Before Sunset...

Otkad sam ga upoznala mislim - moj život je tamo gdje je on. Zbog njega bi iz ove slobode koju tu osjećam, otišla u skroz jedan nepoznati drugi život, iz ovog malog gradića otišla bi u veliki grad. I nisam na to gledala tako tragično. Štoviše, bila sam sretna jer ću upoznati nove ljude, nov način života i iako sam se bojala svega toga na neki sam način bila sretna što ću biti kraj njega. Da bi danas, sasvim slučajno, iz njega izvukla to da me se srami, boji se da njegovi prijatelji ne čuju moje šale jer možda njima ne bi bile smiješne. Ipak, oni su elita! I onda kad razmislim, pa uvijek bi bilo tako. Znam da bi uvijek kad bi se spotaknula na ulici on gledao oko sebe je li netko to vidio, jesam ga osramotila... I onda sam shvatila da želim promijeniti svoj život zbog nekoga tko želi promijeniti mene, moju osobnost, moje navike... Uvijek sam bila svoja, i kada sam radila gluposti nasred ulice, nije me bilo briga što drugi misle jer ja sam se tako dobro osjećala... I to je ono što želim osjećati uvijek, tu slobodu... Ne želim da netko prati svaki moj korak, svaku moju riječ...ja ne mogu tako živjeti. I koliko god ga volim i znam da i on voli mene, mislim da nije sve to zaslužio... Svakim danom sve više to dokazuje... Ljubav je velika stvar, ali male stvari čine život ljepšim. Baš bez tih malih stvari čovjek ne može živjeti sretno. A mislim da bi meni baš te male stvari nedostajale kad bi otišla tamo...

...je prvi put kad smo se vidjeli onako nježno prislonio svoje čelo na moje
...se otopim kao kocka leda na suncu kad me pogleda svojim zelenim očima
...je uvijek tu, i kada svi odu
...je tako predivno kad se ujutro probudim i prvo što vidim njega kako spava...Nema ljepše slike od te...
...nema ništa nježnije od njegovog zagrljaja
...je tako sladak kada se ljuti
...uvijek zna što mi reći
...ima glas koji me smiruje
...se uz njega osjećam tako sigurno
...mi uvijek vjeruje
...i njemu zasjaji suza u oku kada se rastajemo
...me uvijek nazove da mi poželi slatke snove
...bolje od mene zna kad trebam kod zubara :)
...trpi moje česte ispade
...voli i moje mane jednako kao moje vrline
...voli sa mnom gledati romantične komedije
...voli plesati sa mnom
...vidi čaroliju u zalasku sunca
...se bori za nas, iako nam nije lako
...živi u sadašnjosti, ali misli i na budućnost
...mi stisne ruku kada se bojim
...je tako savršen...

Volim ga cijelim svojim srcem, ne želim više biti bez njega
VOLIM GA JER ME VOLI!
Ali se bojim...
Da sutra možda neće više biti tako....
I taj strah me ubija polako...
:(

Baš tako, danas mi je običan dan... Malo ga manje običnim čini to što sam se razboljela i mučim muku s prehladom, ali opet ništa posebno... Baš zato se čudim sama sebi, što sam inače ljenčina za pisanje po blogu, a sad jednostavno želim zapisati sve što mi se događa, pa čak i kad je to beznačajno. Drugi blog koji imam, onaj za koji svi znaju već mjesecima čeka novi post, a ja nikako da se natjeram tamo napisati koju riječ. Možda mi je jednostavno dosadilo pisati ono što drugi žele čitati. Znam da ga čitaju svi koje znam i znam da će mi prigovarati ako je post dosadan, kao što to uvijek bude. Sad me nije briga ni ako je post dosadan kao što je ovaj i meni samoj. Tako je lijepo pisati anonimno, kad nitko ne zna ni tvoje ime, godine ni bilo što slično... Ne zna kako izgledaš, neće te vidjeti na slici pa ti kasnije u gradu govoriti ej bio sam na tvom blogu... Internet je valjda dosad bio prepun mojih slika, previše osobnih informacija, pa mi je to dosadilo. Sad je ovaj blog moje malo utočište. Pa kad se dosađujem čekajući da mobitel zazvoni i da se netko sjeti da i ja postojim, mogu doći tu i otvoriti dušu... Baš dobar osjećaj...

