petak, 23.01.2015.

HRVATZKY KAZALIŠNI SNOP

hrvatska kazališna zajednica diže se na zadnje noge svaki puta kada netko tko nije nužno iz njihove struke zakorači na daske. to je bio slučaj sa Severinom, a eto sada imamo prilike svjedočiti sličnim reakcijama na Žižekov filozofski teatar u HNK-u. unatoč cijelom jalu i netrpeljivosti ka različitostima i slijepac će primjetiti činjenicu da su i Severina i Žižek dupkom napunili kazališta (nešto što hr teatarskoj struci uspijeva rijetko kada). nagnalo me sve to skupa da pod drukčijim svjetlom gledam na Frljićevu predstavu Hrvatsko glumište. zanemarimo li kontext unutar kojega Frljić plasira svoje spinove i više nego jasno insinuira dvojbeni stav kazališne zajednice glede prestrojavanja u 90-ima, te poruke možemo i iščitavati i van uobičajenih ustaše-partizani obrazaca. jer nije li svekolika kazališna zajednica (čast iznimkama) poznata u javnosti kao tvrdokorna i izrazito zatvorena ljuska unutar koje se jedni te isti oligarsi scene izmjenjuju već dekadama besramno osiguravajući svojoj djeci bavljenje "najljepšim poslom na svijetu"? čak iako se ne složimo sa Frljićem oko toga da je nacionalni teatar u 90-ima bio dijelom fašističke mašinerije režima, današnja introvertiranost svakako može asocirati na "snop" odabranih izvan kojega ćete jako teško postati dijelom istoga. hrvatski teatar i film godinama je svoju ustajalu krv koncentrirao u sitnoj džezvi i sada kad je toj krvi pomanjkalo svježine i hemoglobina, više je nego očita ta degeneracija kadra na kojeg su rijetki čak i tada upozoravali.