O B(l)ože!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Svašta nešto bih željela reći... Imam osjećaj da me nije bilo sto godina na ovim virtualnim poljima, a u stvarnosti je to samo 10 dana. Tila bih svakome od vas prišapnuti koju riječ. Nevjerojatno kako ti se netko može uvući pod kožu. Čitaš ga svaki dan i dobijaš takav životni izvještaj kakav nikada ne bi dobio u životu... jer u životu u prvi plan (uglavnom) ne dolaze (odmah) riječi i ono dublje u riječi, nego lice od kojeg se riječi odvajaju... a nekad si tako prokleto zaokupljen licem da ne čuješ ništa, zaglušen ljepotom il' užasom. Vama čije riječi slušam i za čijim riječima tragam ovisnički kao kakav ozbiljni apstinent krizaš želim jednostavno reći da ste mi nedostajali. Postali ste moja ozbiljna stvarnost. I kad vas ne čitam brinem se da vam se nije šta dogodilo. Zato samo brzinski želim uputiti par riječi ovima u čije prostore navratih i čije živote zamišljam čitajući već nekoliko sati... zapravo otkad se vratih. Iako mi se sad nameću po glavi kojekakve želje i pozdravi i svima onima kojima se ne javljah posljednjih nekoliko dana... pa i onima kojima se javljah... onima za koje znam da me čitaju, ali s kojima ne pričam o mom virtualnom identitetu... onima s kojima komuniciram samo sms – om... čudan neki osjećaj... čak iman šta reć i onima koje ne poznajem... i onima koji sigurno nikada neće pročitat to što im želim reć! Osjećam se kao da spreman zahvalni govor za trenutak primanja Oscara... i o B(l)ože koliko je popis dug!!! :-)
(Po abecednom redu i to samo ovima šta sam im baš morala nešto reć, jer ka šta i vidite, post se odužio):
Dakle, draga moja Ane, drago mi je šta si došla u ST (il' se meni bar tako čini) pa nas sad dili samo kilometar – dva zračene udaljenosti i odma smo si bliže i virtualno i svarno :-)!
Ddaddd... moram s tobom podijelit misao o toj kutiji šibica. Znaš... meni se nekako nameće misao o onoj šibici što je se izvadi iz kutije. I znaš... ona najčešće vrlo brzo po izlasku iz kutije završi u plamenu. Pa se ja sad pitam zašto je bolje izići iz kutije i završiti u plamenu, pa taman ako je to i nešto najbolje što ti se dogodilo, nego strpljivo biti jedan od ovih ostalih, isti, a opet raličit?! Slutiš da sam ja od ovih što im je život kutija šibica... a možda i ja to slutim, pa se samo pokušavam branit?!
Oooooj, Juliere, vraćam se na tvoju molitvu! Evo mi je pala na pamet jedna velika sličica iz mog malog života. Prije par godina kod mene je, u mojoj Divljini, u posjetu bila moja prijateljica koja je tad samo sanjala o avanturizmu koji danas pokušava živjeti (upravo ti vrla Ante Porcos!). Moja prva najbolja prijateljica. Moja (skoro pa) čista suprotnost (iako nas nikada nisu razlikovali oni koji nas nisu baš najbolje poznavali) ako ćemo govorit ideološki, iako je to sve čisti izmišljakus za onu dicu od koje smo postali ovo šta smo danas, a ja san sigurna da smo puno više ona dica od nekad nego ovi ka ideolozi od danas. Ona ateist, ja vjernik. Ona avanturist, ja niti turist, a kamo li avanturist! Ona ljevica, ja desnica. Ona ka alternativa, ja ka konzervativac. Ona ka open minded, ja ka začahuren mind. Ona ka ne-osobit domoljub (jer joj ne taknuše u dom), ja ka domoljub (jer mi taknuše u dom). I ugostih ja nju u tom mom domu. Više puta. Al' se sjećam jedne večeri kad smo do kasno u noć pričale u mom (kako li ga zovu pešun i po) krevetu. Na kraju ja njoj kažen: Ajde više bok, iden se sad pomolit. A ona sva u čudu (i sad joj mogu zamislit lice iako je bio gluvi mrak): Al' se vi stvarno molite prije spavanja?! Ja san uvik mislila da je to neka finta ka u filmu?! Pa to je baš lipo!
Meni se taj još uvik dičji razgovor toliko usika u pamćenje da ga se često sitin kad se spreman na večernju molitvu koja mi se nekad pretvori i u nesvjesne kretnje, ali moje nesvjesne kretnje... za koje netko ne može virovat da ih ponavljam svake večeri, još otkad me ih je naučila Roditeljica moje vjere. Kad ona ne živi sa mnom, nek živi u meni i u mojim kretnjama i molitvama!
