slažem si nešto listu knjiga za ljeto. ovoga ljeta želim pročitati nešto nepoznatog Andrića, kratke priče Borghesa i Pirandella, i Krležu. želim konačno pročitati i Na rubu pameti. iako me vabi Hoellebecketovo Pokoravanje, nekako sam više za neke rupe koje mi fale kada su u pitanju esencijalni književnici. dosta mi je malog, traljavog, površnog, sjebanog suvremenika luzera, nekakvog fejs antiheroja u nekom habitatu...negdje...daj mi staru gardu. Daj mi Ruse. Daj mi jablane. Daj mi makar i Whitmana, kapetane!
kad smo kod žena pak, e tu je situacija upravo obrnuta: nemoj sestro Bronte, nemoj Virginijo ako vuka znaš! hoću Ugrešićku, Drakulić, Olju Savičević, Dortu Jagić-tu je stvarno gusto. žene spašavaju trenutni ugled hrvatske književnosti. definitivno.
problem dakle, nije Ferić u lektiri. kolosalne gluposti koje nam klero desnica servira i sav taj Monthy Python, prizivaju neka plodnija vremena, toliko različita, a toliko nepromijenjive srži.
evidentno je dakle, što bi rekao Vlaović, da će ljeto biti dovoljno dugo za sve te knjige. kada Kraus-Rajterić, žurnalistički tajkun i novopečeni saborski odbornik, upita Krešu Horvata, prvo pero redakcije, da, kojega će vraga raditi u tom Vučjaku? Krešo odgovara:
-pa pročitat ću neke knjige recimo. neke knjige koje još nisam, a koje bi valjalo u životu pročitati.
ovaj euro u Francuskoj aktivno pokazuje kolko smo u kurcu ko civilizacija. ovo nema smisla više. Europljani jedni drugima dozivaju isis koji nas je kao društvo, očito porazio. lajemo jedni na druge, palimo si zastave, dižemo si žice...našu silu, našu povijest, našu sofisticiranost, naše intelektualce može se, dakle, poraziti uz nekoliko bombi kućne izrade i par black market kalaša? bez obzira na boga u kojega vjerujete, bilo je po svim proročanstvima jasno da Europu sljeduje povijesni difit.
jesmo li zaista, svi isti pa će nam kao takvima biti i odrezano?
nogomet kojega smo sa starog kontinenta izvezli u bijeli svijet toliku je donio važnost:
u Francuskoj se igra za Brexit, kao i za vladu Zdravka Mamića, pardon, Marića. no, bilo je na EP-ima i važnijih mečeva:
Franco je 1960. odbio poslati momčad Španjolske na megdan u Moskvu. Dva opozitna totalitarizma.
Titova je pak, Jugoslavija imala visokih 5-1 protiv Staljinovog stroja, no, završilo je urnebesno-5-5!
nažalost, nogomet je unakažen trenutnom slikom svijeta. nogometašima se broje zrnca, prati ih se prilikom pjevanja himni, osuđuje se njihove selfije iz Meke i Medine. poznavajući sustav, nomenklaturu i povijest HNS-a, jasno je da ni ostali nacionalni savezi nisu ništa bolji. sve su to pletišta međunarodnih tijekova korupcije i svud je to ta ista priča o nacionalnim osjećajima. osuđujemo rasizam, ali ne mirimo se kad nam zbog toga lijevi bek izostane s turnira. a mi pijemo pivo i hranimo stereotipe i pere nas privid da je ovo onih "posebnih mjesec dana" koje čekasmo dvije godine!