.
Čovjek se jednostavno mora pitati kakvi su to obiteljski uvjeti i obiteljske vrijednosti koji oblikuju takvu osobu koja je u stanju raditi tako drastičnu razliku između djeteta dobivenog u braku i onoga koji nije s tom srećom došao na svijet.
Kismet, sudbina, karma - na to se ne može utjecati, a oni koji ipak pokušaju, ili čak misle i da su uspjeli – bilo bi bolje da nisu, jer uistinu i nisu.
Ako kojim slučajem neka udana dama misli da vanbračne majke i djeca i ne zaslužuju ništa drugo, moram napomenuti da se sve navedeno odnosi i na njih same – ako ih suprug ostavi i sklopi isti taj ugovor o dosmrtnom uzdržavanju bilo s kim drugim kod pametnog i pokvarenog javnog bilježnika, ni one ni njihova djeca neće dobiti ništa ni poslije njegove smrti, a ni za njegova života, ako će on tako htjeti.
Zato moraju biti jako dobre, poslušne, umilne i besprijekornog izgleda da ne ostanu bez muža – bar dotle dok se ne nađe netko tko će taj institut dosmrtnog uzdržavanja ukinuti, jer ionako služi samo odvjetnicima za njihove smicalice kojima unesrećuju stare ljude i prezrene žene i djecu.
Htjela sam još nešto napisati o dječjim pravobraniteljicama, naročito onoj zadnjoj, a i ova sadašnja izgleda ide istim utabanim stopama, kao i raznim udrugama koje se brinu za ravnopravnost i prava svega i svačega samo ne djece, ali mi se i od same pomisli na njih počinju kotrljati kamenčići po žuči – pa ću to preskočiti.
Post je objavljen 06.07.2014. u 22:35 sati.