Bottom seeking Top

Mick će me ubiti zbog ovog posta. Iako ni sam nisam znao kako bih to ostvario, let avionom me podsjetio na jednu ludu ideju: učlanjivanje u Mile High Club. Ideju mi je dao Pedro, jer on želi postati član već dulje vrijeme.

Nisam ni sam znao kako to izvesti. Provjerio sam WC u avionu, ali osoblje je stalno bilo u blizini. Već sam bio izgubio nadu u ostvarivanje svog plana, kad su svjetla pogašena jer je to bio noćni let. Avion je bio skoro prazan. Bili smo daleko od ostalih putnika koji su i tako drijemali. Domaćice su se smirile nakon služenja pića i duty free proizvoda. Uskoro smo bili jedan na drugome. Na brzinu sam mu dizao majicu i otkopčavao hlače, dok je on pogledavao preko sjedala da ne bi slučajno netko naišao. Uživao sam u njegovim uzdisajima dok sam mu ljubio bradavice i spuštao se niže prema otkopčanim hlačama. Uskoro smo zamijenili uloge, a on je bio super kao i svaki put. Nisam vjerovao da me želi dovesti do kraja. Napravili smo popriličan nered i još dugo se pokušavali očistiti prije slijetanja. Smijali smo se kao blesavi pregledavajući odjeću da ne bi slučajno previdjeli koju mrlju koju bi rodbina koja nas čeka mogla primijetiti. Vozeći se s aerodroma jedva sam uspijevao slušati bezbroj pitanja koja su mi upućena. U mojim mislima bio je samo on...

...su dvije stvari koje će mi svakako ostati u sjećanju. Gledati ga u oči i uživati u njegovoj prisutnosti u potpunoj tišini. Smijanje na sav glas malim glupostima i nespretnostima. Joj, koliko će mi to nedostajati!

Zašto klubovi u Berlinu imaju zvono na ulazu koje treba pozvoniti da bi se ušlo unutra??? Ispred jednog kluba skupina mlađarije je pozvonila, a zatim pobjegla uz smijeh. Klub je jasno označen trokutom u duginim bojama, pa smo zaključili da je to bila skupina mladih nacista. :-) Srećom, ovaj nevini incident je jedini kojem smo bili svjedoci.

Danas je petak, pa smo očekivali dobar provod. Međutim, iako je Berlin prepun barova i klubova za homoseksualce, većina njih je mrtva, čak i petkom navečer. Zadimljeni prostori bez ventilacije zagušljivi su i uz malobrojnu klijentelu. Jako puno mladih puši, a dolazeći iz Californije u kojoj je pušenje čak i u barovima zabranjeno, to mi je teško podnijeti. Jedan klub je imao super atmosferu, ali nije imao ventilaciju pa je unutra bilo kao u kotlu. Grozno! Noćni život u Berlinu nije me nimalo impresionirao.

Zadnjih dana vidjeli smo još gay parova koji se drže za ruke, ljube se na ulici, ili se sunčaju goli u parku. Sve to mi je pomoglo da se opustim i slobodnije ponašam s Mickom na javnim mjestima. Svakim danom sam sve slobodniji, na što je utjecalo i približavanje kraja našeg boravka u Berlinu. Želim iskoristiti svaki moment s njim, držati ga za ruku, grliti ga i ljubiti ga. Želim što bolje iskoristiti malo vremena koje nam je preostalo.

Mick je i dalje uglavnom korak ispred mene, što se tiče slobode ponašanja na javnim mjestima. Non stop me hvata za dupe, a ja se osvrćem i provjeravam da li nas netko gleda prije nego mu uzvratim istom mjerom. Sve moje strepnje da bi naši otvoreni iskazi ljubavi mogli izazvati negodovanje ili zaprepaštenje ljudi oko nas pokazale su se bezrazložnima. Na kraju sam shvatio koliko je Berlin otvoren prema homoseksualcima, ljudi su sve već vidjeli, i nikoga niti najmanje ne uzbuđuje kad nas vide u zagrljaju na ulici ili u podzemnoj. Žao mi je što to nisam ranije shvatio i slobodnije se ponašao od početka.

To je postalo osnovno pitanje koje pitam prijatelje kad mi kažu da su nekog upoznali. :-) Sa seksualne strane jako bitno, a uglavnom nebitno kad se nekog voli. Ipak, bitno je da su ljudi kompatibilni u seksu, inače mogu nastati problemi.