Hej Cooleru Rosso... vidim da te tvoja ovisnost zove. Iako ponekad zvučiš kao da ti žilama teče plemenita plava krv, ipak mi se čini da je to plavo u žilama ti upravo more?! Čini ti se da si izgubljen/nepronađen?! Nisu li svi?! Ta tko još želi biti otkriven?! Spoznat?! To je luksuz koji možeš sebi dopuštati još neko vrijeme... dok ne naiđe ona kojoj ćeš se jednostvano prepustit... u koju ćeš se prelit ka more u bocu... prelije se samo dijelić, a cilo je more već tu u boci. Sve i ništa. Sve il' ništa. Sve a ništa.
I još ti moran reć da mi je zanimljiv onaj popis ˝naj naj˝ što si ga sebi složio do 25. Ja još iman malo fore do toga... pa ti samo mogu reć da imamo nešto djelomično zajedničko:-) a to nešto tiče se naj – knjige. Ja sam od onih odlučno neodlučnih tipova pa ti samo mogu reć da mi je najdraža knjiga jednog fratra Đure Zrakića ˝Svi me vole samo tata ne˝ i da sam je kroz suze pročitala ohoho puta, a da mi uz bok njoj po dojmljivosti stoji knjiga o jednom dervišu Meše Selimovića ˝Derviš i smrt˝. To što je ona prva razlog je vjerojatno i to što sam je prije pročitala, ali i to što me uz nju vežu razne uspomene i asocijacije. Jedna od njih je i sjećanje na dane kad sam stihove iz nje recitirala na školskom, općinskom i županijskom natjecanju nakon čega su me redovito s neugodom radoznalo pitali imam li ja oca. Imam. I voli me. I ja njega. A sjećam se i nedavne neugodne situacije kad smo Rođena i ja Prvoj do Rođene poklonile istu knjigu (zbog raznoraznih razloga samo nama poznatih:-)). Njen otac, inače rođeni mom ocu, vidjevši naslov knjige užasno se uzrujao misleći da mi mislimo i da ona misli da on nju ne voli. A on nju voli. I njenu Rođenu, Drugu do (moje) Rođene (dragana, ne ljuti se, takav nam je bio redosljed dolaska na svijet pa i u živote drugih. Nije malo bit Druga do Rođene, posebno kad znaš koliko mi Rođena znači! :-)). I one vole njega. Ima ljubavi dovoljno za sve! Da zaključim ovo obraćanje... spomenut ću ti još samo to da sam ˝Derviš˝ pokušavala čitati po tko zna koliko puta i od siline riječi uvijek se iznova vraćala na početak, zapisivala, zapamćivala, rasla i učila, jednom došla do kraja (a skoro da mi je žao zbog toga, jer kraj triba ostavit za kraj života, prije za njega nisi spreman, kao čovjek za kraj nisi spreman).
Škorpione, Škorpione... o Škorpione! Da si mi realni frend i to dobar frend možda bih ti bar jednom rekla da ta tvoja ljubav ne vodi nikud, a mislim na ljubav za Hajduka! Takvih prijatelja/ica vjerojatno imaš! Al' znaš... iz ove promatračke perspektive, divim se odanosti, ne razumijem, al' divim se ustrajnosti... jer te vrline cijenim.... pa i u nečem (neću reć) trivijalnom... kako se ponekad čini (neopreznom promatraču)!!! Jer... što bi vrijednije bilo igrati, nego navijati?! Jedno od drugoga živi, jer jedno bez drugoga ne može! Samo... za jedno si plaćen, a za drugo plaćaš! Zapravo... nepravedno, jer češće srce daješ za ono što plaćaš i podnosiš, nego za ono što dobiješ il' za što si nagrađen!!!
Kao što vidite,obraćajući se blogerima uspila sam se obratit i dragim mi realnim ne – blogerima. Još samo tebi, Djevojko moja od 14 palmi, upućujem nekoliko riječi. Nisi virtualna, nego realna. Moja druga najbolja prijateljica, druga samo po redu upoznavanja. Stojiš uz bok prvoj, kao što treća stoji uz bok tebi. (K'o i one moje knjige što ih gore spomenuh). Ti sve ionako znaš. Uživaj mi na otoku (tvoje) sreće... do svidanja u (našem) Gradu!
Živili!
Post je objavljen 10.08.2005. u 00:52 sati.