|
Nekad mi se čini da pisana riječ nema mnogo smisla, ni riječ uopće... jer kad se otrgne od tebe prepuštena je onima do kojih doputuje ili koji je pronađu. A i ti s njom. Jer... ona izlazi iz tebe, pripovjeda tebe dok ti se čini da pripovjedaš o drugima, drugima. Al' opet, čemu sve ako li će se zadržati u našoj mračnoj unutrašnjosti?! Čemu toliko mišljenja ako ga nećeš izreći. Nijedan čovjek nije otok, a opet svaki je čovjek otok. Danas i ja premišljam o tome želim li biti otok, iako nisam (samo) otok?! Premišljam se želim li prestat pisati ovdje?! Sve je počelo skoro pa bezazlenim pozivom u kojem mi je otkriven identitet jednog blogera, razotkrivenog od strane (bivšeg) prijatelja, u osvetničkom stilu razotkriven, ponižavanjem dotičnog u najgorem mogućem pismenom obliku-javno. Od neprijateljskog noža u leđa gori je samo prijateljski nož u prsa. A ja nekako držim da je prijatelj jednom prijatelj uvijek i da nema pravo raspačavati (ne)istine koje su mu bile povjerene, čak i kad je prijateljstvo umrlo! Meni se zapravo ništa nije dogodilo. I taj događaj me ne bi trebao dirati. Otkrivenog blogera gotovo da ne poznajem. Piše meni nezanimljivo. Pretenciozno. Naporno. Ništa ne govoreći. Ali opet govori nešto. A ja samo mislim na njegovog roditelja koji je ponosan na svoje dijete. Mali čovik posla je dite u velike škole. I to u veliki Zagreb, a to nije mala stvar za malog čovika. Ponosan je što je dite upravo završava fakultet i radi, iako ne (sasvim) u struci. I da je sad taj mali čovik u stanju doć do tog bloga svoga diteta mislim da bi se gorko razočara! Mislim da je više očekiva od tog ditetovog Zagreba, obrazovanja i uzdizanja?! Što se mene to tiče?! Pa eto čitajući te pretenciozne retke učinilo mi se da ni moji reci nisu manje pretenciozni?! I ovaj virtualni život nije manje bolestan nego naš tzv. realni život. Jer ga živimo mi realni... i jer smo ovdje nekada i realniji, a time i brutalniji. Neću još prestat pisati sebe radi. Vježbam. Biti tolerantniji. A tolerancija dolazi od lat. riječi ferro, ferre, tuli, latum= nositi, podnositi. Ljudi, do Boga ili do vraga, zašto se ne (pod)nosite?! |
|
Rekla je da ne može javno komentirati pa mi je poslala mail. Ja ga rijetko provjeravam. Iako mi je rekla da mi je poslala mail. Doduše, ja sam ga tražila drugdje. Ovo je ona što je već spomenuh, Prva najbolja prijateljica. Poznaje me predugo, više od pola života. Volila bih da čujete što ona misli. Iako se ograđuje tuđom pjesmom, prozrijet ćete je. Čini ti se da te izazivam, prijo?! Ovo nije dvoboj! Ovo je moje polje. Gubim… kad ne dobijam?! Samo, zašto si me nazvala horny?! Možda si naslutila ovo moje razotkrivanje tebe?! Ili mene tvojim očima, čak i ako su Borgesove oči u pitanju?!?! ………………………………………………………………………………………………............................................................. evo horny,ovo je umjesto onih komentara koje ne .............................................................................................................................................ostavljam...referira se na jucerasnje pivo,ali i tvoj zadnji post TRENUCI Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život Pokušao bih učiniti što više pogrešaka. Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji. Bio bih gluplji nego što sam bio, U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno. Bio bih manje čistunac, više bih riskirao, Više putovao, gledao više zalazaka sunca, Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka, Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio, Jeo više sladoleda, a manje mahuna, Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih. Ja sam bio jedan od onih ljudi koji su živjeli razborito i Promišljeno svaki trenutak svoga života. Naravno da sam imao trenutaka radosti. Ali kada bih se mogao vratiti unatrag, Pokušao bih uvijek imati lijepe trenutke, Jer se jedino od toga sastoji život, od trenutaka. Kada bih se mogao vratiti unatrag, borio bih se Da nikada ne izgubim "sada". Ja sam bio jedan od onih koji nikada nisu nikuda išli Bez termometra, termofora, Kišobrana i padobrana. Kada bih mogao ponovo živjeti, putovao bih manje opterećen. Kada bih mogao ponovo živjeti, počeo bih hodati bos Početkom proljeća i nastavio tako do kasno u jesen. Provozao bih se više puta u kočijama, promatrao više svitanja, Igrao se sa više djece... Da imam ponovo život pred sobom. Ali, vidite, već imam 85 godina i znam da umirem. Jorge Luis Borges Vidiš li koliko me veseli tvoj komentar?! :) |
|
Sanjala sam nevjerojatan san! Prvi put san se probudila u 7.40. Nezadovoljna doživljenim odlučih promijeniti ishod sna. A sanjala sam vlastito vjenčanje. S čovjekom kojeg nikada u životu nisam vidjela. I u snu sam ga zvala samo prezimenom. Vjenčani smo u crkvi, bez svjedoka u liku kumova. Samo ja i taj neznanac. Vjenčala nas je moja poznanica-prijateljica, u životu ateist, a u snu redovnica ili je bar tu odjeću imala na sebi. I to smo stajali na oltaru, malo dalje od svećenika koji je držao misu. Užasan osjećaj. Ja i taj stranac u sivom odjelu, s rozom kravatom, bar za glavu veći od mene, ugodne vanjštine, ali neobične suzdržanosti. Sjećam mu se i frizure. Prije proglašenja vjenčanima, ja izbezumljena viđenim, u vjenčanici čipkastoj, sivo-plavoj, takvoj da je možeš nositi samo u noćnoj mori, pokušala sam prevladat neugodu ženidbe dvoje nepoznanika prilazeći mu bliže i stavljajući svoje ruke oko njegova struka. Ali noćna mora je tek započela prvim buđenjem. Jer... s buđenjem odlučih promjenit bar dio scenarija vjenčanog. I utonuh u novi san koji je s prekidima trajao sve do podne. Razilazimo se poslije vjenčanja. Svak odlazi svojoj kući. Slavit ćemo sutra (pitah se što?!). Kratko buđenje... i još jedan sanjivi let's roll. Na javi sam znala da moram nešto promijeniti u snu, da moram preuzet kontrolu nad snom, jer sam tako prokleto željela radnju povoljniju za mene. Ali...u snu je bilo drukčije. Odjednom se okupljamo pred nekakvim zdanjem u kojem je sala za proslavu. Vidim svog ženika. Prilazim mu s leđa, čak radosna, grlim ga. Iako... to nije onaj isti čovjek s vjenčanja. I ne uzvraća zagrljaje. Ali jest ženik. Doduše, takav da ga ne želiš ni u noćnoj mori. ˝Poznanik˝ iz života. Budim se da bih ponovno zaspala i promjenila ženika u nekog trećeg kojeg bih voljela u snu i koji bi bar u snu volio mene. Ali... ne ide mi. Mogu promijenit detalje, ali njega nikako. Pokušavah, nekoliko puta. I priznajem, strašan je osjećaj biti vjenčan za nekog koga ne voliš, tko te ne voli, makar na samo jedan dan, makar u snu! Svakakvi osjećaji su tu. I cjelodnevni grč u stomaku. |
|
