Iako sam znao da je ovaj događaj apsolutni poetski must have, opet sam si shodno svom kampanjskom karakteru dopustio da u zadnji čas tražim kartu-što mi na kraju i uspijeva.
Bilo kako bilo, u Pulu sam došao rano i obavio par formalnosti. Za divno čudo, dan nije navalio svom raspoloživom sparinom i hektopaskali su umjereno brijali zrakom.
Priznajem, treba me strijeljat, odsjeo sam zatim u McDonaldsu i totalno odudarao od gomile pretilih turista. Middle edge freak 4 a middle edge happy meal!
Oko 14.00 je ipak radikalno zapeklo i zaputio sam se put Verudele. Pri pogledu na Zlatnestijene, pomislio bih da je sezona izvanredna. Zaobišavši metež, pozicionirao sam se na kanjonu i do 17.30 gotovo da nisam ni izašao iz mora. Kao svaki čovjek s misijom, presvlačio sam se u autu u čaplinovskoj borbi sa voajerskim pogledima prolaznika. Najzad sam osvanuo na Forumu i poželio se u ovakvoj prilici počastit sa sjajnim crvenim pivom. Napetost pred Cohena je rasla i mogla se u cijeloj Puli rezati sabljom. Čak ću se pomalo lokal-patriotski zapitati-Postoji li bolje mjesto za Cohena od pulske Arene?
Vjerovatno i postoji, ali to nije spriječilo starog šarmera da se ukaže nešto sitno iza 9 na grandioznom i decentnom stejdžu. Kažu dobri poznavaoci problematike da je akustika bila u svom najboljem izdanju ikada. Svaku nijansu te duboke boje njegovog glasa, moglo se čuti savršeno. Krenuo je sa novijim stvarima i u međuvremenima je imao par strašnih digresija od kojih je Arena cijela bila na jecaju do plača, ali to je Cohen-on te drži na ultra visokim frekvencijama emocija i tu je on čvrst i nepopustljiv...Cohen nas vječito zadržava na rubu. Pogađate da je zatim presijekao sa Byrd on a wire i trans je mogao početi!
Kada sam već iskreno posumnjao da je moguće da jedan 79-godišnjak može biti toliko živ, ritmičan, lucidan i vitalan, on je izvukao First Manhattan, then Berlin u extended izvedbi kakvu ne pamtim da sam na ikojem njegovom liveu čuo. Upravo njegovo vječno poetsko dozrijevanje je ono što ga gura da po 40 godina radi na tim pjesmama. Prosvjetljenje sam doživio na So long Marianne kojoj je prethodio njegov monolog sa suptilnom porukom svojoj publici:
-Zbogom, nećemo se više vidjeti. Uživajte!
Publika, u čudnom koktelu očaja i euforije, odjekivala je kako ni u doba imperatora nije.