utorak, 12.06.2018.

la vita e bella

eto te đavle: napokon se dogodilo i to-Trump je nakon svađe na twitteru popizdio i stisnuo gumb. ono što se poslije toga dogodilo, izmamit će vam uzdah. lančano su jedan za drugim nestali gradovi: Shanghai, San Francisco, Manilla, Vladivostok, Stockholm... vijesti slabo dopiru do nas i država je šaptom pala. svud ordiniraju bande obijesnih legionara, radijacija uzima danak i puni su kanali leševa. nekakva svinja na praznoj autocesti brsti pregaženu ovcu. u zraku zadah. kao da je netko na naglo otvorio bačvu užeglog drnča. izlazim samo kada lovim. jedem samo štakore i to mladunce jer oni su najmanje radioaktivni. jednostavno se toliko brzo razmnožavaju da ih ni radijacija ne tamani dovoljno brzo. ima ih posvuda. sljevaju se olovne kiše, kisele kao ustajala gaza sa otvorene rane sifilisa. letim kroz Gorski Kotar na gazeli i promatram golotinju post-apokaliptične prirode što trune brzinom gotovo ljudskom oku vidljivom. netko me gađa stingerom. prinuđen sam aterirati na grobničkoj pisti. južina se sparkala nad gola grobnička brda. acid zrak sljeva se u čašu dana. kao da svi otopljeni snijezi klize u tu kantu sladoleda. tutti frutti dell signore kreću u potragu za kisikom. južina kao da gugla samu sebe pod nebom boje maracuje. loše mi je i ne nađem li zaklon prije noći rastopit ću se na grobničkoj pisti. gotovo da fizički osjećam svoju tjelesnu prozračnost. valovi me buše ko Švedi Alilovića. po prvi put sam u životu suočen sa vlastitom smrtnošću. iako je smrtnost kao takva, u ovom trenutku jack pot. počinjem povraćati. majušne glavice, sažvakana tjelešca i repići lete kroz moja usta u mlazu tirkizne sukrvice. odjednom mi je puno bolje. čak i ovakav, ekstremno štetan i razarajući, život je lijep. ima ono nešto

četvrtak, 07.06.2018.

underdogg

Jednom sam crowdfondajući za svoju prvu knjigu poezije Permakultura rumene kadulje došao k izvjesnom lokalnom moćniku. nakon što je odslušao moju suptilnu grebažu, veli:
(ja u kancelariji:)

-Dože! Dat ću ti sada jedan koristan savjet: nikad, al NIKAD mi nemoj doć s problemom. Dođi mi s rješenjem!


Razmišljajući o njegovom savjetu radikalno sam promjenio pristup cijeloj priči i za divno čudo-doživio preokret života. jezikom kladioničara-iz dvojke u keca! Jednostavno sam svoj problem (besparicu) počeo svima prikazivati kao rješenje:


-Gle, ja para nemam, al to nije moj problem...ono što ću ja s tvojim parama napravit, to će bit zaista nešto!

-Ok, koliko ti treba?

-Pa, računaj bar duplo od onoga kolko si mi mislio dat.

Omađijani i nespremni da se brane od mog drskog nastupa, svi su mi donosili pare. U gluvo doba noći me budili i donosili buntove para. Da se usereš od para. Pohlepa i obijest obuzeli su me skroz: Vrag mi nije dao mira i unatoč tome što sam već imao para da kupim cijelu izdavačku kuću, plakao sam izdavaču kako nemam prebijene i on se smilovao i tiskao knjigu o njegovom trošku. zatim se u moju korist odrekao i novca od otkupa knjige u ministarstvu.


Danas putujem po egzotičnim zemljama, pišem putopisne kolumne, ocjenjujem vina i objavljujem self help priručnike. Al još i danas ponekad, u trenutku malodušja izazvanog ispraznošću spize, vina i svog tog fancy emvirementa među silnim sponzorušama i jet setom, sjetim se riječi svojeg mentora s početka priče:

-Nikad s problemom! Uvijek s rješenjem!