Nije se javio prije spavanja. Pitam se zašto. Njegov smajlić na messengeru je samo nestao, bez riječi. Osjećam neku prazninu. Brinem se. Pišem gluposti, čovjek je vjerovatno preumoran otišao u krevet. Ipak se pitam, da li se i on osjeća isto kad se ja njemu ne javim u vrijeme kad me očekuje...
Uskoro se vidimo. Taj susret uopće ne mogu zamisliti. Toliko mi je blizak, a opet tako nepoznat. Toliko stvari ćemo tek morati naučiti jedan o drugom. Zamišljam te oči koje će me gledati iz neposredne blizine, umjesto sa zaslona mog kompjutera. I što onda? Što reći? Što napraviti? Ništa poslije toga ne mogu zamisliti. Mislim da ću ostati paraliziran pred tim pogledom i samo uživati u njegovoj blizini, bez riječi, bez pokreta.
Post je objavljen 09.05.2005. u 08:54 sati.