Mick mi je još prije rekao da je "versatile", odnosno da mu podjednako odgovaraju i aktivna i pasivna uloga. (Koji je hrvatski izraz za "versatile"? Svestran???) Većina ljudi koje sam ranije upoznao uglavnom naginju jednoj ili drugoj ulozi čak i ako sebe nazivaju "svestranim", pa mi je Mickovo inzistiranje da nema preferenci izgledalo sumnjivo. Međutim, do danas još nisam uspio skužiti kojoj ulozi Mick naginje i to mi se jako sviđa. Drago mi je da mogu s njim biti i aktivan i pasivan. Ja se uglavnom prilagođavam drugima, što ima svojih prednosti, ali i jedan veliki nedostatak: na kraju ne dobijem sve ono što meni odgovara. S Mickom je drugačije i to sad jako cijenim.

On je tako savršen, ne znam kako ću bez njega!!! Bacio bih se u očaj, ali srećom, u bliskoj budućnosti planiramo još jedan susret, pa me to drži u dobrom raspoloženju.

Ovo mi je sigurno najbolji godišnji odmor do sada. Ustanemo kasno i obično propustimo doručak u hotelu. Zatim duge šetnje gradom, isprobavanje različitih restorana, posjeti muzejima i galerijama. Zatim povratak u sobu na popodnevni odmor. I onda navečer izlazak vani u gay klubove i barove. Jučer smo se isplesali u jednom gay disku, a danas se dobro nasmijali jednom drag queen showu. Obradovalo nas je to što gay mjesta za izlaske ima napretek, ali ubrzo smo se razočarali jer je većina tih mjesta poluprazna tokom tjedna.

Mick i ja smo se bolje upoznali u ovih nekoliko dana. Našli smo još toliko toga što nam je zajedničko, ali i neke razlike koje nam sada izgledaju jako slatko. Jako mi se sviđa što se možemo dobro ismijati kad smo zajedno. Ljudi nas čudno gledaju u metrou kad se smijemo jedan drugome kao blesavi. Ja sam postao opušteniji na javnim mjestima nakon što sam vidio više gay parova vani kako se drže za ruke, a na to se nitko ni ne osvrće.

Daleko više od izlazaka i razgledavanja Berlina obraduje me i ispunjava zabava s Mickom u hotelskoj sobi. Nakon skoro tjedan dana skužili smo što nam odgovara pa je seks daleko bolji nego u početku. Super je što nam se sviđaju iste stvari. Njegovo tijelo me izluđuje. Glatka bijela koža, mekana kosa, prekrasan zvon njegovog glasa kad se smije, njegove prekrasne usne koje me dodiruju... jako će mi nedostajati sve to.

We got the afternoon
You got this room for two
One thing I've left to do
Discover me
Discovering you

One mile to every inch of
Your skin like porcelain
One pair of candy lips and
Your bubblegum tongue

And if you want love
We'll make it
Swimming a deep sea
Of blankets
Take all your big plans
And break 'em
This is bound to be a while

Your body Is a wonderland
Your body is a wonder
(I'll use my hands)
Your body Is a wonderland

Something 'bout the way your hair
falls in your face
I love the shape you take when crawling
towards the pillowcase
You tell me where to go and
Though I might leave to find it
I'll never let your head hit the bed
Without my hand behind it

You want love?
We'll make it
Swimming a deep sea
Of blankets
Take all your big plans
And break 'em
This is bound to be a while
Your body Is a wonderland
Your body is a wonder
(I'll use my hands)
Your body Is a wonderland

Damn baby
You frustrate me
I know you're mine all mine all mine
But you look so good it hurts sometimes

Your body Is a wonderland
Your body is a wonder
(I'll use my hands)
Your body is a wonderland
Your body Is a wonderland

U polumraku hotelske sobe gledam svoju ljubav kako spava. Sa savršenim mirom na licu izgleda mi poput anđela koji se uvukao u moj krevet. Ja ne mogu spavati, možda zbog promjene vremenske zone, a možda zato što smo spavali jutros do podne, pa onda opet večeras par sati.