Fantazija je definirana kao besciljno zamišljanje nekakvih sadržaja koji valjda samo nama gode. Nema zabrana ni nemogućih misija. Mozak čuda čini. Stvara slike koje život teško može ekranizirati, nepoklapanjem nemogućih faktora i još nemogućijih glumaca. Otkud ta mogućnost i čemu služi?! Otkud ta potreba za udaljavanjem od zbilje?! Besciljnom je definiraju, a je li doista besciljna?! Za razliku od fantazije, koja je uglavnom svjesno odabrano upuštanje u prostranstvo neostvarivog, snovi su ipak nesvjesne plovidbe ovim istim prostranstvima. Što li snovi znače?! Pitanje je to valjda uz bok pitanju o smislu! Freud bi rekao da potisnuti sadržaji izbijaju na površinu... i da je neka izopačena seksualnost svemu kriva... ali, što do vraga, Freud zna?! Ni više ni manje od tebe i od mene! Dakako da me fascinira to funkcioniranje organizma od čovjeka ili čovjeka od organizma! Ta faza snova jedna je od 5 faza sna. Ciklus se ponavlja 4 – 5 put tijekom sna. Tako da 4 – 5 puta sanjamo tijekom samo jednog sna. Kažu zapravo da je to faza obnavljanja mozga, jer nakon neprospavane noći u kojoj su izostale i tzv. REM – faze (ili faze brzog kolutanja očiju) čovjek na početku sna najprije nadoknađuje iste, a onda nastavlja normalan ciklus. Zaključak bi mogao biti taj da čovjek potrebuje neke izmišljenje sadržaje. Čini se kao da propušteno nadoknađuje izmišljanjem situacija koje bi činile život sadržajnijim. Tako (ne)savršen stroj, ha?! Potrebuje nerealne sadržaje da bi (pre)živio realnost?! I to kolutanje očiju me izbezumljuje?! Tolika silina informacija nemeće se očima kad se zastori od kapaka spuste. Tko to pali svijetlo kad nastupi mrak?! |
|
Rekla mi je moja sedamdesetosmogodišnja praroditeljica, čije ime nosim, da je život borba. To što nosim njeno ime nije bitnije obilježilo moju sudbinu ili ja bar tako odlučih vjerovat. Nisam se doživljavala ni njenim ni svojim imenom. Doživljavala sam se prezimenom. To je za mene nekako big deal. Ime i Prezime. Ja. Ti. Bilotko. Najprije Netko. Pripadnost. Povijest. Dio obiteljskog stabla s tendencijom da se grana. Ima jedna spomenarska rečenica koja kaže: Ime si sada, Ime si uvik, Prezime si sada, al’ ne zauvik! E pa nekako ja mislin da nije tako. Ako jednom budem pripadala nekome s Drugim Prezimenom ja želim bit ona s crticom. Sve u jednom: ova od sad i ona od tad. Nema dijeljenja od sebe. Neki mi predbacuju da to ima veze s tim što moji roditelji nemaju muškoga nasljednika pa da ja i u ovome pokušavam biti matematički rečeno polivalentna. Pokušavam vrijediti i za žensko i za muško. To uglavnom nije istina, jer ja ne želim da moje dijete nosi moje i očevo prezime, nego samo očevo. Poštujem tradiciju. Uglavnom. I nemam ništa protiv toga da budem grančica na stablu obiteljskom. Ali držim da je identitet i Ime i Prezime. Ne zato što vjerujem u čarke – barke oko značenja imena, nego zato što se pokazalo da je biti lovina u prirodi mog imena! I zato što se dosada uglavnom osjećah prezimenom. Ime dobih tako što je to bio Roditeljicin uzvratni gol Roditelju. Moja Rođena, kao nesuđeno žensko, nosi ime očevog roditelja, a ja, kao presuđeno žensko, ime majčine roditeljice. 1:1. Svi gube. Dominaciju u mom životu je odigrala druga praroditeljica, Roditeljica moje vjere je nazvah. Al’ kad jedno/g izgubiš tražiš drugo/g da popuni prazninu. Ne zato što prije nije vrijedio, nego zato što ti nije bio potreban. Praznina je bila toliko popunjena da se preko nje prelijevalo. I reče mi moja sedamdesetosmogodišnja praroditeljica, čije ime nosim, još prije neki dan, život je borba. Bori se dite! Nema ti druge! Trenutno se borim sa sobom i svojim izborom. Ili jednostavnije: luksuziram se… misleći! |
|
