Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 29.06.2014.
I elektronski mediji progovaraju o književnosti
Primjerice, LinkedIn, čije autore često čitam, nedavno je donio tekst o tome da književnost još uvijek treba više ne-bijelih, ne-muških glavnih junaka. Naime, autorica Monica Bryne (spisateljica i scenaristica porijeklom iz Sjeverne Karoline) je za portal The Atlantic napisala kolumnu u kojoj navodi kako je iz cjelokupne zapadnjačke moderne literature sasvim vidljivo da pisci pišu o onome o čemu znaju: kako su većina objavljivanih pisaca u zapadnom svijetu muškarci i bijelci, tako je i većina njihovih glavnih junaka upravo takva – homogena skupina.
Recimo, ni sama nisam razmišljala o tome, ali doista ne postoje ženske junakinje u američkom modernom romanu ceste, jer su njihovi tvorci muškarci, pa je autorica u svom romanu „Girl on the road“ uvela upravo takvog, ženskog protagonista, iako se i sama u djetinjstvu i mladosti morala poistovjećivati s muškim avanturističkim junacima jer ženskih tada (a ni sada) nije bilo.
Literature Still Urgently Needs More Non-White Non-Male Heroes
Sljedeći tekst, također s LinkedIna, govori o pričanju priča kao načinu za kreiranje i jačanje branda, time da autor Alexander Jutkowitz govori o građenju, odnosno arhitekturi naracije. To znači da jedan brand, odnosno jedan identitet proizvoda ili proizvođača nema samo jednu priču, odnosno jednu anegdotu koja je vezana uz taj proizvod ili proizvođača, već ih ima više, ali te priče moraju odgovarati, odnosno moraju biti konzistentne s identitetom proizvoda ili proizvođača, u čemu se zapravo i sastoji arhitektura naracije. Dakle, pričanje priča kao sredstvo prodaje proizvoda (bunila bih se, ali s obzirom da su se pričanjem priča započinjali ratovi, uzrokovali genocidi i holokausti, ovo se i ne čini kao toliko lošom svrhom).
Don't Just Tell a Story; Be a Narrative Architect
Oznake: atlantic, linkedIn, female protagonist, storytelling
petak, 27.06.2014.
Julian Fellowes: "Prošlo nesavršeno vrijeme"
Pobožno pratim sve što je Julian Fellowes napravio i zbog čega je postao popularan u posljednje vrijeme. Seriju „Downton Abbey“. Nedavno objavljeni roman „Snobovi“. A sad i roman „Prošlo nesavršeno vrijeme“.
(za neupućene, radi se o scenaristu i idejnom tvorcu „Downton Abbeya“ serije koja je nagrađena Emmyem i „Gosford Parka“, koji je nagrađen Oscarom, britanskom autoru srednje generacije koji u posljednje vrijeme uživa u svjetlima reflektora i svojim romanima, od kojih su spomenuta dva objavljena i kod nas)
Mislim da mi je Zlica rekla da joj se „Prošlo nesavršeno vrijeme“ sviđa više od „Snobova“, a nakon čitanja „Prošlog nesavršenog vremena“, mislim da se moram složiti s njom. Mnogo obimniji, ali puno zanimljiviji, roman „Prošlo nesavršeno vrijeme“ prati pripovjedača, sredovječnog pisca koji je kao mladić u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća bio dio britanske visoke klase, i koji se kroz tijek romana u sjećanju i druženju s bivšim prijateljima prisjeća svoje mladosti, a sve na nagovor svog bogatog umirućeg prijatelja Damiana Baxtera, koji je tih istih šezdesetih godina bio pretendent, skorojević koji se silom želio probiti u to isto visoko društvo, da bi ga krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, ogorčen, posve napustio.
Zanimljiv je odnos između pripovjedača i njegovog nekadašnjeg prijatelja, s kojim je na četrdeset godina raskinuo sve odnose:
Međutim, Damian priziva svog bivšeg prijatelja s posebnom svrhom: na samrti je, nikad nije postao otac djeteta u braku jer je u ranoj odrasloj dobi prebolio zaušnjake, ali zna da je u svojoj aktivnoj debitantskoj sezoni postao otac jednog izvanbračnog djeteta koje je sada odrasla osoba, odgojena među pripadnicima britanske visoke klase, zbog čega Damian moli svog prijatelja, koji još uvijek ima veze s istim ljudima s kojima se družio u svojoj mladosti, da otkrije koja od dama iz plemenitaškog društva krije sramnu tajnu o očinstvu svoga djeteta.
Kroz ovaj roman, ocrtava nam se sasvim drugačija predodžba o mladosti u šezdesetima, koju obično promatramo kroz prizmu odrastanja hipi-generacije; pa iako se hipi-revolucija dogodila u šezdesetima i u Velikoj Britaniji, ipak je postojao određeni broj finih mladića i djevojaka koji su se zabavljali na način na koji su im to roditelji sugerirali, koji su u svojoj mladosti debitirali u društvu, odnosno bili prezentirani na balovima i na mondenim večerama. Stoga, o hipi-generaciji u ovom romanu neće biti niti riječi, već o odrastanju onih koje je seksualna revolucija posve mimoišla.
Iskustvo čitanja ovog romana je sve u svemu bilo izrazito zabavno, humor u njemu je sveprisutan, ali prilično pitom i suptilan, iz čega se vidi da autor sa simpatijama progovara o generaciji kojoj pripada. Stoga, radi se o lako čitljivom, pitkom štivu kojim ćete svakako uspješno prekratiti vrijeme u kišovito-ljetnim danima koji dolaze.
Oznake: julian fellowes, prošlo nesavršeno vrijeme, damian baxter, Velika britanija
srijeda, 25.06.2014.
Viktor Pelevin: "Kaciga užasa"
Dakle.
Nisam pisala više od mjesec dana (čitala jesam, ali manje), jer sam selila svoje cjelokupno materijalno postojanje iz jednog u drugi grad, pri čemu vam teško mogu opisati kako nakon nekog vremena (odnosno, nakon nekoliko selidbi) frustrira to što stvari nisu na mjestu gdje bi ih čovjek očekivao, što se ormarići u kuhinji i frižider otvaraju na krivu stranu i što je u prvom naletu brzinske selidbe sve samo ubačeno u ormariće i ormare, u nadi da će nešto kasnije biti više vremena da se stvari rasporede tamo gdje bi doista i trebale biti. Lavine neočekivanih predmeta koji su se slijevali iz kutija, ormara, kofera i vrećica obeshrabrivale su me da bilo što počnem sama sa sobom i svojim životom sve dok ne budem točno znala gdje mi se što nalazi i kako će mi svakodnevica odsad izgledati.
Tako da sam proteklih tjedana samo – raspoređivala. Sada konačno mogu reći da znam gdje se što nalazi, počela sam funkcionirati u svakodnevnom životu kao normalna osoba i mogu dalje sa svojim životom, pa i ovim blogom.
Čitala jesam (čak štoviše, mogu se pohvaliti da sam se nakon četiri odgledane sezone „Game of Thrones“ konačno uhvatila i čitanja „Pjesme leda i vatre“ Georgea R. R. Martina), i to „Kacigu užasa“ ruskog pisca Viktora Pelevina koju danas predstavljam, i „Prošlo nesavršeno vrijeme“ britanskog scenarista i pisca Juliana Fellowesa, o kojoj nešto više kroz koji dan. Nisam niti propuštala internetske zanimljivosti, a svoje sam čitateljsko iskustvo obogatila i e-book čitačem, iako ga nisam stigla previše isprobavati (vjerni čitatelj ovog bloga će znati da nisam protiv e-knjiga, ali sam analognim izdanjima uvijek davala laganu prednost).
„Kaciga užasa“, podnaslovljena kao „Mit o Tezeju i Minotauru“ djelo je autora Viktora Pelevina, ruskog pisca mlađe generacije, za kojega kažu da se radije služi računalom nego knjigama, i o kojem se malo zna s obzirom da ne daje intervjue niti nastupa u javnosti, već komunicira sa svijetom isključivo e-mailom, a proslavili su ga romani „Omon Ra“, „Život kukaca“ i „Generation P“. Radi se o izdanju iz Biblioteke Mitovi nakladničke kuće Vuković&Runjić, u kojoj je više poznatih autora na nov način obrađivalo teme iz mitologije (iz iste Biblioteke mislim da sam čitala još i „Baba Jaga je snijela jaje“ Dubravke Ugrešić i „Angus sanjar“ Alexandera McCall-Smitha).
Inače nijedno drugo Pelevinovo djelo nisam ranije čitala, ali već iz same bilješke o piscu, koja govori da se radi o modernom piscu mlađe generacije, ovisnom o računalu, proizlazi da se radi upravo o tipičnom djelu za ovoga autora. Naime, na početku romana saznajemo da se desetak osoba srelo u chat-roomu, ili u forumskom threadu (interesantno, thread, ili nit, započela je osoba pod pseudonimom Arijadna). Ne mogu komunicirati o svom izgledu ili spolu ili životnim pričama, znaju samo da su se svi probudili zarobljeni u istovjetnim ćelijama koje se otvaraju u posve različite svjetove i da ih je tamo zarobio Minotaur, čudovište s bikovskom kacigom („kacigom užasa“). Među njima vlada nepovjerenje, pa sumnjaju i to da je jedan među njima Tezej, koji ih treba osloboditi i ubiti Minotaura, ali i da je jedan među njima Minotaur, koji postoji samo ukoliko svi sudionici priče nastave vjerovati u njega i spekulirati o njemu. Ono što sigurno znamo jest da je Arijadna vodilja, kroz čije snove o patuljcima i Minotauru saznajemo više o stvarnom svijetu koji okružuje sudionike chata izvan njihove komunikacije.
Ovaj roman je sažet, ali se istovremeno radi o prilično filozofskom i nadrealnom djelu, u kojem se, dakle, sudara koncizna komunikacija svojstvena chatu, s likovima iz klasične grčke mitologije. Strukturom, roman je nastojao imitirati labirint, koji se pojavljuje kao lajtmotiv ne samo forme, već i sadržaja romana. U odnosu na klasične elemente mita o Tezeju i Minotauru, ostali su oni glavni: Arijadna, nit, odnosno klupko vune, Tezej, Minotaur kao čovjek-bik i labirint. Novo i neobično jest u onome kako su ovi elementi dekonstruirani i ponovno sklopljeni, jer oni ni u čemu ne nalikuju originalnom predlošku.
Zabavno, pomalo filozofski, za sladokusce koji vole razmišljati o simbolima i pozadini stvari.
Oznake: viktor pelevin, kaciga užasa, tezej, minotaur, arijadna, labirint
