|
Ide svaka gujica na godišnji... pa iden i ja! Do tada... ZBOGOM... da mi ne ostanete sami! :-) |
|
Ni ne shvaćaš koliko je savršen stroj ovaj čovik od krvi i mesa sve dok mu ne naneseš neku fizičku štetu. Pa čak i one najmanje, poput žulja na nozi ili porezotine na prstu, dovoljne su da zaokupe cilog intelektualno – duhovnog čovika i usmjere mu svu djelatnost na povredu materijalno – opipljivog čovika. Nisu to dva čovika u jednomu, iako se tako ponekad čini. Ovaj opipljivi u trudovima je istisnut u svit da se bori i opstane, al' ne iskoljučivo kao tijelo... ni po tijelu, nego kao duh u tijelu, duh koji se iz tijela prvi put javio plačem. On je s tijelom otkad je i tijela. I kao što je u zdravom tijelu zdrav duh, tako je i zdrav duh garant zdravog tijela. Nije to jednosmjerna ulica, jer čovik nije jednosmjerna ulica živeći život koji nije jednosmjerna ulica u kozmosu koji je sve samo ne jednosmjerna ulica. Zato i ima toliko sudara u čoviku, životu i kozmosu... ne shvaćamo da nismo sami, a ako to i shvatimo, ne shvaćamo da mi nemamo uvik prednost u prometu! Poštujmo i tuđe znakove! |
|
Mislim da smo nešto užasno skrivile muškarcima kad dizajniraju i proizvode ubojice naših nogu, a ubojice naših nogu ubojice su i naših glava... jer nam bol onemogućava svaku pomisao koja bi bila udaljena od stopala! Tako i ja sad kukam nad vlastitim nogama i pitam se: ŠTO SMO VAM UČINILE?! |
|
Dan se čini nepodnošljiv vrućinom iako se okupah što u moru... što u vodi... što u znoju, a samo 40-ak kilometara sjevernije, gdje ću već sutra biti, je olakšavajućih 15-ak stupnjeva. Kiša je tamo učinila svoje. Oprala je zrak toliko da se mnogo lakše diše i bez Bronhija, natopila je žednu zemlju, a ljude oslobodila pritiska vrućine. Tamo nema mora, al ima neke druge vode što život im znači. Tamo teče i rijeka sjećanja. I nije vrijeme tamo stalo, štoviše na čudne je načine prekidano i nanovo uspostavljano tako da mi se ponekad čini da su i vrijeme i ljudi ispred mene, jer se ja uvijek nekako pokušavam vratit na ono što je bilo, al' čega više nema. Nadoknađujem nenadoknadivo. Al' kao što se ista rijeka ne vraća pod isti most, tako i ja, ista, a različita, idem u susret onom od nekad u ovom od sad. |
|
Na tv-u upravo završava ekranizacija bajke o princu pretvorenom u žapca kojeg može spasiti jedino princezin poljubac, a koju on zauzvrat mora oženit i volit do smrti. S tim u vezi meni na pamet pada nekoliko misli, a kako odmičem s ovim redcima sve ih je više. Romantik je probudio racionalista da zapiše što je pisac htio reći. Nameće mi se misao da je ovo jedina bajka (koliko ja znam) u kojoj je princ u nevolji do te mjere da potrebuje princezu za spašavanje. Prema tome govorimo o ozbiljnoj nevolji! Koliko je meni poznato i bajke su pisali muškarci kao i sve napisano do unatrag par stotina godina pa mi se nameće misao da je ovakvu bajku morala prišapnuti na uho jedna dobro frustrirana muza. Princ je pretvoren u žabu, u ovom slučaju zbog nevjere, uoči dogovorenog vjenčanja na neviđeno i to u procesu u kojem presudu izriče majka uvrijeđene (ne)suđene nevjeste ne osvrćući se na prijedloge obnašatelja dvorske dužnosti, dežurnih osuditelja muškoga roda. Muza se svojski potrudila začinit stvar, a pisac je valjda šablonski zaključio happy end-om. Zanimljivo je i to da je film pušten u ove kasne sate kad svi romantici spavaju snom pravednika i sanjaju svoje prinčeve i bijele konje. Više nego njima potreban je samo ne (očitim) romanticima. Valjda?! A za njih možda nosi subliminarnu poruku: od princa možeš učinit žabu kao što od žabe možeš učinit princa. I za jedno i za drugo ti je potrebna čarolija! Nevezano uz film, moja bi mater rekla: žena od muža može napravit magarca ili čovika... i bez čarolije! Al' to bi ona rekla. :-) Vi govorite šta vas je volja... svaka druga životinja dolazi u obzir! :-)))))) |
|
