petak, 24.10.2014.

šećer na kraju

U Otvorenom Pavle Kalinić replicira sa poučkom o korupciji kao spiritus movensu
društva. Kerum se na fejsu pita:

-a kome je Bandić triba sređivat radna mjesta? neprijateljima?

U jednoj gradonačelničkoj kampanji, Polančec je u misiji podržavanja kolege za
govornicom izjavio:

-i onda će me On nazvati, a ja ću reći: neka prođe! i proći će!

Jesu li norme koje danas definiraju korupciju prestroge?

Da li bi vi, da ste u prilici, zaposlili brata ili šogoricu?

Što ako bi taj brat bio apsolutno nekompetentan? Šogorica neučinkovita?

Ono što je gore od korupcije jest ne vidjeti korupciju, ne prepoznati ju,
tolerirati, šutjeti.

Jer ono što slijedi jest da će nam se Bandića prikazivati kao Robina Hooda.
Potezat će se etička pitanja:

Što je loše u tome da Milu Horvat službeni auto vozi na lječenje?

Može li se uopće upravljati drukčije?

Jer, opravdate li ta načela, onda se nemojte ljutiti kada izvisite na natječaju,
prijamnom ispitu...borba protiv korupcije najvažnija je bitka jednog društva.

Uvijek se sjetim anegdote sa Milanom Pašićem iz doba prve Jugoslavije.
Već je tada model pljačkaške privatizacije savladan, pa je tako Pašićev sin
optužen za malverzacije oko nekakve šećerane. Upitan za komentar Pašić
je izjavio:

-Pa što ćete? Deca ko deca...volu šeher!