Toliko toga se dogodilo u protekla dva dana, teško mi je razabrati dojmove i sjećanja. Avion je sletio, a ja nestrpljivo uključio mobitel i počeo tipkati poruku. "Izgledaš jako sretno", komentirao je mladi Nijemac široki osmijeh koji nije silazio s mog lica. Izgubio sam se tražeći željezničku stanicu. Grupa mladih Estonaca su se izgubili zajedno sa mnom pa smo je zajedno tražili. Pitam ih što planiraju raditi za svog posjeta Berlinu. "Piti puno piva". Nasmijao sam se i odgovorio "I ja isto". Poslije sam probao to slavno Njemačko pivo, ali sam uspio popiti samo pola čaše. Toliko o pivu.

Susret na kolodvoru pamtim više po stresu nego uzbuđenju. Toliko stvari sam želio reći i učiniti, ali nisam što zbog ljudi koji su nas okruživali, što zbog svoje urođene introvertiranosti. Dolazak u hotel... Prva noć me podsjetila na prvo vođenje ljubavi s muškarcem. Intenzitet prvog dodira i prvog poljupca je nepnovljiv, usprkos nespretnosti neiskusnih ljubavnika, i usprkos brigama da li će sve biti u redu i da li ću ispuniti njegova očekivanja.

Duge šetnje po gradu brzo me izmore. Jedva čekam povratak u hotel, ali ne zbog umora. Mick je puno opušteniji uhvatiti me za ruku ili zagrliti među ljudima. "Lako je to raditi u Berlinu", kažem mu. "A ti bi to htio u (rodnom mjestu)?" odgovorio mi je uz smijeh. Zašto mi to smeta? Čini mi se kao da je to neka vrsta varanja: slobodno se ponašati u stranom gradu, a kod kuće se skrivati.

I'm happy.

Pavlova izjava od jučer: "Proputovao sam toliko zemalja i upoznao toliko momaka (u Biblijskom i drugom smislu), ali mogu reći da su naši dečki najzgodniji". Ja sam mislio u sebi: "E moj Pavle, ako tako razmišljaš, onda nisi vidio puno svijeta."

Ujutro sam se uputio tramvajem prema kolodvoru, i ostao iznenađen onim što sam vidio. Toliko zgodnih dečkiju u tramvaju i na ulicama!!! Svi tako "gay" obučeni i sređeni. Ma nešto prekrasno! Do kolodvora sam vidio najmanje desetak za kojima mi se objesila vilica. Pišem pismo prijatelju Dinu: "Sjećaš se kad smo nedavno raspravljali kako Hrvati kažu da imaju najljepše cure na svijetu i zaključili da je to jako primitivno mišljenje? Povlačim što sam rekao, bar kad je o dečkima riječ!"

Bio je prekrasan sunčan dan, ulice prepune ljudi, a isto tako i kafići. Popodne sam doletio u Split. Trebao sam dosta dugo čekati idući let, pa sam otišao prošetati Trogirom. A u Trogiru atmosfera prava ljetna. Grad prepun turista, kafići i restorani prepuni. Stao sam u jednom Internet kafiću da se javim prijateljima i stavim prethodni post na blog. Posjet tvrđavi Kamerlengo, uživanje u suncu i moru, večera na rivi. Iz susjednog kafića treštila je Abbina Dancing Queen. Okretao sam se da vidim što se to događa u susjedstvu ali nisam skužio nijednog kolegu iz sindikata. :-)

Nedostaje mi kretati se među ljudima. U USA se odvezem s autom na posao i s posla opet kući. Glavno mjesto za sastajanje s prijateljima su restorani, shopping centri, ili pak Starbucks kafići. Promenada i riva za šetnju i opuštanje jednostavno nema. Za takve ležerne izlaske se nema ni vremena. Život u USA je jako užurban i stresovit. Poželio sam se vratiti nazad kako bih mogao živjeti mirnijim životom.

Eto, stvarno idem iz ekstrema u ekstrem! Od jučerašnjeg sumornog raspoloženja i depresije do današnjeg uzbuđenja u šetnji Zagrebom i Trogirom i želje da se vratim u domovinu prepunu prirodnih ljepota. Tko tu može napraviti odluku!!!

I na kraju par viceva koje sam doživio od starije generacije. Pavlova gazdarica me pitala da li ja u Americi slušam Radio Mariju. ????? Kaže ona ga svaki dan sluša i ljudi se javljaju iz cijelog svijeta, vjerovatno se u cijelom svijetu sluša. Da da, vjerovatno – kažem ja. Na informacijama na Splitskom aerodromu pitam ja bakicu gdje ima Internet cafe? Ona je malo tražila u svom notesu, pa se onda dosjetila da zove prijateljicu. "Halo Mare, znaš li ti gdje ima Internet u Trogiru?" Nakon toga mi je ljubazno objasnila gdje se nalazi "Internet" u Trogiru, a ja sam joj se tako slatko zahvalio da se rastopila od nježnosti.

Nalazim se kod prijatelja Pavla u Zagrebu. Tu ću prenoćiti jednu noć na putu do Micka. Ne pitajte zašto: tražio sam što jeftiniju avio kartu i tako dobio kartu koja u jednom smjeru uključuje četiri leta i jedno noćenje. Ovo pišem u 4:30 ujutro. Probudio sam se zbog jet laga i ne mogu zaspati. Koristim priliku da zabilježim današnje događaje.

Desetosatni let iz San Francisca je prošao prilično bezbolno jer sam većinu leta prespavao. Čekajući u Munchenu let za Zagreb uhvatila me neka tuga kad sam se našao okružen naše gore lišćem. Jednostavno me nešto stegne oko srca kad u toj gomili vidim neke primitivne balkanske face. Idući val depresije je nastupio po dolasku u Zagreb vozeći se autobusom kroz "slikovita" Zagrebačka predgrađa. Konačno, dolazak u Pavlov stan je bio finalni šok.

Nikad nisam bio kod Pavla u njegovom Zagrebačkom domu. Od svih mogućih prenoćišta, odabrao sam njega jer mi je trenutno najbliži od svih starih prijatelja. Znao sam da živi kao podstanar, ali nisam imao pojma da nema vlastiti stan nego živi u iznajmljenom sobičku podno Sljemena. Pogodilo me to što sa 30 godina još živi na takav način. Bilo mi je žao što sam ga mučio radi prenoćišta. Jadnik sad spava na kauču u gazdaričinom dnevnom boravku. Pavle radi jako težak posao, radi s bolesnom djecom što je psihički vrlo naporno i istovremeno vrlo neadekvatno plaćeno. Naravno, ni automobil nema, pa smo se vozikali tramvajima i onda pješačili po Sljemenskim bregima do njegova sobička. Jadnik se ubio vukući moj kufer od 32 kg, a nije htio da mu pomognem.

Zaista mi ga je bilo žao, ali s druge strane, ne mogu ignorirati pozitivne strane njegova života. Jako dugi godišnji odmor mu omogućava da često putuje. Obišao je cijelu Europu idući od prijatelja do prijatelja. Šokirao se kad sam mu rekao da ja imam samo 15 dana godišnjeg odmora na godinu. Pavle živi podno Sljemena u tišini i u prirodi i to mu se puno više sviđa od gradske vreve. S gazdaricom živi u jednoj simbiotskoj zajednici: ona mu pere robu i čisti njegov sobičak, a sve je uključeno u neveliku stanarinu. Pavlu za njegov način života više i ne treba. Njegov dugogodišnji ljubavnik ga je molio da pređe u njegov stan, ali Pavle više voli svoj mir podno Sljemena. Stoga, ne mogu reći da mu je život grozan. Sve ima svoje prednosti i nedostatke. I moj život bi nekome izgledao grozno, a nekome fantastično.

Jako mi je drago da smo se ispričali nakon toliko dugo vremena. Istina, dopisujemo se skoro svakodnevno, ali to nije isto kao dobro se napričati u četiri oka. Stigli smo u njegov sobičak poslije ponoći. Pripremio je svoj ležaj u dnevnom boravku, a onda se pridružio meni u svom krevetu gdje smo nastavili pričati. U jednom trenutku me čvrsto zagrlio. Prihvatio sam njegov zagrljaj i osjetio svu bol naših života. Dvojica otpadnika od društva bez životne perspektive. Sve što imamo jest taj prijateljski zagrljaj i osjećaj bliskosti koji nam daje snagu da idemo naprijed.

Naravno, zagrljaj je probudio i seksualni nagon i sjećanja na prošlo ljeto. Spomenuo je slatke uspomene iz kamene kuće na moru. Nikad nisam ništa emocionalno osjećao prema Pavlu, međutim, seksualno me privlači kao i svaki drugi zgodan muškarac. Osjećao sam njegovo čvrsto tijelo uz svoje i mislio na Micka. On je mislio na svog dragog, i to nam je dalo snage da se odupremo nagonima -

I tako je došao dugo očekivani dan. Ne mogu vjerovati da je prošlo osam mjeseci od kad smo se vidjeli. Pun uzbuđenja zbog skorog susreta ne mogu uopće razmišljati o tom dugom periodu. Sve moje misli usmjerene su prema onome što me čeka za par dana...

Otišao sam danas u lokalnu Borders knjižaru da vidim da nemaju slučajno turistički vodič Europske metropole u kojoj ću se susresti s Mickom. Naravno da imaju, i to ne jedan nego desetak raznih vodiča. Među njima sam našao, i nisam mogao vjerovati, gay turistički vodič za ovu metropolu. Naravno da sam ga kupio, a mom iznenađenju i oduševljenju nije bilo kraja.

Večernji List: Znamo da je Krist najveći globalist, on je išao u pozitivnom smjeru. Danas se, pak, svi bojimo globalizacije. Je li ona prijetnja bogatstvu različitosti civilizacijskog naslijeđa na našem planetu?
Sudac: Slažem se da je Isus globalist, ali ne na štetu malih ljudi, malih naroda. Globalizaciju vidim kao veliku opasnost jer veliki gutaju male. Još ne postoji definicija tog pojma. Zar to znači imati istu vojsku, istu valutu, nositi istu odjeću, imati istu religiju? Mali su narodi začini čovječanstva i bojim se da će se ugušiti u navali velikih.

Opa! Velečasni Sudac podržava nacionalne i kulturne raznolikosti! To što nas ima svih boja, nacija, vjera, (i seksualnih orijentacija) nije zlo koje treba iskorijeniti kako bi svi postali uzorni Hrvati katolici (razmnožavatelji), nego bogatstvo koje treba čuvati i njegovati. To se rijetko čuje iz usta konzervativaca i religijskih fundamentalista. Lako je tlačiti manjine kad si u ulozi većine koja ima moć. Ali kad sam dođeš u ulogu ugrožene manjine, raznolikost iznenada dobiva na cijeni! :-)

Uspješno sam se suzdržavao od komentiranja događanja u Vatikanu prošlih tjedana, ali ovo moram komentirati. Jako me iznenadila vijest u novinama da je Benedikt XVI na svoje prijašnje mjesto prefekta Kongregacije za doktrinu vjere postavio nadbiskupa San Francisca Williama Levadu.

Pa što se to dešava u crkvi??? Nezamislivo mi je da jedan Amerikanac, nakon svih onih pedofilskih skandala prošlih godina, i s obzirom na mnoštvo liberalnih struja u američkoj katoličkoj crkvi, uopće dođe blizu Vatikana. A kad tamo, nadbiskup jednog od najliberalnijih američkih gradova, koji je između ostalog i gay meka, biva postavljen na čelo najortodoksnije i ozloglašene Vatikanske agencije.

Moje oduševljenje je brzo splasnulo kad sam pročitao dijelove Levadine biografije. Levada je radio za Ratzingera u Rimu prije dvadeset godina i otad su dobri prijatelji. U svemu podržava strogu doktrinu crkve i kao i Ratzinger ne dozvoljava nikakve evolucijske promjene koje se dešavaju u društvu.

Ono što me posebno iritira jest netrpeljivost prema dijalogu. Diskusija o kontroverznim temama je zabranjena. Kongregacija za doktrinu vjere je kumovala prošlotjednom otpuštanju glavnog urednika Jezuitskog magazina u Americi zato jer je dozvoljavao otvorenu diskusiju o kontroverznim temama.

Primjer prvi: "Katolička škola Sv. Ivana, poštujući svoju misiju da svjedoči Kristovu ljubav svim ljudima, prihvaća učenike svake rase, boje kože, nacionalne ili etničke pripadnosti. Diskriminacija na osnovi rase, boje kože, nacionalne ili etničke pripadnosti, starosti, spola, ili hendikepiranosti je isključena u administraciji, obrazovnom programu, stipendijskom programu, i svim ostalim programima škole."

Odmah ispod toga, pravilnik škole donosi listu prioriteta prilikom primanja učenika. Na vrhu su naravno župljani, zatim vjernici iz drugih župa, itd. a na dnu liste ne-katolici. Nevjernici također mogu upisati svoju djecu u ovu školu, što puno njih i čini zbog vrlo kvalitetnog programa. Njihova djeca ne pohađaju izvanškolske crkvene aktivnosti, a školarina im je veća kojih 30% nego katolicima koji idu u crkvu i na druge načine sudjeluju u župskim aktivnostima i pomažu župu. Župnik odlučuje na osnovu participacije svake obitelji da li su kvalificirani za niži ili viši stupanj školarine.