Kažu da sretan je onaj koji ne zna nikoga na čijem bi mjestu želio biti! Toliko sretna jesam! Znam što ne želim... ali nikako da shvatim što želim?! I ne zadovoljava me to što znam što ne želim, što prepoznajem i neželjene pa se za njima ni ne osvrćem, a kamo li žalim... ali, k vragu, tako bi prokleto željela znati što želim! Jer je nedefinirana ova bol nezadovoljstva zbog neprestanog traganja... iako me traganje bar dovelo do ovog što sad znam da ne želim. Ali... tad imah ciljeve, koji doduše izgoriše sa željom da ih dostignem! Sad... sad imam samo želju da dostignem cilj koji ne imenujem ni pred sobom, valjda iz straha da ga se ne odreknem kad ga ugledam, uviđajući da nije sjajan koliko mi se činio iz daljine. Ili je sjajna samo daljina iz koje promataram ono što bi moglo biti, pravocrtno promataram, a meni se obično događaju raskrižja na kojima nerado prolazim kroz crveno! |
|
10 godina unatrag nerado se vraćam. I ja koja živim od putovanja u prošlost tragom sjećanja. Uvijek me ovaj kolovoz sjeti na taj dan kad sam saznala da i očevi plaču, a za jednu djevojčicu to je najstrašnije saznanje. U to preveselo predblagdansko jutro, kad kućom odjekuje galama prenatiskanih putnika namirnika, a s ulice se čuje žamor tolikih hodočasnika Velikoj Gospi, nitko nije očekivao najtužniju vijest. Za nas što smo, pred tada tek nedavno konačno oslobođenim domovima, prkosili svim neprijateljima svijeta i ratovima, mašući osloboditeljima Domovine, rat je napokon bio završio! Žrtve su bile pokopane. Domovi polako obnavljani. Rane uglavnom do ožiljka zacijelile. Kao što rekoh, prije par dana smo proslavili Dan pobjede! I slavili smo valjda do tog telefonskog poziva u to bezbrižno jutro. Nakon razgovora, bilo je očito da se nešto dogodilo. Stariji su plakali. Nakon onog sumanutog napadanja roditelja s pitanjem što se dogodilo, sad već kroz plač, nije im bilo druge doli da nas posjednu i priopće nam najtužniju vijest! Sjećam se kao jučer... otac je samo plakao, štoviše jecao... a to sigurno nije dobar znak. Bio je preslab da izgovori ono najgore. Onoj, što je od prvog dana njihovog braka nosila gaće u kući, pustio je da i u tome bude jača... iako je njena krv u pitanju. Plačući, uglavnom pribrana, rekla je... naš Plavi Anđeo je poginuo! Al' prije nego li je prozborila svi smo već gorko jecali. Ta tko ne plače kad vidi roditelje svoje u jecaju! Mislim da mi je to najgori dan u životu... Te očeve suze nikada neću zaboraviti. Suze za nekim koga si odgajao, s kim si tablicu množenja učio, za koga si znao da je najbolji i najdraži. Anđeo je bio anđeo u 20-ima, na pragu najlipšeg života... koji je dao na Grahovu, za domovinu koja nije njegova. Zar je važno što ne volim kolovoz jer me sjeća na dan kad sam saznala da očevi plaču, a anđeli umiru?! Na grobu imam snage samo za ove riječi što su mi se nametnule same od sebe: Vidim svijetlo I put Zoveš me Čujem te A ne vidim više svijetlo Ni put Ne zoveš me Il' te ne čujem?! |
|
Nisam mogla odolit a da s vama ne podijelim najdraže stihove iz istoimene knjige... dok sami ne dođete do njih! SVI ME VOLE SAMO TATA NE Čekala te mama dugo, Sad su mrtve njene oči. Ugasle su od čekanja Da ćeš ipak jednom doći. Sam kroz život idem sada. Tata, vole me svi, Zašto ti ode, tata moj? Zašto me ne voliš ti? U ulici gdje stanuješ sretnem te često. Zašto me ne gledaš, tata? Teško je biti sam Bez tebe, bez sestre, bez brata. Premlad za tugu, s njom se bratim Bole me misli te: Vole me, vole svi, Samo ne tata ti. Ako više nećeš doći, Neću kvarit tvoju sreću. Tom ulicom gdje stanuješ, Više, tata, proći neću. Zaplakat će tvoje oči, Nek ne bude, tata, kasno! Zar vole, vole me svi, Samo ti čekaš, tata! Samo me ne voliš ti! Đuro Zrakić |
|
