Primjerice, LinkedIn, čije autore često čitam, nedavno je donio tekst o tome da književnost još uvijek treba više ne-bijelih, ne-muških glavnih junaka. Naime, autorica Monica Bryne (spisateljica i scenaristica porijeklom iz Sjeverne Karoline) je za portal The Atlantic napisala kolumnu u kojoj navodi kako je iz cjelokupne zapadnjačke moderne literature sasvim vidljivo da pisci pišu o onome o čemu znaju: kako su većina objavljivanih pisaca u zapadnom svijetu muškarci i bijelci, tako je i većina njihovih glavnih junaka upravo takva – homogena skupina.
Recimo, ni sama nisam razmišljala o tome, ali doista ne postoje ženske junakinje u američkom modernom romanu ceste, jer su njihovi tvorci muškarci, pa je autorica u svom romanu „Girl on the road“ uvela upravo takvog, ženskog protagonista, iako se i sama u djetinjstvu i mladosti morala poistovjećivati s muškim avanturističkim junacima jer ženskih tada (a ni sada) nije bilo.
Literature Still Urgently Needs More Non-White Non-Male Heroes
Sljedeći tekst, također s LinkedIna, govori o pričanju priča kao načinu za kreiranje i jačanje branda, time da autor Alexander Jutkowitz govori o građenju, odnosno arhitekturi naracije. To znači da jedan brand, odnosno jedan identitet proizvoda ili proizvođača nema samo jednu priču, odnosno jednu anegdotu koja je vezana uz taj proizvod ili proizvođača, već ih ima više, ali te priče moraju odgovarati, odnosno moraju biti konzistentne s identitetom proizvoda ili proizvođača, u čemu se zapravo i sastoji arhitektura naracije. Dakle, pričanje priča kao sredstvo prodaje proizvoda (bunila bih se, ali s obzirom da su se pričanjem priča započinjali ratovi, uzrokovali genocidi i holokausti, ovo se i ne čini kao toliko lošom svrhom).
Don't Just Tell a Story; Be a Narrative Architect
Post je objavljen 29.06.2014. u 20:10 sati.