Dakle, očita diskriminacija na osnovu religijske pripadnosti. Može li im to itko zamjeriti? Teško. Pripadnici drugih religija vjerovatno neće imati interesa svoju djecu slati tamo. A dva stupnja školarine se mogu opravdati time što vjernici pomažu župu dobrovoljnim prilozima. Ako nitko nije povrijeđen ovim pravilnikom, onda problema nema.

Primjer drugi: Korporacija Daimler-Chrysler na lokalnom kampusu u Kokomo u Indiani misli da njihovi radnici trebaju podržavati proizvode kompanije. Uveli su novi pravilnik prema kojemu je 80% parkirališta za zaposlenike rezervirano za Chryslerova vozila, a zaposlenici koji voze automobile drugih proizvođača moraju parkirati na udaljenim krajevima parkirališta. Vozilo tuđe marke koje se parkira na nepredviđenom mjestu bit će odvučeno o trošku vlasnika. Menadžment je siguran da novi pravilnik podržava velika većina zaposlenika. Bill Parks, koji radi za njih već devet godina i vozi Pontiac, smatra novi pravilnik jednom vrstom zlostavljanja i diskriminacije. Bill kaže da u kompaniji imaju puno većih problema koje treba rješavati osim toga gdje će tko parkirati svoje vozilo.

U mojoj firmi svi zaposlenici koje znam koriste proizvode naše kompanije. To je stvar ponosa, jer se na proizvode konkurencije gleda sa prezirom i smatra ih se inferiornima. Siguran sam da ima zaposlenika koji kod kuće koriste proizvode konkurencije, ali o tome sigurno ne žele pričati na poslu. Srećom, naši proizvodi se ne voze pa da svatko može vidjeti tko što koristi. Međutim, kad bi kojim slučajem moja kompanija donijela pravilnik poput ovog Chryslerovog, to bi me jako povrijedilo i mislim da bih počeo koristiti proizvode konkurencije iz inata.

Tim me je danas odveo u jednu trgovinu u kojoj još nisam bio da mi pomogne izabrati poklon za Micka. Izabrao sam nešto zanimljivo, ali ne mogu napisati što da mu ne pokvarim iznenađenje. He he he...

Tim mi je pričao o svom susretu sa Španjolcem koji je imao komad od 23 cm. Kad je to pročitao na chatu, mislio je da tip pretjeruje kao i većina na Netu. Međutim, ispostavilo se da je tip bio iskren. Tim nije htio pristati na bilo kakve pasivne pozicije s takvim instrumentom. Zamislio sam se da li je tim ljudima teško naći partnere. Ali Tim me uvjeravao da puno dečkiju traži baš takve. Interesantno –

S Timom je uglavnom zabavno razgovarati, samo što on ne prestaje aludirati i nagovarati me na seks. Stalno izmišlja neke razloge zbog kojih moja vjernost Micku nema smisla. Pokvario mi je raspoloženje s tim pričama danas. Ne želim razmišljati o tome. Ne želim da mi bilo što pokvari skorašnji susret s Mickom i upoznavanje s njim.

"Metroseksualci su prošlost, a u modi su (opet) sirovost i grubost", piše Večernjak. Konačno! Dosta mi je te medijske pompe oko metroseksualaca. Odakle im samo ideja da se oblače, njeguju, i ponašaju poput nas??? To nije normalno. Ne možeš više prepoznati tko je tko.

U mom gradu metroseksualnost nikad nije uzela maha i to mi se jako sviđa. Breederi uglavnom izbjegavaju sve što bi ih moglo prikazati imalo uglađenim ili, ne daj bože, feminiziranim. Traperice i kaubojska košulja je osnovni muški dress code. Ili strogi business look: khaki hlače i plave košulje. Ja volim ponekad obući jarke boje, što izvuče od kolega pokoji izraz iznenađenja ili zgražanja. "Jesi li počeo raditi za CalTrans?", komentar je na moju narančastu majicu (radnici na cestama nose narančaste uniforme). Danas sam dobio komentar da mi je frizura "punky". A zapravo je vrlo konzervativna, kao i većina moje odjeće.

Uglavnom, sve te blesave komentare najradije bih kratko srezao u korijenu odgovorom: a što očekujete od pedera, ali naravno, ne mogu.

Nije se javio prije spavanja. Pitam se zašto. Njegov smajlić na messengeru je samo nestao, bez riječi. Osjećam neku prazninu. Brinem se. Pišem gluposti, čovjek je vjerovatno preumoran otišao u krevet. Ipak se pitam, da li se i on osjeća isto kad se ja njemu ne javim u vrijeme kad me očekuje...

Uskoro se vidimo. Taj susret uopće ne mogu zamisliti. Toliko mi je blizak, a opet tako nepoznat. Toliko stvari ćemo tek morati naučiti jedan o drugom. Zamišljam te oči koje će me gledati iz neposredne blizine, umjesto sa zaslona mog kompjutera. I što onda? Što reći? Što napraviti? Ništa poslije toga ne mogu zamisliti. Mislim da ću ostati paraliziran pred tim pogledom i samo uživati u njegovoj blizini, bez riječi, bez pokreta.

Ranije sam pisao kako je Microsoft prestao javno podržavati zakon o zabrani diskriminacije homoseksualaca. Nakon dva tjedna tu su odluku promijenili. Steve Ballmer, CEO, objavio je zaposlenima da će kompanija podržati ovaj zakon kad bude opet predložen. Zakon nije izglasan 21. travnja jer je nedostajao jedan glas.

"Nakon sagledavanja problema sa svih strana, zaključio sam da je ravnopravnost različitosti na radnom mjestu vrlo važna i da je treba uključiti u naš zakonodavni program", rekao je Ballmer.

Predsjednica L.A. Gay and Lesbian Centra, koja je ranije zatražila od Microsofta da vrati odlikovanje za zaštitu ljudskih prava koje su mu dodijelili prije četiri godine, oglasila se priopćenjem: "Malo nas je koji nismo napravili slične pogreške. To je bila velika greška, ali Microsoft je napravio pravu stvar. Bila bi nam čast da zadrži naše odlikovanje."

Ed Murray, gay zastupnik u parlamentu države Washington, koji je sponzorirao prijedlog zakona, izjavio je da je oduševljen Microsoftovom odlukom: "Microsoft zna da je zaštita prava manjina jednostavno dobra poslovna praksa. Diskriminacija je jako loša za biznis."

Pastor Ken Hutsherson nije bio dostupan da komentira ovu Microsoftovu odluku.

Dolazim kući i ostajem šokiran mirom i tišinom. Odjednom postajem svjestan buke koja tu inače vlada. Puštam svoju omiljenu muziku i uživam jer nema nikoga tko bi se bunio ili zahtijevao gledanje dječjih kazeta u dnevnoj sobi. Jedino mi raspoloženje kvari mačka koja zadnjih dana, valjda zbog nedostatka djece koja je inače non-stop navlače, zahtijeva od mene previše pažnje. Non stop mjauče i diže mi živce pa je moram izbaciti van. A ona kao za inat hoće nazad pa nastavlja mjaukati ispred vrata ili prozora.

Pitam se koliko ću dugo uživati u miru i tišini prije nego počnem osjećati nedostatak društva. Svi mi kažu brzo će te to proći pa će ti djeca početi faliti. S obzirom da ovo uživanje traje već danima, zaključujem da mi je odmor bio jako potreban.

Kako moj predragi Basilio Premudri reče: "o beta sola, o sola beatitudo!" O blažena samoćo, o jedino blaženstvo! Vec sam skoro zaboravio njenu ljepotu i vrijednost...

S vremenom sam kupovinu namirnica prepustio skoro u potpunosti Juliji. Međutim, sad sam prisiljen istu obavljati sam. Nakon višednevnog dodavanja stvari na listu, uputio sam se u trgovinu. Krenuo sam od desetak stvari na mojoj listi, a završio s troduplo više stvari u kolicima.

Koji užitak prebirati po policama i otkrivati nove stvari. Uspoređivati proizvode i birati ono što mi se više sviđa. Kupiti tri vrste pekmeza radi isprobavanja. I plastične čaše da se ne mučim s pranjem suđa (preslagivanje tanjura i čaša u i iz perilice me jako oduševljava). Skužio sam da dugo vremena nisam jeo kukuruzne pahuljice s mlijekom koje sam jednostavno zaboravio, a Julija ih je odavno skinula sa svoje shopping liste. I tako se jedna inače naporna obaveza pretvorila u zabavu.