Dolazim kući i ostajem šokiran mirom i tišinom. Odjednom postajem svjestan buke koja tu inače vlada. Puštam svoju omiljenu muziku i uživam jer nema nikoga tko bi se bunio ili zahtijevao gledanje dječjih kazeta u dnevnoj sobi. Jedino mi raspoloženje kvari mačka koja zadnjih dana, valjda zbog nedostatka djece koja je inače non-stop navlače, zahtijeva od mene previše pažnje. Non stop mjauče i diže mi živce pa je moram izbaciti van. A ona kao za inat hoće nazad pa nastavlja mjaukati ispred vrata ili prozora.
Pitam se koliko ću dugo uživati u miru i tišini prije nego počnem osjećati nedostatak društva. Svi mi kažu brzo će te to proći pa će ti djeca početi faliti. S obzirom da ovo uživanje traje već danima, zaključujem da mi je odmor bio jako potreban.
Kako moj predragi Basilio Premudri reče: "o beta sola, o sola beatitudo!" O blažena samoćo, o jedino blaženstvo! Vec sam skoro zaboravio njenu ljepotu i vrijednost...
Post je objavljen 06.05.2005. u 09:36 sati.