Ona priča o mom nekadašnjem najboljem prijatelju o čemu sam pisala u 2 prošla posta dobila je svoj epilog. Ne baš najbolji kraj prijateljstva. Baš kada sam mislila da se stvari malo smiruju između nas, pokušao me je pokopati. Više mu samo izdavanje nije bilo dovoljno. Sad me je htio skroz upropastiti. Ne znam samo što je time htio postići, možda je mislio da ću se predomisliti ako mi bude nanosio štetu pa će mi biti isplativije da se pomirim s njim. Ne znam... Ne mogu naći objašnjenje za to što mi radi. Uglavnom, i ovaj put novac kao pokretač svega, upleo je svoje ruke. Ono što je nekad bilo divno prijateljstvo sada se samo vrti oko novca. I najbolji prijatelj će te pokušati upropastiti samo zbog novca. Ali kako sam ja naučila, poučena prošlim iskustvima, da pravi prijatelji ne postoje, počela sam gledati na svijet materijalistički kao i svi drugi. To je zadnje što sam htjela od sebe napraviti, bila sam od onih koji misle da novac nije važan i da ima nekih drugih vrijednosti koje se cijene kod čovjeka. Ali sa takvim načinom razmišljanja ljudi te samo gaze... Treba biti okrutan i pokvaren jer samo takvi uspijevaju u životu...

Nakon one priče od jučer bila sam malo sredila misli, razmislila sam dobro o svemu i iako sam bila svjesna da stvari neće više biti iste, čekala sam bar ispriku da vidim što dalje. Morala sam promijeniti i pin na mobitelu jer me previše podsjećao na njega. Bio je to njegov datum rođenja, i on je to jedini znao. Toliko smo bili povezani... a onda je odjednom sve palo u vodu. Znala sam da ću ga danas sresti bar na kratko. Ali dobila sam to da je okrenuo glavu kad je prolazio kraj mene.... Ne vjerujem da je to bilo iz srama ili iz tog razloga što mu je žao, nego je imao neki uvrijeđeni stav... Nakon svega on se osjeća uvrijeđenim?! I opet me iznenadio... Nisam mogla vjerovat. Ili se brani onim opće poznatim NAPAD JE NAJBOLJA OBRANA. Ali ovo definitivno nije bio trenutak za to niti će mu to šta pomoći, jedino može pogoršati stvari. Danas sam pričala o tome sa 2 cure koje su mi stvarno drage, rekla sam im kako je bilo i rekla sam da mi oproste ako im ne mogu nešto reći jer jučer je nažalost poljuljano moje povjerenje prema svima, čak i prema onima koji nisu ni najmanje krivi. Eto, uhvatila sam se u situaciji da promišljam prije svake rečenice koju izgovorim, a to mrzim....

Dugo već razmišljam o ovome, da napravim jedan blog na kojem ću moći istresti sve, sve što mi je na duši, znajući da sutradan to neće svi znati. Dugo sam o tome razmišljala, ali eto danas se dogodilo nešto zbog čega sam morala to i napraviti. Vjerojatno je mnogima poznata rečenica – izdao me najbolji prijatelj. Ali, eto, i mene su mnogi već izdali u životu. I oni koje sam jako i oni koje nisam baš voljela. Ali ni jednom me nije ovako zaboljelo. On mi je najbolji prijatelj otkad znam za riječ prijateljstvo... Znala sam svaku njegovu tajnu kao i on moju. Gotovo da sam ga smatrala bratom, nikad više nisam ni razmišljala prije nego što bi mu nešto rekla. Uvijek je znao sve ono što i ja znam. I uvijek mi je tvrdio da sve to ostaje među nama, da bi izdao svakog, ali mene nikad... I ja sam mu uvijek vjerovala, nikad, ama baš nikad nisam posumnjala u njegaove riječi.. Nedavno sam mu rekla nešto, rekla sam mu to samo za njegovo dobro i on je to znao, zamolila sam ga da ne priča o tome i obećao mi je da neće. Ali krivoj osobi me izdao... Kad je to došlo do mene osjećala sam se tako poniženo, izdano, tako odvratno, prazno, kao da odjednom nemam više nikoga. On je bio jedina osoba s kojom sam mogla pričati, jedina od koje sam tražila savjet, jedina osoba.... A sad me i on iznevjerio... Vjerojatno ćemo sutra opet sjediti zajedno negdje i pričati, ali znam da više nikad neće biti isto. Svaki put kad mu pogledam u oči, vidjet ću samo njegove laži i pitati se otkad je to radio... Otkad me izdavao... I kome sada više da vjerujem, kome da vjerujem nakon ovoga? Sada vidim da su moje misli jedino ono što me nikada neće izdati i one će to morati biti zauvijek... Jer čovjek je ipak čovjek...