Moj povratak u ST je dijelom prisilan. Prisilila me ova alergija na rukama i vratu koja je zapravo virus. Traje 3 – 6 tjedana. Ne mo'š virovat! Pojavila se najprije točkica, a potom se razmnožila po cilim rukama tako da sad izgledam kao gotova bolest. Proći će. Nije bed. Ne toliki da bih kukala. Ja sam od onih tipova što se sami nose s tim nekim boleščinama. Trpim. I pravim se ka da prolazi. Al' me na kraju ukućani ipak izlude pa se reda radi javim doktoru. Tako sam i danas išla obavit to javljanje. Dobila sam kremicu... i skoro pa obećanje da će se samo od sebe povući za 3 – 6 tjedana, kao što rekoh. E sad, što mene zapravo muči?! Pa uglavnom to što ja imam osjećaj da sam ja neki zdravi tip i što ne mogu vjerovat da se i meni mogu dogoiti nekakve male nesavršenosti poput ove. Prvi šok je uslijedio prije 2 godine kad sam dobila salmonelu. Prvih tjedan dana sam odbijala vjerovat da postoji i najmanja mogućnost da ja imam nešto kao salmonelu. Taj dan prije prvih simptoma jela sam koješta. To se sve ni na prste nije moglo nabrojit (imam ja takve dane:-)). Borila sam se vrlo uporno. Tresla me fibra 39 s nešto, a prije nego što su počinjali djelovati, za mene tad spasonosni, Voltaren čepići molila bih mater da legne priko mene da se manje tresen. I ništa mi to nije bilo strašno. Najviše bih patila za nečin lipin šta bih pojela i odmah povratila. Ali... to za mene nije bija poraz... ja ne bih odustajala o hrane i pića (krivnjom matere mi i Rođene). Nakon par dana ipak sam otišla do doktora, a nalazi su bili gotovi za 3 dana tj. tjedan dana od početka ˝bolesti˝. Sićam se kad su nazvali javit rezultate koji su bili pozitivni na salmonelu. Samo sam se rasplakala. Ja teško podnosim poraz, pa i ove poraze tijela koje malo i nikako mogu kontrolirati. Kad smo došli na pregled tog stresnog dana za moju majku... doktor me pohvalio zato što sam dobro hidrirana, a salmonelaši obično dehidriraju, jer najčešće odbijaju jest i pit, zbog izbacivanja iz tijela istih sadržaja odmah po uzimanju. To je bio mamin uspjeh... ta dobra hidriranost. Ipak, u tjedan dana sam, uz svo jelo i piće, izgubila 6 kg, a vraćala sam ih dan po dan čim sam se oporavila i to tako slasno:-). A zašto se ja uvijek prepadnem pred bolešću?! Zato što se još uvijek iznenadim kad se pogledam u ogledalo?! Ja uvijek očekujem onu malu, super zdravu, rumenih obraza, pepeljaste kose svezane u rep, s par pramenčića oko glave,... a dogodi mi se da me gleda neka djevojka (a ne više dite) uvik druge boje kose, ipak uglavnom s repićem:-)! To dite koje ja očekujem najbolje odgovara slici koje se prije par dana sitila mamina prijateljica susrećući me nakon dosta godina. Prije skoro 20-ak godina prolazila je isprid moje kuće u Divljini. I ugledala me di sidim na skalama. Kratka majica i šorc, japanke, divlja pepeljasta kosa u repiću... i neizostavan detalj... nešto za jest u ruci, ovaj put to je bio bokun pome. Jela sam, naravno. Nisi me ima šta vidit, a kako ona kaže poma mi je bila veća od glave. Doviknula mi je: Eeej, Srna! A ja sam joj samo uspila odgovorit s jednim: A?! 'Ko bi se nada da će se onakvo babino dite pritvorit u ovako finćukasto žensko, k tome još ovako komplicirano (ta jezik izražavanja je najbolji dokaz moje kompliciranosti)?! Kad je mene grad kultivira, nema koga ne bi moga! Tarzan – ica! |
|
O B(l)ože!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Svašta nešto bih željela reći... Imam osjećaj da me nije bilo sto godina na ovim virtualnim poljima, a u stvarnosti je to samo 10 dana. Tila bih svakome od vas prišapnuti koju riječ. Nevjerojatno kako ti se netko može uvući pod kožu. Čitaš ga svaki dan i dobijaš takav životni izvještaj kakav nikada ne bi dobio u životu... jer u životu u prvi plan (uglavnom) ne dolaze (odmah) riječi i ono dublje u riječi, nego lice od kojeg se riječi odvajaju... a nekad si tako prokleto zaokupljen licem da ne čuješ ništa, zaglušen ljepotom il' užasom. Vama čije riječi slušam i za čijim riječima tragam ovisnički kao kakav ozbiljni apstinent krizaš želim jednostavno reći da ste mi nedostajali. Postali ste moja ozbiljna stvarnost. I kad vas ne čitam brinem se da vam se nije šta dogodilo. Zato samo brzinski želim uputiti par riječi ovima u čije prostore navratih i čije živote zamišljam čitajući već nekoliko sati... zapravo otkad se vratih. Iako mi se sad nameću po glavi kojekakve želje i pozdravi i svima onima kojima se ne javljah posljednjih nekoliko dana... pa i onima kojima se javljah... onima za koje znam da me čitaju, ali s kojima ne pričam o mom virtualnom identitetu... onima s kojima komuniciram samo sms – om... čudan neki osjećaj... čak iman šta reć i onima koje ne poznajem... i onima koji sigurno nikada neće pročitat to što im želim reć! Osjećam se kao da spreman zahvalni govor za trenutak primanja Oscara... i o B(l)ože koliko je popis dug!!! :-) (Po abecednom redu i to samo ovima šta sam im baš morala nešto reć, jer ka šta i vidite, post se odužio): Dakle, draga moja Ane, drago mi je šta si došla u ST (il' se meni bar tako čini) pa nas sad dili samo kilometar – dva zračene udaljenosti i odma smo si bliže i virtualno i svarno :-)! Ddaddd... moram s tobom podijelit misao o toj kutiji šibica. Znaš... meni se nekako nameće misao o onoj šibici što je se izvadi iz kutije. I znaš... ona najčešće vrlo brzo po izlasku iz kutije završi u plamenu. Pa se ja sad pitam zašto je bolje izići iz kutije i završiti u plamenu, pa taman ako je to i nešto najbolje što ti se dogodilo, nego strpljivo biti jedan od ovih ostalih, isti, a opet raličit?! Slutiš da sam ja od ovih što im je život kutija šibica... a možda i ja to slutim, pa se samo pokušavam branit?! Oooooj, Juliere, vraćam se na tvoju molitvu! Evo mi je pala na pamet jedna velika sličica iz mog malog života. Prije par godina kod mene je, u mojoj Divljini, u posjetu bila moja prijateljica koja je tad samo sanjala o avanturizmu koji danas pokušava živjeti (upravo ti vrla Ante Porcos!). Moja prva najbolja prijateljica. Moja (skoro pa) čista suprotnost (iako nas nikada nisu razlikovali oni koji nas nisu baš najbolje poznavali) ako ćemo govorit ideološki, iako je to sve čisti izmišljakus za onu dicu od koje smo postali ovo šta smo danas, a ja san sigurna da smo puno više ona dica od nekad nego ovi ka ideolozi od danas. Ona ateist, ja vjernik. Ona avanturist, ja niti turist, a kamo li avanturist! Ona ljevica, ja desnica. Ona ka alternativa, ja ka konzervativac. Ona ka open minded, ja ka začahuren mind. Ona ka ne-osobit domoljub (jer joj ne taknuše u dom), ja ka domoljub (jer mi taknuše u dom). I ugostih ja nju u tom mom domu. Više puta. Al' se sjećam jedne večeri kad smo do kasno u noć pričale u mom (kako li ga zovu pešun i po) krevetu. Na kraju ja njoj kažen: Ajde više bok, iden se sad pomolit. A ona sva u čudu (i sad joj mogu zamislit lice iako je bio gluvi mrak): Al' se vi stvarno molite prije spavanja?! Ja san uvik mislila da je to neka finta ka u filmu?! Pa to je baš lipo! Meni se taj još uvik dičji razgovor toliko usika u pamćenje da ga se često sitin kad se spreman na večernju molitvu koja mi se nekad pretvori i u nesvjesne kretnje, ali moje nesvjesne kretnje... za koje netko ne može virovat da ih ponavljam svake večeri, još otkad me ih je naučila Roditeljica moje vjere. Kad ona ne živi sa mnom, nek živi u meni i u