Sezona ispita je prošla, bar što se tiče ljetnog roka i to moglo bi se čak reći uglavnom uspješno! Uglavno, ali ne i sasvim, jer cilj je bio po prvi put dati uvjet u ljetnom roku i to valjda zadnji uvjet u životu... ili bar na ovom faksu. Ali cilj nije postignut, pa se misija nastavlja. Nadam se da se radi o samo jednom uvjetu nadajući se da je današnji pismeni uspješno napisan. Nisam se mislila osvrćat na ovo protuprirodno stanje nasilnog upamćivanja kojekakvih informacija u što kraćem roku uz što manji trud u svrhu osvarenja ciljeva za koje više ni ne znamo zašto im toliko ludo robujemo ili kraće na ispitni rok. Ali me se eto danas dojmila jedna sličica upućena studentima od strane Preuzvišenog na kraju ispita:
Zašto niste poslali napisan ispit poštom?! – upita dotični.
A ja mu onako veselo odgovorim: Mislite po golubu pismonoši?! i sama za sebe odgovorim: A eto nismo se sjetili toga?!
No, On mudriji od mene prozbori obraćajući se svima: A vi kao niste znali da se to može?! Pa, to je jednostavno. Samo doma odgovorite na pitanja i vratite ih poštom. To je puno jednostavnije, šta vam se čini?!
Na to mu kolega ironično doda: To bi svakako bilo lakše i za nas i za Vas?!
A on kao da je samo čekao na takvu vrstu odgovora u stilu ˝aha doživljaja˝ zaključi: Zašto nije moguća takva vrsta ispita?! Pa što se to dogodilo s čovjekom da sam sebi ne vjeruje?! Ta nije valjda da bi sami sebe varali?!... i poraženo napusti učionicu uglavnom kao čovjek. Pridružismo mu se u tom poražavajućem hodu znajući da bismo prevarili i sebe i drugoga... mudro šuteći.
Zašto je ova sličica važna?! Zato što je čovjek čovjek... ma šta god to značilo!
Svi su odlučili krenuti prema vrhu planine od života, samo što svi ne dođu do vrha, ali što su se više popeli to su više prečicom hodili. Neki su prečice pronašli sami, neke su za ruku vodili, a neke pak gurnuli... i što su se više popeli to su više stramputica izbjegli!
Kažu da je od cilja važniji samo način na koji si došao do istoga, jer ti se na tom putu događao život! A cilj, on je ionako samo vrh iznad kojeg se ukazuje još veći i nikad zapravo nisi stigao toliko visoko da više ne možeš... ili ne moraš! Znaš li kuda i kako hodiš, čovječe?!