Prisjećajući se danas nekih sličica iz života, pala mi je na pamet i jedna koje se ne sijećam iz iskustva, nego iz prepričavanja. Imala sam nekih 5 godina kad me moja 4 godine pametnija Rođena ispitivala nešto u stilu ˝koga više voliš˝ pitanja. I tako je došla do onog famoznog pitanja: koga više voliš, mater ili oca?! Ali mene je moja mudra odgojiteljica Baba, pokoj joj duši, pripremila za okrutni svit koji samo čeka da te osramoti i privari, pa čak i ako Rođena spada u taj svit. Naučila me da ima samo jedan pravi odgovor na pitanje ˝koga više voliš˝, a taj je ISTO! Ja sam, ka pravo dite svoje Babe, redovito na to pitanje odgovarala bez po muke onim sigurnim: ISTO! Ali, kao što već rekoh, Rođena je bila 4 godine pametnija (zapravo, još uvijek jest) pa se nakon pustih pokušaja iznuđivanja odgovora koji bi privilegirao jednog roditelja odlučila za trik pitanje. I upitala me: a seko, koga više voliš, Babu ili Brnju?! Ja, tvrdoglava kakva jesam, nisam se dala pa sam samo pobjedonosno prozborila: ISTO! E jesu mi se lipo narugali i jesu se ismijali na moj račun! Jer Brnja je bila Babina magarica! Ali... i danas je taj ISTO pokojne mi Babe na snazi, ka šta je puno njenog još uvik na snazi! Ajmeeeee, koliko mi fali... :-( |
|
Tko će nadmoćan duh spriječiti da ne prijeđe na drugu stranu! Stendhal: Crveno i crno Blago siromasima duhom... |
|
Sezona ispita je prošla, bar što se tiče ljetnog roka i to moglo bi se čak reći uglavnom uspješno! Uglavno, ali ne i sasvim, jer cilj je bio po prvi put dati uvjet u ljetnom roku i to valjda zadnji uvjet u životu... ili bar na ovom faksu. Ali cilj nije postignut, pa se misija nastavlja. Nadam se da se radi o samo jednom uvjetu nadajući se da je današnji pismeni uspješno napisan. Nisam se mislila osvrćat na ovo protuprirodno stanje nasilnog upamćivanja kojekakvih informacija u što kraćem roku uz što manji trud u svrhu osvarenja ciljeva za koje više ni ne znamo zašto im toliko ludo robujemo ili kraće na ispitni rok. Ali me se eto danas dojmila jedna sličica upućena studentima od strane Preuzvišenog na kraju ispita: Zašto niste poslali napisan ispit poštom?! – upita dotični. A ja mu onako veselo odgovorim: Mislite po golubu pismonoši?! i sama za sebe odgovorim: A eto nismo se sjetili toga?! No, On mudriji od mene prozbori obraćajući se svima: A vi kao niste znali da se to može?! Pa, to je jednostavno. Samo doma odgovorite na pitanja i vratite ih poštom. To je puno jednostavnije, šta vam se čini?! Na to mu kolega ironično doda: To bi svakako bilo lakše i za nas i za Vas?! A on kao da je samo čekao na takvu vrstu odgovora u stilu ˝aha doživljaja˝ zaključi: Zašto nije moguća takva vrsta ispita?! Pa što se to dogodilo s čovjekom da sam sebi ne vjeruje?! Ta nije valjda da bi sami sebe varali?!... i poraženo napusti učionicu uglavnom kao čovjek. Pridružismo mu se u tom poražavajućem hodu znajući da bismo prevarili i sebe i drugoga... mudro šuteći. Zašto je ova sličica važna?! Zato što je čovjek čovjek... ma šta god to značilo! Svi su odlučili krenuti prema vrhu planine od života, samo što svi ne dođu do vrha, ali što su se više popeli to su više prečicom hodili. Neki su prečice pronašli sami, neke su za ruku vodili, a neke pak gurnuli... i što su se više popeli to su više stramputica izbjegli! Kažu da je od cilja važniji samo način na koji si došao do istoga, jer ti se na tom putu događao život! A cilj, on je ionako samo vrh iznad kojeg se ukazuje još veći i nikad zapravo nisi stigao toliko visoko da više ne možeš... ili ne moraš! Znaš li kuda i kako hodiš, čovječe?! |
|
Uvik se nameće isto pitanje onome koji ne želi gledati dalje od vlastitog nosa... ili dalje od vlastitog života... ili dalje od života uopće?! What' s the point?! Koji li je smisao svega?! I kako doći do tog precijenjenog odgovora?! Širom zatvorenih očiju?! Ili žmireći na otvorene oči?! Radije lutam okolo uz čašicu razgovora o životu nego što zagrizam u život, ne vjerujući da je moje lutanje reality bite... a jest, jer ponekad boli krvavo! Kud me misli vode... okolo... as always! Dobrodošli na stražnja vrata (stražnja nisu manje važana:-))! |
|