mojim kretnjama i molitvama! Hej Cooleru Rosso... vidim da te tvoja ovisnost zove. Iako ponekad zvučiš kao da ti žilama teče plemenita plava krv, ipak mi se čini da je to plavo u žilama ti upravo more?! Čini ti se da si izgubljen/nepronađen?! Nisu li svi?! Ta tko još želi biti otkriven?! Spoznat?! To je luksuz koji možeš sebi dopuštati još neko vrijeme... dok ne naiđe ona kojoj ćeš se jednostvano prepustit... u koju ćeš se prelit ka more u bocu... prelije se samo dijelić, a cilo je more već tu u boci. Sve i ništa. Sve il' ništa. Sve a ništa. I još ti moran reć da mi je zanimljiv onaj popis ˝naj naj˝ što si ga sebi složio do 25. Ja još iman malo fore do toga... pa ti samo mogu reć da imamo nešto djelomično zajedničko:-) a to nešto tiče se naj – knjige. Ja sam od onih odlučno neodlučnih tipova pa ti samo mogu reć da mi je najdraža knjiga jednog fratra Đure Zrakića ˝Svi me vole samo tata ne˝ i da sam je kroz suze pročitala ohoho puta, a da mi uz bok njoj po dojmljivosti stoji knjiga o jednom dervišu Meše Selimovića ˝Derviš i smrt˝. To što je ona prva razlog je vjerojatno i to što sam je prije pročitala, ali i to što me uz nju vežu razne uspomene i asocijacije. Jedna od njih je i sjećanje na dane kad sam stihove iz nje recitirala na školskom, općinskom i županijskom natjecanju nakon čega su me redovito s neugodom radoznalo pitali imam li ja oca. Imam. I voli me. I ja njega. A sjećam se i nedavne neugodne situacije kad smo Rođena i ja Prvoj do Rođene poklonile istu knjigu (zbog raznoraznih razloga samo nama poznatih:-)). Njen otac, inače rođeni mom ocu, vidjevši naslov knjige užasno se uzrujao misleći da mi mislimo i da ona misli da on nju ne voli. A on nju voli. I njenu Rođenu, Drugu do (moje) Rođene (dragana, ne ljuti se, takav nam je bio redosljed dolaska na svijet pa i u živote drugih. Nije malo bit Druga do Rođene, posebno kad znaš koliko mi Rođena znači! :-)). I one vole njega. Ima ljubavi dovoljno za sve! Da zaključim ovo obraćanje... spomenut ću ti još samo to da sam ˝Derviš˝ pokušavala čitati po tko zna koliko puta i od siline riječi uvijek se iznova vraćala na početak, zapisivala, zapamćivala, rasla i učila, jednom došla do kraja (a skoro da mi je žao zbog toga, jer kraj triba ostavit za kraj života, prije za njega nisi spreman, kao čovjek za kraj nisi spreman). Škorpione, Škorpione... o Škorpione! Da si mi realni frend i to dobar frend možda bih ti bar jednom rekla da ta tvoja ljubav ne vodi nikud, a mislim na ljubav za Hajduka! Takvih prijatelja/ica vjerojatno imaš! Al' znaš... iz ove promatračke perspektive, divim se odanosti, ne razumijem, al' divim se ustrajnosti... jer te vrline cijenim.... pa i u nečem (neću reć) trivijalnom... kako se ponekad čini (neopreznom promatraču)!!! Jer... što bi vrijednije bilo igrati, nego navijati?! Jedno od drugoga živi, jer jedno bez drugoga ne može! Samo... za jedno si plaćen, a za drugo plaćaš! Zapravo... nepravedno, jer češće srce daješ za ono što plaćaš i podnosiš, nego za ono što dobiješ il' za što si nagrađen!!! Kao što vidite,obraćajući se blogerima uspila sam se obratit i dragim mi realnim ne – blogerima. Još samo tebi, Djevojko moja od 14 palmi, upućujem nekoliko riječi. Nisi virtualna, nego realna. Moja druga najbolja prijateljica, druga samo po redu upoznavanja. Stojiš uz bok prvoj, kao što treća stoji uz bok tebi. (K'o i one moje knjige što ih gore spomenuh). Ti sve ionako znaš. Uživaj mi na otoku (tvoje) sreće... do svidanja u (našem) Gradu! Živili! |
| < | kolovoz, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv