Brojevi u politici

četvrtak, 05.12.2013.

Odgovornost u politici

Riječ „odgovornost“ vibrira brojem 11/56 i zaista ne čudi da na ovim našim prostorima u vezi s odgovornošću ima toliko nesporazuma i nerazumijevanja.
O broju 11 već sam dosta pisala na ovom blogu i nema se smisla ponavljati. Zato ću samo, ukratko, objasniti kako broj 56 svojom energijom obilježava pojam odgovornosti.
Već se iz samih znamenaka broja 56 vidi o čemu se tu radi – broj 6 je, između ostalog, i broj odgovornosti, o čemu sam također već pisala, no znamenka broja 5 je na prvom mjestu i donosi puno nervozne energije. To na nositelje odgovornosti postavlja ozbiljan zadatak održavanja ravnoteže između emocija i intelekta, drugim rječima – za pozitivnu realizaciju odgovornosti potrebna je velika samokontrola. Osim toga, za pozitivnu realizaciju neophodno je i dublje poznavanje materije na koju se odgovornost odnosi, u protivnom dolazi, ili do nedovoljno promišljenih, ishitrenih odluka, ili, s druge strane, do neodlučnosti i nesposobnosti da se donese mudra odluka.

Svima koji su na pozicijama koje traže donošenje odluka za širu zajednicu - pojedincima , grupama, državama, a u svojim numerološkim podacima imaju broj 11, 2 ili brojeve u skladu s njima, lakše je donositi odgovorne odluke, nego onima čiji brojevi su sa tim brojevima neharmonični. Kao primjer, možemo uzeti Hrvatsku i Srbiju – broj 11 je najvažniji broj RH, a najvažniji brojevi Srbije, koji je prate kroz povijest, su 1 i 5 – po svojim energijama suprotni broju 2.
Nažalost, kako vrijeme prolazi, sve je očitije da Hrvatska svoj glavni broj živi prevladavajuće negativno – toliko neodlučnosti, krivih odluka proizašlih iz nepoznavanja materije o kojoj se odlučuje ( zbog izuzetne neobrazovanosti, pa time i nekompetencije, ljudi kojima je dano da odlučuju u ime svih nas), toliko nervoze, uzrokovane lošim odlukama, i u društvu i među samim političarima – čini nas, s jedne strane antipatičnima, a, s druge, omogućava onima koji u HR imaju svoje ciljeve da lakše nametnu svoje interese.


Odgovornost Prva

Prvi primjer o tome kako političari u Hrvatskoj shvaćaju odgovornost je upotreba jezika i pisma nacionalnih manjina.
To kako je do ove, potencijalno vrlo opasne, situacije s ćirilićnim pločama u Vukovaru uopće došlo najbolji je primjer negativne realizacije broja 56.
Sada je jasno da do promjene zakona o potrebnom postotku zastupljenosti manjina kako bi imale pravo na javnu upotrebu jezika i pisma nije još smjelo doći.
Lažu svi oni koji tvrde da je to bilo potrebno zbog ulaska u EU – to nitko službeno iz EU-a nije mogao tražiti, jer 33 postotna zastupljenost nije obvezna norma u EU. Druga je stvar što naši političari imaju kompleks niže vrijednosti u kombinaciji s udvorničkim provincijalnim mentalitetom, pa su često veći popovi od popova, a na uštrb nacionalnih interesa.
Pri donošenju odluke važniji im je bio, zamišljeni, vlastiti imidž među EU birokratima, nego realna situacija na terenu koja objektivno, zbog loše situcije u Vukovaru općenito, koja je tražila, i još uvijek traži, puno više vremena, strpljenja, dobre volje i novaca prije bilo kakvih intervencija tipa ćirilićnih ploča.

Vraćanje na 50 postotnu zastupljenost nije nikakvo smanjivanje prava nacionalne manjine, nego ispravljanje ne-odgovorne odluke o smanjivanju postotka, a koje nije imalo utemeljenja u realnom životu.

Ne mogu se ne osvrnuti na izjave da ako manjine ima 50 posto, da to onda nije manjina. Jednostavno mi nije jasno je li moguće da obrazovane osobe s fakultetom, novinari, ima čak i jedna sveučilišna profesorica, mogu biti toliko neinteligentni i površni da ne mogu shvatiti da , npr. Srbi, koji jesu nacionalna manjina u HR, u svojoj lokalnoj zajednici mogu biti većina, čak i dominantna od preko 50 posto, i da kao takvi imaju pravo na svoj jezik i pismo. Ili se radi o pokvarenim ljudima koji ne prezaju ni od najprljavijih i totalno glupih manipulacija kako bi unijeli nemir i razdor u cijelu državu. A da ništa ne može biti toliko glupo da ne bi moglo doći na državnu tv je jadan primjer novinarke Munižabe ( ovo prezime je primjer kako poslovice imaju svoje realno utemeljenje u praksi, pa bi po onoj latinskoj Nomen est omen, dotična bila - munjena žaba).

Što bi bilo odgovorno ponašanje vezano uz situaciju u Vukovaru?

Insistiranje od strane vlade na sprovođenju trenutačno važećeg zakona je neodgovorno – prouzročilo je velike dodatne tenzije u samom Vukovaru, i uzrujalo cijelu javnost, znači neodgovorno je jer su sve posljedice tog insistiranja negativne. Vlada je isključivi krivac za referendum o ćirilici, jer je potpuno neodgovorno i diletantski željela skrenuti pozornost javnosti sa teške ekonomske situacije i vlastitih neuspjeha vezanih uz to. Tvrdnja da samo sprovodi zakon je licemjerna i uvredljiva za zdrav razum – ima toliko mjesta i prilika gdje bi prije trebala insistirati na poštivanju zakona a što ne bi cijelu zemlju diglo na noge.

Sami su krivi za traženje referenduma, a sad ga ne dozvoljavaju – iz neodgovornosti u još veću neodgovornost. Počela sam s pisanjem prognoze za sljedeću godinu – intenziviranje napetosti bit će toliko da najozbiljnije upozoravam političare, i one u vlasti, i one druge da paze što rade i da se prisjete tko su oni kojima moraju i trebaju odgovarati.

Jedan od scenarija da se cijela situacija brzo smiri mogao bi biti ovaj: Srbi izjave da ne odustaju od onoga na što zakonski imaju pravo, ali da, uviđajući potencijalnu opasnost od intenziviranja sukoba, pristaju na odgodu primjene zakona do 2017. godine – to je godina pogodna za rješavanje problema i prelazak na novu razinu, to je godina kad smo, ako smo već htjeli, trebali ući u EU – do tada od EU više štete nego koristi. Vlada odustaje od ploča, a Vukovarci od referenduma. Jednostavno i efikasno – samo traži odgovornost.
Naravno, sve to uz pretpostavku da svi zaista žele smirivanje situacije i korištenje energije na prave životne probleme, koji tište većinski narod i manjine jednako.

ponedjeljak, 02.12.2013.

Nakon referenduma

U Švicarskoj će se vrlo skoro održati referendum s istim pitanjem na koje smo mi odgovarali danas „ Jeste li da u Ustav uđe definicija da je brak zajednica žene i muškarca?“

Ne znam kako to doživljavaju naši tzv. liberali i samozvani borci za manjinska prava i slobode svih vrsta, ali predlagatelje referenduma u Švicarskoj nitko nije nazvao fašistima, iz LGBT zajednice ne vrište da im se time ugrožavaju temeljna ljudska prava i prirodno pravo na brak i ćirilicom ne traže svoja prava, njihovi književnici članovi švicarskog PEN-a ne urlaju da se u slučaju potvrde referendumskog pitanja u Švicarskoj „mogu očekivati svakakva zla“, njihova najprodavanija pjevačica ne predviđa ukidanje prava invalidnih osoba – jer se potvrdom referendumskog pitanja počinje s ukidanjem prava svim manjinama ( izgleda da se u Švicarskoj ne može ni pjevačica biti bez nekog IQ minimuma), predlagatelje referenduma nitko nije nazvao nazadnima, nedemokratskima, jer da se tu ne radi o demokraciji nego o teroru većine i pitanje je koja će se još sloboda nekome dokinuti -
i sve te difamacije, manipulacije, proračunate nebuloze -zamislite, ne prenose tv postaje u udarnim terminima, s naslovnih stranica pjevačica ne predviđa crni scenarij ukidanja prava invalidima.