Vrijeme je da kažem nekoliko rečenica o posljednjem plesu koji otplesah u ranim nedjeljnim satima slaveći sudbonosno ˝da˝ jedne ljepotice, moje prijateljice. Komentirajući svoje trudno stanje još onog dana kad nam je objavila sretne vijesti rekla je: mi smo ovo planirali, ali za jedno 2 – 3 godine. Tako nekako se i ja osjećah... u preuranjenom slavlju. Iako valjda svim zdravim umovima njene godine, blizanke, nisu prerane. A ne bi trebale biti ni meni s obzirom na to da me je jedan ˝tip˝ prije nekih 5 godina upozorio da se ženska mora udat do 23. godine (a muški do 25.), jer je svaka starija od toga usidjelica. Tog je dana prekrižen kao budala, neovisno o tome što danas ima titulu zbog koje bi ga netko mogao zamijeniti za intelektualca... i da, još uvijek neoženjena budala. Dakle, preuranjeno slavlje rekoh... a to je možda više vezano uz moju nemogućnost da se zamislim tako skoro u sličnoj situaciji i uz moje uvjerenje da bi bilo dobro da se stvari događaju po redu. U iluzijama i teorijama se živi taman toliko dok ti se ne vrate u lice, a valjda sam ja neki ˝prokleti˝ idealist koji nikako da shvati da se život ne događa po redu, nego se događa! Tako mi se i uz to slavlje nešto rasvijestlilo. Moja prija je, od tog sudbonosnog ˝da˝, u jednoj noći naučila ophoditi se s ljudima sad već kao udana žena, buduća majka i vrlo ozbiljna gospođa. To me ispunjalo ponosom jer mi se u tim trenutcima činilo da će znati vrlo dobro igrati tu ulogu za koju neki od nas vjeruju da je jednom zauvijek. I dok se vrlo lako navikneš na zaokret u životu jedne prije, odustajanje od prvotnog cilja i traganje za drugim, ne želiš vjerovati da to želi i druga. Ne želiš vjerovati da je spremna napustiti dotadašnji zajednički put i cilj kako bi što prije zaplesala u vlastitoj vjenčanici, s vlastitim ženikom, na vlastitom vjenčanju... Očito je da put i cilj nisu bili isti, niti će ikada biti... Očito je i da se ja moram naviknuti da je svaki od nas putnik za sebe... Očito je i da ja još ne shvaćam da iako su karte u dva smjera, da neki drugi smjer nikada ne iskoriste... jer ne vole vraćanje i nove - stare početke! Iako je bilo vrijeme da kažem nekoliko rečenica o posljednjem plesu koji otplesah u ranim nedjeljnim satima, odlučih ostaviti vam na maštu razvoj događaja... :-) |
|
Sanjala sam da mi je ispao zub – reče Ona. Ajme, to znači da će ti netko umrit – kaže Praznovjerni. Šta?! Da će ti se nešto loše dogodit?! Ma je sigrurno, ja to ništa ne virujem?! – kažem ja koja ne želim čut ono što mi se ne sviđa. Rekao je da će netko umrit – dodaje smireno Ona i pita – jel' to znači netko blizak?! Je, umrit će ti ribica. Jadnica sigurno ima rak mozga koliko joj je glava crvena. I čudno se ponaša cili tjedan. Jel' se to računa?! – dodajem olako, uvjerena u vlastitu nepraznovjernost. Jutro mi donese neugodno iznenađenje, ribicu okrenutu stomakom prema gore, al' ne sasvim, jer još se borila s održavanjem ravnoteže i pokušajima da uhvati nešto zraka preko škrga... Kao da je čekala da se probudimo, da se oprosti od nas. Al' nije dugo trajalo. Bilo je jače od nje i zauvijek joj je promijenilo perspektivu, a njenu jedinu obitelj, ribicu koja je s njom provela posljednjih skoro 7 godina, ostavilo je samu. Suze su potekle same od sebe. A tko još plače nad ribljim životom?! I to nad životom jedne male zlatne ribice?! Ta ribe ni ne govore, osim onim govorom dubina, al' ove te dubine nisu ni poznavale?! Jedini odnos što smo ga uspili uspostavit bio je onaj preko stakla akvarija... gledanjem. Što su one mogle zaključiti iz tog gledanja ostaje mi nepoznato i kao što će i njima ostati nepoznate moje suze, a još nepoznatiji razlozi ispuštanja istih. Samoj sebi postavljam to pitanje?! Ta što veže jednog čovjeka i njegove zlatne ribice u akvariju?! Ne sjećam se da su mi ispunile ijednu želju?! Ali su u mom životu od mog 16. rođendana. Bile su tri. Ali je jedna nakon godinu dana osvanula stomakom prema gore, daleko od mojih očiju. Ove dvije su nastavile kao da se ništa nije dogodilo ili se tako bar činilo mojim ljudskim očima. Dobile su i nova imena, moj otac, Praznovjerni s početka, počeo ih je zvati imenom moje Rođene i mene kad je dolazio kući i dok ih je hranio. Tako je naglašavao njihov značaj u našem domu. Bile su dio našeg svakodnevnog zajedničkog života. I tako se to jutro nakon nesretnog razgovora o snu pretvorilo u moje preispitivanje života i odnosa... Suze su oprale što su mogle i dovele me do onog što sam ionako znala: život je čudo, budi zahvalan za vrijeme koje si imao, čak i ako su ribice u pitanju! |
| < | srpanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv