Bottom seeking Top

U polumraku hotelske sobe gledam svoju ljubav kako spava. Sa savršenim mirom na licu izgleda mi poput anđela koji se uvukao u moj krevet. Ja ne mogu spavati, možda zbog promjene vremenske zone, a možda zato što smo spavali jutros do podne, pa onda opet večeras par sati.

Toliko toga se dogodilo u protekla dva dana, teško mi je razabrati dojmove i sjećanja. Avion je sletio, a ja nestrpljivo uključio mobitel i počeo tipkati poruku. "Izgledaš jako sretno", komentirao je mladi Nijemac široki osmijeh koji nije silazio s mog lica. Izgubio sam se tražeći željezničku stanicu. Grupa mladih Estonaca su se izgubili zajedno sa mnom pa smo je zajedno tražili. Pitam ih što planiraju raditi za svog posjeta Berlinu. "Piti puno piva". Nasmijao sam se i odgovorio "I ja isto". Poslije sam probao to slavno Njemačko pivo, ali sam uspio popiti samo pola čaše. Toliko o pivu.

Susret na kolodvoru pamtim više po stresu nego uzbuđenju. Toliko stvari sam želio reći i učiniti, ali nisam što zbog ljudi koji su nas okruživali, što zbog svoje urođene introvertiranosti. Dolazak u hotel... Prva noć me podsjetila na prvo vođenje ljubavi s muškarcem. Intenzitet prvog dodira i prvog poljupca je nepnovljiv, usprkos nespretnosti neiskusnih ljubavnika, i usprkos brigama da li će sve biti u redu i da li ću ispuniti njegova očekivanja.

Duge šetnje po gradu brzo me izmore. Jedva čekam povratak u hotel, ali ne zbog umora. Mick je puno opušteniji uhvatiti me za ruku ili zagrliti među ljudima. "Lako je to raditi u Berlinu", kažem mu. "A ti bi to htio u (rodnom mjestu)?" odgovorio mi je uz smijeh. Zašto mi to smeta? Čini mi se kao da je to neka vrsta varanja: slobodno se ponašati u stranom gradu, a kod kuće se skrivati.

I'm happy.