Zašto kod nas ne može biti kao u Švicarskoj?

Oni koji misle da su jako pametni, obrazovani i da vide stvari dalje i dublje, tvrde da naš narod ne zna što je to demokracija, jer su do sada živjeli u ne-demokraciji i da se s narodom „treba raditi“ kako bi i on postao napredan, prosvijećen, slobodarski – kako je to na Zapadu, a ne da mijenja Ustav kako bi terorizirao većinu.
U jednom manjem dijelu s tim bi se i moglo složiti – i to u dijelu koji se odnosi na poštivanje procedure, ali potpuno je pogrešno proglašavati kao nerazumijevanje demokracije ono što je u stvari specifičan mentalitet i specifično povijesno iskustvo.

Kako se može narod koji je prolio svoju krv da bi mogao početi živjeti u demokraciji optuživati da nije demokratičan nego da terorizira manjine i da mrzi sve koji su drugačiji?

I sad dolazimo do onoga što mi imamo, a Švicarska nema.

Mi imamo pojedice i grupacije koji kod bilo kojeg društvenog problema koji traži rješenje u raspravu odmah na startu uvode Jasenovac, fašistoidnost većeg dijela, ako ne i cijelog, naroda, svoju paranoju i isključivost pripisuju većinskom stanovništvu, prenaglašavaju, davajući nesrazmjeran publicitet, svaku nespretnost ili eksces na strani većine, a provokacije, ucjenjivanja, vrijeđanja, čak i ubojstva od strane manjina prešućuju ili ih jedva spominju.

Mi imamo civilne udruge čiji kadar se, u startu, regrutirao većinom iz političkih organizacija bivšeg sistema koji je odjedanput ostao bez posla i uhljebljenje je nalazio po nevladinim organizacijama, ali su mentalitetom i vrijednosnim sustavom dobrim dijelom ostali u bivšem sistemu.

Mi imamo potpuno kontrolirane medije, novinare bez osnovnih autorskih sloboda, i, kad smo kod novinara, treba ih upozoriti na zdravlje, jer kad se javno djeluje protivno svojim najdubljim vrijednostima, dolazi do bolesti. Jer, da imaju autorskih sloboda, valjda bi se našao barem jedan medijski djelatnik koji bi Vesnu Pusić javno pitao što misli o švicarskom društvu koje ide na referendum s istim pitanjem, radi li se i tu o teroriziranju manjine od strane većine, ili se to u Švicarskoj ipak zove demokracija. Ili bi na nekoj tv ili bar u jednim novinama mogli vidjeti ili pročitati mišljenja dječjih psihologa, liječnika, sudaca specijaliziranih za maloljetnike i sličnih struka i, zašto ne i alternativaca, o posvajanju djece od strane LGBT pojedinaca.

Mi imamo znanstvenike kakvih Švicarska sigurno nema – kulturni antropolog, i doktor znanosti, ne razlikuje, brka, moralno i prirodno, pa pripisuje zagovornicima referenduma da govore o LGBT zajednici kao nemoralnoj zajednici, dok se uistinu govorilo o neprirodnoj zajednici.

Mi imamo neobrazovane i nekompetentne ljude za političare, i, ako treba „na nekome raditi“, onda, prije svih, treba raditi s njima. Takvi su ne samo oni na vlasti, nego i, gotovo, svi drugi.

Slični su, izgleda, i organizatori ovog referenduma. Organiziranje referenduma je politički čin, a zabranu dolaska u svoj stožer, o ma kako pristranoj i neobjektivnoj tv kući ili mediju se radilo, može donijeti samo politički diletant, koji je tako, u izvjesnoj mjeri, dezavuirao ideju ovog referenduma.

I opet su diletantizam spojen s taštinom, o čemu sam kao osobinama vodećih desnih političara već pisala, obilježili jednu važnu pobjedu demokracije u Hrvatskoj.

<	prosinac, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (1)
Studeni 2023 (1)
Ožujak 2022 (3)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Studeni 2017 (1)
Svibanj 2017 (6)
Lipanj 2016 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (4)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (4)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Studeni 2013 (8)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (1)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (5)
Prosinac 2011 (5)
Studeni 2011 (6)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (3)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv