Moj povratak u ST je dijelom prisilan. Prisilila me ova alergija na rukama i vratu koja je zapravo virus. Traje 3 – 6 tjedana. Ne mo'š virovat! Pojavila se najprije točkica, a potom se razmnožila po cilim rukama tako da sad izgledam kao gotova bolest. Proći će. Nije bed. Ne toliki da bih kukala. Ja sam od onih tipova što se sami nose s tim nekim boleščinama. Trpim. I pravim se ka da prolazi. Al' me na kraju ukućani ipak izlude pa se reda radi javim doktoru. Tako sam i danas išla obavit to javljanje. Dobila sam kremicu... i skoro pa obećanje da će se samo od sebe povući za 3 – 6 tjedana, kao što rekoh. E sad, što mene zapravo muči?! Pa uglavnom to što ja imam osjećaj da sam ja neki zdravi tip i što ne mogu vjerovat da se i meni mogu dogoiti nekakve male nesavršenosti poput ove. Prvi šok je uslijedio prije 2 godine kad sam dobila salmonelu. Prvih tjedan dana sam odbijala vjerovat da postoji i najmanja mogućnost da ja imam nešto kao salmonelu. Taj dan prije prvih simptoma jela sam koješta. To se sve ni na prste nije moglo nabrojit (imam ja takve dane:-)). Borila sam se vrlo uporno. Tresla me fibra 39 s nešto, a prije nego što su počinjali djelovati, za mene tad spasonosni, Voltaren čepići molila bih mater da legne priko mene da se manje tresen. I ništa mi to nije bilo strašno. Najviše bih patila za nečin lipin šta bih pojela i odmah povratila. Ali... to za mene nije bija poraz... ja ne bih odustajala o hrane i pića (krivnjom matere mi i Rođene). Nakon par dana ipak sam otišla do doktora, a nalazi su bili gotovi za 3 dana tj. tjedan dana od početka ˝bolesti˝. Sićam se kad su nazvali javit rezultate koji su bili pozitivni na salmonelu. Samo sam se rasplakala. Ja teško podnosim poraz, pa i ove poraze tijela koje malo i nikako mogu kontrolirati. Kad smo došli na pregled tog stresnog dana za moju majku... doktor me pohvalio zato što sam dobro hidrirana, a salmonelaši obično dehidriraju, jer najčešće odbijaju jest i pit, zbog izbacivanja iz tijela istih sadržaja odmah po uzimanju. To je bio mamin uspjeh... ta dobra hidriranost. Ipak, u tjedan dana sam, uz svo jelo i piće, izgubila 6 kg, a vraćala sam ih dan po dan čim sam se oporavila i to tako slasno:-). A zašto se ja uvijek prepadnem pred bolešću?! Zato što se još uvijek iznenadim kad se pogledam u ogledalo?! Ja uvijek očekujem onu malu, super zdravu, rumenih obraza, pepeljaste kose svezane u rep, s par pramenčića oko glave,... a dogodi mi se da me gleda neka djevojka (a ne više dite) uvik druge boje kose, ipak uglavnom s repićem:-)! To dite koje ja očekujem najbolje odgovara slici koje se prije par dana sitila mamina prijateljica susrećući me nakon dosta godina. Prije skoro 20-ak godina prolazila je isprid moje kuće u Divljini. I ugledala me di sidim na skalama. Kratka majica i šorc, japanke, divlja pepeljasta kosa u repiću... i neizostavan detalj... nešto za jest u ruci, ovaj put to je bio bokun pome. Jela sam, naravno. Nisi me ima šta vidit, a kako ona kaže poma mi je bila veća od glave. Doviknula mi je: Eeej, Srna! A ja sam joj samo uspila odgovorit s jednim: A?! 'Ko bi se nada da će se onakvo babino dite pritvorit u ovako finćukasto žensko, k tome još ovako komplicirano (ta jezik izražavanja je najbolji dokaz moje kompliciranosti)?! Kad je mene grad kultivira, nema koga ne bi moga! Tarzan – ica!
Post je objavljen 10.08.2005. u 14:27 sati.